Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1276/15 (B. NJ. iz Prnjavora)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonit nalog u kontekstu člana 5. EK
- Zastara
- Kazna
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1276/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1276/15, rješavajući apelaciju B. Nj., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka (b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija B. Nj.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se rješenjā Okružnog suda u Banjaluci br. 78 0 Pr 014124 14 PžP i 78 0 Pr 014699 14 PžP od 24. decembra 2014.
godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 stav 1 tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Na osnovu člana 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 1276/15 od 24. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. Nj. iz Prnjavora (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 21. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Pr 014124 14 PžP od 24. decembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 Pr 014124 14 Pls od 24. novembra 2014. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere – odlaganje izvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 78 0 Pr 014124 14 Pls od 24. novembra 2014. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelacija je registrovana pod brojem AP 1276/15.
2. Istovremeno, apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju i protiv Rješenja Okružnog suda broj 78 0 Pr 014699 14 PžP od 24. decembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 78 0 Pr 014699 14 Pls od 24. novembra 2014. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere – odlaganje izvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 78 0 Pr 014699 14 Pls od 24. novembra 2014. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelacija je registrovana pod brojem AP 1277/15.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu s članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 1276/15 i AP 1277/15 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1276/15.
4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1276/15 od 24. aprila 2015. godine usvojio apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere i odgodio izvršenje osporenih rješenja Osnovnog suda.
5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 30. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelacije. Takođe, od Osnovnog suda je 22. aprila 2015. godine zatraženo da dostavi na uvid spise br. 78 0 Pr 014124 14 Pls i 78 0 Pr 014699 14 Pls.
6. Osnovni i Okružni sud dostavili su odgovore na apelaciju 7. i 9. aprila 2015. godine, a Osnovni sud je 30. aprila 2015. godine dostavio tražene spise na uvid. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda, uvida u spise i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. Činjenice iz predmeta broj AP 1276/15
8. Policijska stanica Prnjavor je 7. jula 2012. godine Osnovnom sudu podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta, zbog radnji bliže opisanih u zahtjevu, koje je apelant počinio 7. jula 2012. godine (vrijeđanje, tuča i fizički napad, te ometanje državnih organa u vršenju javnih funkcija).
9. Osnovni sud je Rješenjem broj 78 0 Pr 014124 12 Pr od 9. jula 2012. godine apelanta proglasio odgovornim za prekršaje iz čl. 8, 12 i 24 Zakona o javnom redu i miru („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/07), te mu je izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM i obavezao ga da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 150,00 KM, u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja, pod prijetnjom izvršenja.
10. Apelant je rješenje primio 16. jula 2012. godine, ali na njega nije izjavio žalbu.
11. Rješenje broj 78 0 Pr 014124 12 Pr od 9. jula 2012. godine postalo je pravosnažno 9. novembra 2012. godine.
12. Osnovni sud je aktom (opomenom) broj 78 0 Pr 014124 12 Ips od 10. decembra 2012. godine obavijestio apelanta da je izvršio upis neplaćene novčane kazne i troškova prekršajnog postupka u Registar novčanih kazni, prema Rješenju broj 78 0 Pr 014124 12 Pr od 9. jula 2012. godine.
13. Osnovni sud je 13. maja i 7. juna 2013. godine Poreskoj upravi Republike Srpske – Područni centar Banjaluka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) i Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) uputio zahtjev za prinudnu naplatu izrečene novčane kazne i troškova postupka.
14. Prema stanju spisa, izrečena novčana kazna nije naplaćena u postupku prinudne naplate.
Činjenice iz predmeta broj AP 1277/15
15. Policijska stanica Prnjavor je 2. avgusta 2012. godine Osnovnom sudu podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta, zbog radnji bliže opisanih u zahtjevu, a koje je apelant počinio 7. juna 2012. godine (vrijeđanje i ugrožavanje bezbjednosti prijetnjom napada na život i tijelo).
16. Osnovni sud je Rješenjem broj 78 0 Pr 014699 12 Pr od 3. decembra 2012. godine apelanta proglasio odgovornim za prekršaje iz čl. 8 i 11 Zakona o javnom redu i miru („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/07), te mu je izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 1.400,00 KM i obavezao ga da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 150,00 KM, u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja, pod prijetnjom izvršenja.
17. Apelant je rješenje primio 12. decembra 2012. godine, ali na njega nije izjavio žalbu.
18. Rješenje broj 78 0 Pr 014699 12 Pr od 3. decembra 2012. godine postalo je pravosnažno 21. decembra 2012. godine.
19. Osnovni sud je aktom (opomenom) broj 78 0 Pr 014699 13 Ips od 4. marta 2013. godine obavijestio apelanta da je izvršio upis neplaćene novčane kazne i troškova prekršajnog postupka u Registar novčanih kazni, prema Rješenju broj 78 0 Pr 014699 12 Pr od 3. decembra 2012. godine.
20. Osnovni sud je 25. aprila 2013. godine Poreskoj upravi i Pravobranilaštvu uputio zahtjev za prinudnu naplatu izrečene novčane kazne, a i troškova postupka.
21. Prema stanju spisa, izrečena novčana kazna nije naplaćena u postupku prinudne naplate.
Postupak radi naplate novčane kazne, okončan donošenjem osporenih rješenja
22. Osnovni sud je Rješenjem broj 78 0 Pr 014124 14 Pls od 24. novembra 2014. godine odredio da se apelant lišava slobode radi naplate novčane kazne izrečene prema Rješenju Osnovnog suda broj 78 0 Pr 014124 12 Pr od 9. jula 2012. godine u trajanju od 10 dana (zbog neplaćanja novčane kazne u iznosu od 1.000,00 KM). U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Rješenjem broj 78 0 Pr 014124 12 Pr od 9. jula 2012. godine, koje je postalo pravosnažno 9. novembra 2012. godine, apelantu dostavljeno obavještenje o neplaćenoj kazni i upozorenje o posljedicama neplaćanja kazne.
23. Takođe, Osnovni sud je i Rješenjem broj 78 0 Pr 014699 14 Pls od 24. novembra 2014. godine odredio da se apelant lišava slobode radi naplate novčane kazne izrečene prema Rješenju broj 78 0 Pr 014699 12 Pr od 3. decembra 2012. godine u trajanju od 10 dana (zbog neplaćanja novčane kazne u iznosu od 1.400,00 KM). U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Rješenjem Osnovnog suda broj 78 0 Pr 014699 12 Pr od 3. decembra 2012. godine, koje je postalo pravosnažno 21. decembra 2012. godine, apelantu dostavljeno obavještenje o neplaćenoj kazni i upozorenje o posljedicama neplaćanja kazne.
24. U obrazloženju pomenutih rješenja Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 232 Zakona o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/14, u daljnjem tekstu: važeći Zakon o prekršajima) propisano da će sud po službenoj dužnosti odrediti lišenje slobode okrivljenom ako u roku od dvije godine od pravosnažnosti odluke kojom mu je izrečena novčana kazna ne plati novčanu kaznu, a lišenje slobode se određuje u trajanju do 15 dana. Osnovni sud je istakao da je u toku postupka utvrdio da apelant u ostavljenom roku nije uplatio novčanu kaznu niti je ona uplaćena prinudnom naplatom Poreske uprave, pa je odredio da se apelant liši slobode. Takođe, Osnovni sud je naveo da će rješenje staviti van snage ako apelant do pravosnažnosti rješenja sudu dostavi dokaz da je platio kaznu, te će biti oslobođen nakon što plati puni iznos novčanih potraživanja shodno navedenom rješenju.
25. Odlučujući o apelantovim žalbama, Okružni sud je donio rješenjā br. 78 0 Pr 014124 14 Pžp i 78 0 Pr 014699 14 PžP od 24. decembra 2014. godine, kojima je kao neosnovane odbio apelantove žalbe i potvrdio rješenjā Osnovnog suda br. 78 0 Pr 014124 14 Pls i 78 0 Pr 014699 14 Pls od 24. novembra 2014. godine. U obrazloženju rješenjā Okružni sud je naveo da je apelant u žalbama tvrdio da je nastupila zastarjelost izvršenja prekršajne sankcije, shodno odredbama čl. od 28 do 30 Zakona o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11; u daljnjem tekstu: ranije važeći Zakon o prekršajima), koji se primjenjivao u vrijeme učinjenog prekršaja, te člana 103. stav 7. važećeg Zakona o prekršajima, kao i da nije u mogućnosti da plati izrečenu novčanu kaznu, jer je nezaposlen i u teškoj materijalnoj situaciji.
26. Okružni sud je istakao da je Osnovni sud imao valjan pravni osnov za donošenje osporenih rješenja, u skladu s odredbama člana 232 stav 1 važećeg Zakona o prekršajima. Takođe, Okružni sud je ukazao na to da apelant u žalbama nije predočio dokaze da nije u mogućnosti da plati novčanu kaznu shodno odredbama člana 234 važećeg Zakona o prekršajima pa da je neosnovan i njegov zahtjev da se obustavi postupak lišavanja slobode. Naime, ukazano je na to da je prvostepeni sud preduzeo sve zakonom propisane mjere s ciljem naplate novčane kazne, a kako apelant ni u žalbama nije dokazao da nije u mogućnosti da plati novčanu kaznu, odnosno da je korisnik socijalne pomoći, u skladu s članom 234 važećeg Zakona o prekršajima, pravilan je stav Osnovnog suda da je apelantovo lišenje slobode jedini razuman i efikasan način da plati novčane kazne.
27. Okružni sud je istakao da su apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost izvršenja prekršajne sankcije takođe neosnovani. Ukazano je na to da je odredbama člana 232 stav 8 važećeg Zakona o prekršajima propisano da se mjera lišenja slobode ne može izvršiti ako je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju, odnosno izvršenog prekršajnog naloga, proteklo pet godina, s tim da zastarjelost izvršenja mjera – lišenja slobode ne može da nastupi ako je izvršenje u toku. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, te kako su rješenja o prekršaju kojima je apelantu izrečena novčana kazna postala pravosnažna 9. novembra i 3. decembra 2012. godine, i kako od tada nije protekao rok od pet godina, to se, prema stavu Okružnog suda, izvršenje mjere apelantovog lišenja slobode može izvršiti.
28. Ustavni sud konstatuje da iz uvida u dostavljene spise Osnovnog suda proizilazi da je apelant 11. februara 2015. godine platio troškove prekršajnih postupaka. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacija
29. Apelant (u sadržajno identičnim apelacijama) navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 6 i 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazao je i na povredu prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. Povreda navedenih prava, prema apelantovom stavu, ogleda se u pogrešnoj primjeni zakona. Naime, apelant ukazuje na to da je za izvršenje izrečenih novčanih kazni nastupio apsolutni rok zastarjelosti izvršenja, u skladu s odredbama čl. 28 i 30 ranije važećeg Zakona o prekršajima, koji je bio na snazi u vrijeme učinjenog prekršaja. Takođe, ukazuje i na to da je odredbama člana 103 stav 7 važećeg Zakona o prekršajima propisano da se za rokove zastarjelosti prekršajnog gonjenja i izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja. Prema njegovom mišljenju, Osnovni sud je prilikom izricanja mjere lišenja slobode zbog neplaćanja novčane kazne pogrešno primijenio važeći Zakon o prekršajima umjesto ranije važećeg Zakona o prekršajima kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme izricanja prekršajne sankcije, a kako je i određeno članom 103 stav 7 važećeg Zakona o prekršajima. Apelant navodi da je na taj propust ukazao i u svoj žalbi, ali da je Okružni sud smatrao da su ti navodi neosnovani.
b) Odgovor na apelaciju
30. Okružni sud je u odgovorima na navode iz apelacija istakao da ostaje pri stavu izraženom u rješenjima od 24. decembra 2014. godine.
31. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacija istakao da je u predmetnim postupcima primijenio odredbe člana 243 važećeg Zakona o prekršajima, koji je stupio na snagu 26. jula 2014. godine, kojima je propisano da će se postupci u kojima je donesena prvostepena odluka do stupanja na snagu ovog zakona okončati prema odredbama ovog zakona. V.Relevantni propisi
32. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Predmet Zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuju se: pojam prekršaja, uslovi za propisivanje prekršaja i prekršajnih sankcija, prekršajna odgovornost, prekršajni postupak i postupak izvršenja prekršajnih sankcija.
Vremensko važenje i primjena najblažeg zakona, odnosno propisa Član 6.
(1) Na počinioca prekršaja primjenjuje se zakon, odnosno propis koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja.
(2) Ako je poslije izvršenja prekršaja izmijenjen zakon, odnosno propis, jednom ili više puta, primijeniće se zakon, odnosno propis koji je najblaži za počinioca.
Tok i prekid zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka i izvršenja zaštitnih mjera Član 103. stav 7.
(7) Na rokove zastarjelosti prekršajnog gonjenja i izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje se propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja. Lišenje slobode zbog neplaćanja Član 232.
(1) Kažnjeni koji u roku ne plati u potpunosti ili djelomično novčanu kaznu koja je izrečena pravosnažnim rješenjem o prekršaju ili izvršnim prekršajnim nalogom, lišiće se slobode posebnim rješenjem tog suda.
(2) Rješenje o lišenju slobode zbog neplaćanja sud će donijeti bez održavanja usmenog pretresa i saslušanja stranaka samo jedanput za odnosni prekršaj. (3) Rješenje o lišenju slobode iz stava 1. ovog člana sud će donijeti po proteku dvije godine od dana kada je prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju postalo konačno (pravosnažno, odnosno izvršno).
(4) Lišenje slobode zbog neplaćanja novčane kazne donosi sud, po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlašćenog organa, kada je novčana kazna izrečena izvršnim prekršajnim nalogom ili rješenjem suda.
(5) Sud će obavijestiti ovlašćeni organ o donošenju rješenja o lišenju slobode zbog neplaćanja.
(6) Sud može rješenjem odrediti lišenje slobode do 15 dana.
(7) Mjera – lišenje slobode neće se izvršiti ili će se obustaviti ukoliko kažnjeni uplati pun iznos novčane kazne.
(8) Mjera – lišenje slobode ne može se izvršiti ako je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju, odnosno izvršnog prekršajnog naloga, proteklo pet godina, s tim što zastarjelost izvršenja mjere – lišenje slobode ne može nastupiti ako je izvršenje u toku.
33. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
Sticaj (1) Ukoliko okrivljeni, jednom ili sa više radnji, počini više prekršaja, novčana kazna se utvrđuje za svaki pojedini prekršaj i izriče se jedinstvena novčana kazna na osnovu pojedinačno utvrđenih novčanih kazni.
(2) Izrečena jedinstvena novčana kazna iz stava 1. ovog člana mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije dostići zbir pojedinačno utvrđenih novčanih kazni.
Član 28.
Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka (1) Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi:
a) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne godinu dana od dana kada je prekršaj izvršen;
b) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna veća od tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen.
Član 30.
Tok i prekid zastarjelosti (1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravosnažnosti rješenja kojim je kazna odnosno zaštitna mjera izrečena.
(2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom nadležnog organa za postupak odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja učinioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.
(3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 28. i 29. ovog zakona.
VI.Dopustivost
34. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su rješenja Okružnog suda br. 78 0 Pr 014124 14 PžP i 78 0 Pr 014699 14 PžP od 24. decembra 2014. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 23. januara 2015. godine, a apelacije su podnesene 21. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 3, 5, 6 i 7 Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
40. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
b) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju obezbjeđenja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;
41. Apelant tvrdi da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o izvršenju novčane kazne trebali primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja prekršaja, da je prema tom zakonu nastupila zastarjelost izvršenja novčane kazne, pa da mu zbog toga nije ni mogla biti izrečena mjera lišavanja slobode zbog neplaćanja. Prema njegovom mišljenju, osporena rješenja su zbog toga nezakonita i njihovo izvršenje bi za rezultat imalo njegovo lišavanje slobode protivno članu 5 Evropske konvencije.
42. Ustavni sud primjećuje da su apelantu rješenjima Osnovnog suda, koja su postala pravosnažna 9. novembra i 21. decembra 2012. godine, izrečene prekršajne sankcije, jedinstvene novčane kazne, shodno odredbama člana 12 ranije važećeg Zakona o prekršajima za prekršaje iz Zakona o javnom redu i miru, i to iz čl. 8, 11, 12 i 18 koje je počinio 7. juna i 7. jula 2012. godine. Iz apelantovih navoda, kao i uvida u spise Osnovnog suda, te obrazloženja osporenih rješenja nesporno proizilazi da apelant izrečene novčane kazne nije platio u roku određenom rješenjem (od 15 dana) kojim je proglašen odgovornim za prekršaje, da je Osnovni sud 25. aprila i 13. maja 2013. godine Poreskoj upravi uputio zahtjeve za prinudnu naplatu, ali da kazne ni u tom postupku nisu naplaćene, odnosno da u trenutku donošenja osporenih rješenja kojim su apelantu izrečene mjere lišavanja slobode zbog neplaćanja novčane kazne nisu bile naplaćene.
43. Ustavni sud primjećuje da odredbe člana 232 važećeg Zakona o prekršajima propisuju da će se kažnjeni koji u roku ne plati u potpunosti ili djelimično novčanu kaznu koja je izrečena pravosnažnim rješenjem o prekršaju lišiti slobode posebnim rješenjem suda. Sud to rješenje može da donese samo jedanput za odnosni prekršaj, a lišenje slobode može da bude određeno u trajanju do 15 dana. Mjera lišenja slobode neće se izvršiti ili će se obustaviti ukoliko kažnjeni uplati pun iznos novčane kazne. U skladu s članom 238, izvršenje mjere lišenja slobode zbog neplaćanja sprovodi se prema propisima o izvršenju krivičnih sankcija, ukoliko Zakonom o prekršajima nije drugačije određeno.
44. Shodno navedenom, proizilazi da je mjera lišavanja slobode apelantu izrečena jer nije platio novčanu kaznu utvrđenu pravosnažnim i izvršnim rješenjem nadležnog suda. U tom smislu, pitanje zakonitosti lišavanja slobode mora da bude raspravljeno u smislu člana 5 stav 1 tačka b) Evropske konvencije koji u prvom dijelu propisuje da je lišavanje slobode dozvoljeno zbog nepostupanja u skladu sa zakonitim nalogom suda koji već postoji protiv lica u pitanju.
45. Ustavni sud podsjeća na to da član 5 stav 1 Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora da bude „zakonito“, što podrazumijeva usklađenost sa zakonom propisanim postupkom. U tom dijelu Konvencija upućuje u prvom redu na poštovanje materijalnih i proceduralnih aspekata domaćeg prava, ali dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode mora da bude u skladu sa svrhom člana 5, odnosno pojedincu mora da bude obezbijeđena zaštita od proizvoljnosti (vidi Evropski sud, Gatt protiv Malte, aplikacija broj 28221/08, presuda od 27. jula 2010. godine, stav 43).
46. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da mu mjera lišavanja slobode nije mogla biti izrečena jer je nastupila zastarjelost izvršenja kazne, kao i da su redovni sudovi tu činjenicu ocijenili prema zakonima koji nisu mogli biti primijenjeni u njegovom slučaju.
47. Ustavni sud primjećuje da je apelantu mjera lišavanja slobode izrečena primjenom važećeg Zakona o prekršajima. Navedenim zakonom je u članu 103 stav 7 određeno da se na rokove zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja. U vrijeme kada je apelant počinio prekršaje za koje mu je izrečena novčana kazna koju nije platio, tj. 7. juna i 7. jula 2012. godine, na snazi je bio ranije važeći Zakon o prekršajima.
48. Ustavni sud podsjeća na to da se zastarjelost može definisati kao zakonsko pravo počinioca kažnjivog djela da ne bude gonjen ili kažnjen nakon proteka određenog vremena od počinjenja kažnjivog djela. Rokovi zastarjelosti, koji su uobičajena karakteristika domaćih pravnih sistema država članica Evropske konvencije, služe različitim ciljevima koji uključuju pravnu sigurnost i konačnost i sprječavaju kršenje prava počinioca kažnjivog djela (vidi Evropski sud, Coëme i drugi protiv Belgije, presuda od 22. juna 2000. godine, st. 145 i 146). Naime, razlozi pravne sigurnosti govore u prilog činjenici da se pojedinac ne može beskonačno držati u neizvjesnosti u pogledu pokretanja ili nastavka kaznenog progona i izvršenja kaznenih sankcija.
49. Ustavni sud primjećuje da iz zakonskih odredbi koje regulišu mjeru lišavanja slobode proizilazi da se radi o mjeri kojoj je cilj da obezbijedi plaćanje kazne, pod prijetnjom lišavanja slobode u zatvorskom režimu kada lice u pitanju ne može da dokaže da nije u stanju da kaznu plati. U prilog tako određenoj svrsi mjere govori i činjenica da se ona neće izvršiti odnosno njeno izvršenje će se prekinuti čim kažnjeni plati u cjelini izrečenu kaznu. S obzirom na tako određenu svrhu, jasno je da se ta mjera ne može primijeniti u slučaju kada je nastupila zastarjelost izvršenja kazne koja nije plaćena.
50. Shodno navedenom, proizilazi da je u okolnostima konkretnog slučaja od pravilnog raspravljanja pitanja zastarjelosti izvršenja kazni koje apelant nije platio zavisilo (i) postojanje „zakonitog naloga suda“ po kom apelant nije postupio, a zbog čega su mu izrečene mjere lišavanja slobode.
51. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelaciju koja je pokretala identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnog suda u kojima se takođe radilo o lišavanju slobode zbog neplaćanja novčane kazne za prekršaj koji je počinjen u vrijeme primjene ranije važećeg Zakona o prekršajima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 409/15 od 25. aprila 2015. godine, tačke 38 i 39, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime u toj odluci Ustavni sud je istakao da primjećuje da je Okružni sud pitanje zastarjelosti izvršenja kazne raspravio shodno članu 232 stav 8 Zakona o prekršajima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/14). Citiranom odredbom regulisano je da se mjera lišavanja slobode zbog neplaćanja ne može izvršiti ukoliko je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju, odnosno izvršnog prekršajnog naloga, proteklo pet godina. Pri tom, Okružni sud se uopšte nije ni izjašnjavao o apelantovom izričitom navodu da je nastupila zastarjelost izvršenja novčane kazne zbog čijeg mu je neplaćanja mjera lišavanja slobode i izrečena. Takođe, u obrazloženju osporenog rješenja Okružnog suda nema ničega što bi uputilo na zaključak zbog čega se na pitanje zastarjelosti izvršenja izrečene kazne ne može primijeniti član 103 stav 7 Zakona o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/14) kojim je izričito propisano da se na rokove zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja. Citirana odredba sadrži jasnu i nedvosmislenu uputu koji zakon je mjerodavan za raspravljanje tog pitanja, bez obzira na član 244 Zakona o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/14), na koji ukazuje Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju, a kojim je propisano da stupanjem na snagu tog zakona prestaje da važi Zakon o prekršajima Republike Srpske (br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11). Stoga, zaključak Okružnog suda da nije nastupila zastarjelost izvršenja kazne koji je zasnovan na članu 232 stav 8 Zakona o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/14) nema utemeljenje u zakonu, te ne daje odgovor na pitanje da li je u trenutku izricanja mjere lišavanja slobode protiv apelanta postojao „zakonit nalog suda“ prema kom on nije postupio, a zbog čega mu je ta mjera i izrečena. Ustavni sud je stoga zaključio da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b) Evropske konvencije.
52. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 409/15 u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da i u konkretnom slučaju u osporenim rješenjima nije dat odgovor na pitanje da li je u trenutku izricanja mjera lišavanja slobode protiv apelanta postojao „zakonit nalog suda“ prema kom on nije postupio, a zbog čega su mu te mjere i izrečene.
53. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b) Evropske konvencije.
Ostali navodi
54. S obzirom na zaključke o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode u pogledu prava iz člana II/3b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 3, 6 i 7 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b) Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih rješenja o izricanju zakonom propisane mjere koja za učinak ima lišavanje slobode nije moguće zaključiti da su redovni sudovi, u skladu sa zakonom, utvrdili da je u trenutku izricanja navedene mjere postojao „zakonit nalog suda“ prema kom lice u pitanju nije postupilo.
56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka o privremenoj mjeri broj AP 1276/15 od 24. aprila 2015. godine.
58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman