Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2589/13 (Z. K. i B. Š.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Privatizacija
  • Društveno vlasništvo
  • Aktivna legitimacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Stanarsko pravo
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2589/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2589/13, rješavajući apelacije Z. K. i Biljane Šarić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Z. K. i Biljane Šarić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 005018 12 Rev od 6. marta 2013. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom suda Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom suda Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Z. K. (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 10. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 005018 12 Rev od 6. marta 2013. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 005018 11 Gž od 12. marta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 005018 07 P od 26. aprila 2011. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 9. oktobra 2014. godine, prvoapelantkinja je 16. oktobra 2014. godine dopunila apelaciju. Predmetna apelacija je registrovana pod brojem AP 2589/13.

2. Biljana Šarić (u daljnjem tekstu: drugoapelantkinja) iz Tabya - Švedska, podnijela je 15. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda kao i prvoapelantkinja. Drugoapelantkinja je istovremeno podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio izvršenje presude“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njenoj apelaciji. Drugoapelantkinja je 16. septembra 2014. godine Ustavnom sudu dostavila dopunu apelacije. Predmetna apelacija je registrovana pod brojem AP 2631/13.

3. Istovremeno, Ustavnom sudu su u ime drugoapelantkinje, takođe 15. juna 2013. godine, protiv istih presuda podnijele apelaciju i Spomenka Tešanović i Nada Ćorić, advokati iz Trebinja. U apelaciji je podnesen i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odgodio izvršenje presude“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Drugoapelantkinja je 8. jula 2013. godine Ustavnom sudu dostavila dopunu apelacije. Predmetna apelacija je registrovana pod brojem AP 2656/13.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2656/13 od 17. septembra 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio drugoapelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

5. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene tri apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 2589/13, AP 2631/13 i AP 2656/13 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2589/13.

6. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja radnji, te člana 23 važećih Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te tužioca Štamparije „Grafokomerc“ a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: tužilac), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 26. avgusta 2013. godine i 10. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.

7. Vrhovni sud je dostavio odgovore na apelacije 4. oktobra 2013. godine i 13. novembra 2014. godine. Okružni sud je dostavio odgovor 15. oktobra 2014. godine. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. septembra 2013. godine i 22. oktobra 2014. godine, dok tužilac nije dostavio odgovore na apelacije.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

a)Uvodne napomene

9. Prije iznošenja činjenica u konkretnom predmetu, Ustavni sud ukazuje da su postupku u kojem su donesene osporene odluke prethodili sudski postupci između prvoapelantkinje i tužioca, i to radi otkaza ugovora o korišćenju stana i radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana Stoga će Ustavni sud, prije navođenja činjenica koje se tiču osporenih odluka, navesti rezime tih postupaka.

10. Tužilac je 18. marta 1998. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv prvoapelantkinje radi otkaza ugovora o korišćenju stana koji se nalazi u Trebinju, u Ulici Luke Vukalovića broj 7-9, sa drugim podacima bliže označenim u tužbi (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Osnovni sud je 5. jula 2005. godine donio Presudu broj P-287/04, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-613/05 od 23. avgusta 2006. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev za otkaz ugovora i iseljenje prvoapelantkinje iz predmetnog stana. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 070 od 28. avgusta 2007. godine (u daljnjem tekstu: presuda od 28. avgusta 2007. godine ili presuda o otkazu ugovora o korišćenju stana), donesenom povodom revizije tužioca, preinačene su presude Okružnog i Osnovnog suda i presuđeno da se usvaja otkaz ugovora o korišćenju stana, te je prvoapelantkinji naloženo da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda tužiocu na raspolaganje u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

11. U međuvremenu prvoapelantkinja kao predlagač je pred Osnovnim sudom pokrenula vanparnični postupak protiv tužioca kao protivnika predlagača radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, te je Osnovni sud Rješenjem broj 095-0-V-06-000-195 od 4. januara 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000- 084 od 11. juna 2007. godine, usvojio prvoapelantkinjin prijedlog, te utvrdio da je prvoapelantkinja kao nosilac stanarskog prava kupac, a tuženi prodavac predmetnog stana, utvrđena je cijena spornog stana u iznosu od 5.174,42 KM, te je naloženo prvoapelantkinji da taj iznos uplati na račun Fonda stanovanja RS. Navedeno je da će predmetno rješenje služiti prvoapelantkinji kao osnov za upis u zemljišne knjige i da predmetno rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. Sudovi su svoju odluku zasnovali na članu 9 stav 1 i članu 13 Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji stanova), budući da je utvrđeno da je predmetni stan u državnoj svojini, da je prvoapelantkinja nosilac stanarskog prava, te da [tužilac] nije u zakonskom roku od 30 dana s njom zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana. Naime, u prvostepenom rješenju je navedeno da je prvoapelantkinja 19. marta 2003. godine podnijela [tužiocu] zahtjev za otkup predmetnog stana, te da ju je [tužilac] dopisom od 14. aprila 2003. godine obavijestio da ne može udovoljiti njenom zahtjevu.

12. Prvoapelantkinja se 11. jula 2007. godine upisala kao vlasnik spornog stana u odgovarajućim javnim registrima.

13. Neposredno nakon toga, 2. avgusta 2007. godine, dakle, prije donošenja presude Vrhovnog suda kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužioca na način da je apelantkinji otkazan ugovor o korišćenju stana i naloženo da stan preda tužiocu, prvoapelantkinja je kao prodavac sa drugoapelantkinjom kao kupcem zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, nakon čega se drugoapelantkinja u odgovarajućim javnim knjigama upisala kao njegov vlasnik.

b) Parnični postupak okončan osporenim odlukama

14. Odlučujući o tužbi koju je tužilac podnio 18. oktobra 2007. godine protiv prvoapelantkinje i drugoapelantkinje, Osnovni sud je donio Presudu broj 95 0 P 005018 07 P od 26. aprila 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 005018 11 Gž od 12. marta 2012. godine, kojom je (stav prvi izreke presude) utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu stana sadržan u Rješenju Osnovnog suda broj 095 0 V 06 000 195 od 4. januara 2007. godine koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. Utvrđeno je da je ništav i ugovor o kupoprodaji predmetnog stana između prvoapelantkinje kao prodavca i drugoapelantkinje kao kupca, koji je zaključen 2. avgusta 2007. godine (stav drugi izreke presude). Naloženo je brisanje upisa prava svojine na predmetnom stanu u drugoapelantkinjinu korist i naloženo je apelantkinjama da predaju predmetni stan tužiocu u posjed i na slobodno raspolaganje (treći stav izreke presude) s tim da je ostavljena mogućnost apelantkinjama da se oslobode ove obaveze ukoliko u roku od 30 dana od donošenja presude isplate tužiocu iznos od 141.000,00 KM sa troškovima postupka (četvrti stav izreke presude).

15. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je, nakon izvedenih dokaza, utvrdio da je prvoapelantkinja zaključila ugovor o korišćenju spornog stana 6. oktobra 1995. godine „na osnovu molbe o prenosu stanarskog prava sa pokojnog oca na nju“. Dalje, navedeno je da je Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice) od 31. maja 1999. godine utvrđeno da je prvoapelantkinja nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da je rješenjem istog organa od 12. novembra 2002. godine nadovjeren ugovor o korišćenju predmetnog stana iz 1995. godine. Takođe, Osnovni sud je naveo činjenice opisane u uvodnom dijelu ove odluke (pod tač. a.1) i a.2)). Dalje, Osnovni sud je naveo da je u postupku, takođe, utvrđeno da je tužilac pravni sljednik ranijeg državnog preduzeća ODP „Štamparija“ koje je privatizovano na način da je Direkcija za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Direkcija za privatizaciju) kao prodavac kupcu Darku Jeraniću 30. oktobra 2002. godine prodala državni kapital u preduzeću ODP „Štamparija“, sada „Grafokomerc“ a.d. Trebinje, čija je nominalna vrijednost 417.511,00 KM, što predstavlja 26,35% učešća u ukupnoj vrijednosti kapitala tog preduzeća.

16. Osnovni sud je naveo da je odbio navode apelantkinja da tužilac nije aktivno legitimisan u predmetnom postupku, zato što su smatrale da je prema Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu), pravo svojine na stanovima „čija je vrijednost iskazana u neutralnom podbilansu stanja preduzeća, a što se odnosi na predmetni stan“, preneseno na Ministarstvo za urbanizam, stambene i komunalne poslove (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za urbanizam), jer je, kako je istakao, prvenstveno imao u vidu presudu o otkazu ugovora o korišćenju stana kojom je prvoapelantkinji naloženo da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda tužiocu na raspolaganje, koja je donesena nakon privatizacije apelanta, kao i upisa drugoapelantkinje kao vlasnika na spornom stanu. Kako je Osnovni sud obrazložio, tom presudom je naloženo prvoapelantkinji da preda predmetni stan tužiocu zbog čega je „svako drugo pravno raspravljanje i rezonovanje nepotrebno“. Kako je Osnovni sud zaključio, s obzirom na presudu kojom je prvoapelantkinji otkazan ugovor o korišćenju spornog stana, otpao je valjan pravni osnov, u smislu člana 52 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je „bilo nezakonito svako raspolaganje tim stanom od strane [prvoapelantkinje], odnosno ukazuje se da je ništav i ugovor o otkupu stana sadržan u rješenju Osnovnog suda [od 4. januara 2007. godine] i ugovor o kupoprodaji stana koji je zaključila 2. avgusta 2007. godine sa [drugoapelantkinjom]“.

17. Navedeno je da je prvoapelantkinja tokom postupka posebno ukazivala da se drugoapelantkinja nije mogla obavezivati da stan preda tužiocu, jer je privatizacijom državnog kapitala izgubio pravo raspolaganja stanovima čiji je investitor bilo ODP „Štamparija“ Trebinje, jer predmet privatizacije nisu stanovi koji se privatizuju po posebnom Zakonu o privatizaciji stanova. Međutim, kako je istakao Osnovni sud, radi se o presudi Vrhovnog suda koja se ne može dalje pobijati i preispitivati, pa je obaveza Osnovnog suda da je poštuje, to jest sprovede. Naglašeno je da iz presude jasno proizilazi da je prilikom njenog donošenja Vrhovni sud imao u vidu činjenicu da je tužilac „Štamparija Grafokomerc“ a.d. Trebinje, to jest da se radi o pravnom subjektu koji je akcionarsko društvo u kojem je sprovedena privatizacija državnog kapitala. Prema stavu Osnovnog suda, neosnovano je pozivanje da bi aktivnu legitimaciju u ovom postupku moglo imati samo Ministarstvo za urbanizam s obzirom na to da to ministarstvo, u smislu Zakona o početnom bilansu, raspolaže stanovima koji se vode u neutralnom podbilansu, „jer se prilikom privatizacije državnog kapitala isti nisu prenijeli kupcu u svojinu, cijeneći da se oni privatizuju po posebnom propisu - Zakonu o privatizaciji stanova“. Osnovni sud je, takođe, istakao da je presuda od 28. avgusta 2007. godine proizvela „dejstvo ex tunc, to jest da je poništila sve pravne posljedice proizašle iz nezakonitih ugovora, jer [...] onaj ko nije vlasnik stvari ne može na drugog prenijeti ovo pravo“. Stoga je Osnovni sud ocijenio da nije relevantan ni prigovor drugoapelantkinje da je ona bila savjesna, da je platila porez i uložila sredstva u renoviranje spornog stana, jer je „bila u dubokom uvjerenju da je postala vlasnik istog“.

18. Osnovni sud je naveo da izreka presude sadrži i mogućnost apelantkinja da se oslobode svoje obaveze predaje stana u posjed tužiocu ukoliko mu isplate iznos od 141.000,00 KM. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da se radi o procesnoj facultas alternativi u smislu člana 178 ZPP. Istaknuto je da navedeni novčani iznos nije predmet tužbenog zahtjeva, te da se sud ne može upuštati u ispitivanje da li taj iznos odgovara vrijednosti stvari. Takođe, kako je istakao Osnovni sud, apelantkinje presudom nisu obavezane da plate taj novčani iznos, niti taj iznos može biti predmet prinudnog izvršenja. Ako apelantkinje ne ispune obavezu iz presude, tužilac samo može zahtijevati prinudno izvršenje koje se sastoji u činidbi na predaju stvari.

19. Okružni sud je u svojoj odluci ponovio nesporne činjenice iz prvostepenog postupka, te naveo da je među strankama sporno da li je tužilac aktivno legitimisan u predmetnom postupku. S tim u vezi, navedeno je da je u ranijem postupku Osnovni sud u pravnoj stvari istog tužioca rješenjem od 4. januara 2007. godine utvrdio da je predlagač – prvoapelantkinja nosilac stanarskog prava, te da je istim rješenjem utvrđena ugovorna cijena predmetnog stana u vezi sa njegovim otkupom. Dakle, u ovom spornom odnosu stalno se pojavljuje tužilac u kojem postupku nije bilo osporavanja postojanja ni pasivne u jednom slučaju, a niti aktivne legitimacije u drugom slučaju, a isti prigovor nedostatka legitimacije bio je na raspolaganju apelantkinjama (sada tuženim). Navedeno je da se ni u postupku koji je okončan presudom kojom je usvojen otkaz ugovora o korišćenju stana prvoapelantkinji nije osporavalo postojanje aktivne legitimacije na strani tužioca. Stoga, prema stavu Okružnog suda, žalba drugoapelantkinje nije osnovana bez obzira na pozivanje na odredbe Zakona o početnom bilansu i Zakona o privatizaciji stanova. Navedeno je da je presuda od 28. avgusta 2007. godine konačna i da ima snagu izvršnog naslova, jer je to posljednja donesena odluka od više sudske instance, pa kako je pravosnažna, prvostepeni sud je kod utvrđenja iz te presude da se usvaja otkaz ugovora o korišćenju stana pravilno utvrdio da je ništav i ugovor o otkupu stana.

20. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantkinja protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 95 0 P 005018 12 Rev od 6. marta 2013. godine kojom je revizije odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravna shvatanja nižestepenih sudova iznesena u obrazloženju prvostepene i drugostepene presude, te navode revizije. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su, nasuprot pravnom rezonovanju apelantkinja, odluke Osnovnog i Okružnog suda pravilne i zakonite. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na član 9 Zakona o privatizaciji državnog kapitala („Službeni glasnik RS“ br. 51/06 do 79/11), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, kao i u vrijeme donošenja pobijane presude, kojim je propisano da se stanovi u državnoj svojini, poslovni prostori, garaže i druga državna imovina u Republici Srpskoj privatizuju na osnovu posebnih zakona. Ukazano je da je odredbama člana 8 Zakona o privatizaciji stanova propisano da se stanovima u državnoj svojini, u smislu tog zakona, smatraju svi stanovi na kojim je pravo svojine preneseno na Ministarstvo nadležno za stambene poslove, kao i stanovi koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli republika, grad, opština, preduzeća i druga pravna lica sredstvima u društvenoj, odnosno državnoj svojini. Slijedom toga, prema stavu Vrhovnog suda, neosnovano je pozivanje apelantkinja na dopis Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 15-372-3/10 od 21. aprila 2010. godine prema kojem je predmetni stan po zakonu (član 20 Zakona o početnom bilansu) prenesen u svojinu tog Ministarstva „jer je režim državne svojine predmetnog stana propisan odredbom člana 8 Zakona o privatizaciji stanova, a državni stanovi se, bez obzira ko njima raspolaže, privatizuju po posebnom zakonu, tj. odredbama Zakona o privatizaciji stanova a pravna lica koja predviđa odredba člana 13 tog zakona imaju ulogu prodavca stana“.

21. Dalje, Vrhovni sud je naveo da iz sadržine rješenja Ministarstva za izbjeglice od 31. maja 2002. godine proizilazi da je prvoapelantkinja, kao dokaz svojih navoda o statusu nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, priložila Ugovor o korišćenju stana broj 729-1 od 10. maja 1982. godine koji je zaključio njen, sada preminuli, otac D. K. i ugovor o korišćenju stana od 6. oktobra 1995. godine koji je prvoapelantkinja zaključila sa SIZ-om iz stambene oblasti Trebinje. Navedeno je da je u vrijeme dodjele predmetnog stana ocu prvoapelantkinje taj stan bio u društvenoj svojini sa pravom raspolaganja prednika tužioca tim stanom, što tokom postupka nije ni bilo sporno. Članom 3 Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu propisano je da sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čije je sjedište na teritoriji Republike Srpske postaju državna svojina. Predmetni stan je na osnovu ovog zakona postao državna svojina i daje se u otkup prema odredbama Zakona o privatizaciji stanova. Navedeno je da se, prema odredbama člana 9 stav 1 Zakona o privatizaciji stanova, može otkupiti stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo, te da pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava. U predmetnom slučaju, kako je pojasnio Vrhovni sud, ugovor o otkupu stana nije zaključen sa tužiocem koji je dobio zahtjev za zaključenje ugovora zbog čega je u vanparničnom postupku doneseno rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana (član 13 Zakona o privatizaciji stanova). Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, pošto je presudom od 28. avgusta 2007. godine prvoapelantkinji otkazan ugovor o korišćenju stana, to je otpao i osnov za zaključenje ugovora o otkupu tog stana (član 52 ZOO), pa kako prvoapelantkinja otkazom ugovora o korišćenju stana nema status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pravilan je stav nišestepenih sudova da joj, u smislu odredbi člana 10 Zakona o privatizaciji stanova, ne pripada pravo na otkup navedenog stana. Stoga je ugovor o otkupu predmetnog stana ništav prema odredbama člana 103 ZOO, budući da je Presudom od 28. avgusta 2007. godine utvrđena ništavost tog ugovora, a ne izreke rješenja Osnovnog suda.

22. Takođe, kako je dalje naglasio Vrhovni sud, pravne posljedice ništavosti ugovora su takve da on ne može biti osnažen, jer ono što je od početka nevaljalo ne može se osnažiti protekom vremena, jer je ništavi pravni posao ništav ex tunc. Naglašeno je da posljedice ništavosti nisu od interesa samo za ugovorne strane nego i za treća lica, kao nove sticaoce stvari koja je predmet ništavog ugovora, čije prometovanje je izvršeno nakon zaključenja ništavog ugovora. Slijedi zaključak da novi sticaoci, kakav status ima drugoapelantkinja u odnosu prema prvoapelantkinji ne može steći pravo svojine na predmetnom stanu na osnovu kupoprodajnog ugovora i upisa tog prava u odgovorajućim javnim registrima, jer je kupoprodajni ugovor koji je zaključen na temelju ništavog ugovora o otkupu predmetnog stana po prirodi stvari ništav. S obzirom na navedeno, kako je istakao Vrhovni sud, nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su primijenili zakonske odredbe na koje su se pozvali i, u skladu sa pravilom da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ih sam ima, utvrdili ništavost navedenog kupoprodajnog ugovora. Slijedom toga, budući da je utvrđenjem da je ništav ugovor o otkupu spornog stana i ugovor o kupoprodaji spornog stana otpao pravni osnov za držanje u posjedu spornog stana, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su obavezali apelantkinje da tužiocu, kao prodavcu stana, predaju u posjed predmetni stan, „te da se stoga ne mogu prihvatiti revizijski navodi da tužiocu ne pripadaju vlasnička prava na predmetnom stanu“.

23. Pored toga, ukazano je i da se na konkretni slučaj ne mogu primijeniti odredbe člana 51 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, jer se brisanjem upisa drugoapelantkinje iz knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova ostaje u zemljišnoknjižnoj evidenciji upis prava svojine prvoapelantkinje na spornom stanu, jer su sa ništavošću ugovora o otkupu spornog stana bez pravnog dejstva svi drugi akti koji su zasnovani na tom ništavom pravnom poslu.

24. Vrhovni sud je, takođe, istakao da su tačni navodi apelantkinja da je tužilac organizovan kao akcionarsko društvo i da je do promjene svojinske strukture kod njega došlo na osnovu ugovora o prodaji državnog kapitala, zaključenog između Direkcije za privatizaciju i Zdravka Jeremića, u kojem organizacionom obliku je kao tužilac pokrenuo i vodio parnicu protiv prvoapelantkinje radi otkaza ugovora o korišćenju predmetnog stana. Međutim, kako je dalje pojasnio Vrhovni sud, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i okolnosti da apelantkinje tokom postupka nisu dokazivale činjenicu da je u postupku privatizacije državnog kapitala prednika tužioca privatizovan cjelokupan državni kapital a iz spisa registarskog suda proizilazi da su ti podaci uneseni 10. septembra 2001. godine, to jest prije privatizacije državnog kapitala, proizilazi da je tužilac pravni sljednik ranijeg državnog preduzeća ODP „Štamparija“ Trebinje i ne mogu se prihvatiti tvrdnje iz revizija apelantkinja da tužilac, kao akcionarsko društvo, nije aktivno legitimisan u ovom sporu. Stoga je, prema stavu Vrhovnog suda, neosnovan i revizijski prigovor o nedostatku pravnog interesa tužioca za vođenje ove parnice.

25. Dalje, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizijski navodi da su nižestepeni sudovi uzeli kao „izvor prava“ presudu od 28. avgusta 2007. godine. Naime, tom presudom je odlučeno o konkretnom materijalnopravnom odnosu između tužioca i prvoapelantkinje a nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom Zakona o privatizaciji stanova i ZOO sudili u granicama tužbenog zahtjeva. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da drugoapelantkinja nije postavila zahtjev u odnosu na prvoapelantkinju za vraćanje kupoprodajne cijene na šta ona neosnovano ukazuje u reviziji, zbog čega se nižestepeni sudovi time nisu mogli ni baviti u skladu sa članom 2 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer tužilac nije u materijalnopravnom odnosu sa drugoapelantkinjom i stoga se ne može govoriti o njihovim uzajamnim obavezama (član 104 ZOO).

26. Ustavni sud konstatuje da su apelantkinje u prilogu apelacija dostavile i dopis Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 15-372-3/10 od 21. aprila 2010. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Prvoapelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, na dom i na imovinu iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Tvrdi da su redovni sudovi u predmetnom postupku „grubo, nezakonito, proizvoljno i pogrešno“ primijenili pozitivnopravne propise. S tim uz vezi, prvoapelantkinja opširno opisuje tok postupka pred Osnovnim sudom (uključujući i prethodni postupak, kada je bila donesena presuda zbog izostanka). U tom kontekstu osporava postojanje aktivne legitimacije na strani tužioca, te ukazuje na odredbe Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, Zakona o početnom bilansu i Uredbe o metodologiji za izradu početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala. Ističe da je u podnesku Ministarstva za urbanizam broj 15-372-3/10 od 21. aprila 2010. godine (koji je sud imao kao dokaz) navedeno „da navedeno preduzeće - tužilac nema pravo raspolaganja predmetnim stanom“. Smatra da kod tužioca nema “pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje“, pa time ni svojstva stranke u postupku. Ukazuje da je posebno proizvoljno i suprotno materijalnom pravu pravno stanovište u kojem Vrhovni sud navodi da „ugovor o otkupu spornog stana, kakav pravni karakter u smislu odredbe člana 13 stav 3 Zakona o privatizaciji stanova ima rješenje Osnovnog suda od 4. januara 2007. godine, budući da to rješenje po samom zakonu ima karakter ugovora o otkupu stana, pa pobijanom presudom je utvrđena ništavost spornog ugovora, a ne dijela izreke Rješenja Osnovnog suda broj 095-0-v-06-000-195 od 4. januara 2007. godine“ i da Vrhovni sud nije naveo u kojem propisu materijalnog prava nalazi pravni osnov za ovo pravno stanovište. Ističe da je i u žalbi od 30. maja 2011. godine ukazala da je tužilac izgubio bilo kakvo pravo na predmetnom stanu, pa time i svojstvo stranke, te da je pravni nonsens da se poništava pravna fikcija - ugovor o otkupu stana sadržan u sudskoj odluci u vanparničnom postupku, a u stvarnosti se poništava sudska odluka iz drugog predmeta i druge vrste postupka. Smatra da redovni sud nije bio nadležan za odlučivanje o statusu predmetnog stana kao napuštene imovine, jer je ranijim upravnim aktom od 12. novembra 2002. godine za nadovjeru ugovora utvrđeno da je prvoapelantkinja zakoniti korisnik, što je potvrđeno drugostepenom upravnom odlukom Ministarstva za izbjeglice broj 18.05/2- p260/10 od 2. oktobra 2010. godine, koja je donesena nakon presude Vrhovnog suda od 28. avgusta 2007. godine. Prigovara valjanosti izreke osporene prvostepene presude (od 26. aprila 2011. godine). Navodi da je u žalbi podnijela zahtjev za izuzeće svih sudija i predsjednika Okružnog suda o kojem nikada nije odlučeno. Osim toga, ističe da su u predmetnom slučaju povrijeđene i odredbe iz čl. 20-33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, pošto je drugoapelantkinja savjesni sticalac predmetne nepokretnosti. Ističe da se brisovna tužba ne može podići ukoliko je savjesno treće lice u zemljišnu knjigu upisalo svoje pravo.

28. Drugoapelantkinja je u svojim apelacijama istakla da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazala je i na povredu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U obrazloženju navoda drugoapelantkinja opisuje cjelokupan postupak vezan za kupoprodaju predmetnog stana, te naglašava da je izvršila provjere u javnim knjigama na osnovu kojih je utvrdila da je prvoapelantkinja vlasnik 1/1 spornog stana, „bez tereta, ograničenja i hipoteke“, te da je slijedom toga, na osnovu načela povjerenja u zemljišne knjige, 17. avgusta 2007. godine postala vlasnik spornog stana. Ističe da njena savjesnost i poštenje nisu upitni. Smatra da je upisom u zemljišne knjige postala vlasnik predmetnog stana i titular jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrisana najviša pravna vlast, te da zanemarivanjem Vrhovnog suda jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, te odredaba Zakona o zemljišnim knjigama koje se odnose na brisovnu tužbu kao što je to ovdje slučaj (ko ima pravo na brisovnu tužbu, u kom roku i protiv koga), te odredaba pozitivnih zakona o javnom povjerenju u zemljišne knjige i zaštiti savjesnog kupca podvrgnuta arbitrarnom tretmanu tog suda. Ističe da tužilac nema nikakvu svojinu ili vlasničko pravo upisano u zemljišne knjige, te samim tim on nije ni u kakvom materijalnopravnom odnosu prema predmetu spora, to jest da nije aktivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari za podnošenje brisovne tužbe. Smatra da su presude Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda dosegle nivo „eksproprijacije bez zakonskog osnova, oduzima mi se potpuno imovina koju sam stekla na zakonit način, savjesno i pošteno“. Dalje, i drugoapelantkinja smatra da tužilac nije bio aktivno legitimisan u predmetnom postupku. Ponavlja navode koje je isticala tokom postupka, da je vlasnik spornog stana bilo Ministarstvo za urbanizam, a ne tužilac, kao i da nije bilo „nikakvih dokaza o nesavjesnosti [drugoapelantkinje] u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora 2. avgusta 2007. godine i u vrijeme upisa tog ugovora u knjigu uloženih ugovora 17. septembra 2007. godine“, a da sud to nije ocijenio. Drugoapelantkinja smatra da miješanje u njenu imovinu nije imalo legitiman cilj od javnog interesa, te da nije uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu njenog prava na imovinu i javnog interesa, te da samo ona mora snositi „poseban i pretjeran teret“. U dopuni apelacije od 8. jula 2013. godine drugoapelantkinja je Ustavnom sudu dostavila odgovor Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 15-372-3/10 od 19. juna 2013. godine u kojem je navedeno da je „stupanjem na snagu Zakona o početnom bilansu u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima predmetni stan prestao biti svojina [tužioca]“. Ukazala je, između ostalog, na odredbe Zakona o početnom bilansu na osnovu kojeg su stanovi u svojini preduzeća preneseni u svojinu Ministarstva za urbanizam iz čega proizilazi da je [predmetni ] stan postao državna svojina stupanjem na snagu pomenutog zakona.

b) Odgovor na apelaciju

29. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 2589/13 istakao da su navodi neosnovani, te da u toku postupka pred tim sudom nije bilo povreda postupka, niti povreda ljudskih prava na koje se ukazuje u apelaciji.

30. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 2589/13 istakao da su navodi iz apelacije neosnovani. Osim toga, istakao je da su neosnovani navodi da još nije odlučeno o zahtjevu za izuzeće svih sudija i predsjednika Okružnog suda, te je u prilogu odgovora dostavio odluke u vezi sa tim postupkom.

31. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 2656/13 istakao da je, nasuprot apelacionim navodima, ocijenio sve dokaze na način propisan odredbama člana 8 ZPP, uključujući i Rješenje Ministarstva za izbjeglice od 31. maja 2002. godine kojim je utvrđeno da je prvoapelantkinja nosilac stanarskog prava na spornom stanu i kojim joj je vraćen u posjed. Istaknuto je da je presudom Vrhovnog suda od 28. avgusta 2007. godine prvoapelantkinji otkazan ugovor o korišćenju spornog stana, pa je slijedom toga otpao i pravni osnov za zaključivanje ugovora o otkupu tog stana.

V. Relevantni propisi

32. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09 i 79/11) relevantna odredba glasi: Član 9.

Stanovi u državnom vlasništvu, državni kapital u bankama, drugim finansijskim institucijama, osiguravajućim društvima, zadrugama, kao i druga državna svojina, koja nije predmet privatizacije na osnovu ovog zakona, privatizuje se na osnovu posebnih zakona.

33. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) relevantne odredbe glase: Član 1.

(1) Ovim zakonom uređuje se privatizacija stanova u državnoj svojini.

(2) Privatizacija se vrši otkupom stanova u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 8.

Stanovima u državnoj svojini smatraju se stanovi na kojima je pravo svojine zakonom preneseno na ministarstvo nadležno za stambene poslove, kao i stanovi koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli Republika, grad, opština, preduzeća i druga pravna lica sredstvima u društvenoj, odnosno državnoj svojini.

Član 13.

(1) Otkup stana u državnoj svojini daje Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (u daljem tekstu: prodavac).

(2) Prodavac je dužan da licu koje ima pravo na otkup stana (u daljem tekstu: kupac), na njegov zahtjev u pisanoj formi, omogući otkup stana koji koristi, pod uslovima propisanim ovim zakonom.

(3) Ako se ugovor o otkupu stana ne zaključi u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, kupac može da podnese prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana.

34. U Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98 od 15. jula 1998. godine) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak izrade početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljem tekstu: početni bilans stanja) u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljem tekstu: Zakon o privatizaciji).

Član 2. st. 1. i 2.

U početnom bilansu stanja utvrđuje se vrijednost državnog kapitala preduzeća.

Početni bilans stanja se sastavlja sa stanjem na dan 30. juna 1998. godine. Član 5.

Početni bilans stanja se sastoji od tri odvojena podbilansa: pasivnog, neutralnog i aktivnog.

Član 19.

U neutralnom podbilansu iskazuje se vrijednost stanova u svojini preduzeća, na dan sastavljanja početnog bilansa stanja.

Vrijednost stanova u neutralnom podbilansu uravnotežena je sa vrednošću državnog kapitala.

Član 20.

Pravo svojine na stanovima, čija je vrijednost iskazana u neutralnom podbilansu stanja preduzeća, prenosi na Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne poslove u roku i pod uslovima koji će se utvrditi posebnim zakonskim propisima.

Stanove iz stava 1. ovog člana preduzeće ne može otuđiti od dana stupanja na snagu ovog zakona.

35. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Ništavost Član 103. stav 1.

1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

Isticanje ništavosti Član 109. stav 1.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

36. U Zakonu o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 124/08) relevantne odredbe glase:

Započeti postupci Član 356.

Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama tih propisa.

Stupanje na snagu Član 357.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”,a počet će se primjenjivati dana 1. jula 2009. godine

37. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima (“Službeni list SFRJ” br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarjeva.

38. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 3.

(1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka.

(2) Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima.

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 54. st. 1. i 2.

(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Takva se tužba može podici kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za čcinidbu iz istog odnosa.

Član 55. stav 1.

(1) U jednoj tužbi tužilac može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. Član 178.

Ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi određena stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi od davanja stvari ako plati taj novčani iznos.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 211.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primjeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Član 291. stav 1.

Stranka u postupku može biti svaka fizičko i pravna osoba.

VI. Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja u podnesenim apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 005018 12 Rev od 6. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je punomoćnik prvoapelantkinje primio 11. aprila 2013. godine, a punomoćnici drugoapelantkinje 16. aprila 2013. godine a apelacije su podnesene 10. i 15. juna 2013. godine. Slijedom toga, proizilazi da su sve tri apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

43. Apelantkinje pobijaju navedene presude, tvrdeći da su im povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, prvoapelantkinja ukazuje na povredu prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, a drugoapelantkinja i na povredu prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

44. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

46. Ustavni sud smatra da je nesporno da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o građanskim pravima apelantkinja i da se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuju član 6 stav 1 Evropske konvencije i član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

47. U konkretnom slučaju, prema suštini navoda iz apelacija, sporno pitanje je da li su redovni sudovi u predmetnom postupku svoje odluke zasnovali na proizvoljnoj primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

48. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetne apelacije pokreću, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa.

49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tužilac pokrenuo predmetni postupak tužbom od 18. oktobra 2007. godine u kojoj je tužbenim zahtjevom tražio, osim utvrđenja da su ništavi ugovori o otkupu i kupoprodaji predmetnog stana, i da sud obaveže apelantkinje da mu predmetni stan predaju u posjed i na raspolaganje, slobodan od lica i stvari. Osim toga, tužilac je u toku postupka izjavio, u skladu sa mogućnošću koja je propisana odredbama člana 178 ZPP, „da se apelantkinje mogu osloboditi obaveze ukoliko mu u roku od 30 dana od dana donošenja presude isplate iznos od 141.000,00 KM“. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Osnovnog suda (koja je potvrđena osporenim odlukama Okružnog i Vrhovnog suda) u cijelosti usvojen postavljeni tužbeni zahtjev, te da je posljedično tome tužiocu „pripao predmetni stan“.

50. Pri tome Ustavni sud zapaža da su apelantkinje u svakoj fazi redovnog sudskog postupka, kao i u apelacijama isticale prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca navodima da je tužilac pravno lice koje je privatizovano, te da stoga ne može imati bilo kakvo pravo na predmetnom stanu, ali da su redovni sudovi zaključili da je taj prigovor neosnovan. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u vezi sa tim prigovorom zaključio da je neosnovan, jer je, kako je obrazložio, prvenstveno imao u vidu presudu o otkazu ugovora o korišćenju stana, koja je donesena nakon privatizacije apelanta, kao i upisa drugoapelantkinje kao vlasnika na spornom stanu. Stoga se, kako je navedeno u presudi, Osnovni sud nije posebno upuštao u istaknuti prigovor apelantkinja da bi jedino Ministarstvo za urbanizam bilo aktivno legitimisano u ovom predmetu, jer je presudom o otkazu ugovora o korišćenju stana, koja je valjana i na snazi, naloženo prvoapelantkinji da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda tužiocu, pa je „svako drugo raspravljanje i rezonovanje nepotrebno“. Taj stav je potvrdio i Okružni sud, istakavši da u drugim postupcima koji su vođeni između prvoapelantkinje i tužioca nije bilo osporavanja ni aktivne, ni pasivne legitimacije (postupak radi otkaza ugovora o korišćenju stana i postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana), te da je stoga i u ovom postupku neosnovano njihovo pozivanje na nedostatak aktivne legitimacije na strani tužioca bez obzira na to što su se pozvale na odredbe Zakona o početnom bilansu i Zakona o privatizaciji stanova. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci zaključio da je istaknuti prigovor neosnovan sa obrazloženjem da apelantkinje tokom postupka nisu dokazivale činjenicu da je u postupku privatizacije državnog kapitala prednika tužioca privatizovan cjelokupan državni kapital, te da stoga tužilac, kao akcionarsko društvo, nije aktivno legitimisan u ovom sporu.

51. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 291 stav 1 ZPP propisano da stranka u postupku [tj. tužilac i tuženi] može biti svako fizičko i pravno lice. Dalje, Ustavni sud podsjeća da ZPP ne sadrži striktne odredbe o stvarnoj legitimaciji stranaka u postupku (kako aktivnoj, tako i pasivnoj), jer to nije procesno, nego materijalnopravno pitanje, odnosno pretpostavka od koje zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Odgovor na pitanje da li postoji stvarna legitimacija nalazi se u normama materijalnog prava, jer ona podrazumijeva materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora. Tužilac je aktivno legitimisan ako je nosilac prava koje je predmet spora, dakle, ako je ovlašćen da zahtjev za ostvarenje tog prava istakne prema tuženom i ako taj zahtjev pripada njemu, a ne nekom drugom, a tuženi je pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja proizilazi iz prava tužioca. Dalje, Ustavni sud ističe da iz navedenog slijedi da redovni sud u svakom konkretnom slučaju, kada se pojavi kao sporno pitanje koje se tiče stvarne legitimacije stranaka (kako aktivne, tako i pasivne), mora utvrđeno činjenično stanje podvesti pod određenu normu materijalnog prava, te na osnovu toga utvrditi da li u konkretnom predmetu postoji međusobni materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora, te u skladu s tim donijeti odgovarajuću odluku. Samim tim proizilazi da sud u svakom slučaju mora, slijedom činjeničnih utvrđenja tokom sprovedenog postupka, riješiti odgovarajućom presudom i pitanje postojanja stvarne legitimacije stranaka. Takođe, Ustavni sud ukazuje i da je odredbama člana 54 stav 2 ZPP propisano da se tužba za utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa. Dakle, za dopustivost deklaratorne tužbe tužilac mora učiniti vjerovatnim da će njegov tužbeni zahtjev, ako bude usvojen, za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi, koju bez povoljne sudske prakse ne bi mogao ostvariti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati da li postoji arbitrarnost u zaključku redovnih sudova da je tužilac aktivno legitimisan u konkretnom sporu a samim tim i da li ima proizvoljnosti u odlučenju redovnih sudova o postavljenom tužbenom zahtjevu. Budući da je tužilac u konkretnom slučaju postavio i deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, Ustavni sud će prvo ispitati postojanje arbitrarnosti u odlučenju redovnih sudova u odnosu na kondemnatorni zahtjev.

52. Ustavni sud primjećuje da iz sadržine dijela postavljenog tužbenog zahtjeva (koji je u konačnici i usvojen) „da se predmetni stan preda u posjed, slobodan od lica i stvari“, proizilazi da je tužilac postavio vindikacijski zahtjev, te da se u ovom dijelu radi o tzv. pravoj vlasničkoj tužbi (rei vindicatio). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, te da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Dakle, vlasnička tužba (rei vindicatio) je tužba vlasnika protiv lica koje posjeduje njegovu stvar, kojom on, pozivajući se na svoje pravo svojine, koje može dokazati, traži od njega da mu stvar preda u posjed. Stoga je sud, s obzirom na ovako postavljeni tužbeni zahtjev, te s obzirom na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, trebalo da utvrdi prvenstveno da je tužilac vlasnik stvari čiji povrat u posjed traži, to jest da je vlasnik predmetnog stana.

53. Ustavni sud podsjeća da narušavanje povjerenja u zemljišnoknjižne evidencije dovodi do narušavanja načela pravne sigurnosti i povjerenja u pravni poredak, a među stranke unosi pravnu neizvjesnost, te nesigurnost i nepovjerenje u pravni promet, što je suprotno načelu vladavine prava, kao jednoj od najviših vrijednosti ustavnopravnog poretka.

54. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizilazi da je u predmetnom postupku nesporno da je prednik tužioca bio državno preduzeće čiji kapital je bio predmet privatizacije u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljem tekstu: Zakon o privatizaciji). Dalje, Ustavni sud ukazuje da je nesporno i da je predmetni stan bio u svojini pravnog prednika tužioca. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da su odredbama Zakona o početnom bilansu (član 1) uređeni uslovi i postupak izrade početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima u skladu sa Zakonom o privatizaciji, da je tim zakonom određeno da se u početnom bilansu stanja utvrđuje vrijednost državnog kapitala preduzeća [ ] sa stanjem na 30. juni 1998. godine, te da je odredbama člana 20 tog zakona propisano da se „pravo svojine na stanovima, čija je vrijednost iskazana u neutralnom podbilansu stanja preduzeća, prenosi na Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne poslove u roku i pod uslovima koji će se utvrditi posebnim zakonskim propisima“. Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizilazi da je predmetni stan bio svojina Ministarstva za urbanizam. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da je u predmetnom spisu bio i dokaz - dopis Ministarstva za prostorno uređenje broj 15-372-3/10 od 21. aprila 2010. godine prema kojem je predmetni stan po zakonu (član 20 Zakona o početnom bilansu) prenesen u svojinu tog Ministarstva. Naime, Ustavni sud zapaža da je u navedenom dopisu Ministarstvo navelo da je „ [ ] Predmetni stan (je) po sili zakona prenesen u svojinu ovog Ministarstva i postao je državna svojina, [ ] iz čega proizilazi da navedeno preduzeće nema pravo raspolaganja predmetnim stanom“.

55. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelantkinja na taj dopis uz obrazloženje da tužilac ima ulogu prodavca stana u smislu člana 13 Zakona o privatizaciji stanova, pa stoga proizilazi da ima i pravo svojine na spornom stanu. Pri tome Ustavni sud smatra da je naročito nejasan stav Vrhovnog suda „da apelantkinje nisu dokazivale činjenicu da je u postupku privatizacije državnog kapitala prednika tužioca privatizovan cjelokupan državni kapital“, da je stoga tužilac aktivno legitimisan u predmetnom sporu, te zašto je ta činjenica uopšte relevantna, budući da ni iz jedne od odredaba pozitivnih zakonskih odredaba, tzv. seta privatizacijskih zakona (bliže navedenih u relevantnim propisima ove odluke), ne proizilazi da je ta činjenica relevantna.

56. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, jer je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o privatizaciji (kojim je regulisano da se stanovi u državnoj svojini privatizuju na osnovu posebnih zakona), Zakona o početnom bilansu (kojima je regulisano da se pravo svojine na stanovima, čija je vrijednost iskazana u neutralnom podbilansu stanja preduzeća, prenosi na Ministarstvo za urbanizam), te da je slijedom toga proizvoljno primijenio i relevantne odredbe ZPP prilikom odlučivanja o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužioca.

57. Slijedom toga, budući da su, dakle, redovni sudovi arbitrarno primijenili relevantne odredbe pozitivnopravnih propisa prilikom odlučivanja o zahtjevu koji se ticao predaje u posjed predmetnog stana, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi iz istih razloga arbitrarno primijenili i pozitivnopravne propise u odnosu na zahtjev da se utvrdi ništavost ugovora o otkupu i kupoprodaji predmetnog stana u smislu „postojanja pravnog interesa“ tužioca za postavljanje takvog zahtjeva. Naime, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi zaključili da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana, kao i ugovor o kupoprodaji predmetnog stana u smislu odredaba člana 103 ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 103 stav 1 ZOO propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima [ ], ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Nadalje, ukazuje da je odredbama člana 109 stav 1 ZOO propisano, između ostalog, da se na ništavost može pozivati svako zainteresovano lice. Ustavni sud podsjeća da iz ovih odredaba (član 109 ZOO) proizilazi da se, u principu, na ništavost ugovora mogu pozivati sva zainteresovana lica, a to su, prije svega, same ugovorne strane, kao i njihovi univerzalni sukcesori, te, pored njih, i svako drugo lice koje je u stanju da pokaže interes za taj akt. Dakle, dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO sa odredbama člana 54 ZPP, Ustavni sud smatra da je sud u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva propustio da utvrdi da li tužilac ima pravni interes, to jest da je ,,kao zainteresovano lice“ bio aktivno legitimisan za takvo traženje. Naime, ako tužilac nije vlasnik predmetnog stana i ako trenutno ne ostvaruje nikakva prava u vezi s tim stanom, dakle, ako nije subjekat spornog građanskopravnog odnosa, čije utvrđenje ništavosti traži, to proizilazi da nema pravnog interesa za podnošenje utvrđujuće tužbe i da nije aktivno legitimisan za traženje utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu i kupoprodaji predmetnog stana, budući da je predmetni stan bio u državnoj svojini a tužilac privatizovano preduzeće.

58. Pri tome Ustavni sud ukazuje da bi ovakvo odlučenje redovnih sudova iz kojeg jasno proizilazi da je sud zaključio da je tužilac vlasnik predmetnog stana kao posljedicu imalo to da je tužilac u predmetnom postupku ostvario više prava nego što mu, ustvari, pripada, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, potpuno neprihvatljivo.

59. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, zbog arbitrarne primjene pozitivnopravnih propisa, povrijeđeno pravo apelantkinja na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

60. S obzirom na navedene zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelantkinja o povredi prava na pravično suđenje, kao i navoda da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te navoda drugoapelantkinje da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sud pri donošenju svoje odluke očigledno arbitrarno primijeni pozitivnopravne propise.

62. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev drugoapelantkinje (u predmetu broj AP 2631/13) za donošenje privremene mjere.

64. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2589/13 (Z. K. i B. Š.) | Sudska praksa | Aktio