Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3188/12 (JU Centar za socijalni rad Banja Luka)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3188/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3188/12, rješavajući apelaciju JU Centar za socijalni rad Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija JU Centar za socijalni rad Banja Luka.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045920 10 Rev od 7. juna 2012. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija JU Centar za socijalni rad Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045920 10 Rev od 7. juna 2012.
godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 045920 10 Gž od 14. maja 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JU Centar za socijalni rad Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 045920 10 Rev od 7. juna 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 045920 10 Gž od 14. maja 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, kao i od učesnika u postupku Milana Jakovljevića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovorio 26. marta 2015. godine, a tuženi 30. marta 2015. godine, dok Okružni i Osnovni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 22. decembra 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi iseljenja tuženog iz stana koji se nalazi u Banjoj Luci, Ulica vojvode Prijezde broj 138 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Osnovni sud je ročište za glavnu raspravu održao 15. januara 2010. godine.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 045920 04 P od 5. februara 2010. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i naloženo tuženom da isprazni i preda u posjed apelantu, slobodan od lica i stvari, predmetni stan, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u sprovedenom dokaznom postupku utvrdio da tuženi od 1. aprila 1992. godine pa sve do donošenja presude drži u posjedu predmetni stan, te da je Rješenjem Opštine Banja Luka broj 10-568-1320/93 od 16. jula 1993. godine predmetni stan dat tuženom na privremeno korišćenje u trajanju od 12 mjeseci. Takođe je utvrđeno da je apelant nosilac prava raspolaganja i davalac na korišćenje predmetnog stana. Nadalje je utvrđeno da je raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Ago Mujkić, koji nije podnio zahtjev za povrat stana. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu člana 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Osnovni sud je smatrao da nisu protekli rokovi propisani odredbama člana 30 Zakona o stambenim odnosima za iseljenje nezakonito useljenog lica u stan. Po ocjeni Osnovnog suda, pomenuti rokovi nisu protekli jer su počeli da teku od dana prestanka stanarskog prava ranijeg nosioca a to je 19. april 2000. godine, do kada je raniji nosilac stanarskog prava mogao da podnese zahtjev za povrat stana u smislu odredbe člana 16 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kada je na snagu stupio Zakon o privatizaciji državnih stanova (16. maja 2001. godine) koji odredbom člana 69 stav 1 propisuje da stupanjem na snagu tog zakona se ne može steći stanarsko pravo.
8. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 045920 10 Gž od 14. maja 2010. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed i naknadu troškova postupka odbio kao neosnovan. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je utvrdio da se iseljenje tuženog kao privremenog korisnika može ishoditi samo u upravnom postupku u skladu sa odredbama člana 31 Zakona o prestanku primjene, a ne primjenom odredaba Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima zbog čega je odbio postavljeni tužbeni zahtjev za iseljenje tuženog iz predmetnog stana.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 045920 10 Rev od 7. juna 2012. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju protiv navedene drugostepene presude.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je predmet konkretnog parničnog postupka apelantov zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana, koji je apelantova svojina i koji se nalazi u posjedu tuženog. Dalje je istaknuto da je članom 2 stav 2 Zakona o prestanku primjene propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine prestaje da važi. U smislu tog zakona, kako je utvrdio Vrhovni sud, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema navedenoj zakonskoj odredbi ima se smatrati privremenim korisnikom. S obzirom na to da tuženi nije zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana na osnovu odluke kojom mu je predmetni stan bio dodijeljen, Vrhovni sud je zaključio da on i nije stekao status nosioca stanarskog prava, pa to pravo nije mogao ni izgubiti u smislu citirane zakonske odredbe. Samim tim, kako je dalje navedeno, na konkretan slučaj su neprimjenljive odredbe člana 31 Zakona o prestanku primjene na koje se pozvao drugostepeni sud, jer tuženi nema status privremenog korisnika predmetnog stana u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene. Navedeni status tuženi nema uprkos činjenici da mu je predmetni stan rješenjem Opštine Banja Luka od 16. jula 1993. godine dat na privremeno korišćenje u trajanju od 12 mjeseci, jer nije zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana, pa samim tim, kako je zaključio Vrhovni sud, nije stekao stanarsko pravo u smislu odredbi člana 11 Zakona o stambenim odnosima.
11. Vrhovni sud je utvrdio da je ispravan stav prvostepenog suda da nakon 16. maja 2001. godine, kada je stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova, tužen nije mogao steći stanarsko pravo, jer bi to bilo u suprotnosti sa odredbom člana 69 stav 1 tog zakona. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, tuženi nije ni tvrdio da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Članom 71 stav 2 navedenog zakona je propisano da odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova neće se primjenjivati. Vrhovni sud je zaključio da argumentum a contrario odredbe Zakona o stambenim odnosima koje nisu u suprotnosti sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova i dalje se primjenjuju pa, prema tome, i odredbe člana 30 Zakona o stambenim odnosima koji govori, između ostalog, o rokovima u kojima se može tražiti ispražnjenje stana u koji se neko lice nezakonito useli. Prema tome, kako je utvrdio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju rok u kome se može tražiti ispražnjenje predmetnog stana ima se računati do pokretanja postupka, odnosno do 22. decembra 2004. godine, kada je predmetna tuba podnesena. Dalje je istaknuto da početak roka propisan citiranom odredbom člana 30 stav 2 Zakona o stambenim odnosima počinje „od dana nezakonitog useljenja“, a ne (kako je zaključeno u prvostepenoj presudi) od trenutka kada je raniji nosilac stanarskog prava izgubio svoje stanarsko pravo. U konkretnom slučaju pošto je predmetni stan rješenjem Opštine Banja Luka od 16. jula 1993. godine dat na privremeno korišćenje u trajanju od 12 mjeseci tuženom, onda od 16. jula 1994. godine po isteku pomenutog roka od godinu dana tuženi ima svojstvo nezakonito useljenog lica a kako je to ispravno navedeno i u reviziji. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja Vrhovni sud je utvrdio da je očigledno da su protekli rokovi propisani odredbama člana 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima u kojima je apelant mogao tražiti iseljenje tuženog a koji se ima smatrati lex specialis u odnosu na odredbu člana 37 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (kojeg je prvostepeni sud pogrešno primijenio). Vrhovni sud je zaključio da od 16. jula 1994. godine, kao dana kada je tuženi stekao svojstvo nezakonito useljenog lica, do 22. decembra 2004. godine, kada je podnesena predmetna tužba, prošlo je više od osam godina, te je u skladu s pomenutom zakonskom odredbom tužba podnesena van propisanog roka u kome se može tražiti iseljenje lica koje se nezakonito uselilo u stan.
12. Vrhovni sud je, takođe, naveo da apelantov prigovor u reviziji da je predmetni stan tuženom dodijelio nevlasnik nije od značaja za ishod konkretnog spora. Čak i pod pretpostavkom da je rješenje o privremenom dodjeljivanju predmetnog stana ništavo, kako je apelant tvrdio u reviziji, Vrhovni sud je smatrao da bi u tom slučaju kao datum nezakonitog useljenja tuženog u predmetni stan imao se uzeti raniji datum (16. juli 1993. godine, kada je doneseno to rješenje, ili 1. april 1992. godine, od kada je tuženi, prema sopstvenoj izjavi, u posjedu predmetnog stana). Slijedom navedenog, zaključio je Vrhovni sud, ranije bi i istekao rok od osam godina propisan pomenutom odredbom člana 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz odredbi člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Po apelantovom mišljenju, osporena presuda Vrhovnog suda nije u skladu sa zakonom jer se na sporni odnos, suprotno shvatanju Vrhovnog suda, ne mogu kao mjerodavno pravo primijeniti odredbe člana 30 Zakona o stambenim odnosima s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom stvarnopravnom zahtjevu. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, jer je apelant vlasnik i nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu. Takođe, apelant smatra da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku (traje više od osam godina) zbog čega mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je zatražio da mu se zbog toga isplati naknada nematerijalne štete. Apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer su sva tri redovna suda koja su odlučivala u konkretnom slučaju zauzela različite pravne stavove u pogledu mjerodavnog prava, te da u takvoj pravnoj situaciji ne postoji mogućnost da se redovnim pravnim lijekovima obezbijedi pravna zaštita.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da, suprotno navodima apelacije, taj sud je dao vrlo jasne i cjelovite razloge prilikom primjene odredbe člana 30 Zakona o stambenim odnosima, izražavajući stav koji je konzistentan sa ranijom sudskom praksom tako da nema proizvoljne primjene prava, a samim tim ni povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Dalje je istaknuto da različiti pravni stavovi raznih sudskih instanci nemaju kao posljedicu povredu apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek zaštićen članom 13 Evropske konvencije, već, naprotiv, upravo na taj način je obezbijeđena pravilna primjena materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je Vrhovni sud donio pravilnu i zakonitu odluku i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Troškovi prinudnog ispražnjena stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.
Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem. Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 045920 10 Rev od 7. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 3. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 30. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvencije i člana 13 Evropske konvencije.
S obzirom na to da je apelant javna ustanova i kao takva nosilac javnopravnih ovlašćenja, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će apelantove apelacione navode ispitati u odnosu na odredbe iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava odluke donesene u parničnom postupku pokrenutom radi iseljenja tuženog iz predmetnog stana, koje se tiču apelantovih građanskih prava, pa stoga primjenjivost člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju nije upitna.
Pravo na suđenje u „razumnom roku“
26. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta. a)Relevantni principi
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
28. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
29. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo 22. decembra 2004. godine, koji je pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 7. juna 2012. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste sedam i po godina.
c) Analiza dužine trajanja postupka
30. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi iseljenja tuženog iz predmetnog stana, pa, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
31. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak na tri sudske instance trajao sedam i po godina, što je neprihvatljivo dug period. Za Ustavni sud je posebno neprihvatljivo da je Osnovni sud, nakon podnošenja tužbe, ročište za glavnu raspravu zakazao tek nakon pet godina i da je presudu donio nakon pet godina i dva mjeseca. Ustavni sud smatra da je početni zastoj pred Osnovnim sudom od pet godina, kada je održana glavna rasprava, van razumnog roka, a za takvu pasivnost Osnovni sud nije dostavio obrazloženje. Nakon toga Okružni sud je u kratkom roku (tri mjeseca) donio drugostepenu odluku, a Vrhovni sud u roku od dvije godine, što ne može biti opravdanje za ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud smatra da je razdoblje od sedam i po godina u kojem je okončan predmetni parnični postupak a priori van razumnog roka i traži globalnu ocjenu. Njegova bi se duljina mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
33. Apelant je zatražio da mu se, zbog dužine trajanja postupka, naknadi nematerijalna šteta. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Uzimajući u obzir predmet konkretnog sudskog postupka, njegov značaj za apelanta i činjenicu da je konačna odluka donesena, te imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda vezanu za kompenzaciju u ovakvim slučajevima (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 1030/11 od 18. novembra 2014. godine, objavljena na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 53), Ustavni sud smatra da je za apelanta dovoljna satisfakcija ova odluka kojom se utvrđuje kršenje njegovih ustavnih prava.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude Okružnog i Vrhovnog suda, kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev za iseljenje tuženog iz predmetnog stana, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava.
35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance odlučivali o apelantovom tužbenom zahtjevu koji je u konačnici odbijen odlukom Vrhovnog suda. Pri tome je Vrhovni sud, kako dalje zapaža Ustavni sud, dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja revizijskih navoda koje je Vrhovni sud ispitao u osporenoj presudi i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 30 Zakona o stambenim odnosima umjesto člana 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud obrazložio zašto su u konkretnom sporu relevantne odredbe člana 30 Zakona o stambenim odnosima koji je lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima utemeljio osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
39. Apelant je istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine zbog razloga koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i u odnosu na koje je već zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantu nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne proizilazi da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.
41. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kad je parnični postupak radi iseljenja tuženog iz predmetnog stana, koji nije naročito složen, na tri sudske instance trajao sedam i po godina, te da se neopravdano trajanje postupka može pripisati isključivo ponašanju Osnovnog suda, koji nije upravljao postupkom kako je to propisano procesnim zakonom, niti je dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
42. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman