Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3376/12 (S. R.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3376/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3376/12, rješavajući apelaciju Seada Rekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Rekića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 006870 12 Gž od 3. jula 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj I- 2678/04 od 18. aprila 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sead Rekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 17. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 I 006870 12 Gž od 3. jula 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-2678/04 od 18. aprila 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 9. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. decembra 2014. godine, a Općinski sud 28. januara 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 21. decembra 2004. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv DOO „Dajdža-AA" Cazin (u daljnjem tekstu: izvršenik) na osnovu izvršne isprave - sudske nagodbe zaključene pred Općinskim sudom broj Rs-375/01 od 2. decembra 2002. godine, predlažući izvršenje popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari.

6. Općinski sud, postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje, donio je Rješenje o izvršenju broj I-2678/04 od 23. decembra 2004. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.

7. Općinski sud je donio Rješenje broj I-2678/04 od 16. novembra 2009. godine kojim je određeno da se obustavlja postupak izvršenja u predmetnoj pravnoj stvari. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 001-0-Gž-09-001385 od 24. marta 2010. godine kojim je žalbu uvažio, navedeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, prilikom donošenja svoje odluke, propustio da pozove apelanta da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja u smislu odredaba člana 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

8. Općinski sud je donio Rješenje broj I-2678/04 od 18. aprila 2012. godine kojim je određeno da se izvršni postupak u predmetnoj pravnoj stvari obustavlja i da se ukidaju sve provedene izvršne radnje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da iz službenih zabilješki sudskog izvršioca od 21. novembra 2007. i 3. novembra 2009. godine proizlazi da je sudski izvršilac dva puta izlazio na lice mjesta, te da je utvrdio da se izvršenik ne nalazi na označenim adresama, kao ni na adresi svoga sjedišta Gnjilovac bb, i to od 2004. godine, niti je sudski izvršilac na tim adresama zatekao bilo kakve pokretne stvari na kojima bi se moglo provesti izvršenje. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je zaključkom od 17. augusta 2010. godine pozvao apelanta da, u smislu odredaba člana 8. stav 3. ZIP-a, predloži novi predmet ili sredstvo izvršenja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelant podneskom od 30. augusta 2010. godine zatražio od suda da naloži izvršeniku da na propisanim obrascima dostavi podatke o svojoj imovini, nakon čega će se apelant kao tražilac izvršenja izjasniti o daljnjem toku postupka. Pri tome Općinski sud je naveo da je apelant uz predmetni podnesak dostavio sudu dokaze iz kojih proizlazi da izvršenik nema račun u banci, te da nema pokretne i nepokretne imovine, već da imovinu, ustvari, ima izvršenikov zakonski zastupnik. Općinski sud je naveo da je, nakon što je izvršeniku dostavio zaključak radi dostave traženih podataka, izvršenik 23. decembra 2010. godine obavijestio sud da je rješenjem Općinskog suda u Bihaću odbijen prijedlog izvršenikovog zakonskog zastupnika za otvaranje stečajnog postupka nad izvršenikom, te da je naloženo da se nakon pravosnažnosti tog rješenja izvršenik briše iz sudskog i svih drugih javnih registara. Općinski sud je naveo da je nakon toga službenim putem 11. januara 2012. godine zatražio od Općinskog suda u Bihaću da dostavi podatke o izvršenikovom statusu, te da je taj sud dostavio izvod iz sudskog registra od 27. februara 2012. godine iz kojeg proizlazi da je rješenjem tog suda od 14. januara 2011. godine izvršeno brisanje izvršenika zbog nedostatka stečajne mase.

9. Općinski sud je naveo da je apelant podneskom od 22. marta 2012. godine zatražio da se izvršeniku, u smislu odredaba člana 34. stav 4. u vezi sa stavom 2. ZIP-a, postavi privremeni zastupnik, i to izvršenikov prijašnji zakonski zastupnik Asmir Durić, koji je u posjedu osnivačkog uloga i druge imovine koja je predmet izvršenja, te da se izvršenje nastavi u odnosu na to fizičko lice. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da izvršenik kao pravno lice više ne postoji, budući da je izbrisan iz sudskog registra nadležnog suda, i to zbog nedostatka stečajne mase, dakle, zbog nedostatka imovine. Stoga, Općinski sud je naveo da okolnosti konkretnog slučaja ne dopuštaju da se, u smislu odredaba člana 34. stav 2. ZIP-a, predmetni izvršni postupak nastavi, niti da se izvršeniku imenuje privremeni zastupnik u odnosu na imovinu koja je, navodno, predmet izvršenja, a koje, zapravo, nema. Također, Općinski sud je naveo da je neosnovan i apelantov prijedlog da se izvršni postupak nastavi u odnosu na Asmira Durića, koji je bio izvršenikov zakonski zastupnik, jer iz sadržine izvršne isprave proizlazi da su sudsku nagodbu zaključili apelant i izvršenik, te da je Asmir Durić postupao u ime i za račun izvršenika kao pravnog lica. Pri tome Općinski sud je naveo da Asmir Durić nije ometao taj sud u provođenju izvršnih radnji, te da je, stoga, neosnovan apelantov prijedlog da se navedeno lice novčano kazni. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti da se izvršenje obustavi u smislu odredaba člana 63. stav 3. u vezi sa stavom 4. ZIP-a.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 01 0 I 006870 12 Gž od 3. jula 2012. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je izvršenik izbrisan iz sudskog registra. Kantonalni sud je ukazao da brisanjem iz sudskog registra pravni subjekt prestaje postojati bez obzira na to da li je do brisanja došlo uslijed provedenog stečajnog postupka ili zbog nepostojanja imovine. Kantonalni sud je naveo da pravni subjekt koji je prestao postojati ne može biti stranka u postupku, niti se takvom pravnom subjektu može postaviti privremeni zastupnik. Kantonalni sud je, dalje, naveo da se predmetni izvršni postupak vodio u odnosu na pravno lice, a ne u odnosu na Asmira Durića. Pri tome Kantonalni sud je ukazao da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je Asmir Durić preuzeo dug iz izvršne isprave. S obzirom na to, te budući da navedeno lice nije obavezno da izmiri taj dug po zakonu, Kantonalni sud je naveo da nije bilo uvjeta da se predmetni izvršni postupak nastavi u odnosu na to fizičko lice.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili odredbe člana 63. stav 3. u vezi sa stavom 4. ZIP-a. Apelant navodi da je 21. decembra 2004. godine, na osnovu sudske nagodbe zaključene pred Općinskim sudom broj Rs-375/01 od 2. decembra 2002. godine, pokrenuo predmetni postupak radi prinudne naplate potraživanja u iznosu od 2.300,00 KM. Apelant navodi da nad izvršenikom nije proveden stečajni postupak, niti je u zakonom propisanom postupku utvrđeno da izvršenik nema imovine. Naime, apelant navodi da je Općinski sud u Bihaću odbio prijedlog izvršenikovog zakonskog zastupnika za otvaranje stečajnog postupka, jer nije predujmio određeni iznos za pokriće troškova stečajnog postupka. S obzirom na to, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da izvršenik nema imovine i da Asmir Durić nema svojstvo stranke u predmetnom izvršnom postupku, te da su na taj način onemogućili apelanta da ostvari svoje potraživanje. Apelant navodi da je predmetni izvršni postupak neopravdano dugo trajao, te, stoga, traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.100,00 KM, tj. po 300,00 KM za svaku godinu odgađanja donošenja odluke.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti osporava apelantove navode i da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svog rješenja. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu dužine trajanja postupka pred tim sudim, jer je taj sud o apelantovim žalbama protiv prvostepenog rješenja odlučio u kratkom roku.

13. Općinski sud je naveo da je apelant već podnosio apelaciju zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, te da je Ustavni sud Odlukom broj AP 2113/07 od 8. septembra 2009. godine usvojio apelaciju i naložio tom sudu da bez odgađanja okonča predmetni postupak. Općinski sud je naveo da je predmetni postupak okončan, te da je o tome 17. oktobra 2012. godine obavijestio Ustavni sud u vezi sa izvršenjem odluke u predmetu broj AP 2113/07.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) relevantne odredbe glase:

Član 5. stav 1.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 8. stav 3.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Član 34. st. 2. i 4.

(2) U drugim slučajevima prekida postupka, predviđenim odredbama Zakona o parničnom postupku, sud može, ako to okolnosti slučaja dopuštaju, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, odlučiti da postupak nastavi, imenovanjem privremenog zastupnika stranci u odnosu na koju je nastao razlog zbog kojeg dolazi do prekida postupka.

(4) U slučaju smrti izvršenika koji nema opunomoćenika ili zakonskog zastupnika sud će nasljednicima, ako to predloži tražilac izvršenja, u roku od 15 dana od dana kada je primio obavještenje suda o smrti izvršenika, postaviti privremenog zastupnika na trošak tražioca izvršenja, po pravilu, iz reda lica koja su u posjedu imovine koja je predmet izvršenja i nastaviti postupak. Sud imenuje privremenog zastupnika u roku od osam dana od podnošenja zahtjeva. Ako ovlašteno lice ne predloži nastavak postupka u ostavljenom roku, sud će da obustavi postupak.

Član 63. st. 3. i 4.

(3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

(4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 I 006870 12 Gž od 3. jula 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom rješenja donesena u izvršnom postupku u kojem se neophodno ne određuju građanska prava i obaveze. Međutim, pravo na izvršenje pravosnažnih i izvršnih sudskih odluka čini sastavni dio prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/05, tačka 27). Iz navedenog proizlazi da apelant, kao tražilac izvršenja, u ovom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na primjenu procesnog prava

23. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili odredbe člana 63. stav 3. u vezi sa stavom 4. ZIP-a, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Općinskog suda broj I-2678/04 od 18. aprila 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 I 006870 12 Gž od 3. jula 2012. godine, obustavljen predmetni izvršni postupak shodno odredbama člana 63. stav 3. u vezi sa stavom 4. ZIP-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je u toku postupka utvrđeno da je izvršenik izbrisan iz sudskog registra, dakle, da kao pravno lice više ne postoji, te da, stoga, ne može biti stranka u predmetnom postupku. Također, redovni sudovi su jasno ukazali da se predmetni izvršni postupak ne može nastaviti u odnosu na Asmira Dedića, prijašnjeg izvršenikovog zakonskog zastupnika, kako je to predložio apelant, budući da je navedeno fizičko lice, prilikom zaključenja sudske nagodbe, postupalo u ime i za račun izvršenika, a da u predmetnom postupku nije dokazano da je to lice preuzelo dug iz izvršne isprave, tj. sudske nagodbe koja je zaključena između izvršenika i apelanta. Dovodeći u vezu odredbe člana 63. st. 3. i 4. ZIP-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani. U odnosu na "suđenje u razumnom roku"

25. Apelant, također, smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).

Ustavni sud zapaža da je apelant 21. decembra 2004. godine pokrenuo predmetni izvršni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Rješenja Kantonalnog suda broj 01 0 I 006870 12 Gž od 3. jula 2012. godine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je apelant već podnosio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka povodom koje je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2113/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2113/07 od 8. septembra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u predmetu Općinskog suda broj I-2678/04, te naložio Općinskom sudu da bez daljnjeg odgađanja okonča predmetni izvršni postupak. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati dužinu trajanja postupka od donošenja odluke Ustavnog suda, tj. od 8. septembra 2009. godine, do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 3. jula 2012. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog izvršnog postupka jesu dvije godine i 10 mjeseci.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, nakon što je zaprimio odluku Ustavnog suda, u vrlo kratkom roku donio odluku u predmetnoj pravnoj stvari, ali je ta odluka u žalbenom postupku ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u ponovnom postupku preduzeo određene procesne radnje, ali da te radnje nije preduzeo u kontinuitetu, čime je u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda da „moguće propuštanje izvršenja presude zbog siromaštva dužnika ne može se uzeti protiv države osim i u mjeri u kojoj se može pripisati domaćim vlastima, naprimjer, njihovim pogreškama ili odugovlačenju izvršnog postupka“ (vidi, Evropski sud, Šoštarić protiv Hrvatske, zahtjev broj 39659/04, presuda od 12. aprila 2008. godine, stav 31). Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta iz kojih proizlazi da je ključno pitanje u konkretnom postupku bilo pitanje da li dužnik posjeduje imovinu koja bi mogla biti predmet izvršenja, Ustavni sud smatra da predmetni izvršni postupak, koji je vođen nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2113/07, u okviru kojeg su redovni sudovi u periodu od dvije godine i 10 mjeseci postupali na dvije instance, te donijeli dvije prvostepene i dvije drugostepene odluke, ipak ne prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ukazuje da, u smislu člana 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" u predmetnom postupku, Ustavni sud ukazuje da samim tim apelantu ne pripada pravo na isplatu te naknade.

Pravo na imovinu

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZIP-a na predmetnu situaciju, a takva obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

31. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer dužina trajanja postupka pred redovnim sudovima od dvije godine i 10 mjeseci, koji je uslijedio nakon donošenja prethodne odluke Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja ne prelazi granice "razumnog roka" iz tog člana.

32. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu relevantnih odredaba ZIP-a, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3376/12 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio