Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-861/12 (DOO "Kuna" Tuzla)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Naknada
- Upravni spor
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-861/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 861/12, rješavajući apelaciju DOO "Kuna" Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO "Kuna" Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 005533 10 U od 22. decembra 2011. godine i Rješenja Općinskog vijeća Tuzla broj 01/07-31-280/06 od 30. augusta 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. DOO "Kuna" Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amila Kunosić- Ferizović, advokatica iz Tuzle, podnio je 3. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 005533 10 U od 22. decembra 2011. godine i Rješenja Općinskog vijeća Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) broj 01/07-31-280/06 od 30. augusta 2010. godine. Apelant je 17. decembra 2013. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 4. februara 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Gradskog pravobranilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zastupnika Općinskog vijeća, 20. marta 2015. godine.
3. Kantonalni sud je 13. februara 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Pravobranilaštvo 1. aprila 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog vijeća broj 01/07-31-280/06 od 30. augusta 2010. godine utvrđeno je, u apelantovu korist, pravo korištenja uz naknadu radi građenja na izgrađenom gradskom građevinskom zemljištu pobliže označenom u izreci rješenja, površine 5.897 m² (tačka I izreke rješenja). Apelant je obavezan da u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti tog rješenja uplati naknadu za predmetno zemljište u iznosu od 471.760,00 KM i naknadu za pogodnost lokacije u iznosu od 7.864,28 KM za utvrđeno pravo korištenja izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, na depozitni račun Općine Tuzla (tačka II izreke rješenja). Navedeno je da će nadležni organi brisati ranije upise u pogledu prava na predmetnim nekretninama i te nekretnine upisati kao društveno vlasništvo s pravom korištenja zemljišta radi građenja na gradskom građevinskom zemljištu u apelantovu korist sa dijelom 1/1 (tačka III izreke rješenja). Navedeno je da će se nakon uplanjenja objekta, na apelantov zahtjev, u zemljišnoknjižnom i katastarskom operatu brisati pravo upisa iz tačke III izreke rješenja i upisati pravo vlasništva na objektu i zemljištu pod zgradom i zemljištu za redovnu upotrebu zgrade u apelantovu korist sa dijelom 1/1 (tačka IV izreke rješenja).
6. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 03 0 U 005533 10 U od 22. decembra 2011. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi istakao da je u predmetnoj pravnoj stvari taj sud donio presudu od 16. januara 2008. godine kojom je poništio rješenje Općinskog vijeća od 16. marta 2006. godine (kojim je u apelantovu korist bilo utvrđeno pravo korištenja radi građenja na predmetnom zemljištu i kojim je apelant obavezan da u roku od 15 dana od pravosnažnosti tog rješenja uplati naknadu za preuzeto zemljište u iznosu od 97.666,00 KM i naknadu za pogodnost lokacije u iznosu od 6.442,00 KM). Također, Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi istakao da je nakon pravosnažnosti tog rješenja uplatio navedene novčane iznose i završio izgradnju objekata u skladu s projektnom dokumentacijom, te da stoga smatra da je tačka II izreke novog rješenja (tj. rješenja Općinskog vijeća od 30. augusta 2010. godine) nezakonita. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa slijedi da je osporeni akt donesen u ponovnom postupku, nakon što je u predmetnoj pravnoj stvari presudom tog suda poništeno ranije doneseno rješenje Općinskog vijeća. Kantonalni sud je ukazao na to da je odredbama člana 266. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano da se poništavanjem rješenja i proglašavanjem ništavim rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. Također, Kantonalni sud je ukazao na to da je odredbama člana 13. navedenog zakona propisano da se rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, niti pokrenuti upravni spor (pravosnažno rješenje), kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su tim ili drugim zakonom predviđeni.
7. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju ranijim rješenjem Općinskog vijeća od 16. marta 2006. godine apelantu bilo naloženo da uplati naknadu određenu tim rješenjem u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti tog rješenja. Kantonalni sud je naveo da je protiv tog rješenja zainteresirano lice pokrenulo upravni spor u tom sudu, tako da to rješenje, u smislu odredaba člana
13. Zakona o upravnom postupku, nije postalo pravosnažno, što znači da apelant nije ni bio u obavezi da izvrši bilo kakvu uplatu po tom ranijem rješenju. Kantonalni sud je naveo da, s obzirom na to da je presudom tog suda od 16. januara 2008. godine poništeno ranije doneseno rješenje Općinskog vijeća i predmet vraćen tom organu na ponovno rješavanje, slijedi da su, u smislu odredaba člana 266. stav 1. Zakona o upravnom postupku, poništene i sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. Kantonalni sud je naveo da su slijedom toga obaveze u pogledu plaćanja spomenutih naknada, koje su bile predmet poništenog rješenja, morale biti ponovo utvrđivane i utvrđene u ponovnom postupku, i to u skladu s propisima koji su važili u momentu donošenja novog rješenja. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio kao osnovane apelantove navode da je u ponovnom postupku, shodno sudskoj praksi, Općinsko vijeće bilo dužno primijeniti propis koji je povoljniji za stranku, to jest Odluku o visini naknade koja je bila na snazi u momentu donošenja ranijeg rješenja, kao i navode da apelanta treba osloboditi plaćanja naknade za zemljište i pogodnost lokacije jer ih je već jednom platio. Također, Kantonalni sud je naveo da ni okolnost da je apelant, na vlastiti rizik i odgovornost, prijevremeno izvršio uplatu obaveza određenih ranijim nepravosnažnim rješenjem, ne može utjecati na drugačije određivanje predmetnih naknada. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju bitna činjenica da je nakon donošenja prvobitnog rješenja Općinskog vijeća od 16. marta 2006. godine uplatio cjelokupan iznos na ime naknada koji je bio određen tim rješenjem, te da Općina Tuzla od 2006. godine raspolaže s njegovim uplaćenim sredstvima u iznosu od 104.108,00 KM. Apelant navodi da je visina naknada utvrđena na osnovu tada važeće općinske odluke, što je predstavljalo pravu vrijednost ustupljenog zemljišta i naknade za pogodnost lokacije, te da je, uslijed trajanja postupka pred Kantonalnim sudom i ponovnog postupka, došlo do promjene općinskih propisa vezanih za visinu naknade, koji prate ekonomska kretanja na tržištu. Stoga, apelant smatra da nema pravnog osnova da se ponovo obavezuje na plaćanje tih naknada na način kao je to određeno rješenjem Općinskog vijeća od 30. augusta 2010. godine.
9. Apelant navodi da, shodno sudskoj praksi u vezi s upravnim sporovima, sud utvrđuje zakonitost upravnog akta prema propisima koji su važili u vrijeme njegovog donošenja, te kada postoji pravna mogućnost da se o zahtjevu stranke odluči na osnovu više pravnih propisa, organ je dužan primijeniti onaj propis koji je povoljniji za stranku. Također, apelant navodi da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni stanovišta VSJ od 5. februara 1965. godine, prema kojem je drugostepeni organ u žalbenom postupku, u slučaju kada je nakon donošenja prvostepenog rješenja izmijenjen propis, dužan ocijeniti zakonitost prvostepenog rješenja na osnovu propisa koji je važio u vrijeme kada je pravo stečeno. Apelant smatra da je stekao pravo korištenja na predmetnom zemljištu na osnovu rješenja od 16. marta 2006. godine jer zainteresirano lice nije osporavalo pravo apelantu na ustupljeno zemljište, već je samo imalo interes da od Općine Tuzla naplati naknadu za zemljište. Apelant navodi da je Odluka o visini naknade za ustupljeno zemljište i pogodnost lokacije Općine Tuzla, koja je važila u vrijeme donošenja prvobitnog rješenja, povoljnija za njega, te da stoga nije bilo osnova da Kantonalni sud odbije tužbu u pogledu visine naknade.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je naveo da je apelant dobrovoljno i na vlastiti rizik i odgovornost prijevremeno izvršio uplatu obaveza određenih ranijim nepravosnažnim rješenjem Općinskog vijeća od 16. marta 2006. godine. Kantonalni sud je naveo da je to rješenje poništeno u upravnom sporu presudom tog suda od 16. januara 2008. godine, nakon čega je predmet, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, vraćen na ponovno rješavanje. Kantonalni sud je naveo da je u ponovnom postupku Općinsko vijeće donijelo rješenje od 30. augusta 2010. godine, kojim je predmetna pravna stvar riješena na isti način kao i ranijim rješenjem, s tim da je novim rješenjem apelant, zbog proteka vremena, obavezan da uplati znatno veće iznose naknada, koje su određene shodno tekućim okolnostima i prilikama koje su postojale u vrijeme donošenja tog drugog rješenja. Kantonalni sud je naveo da apelant ni u upravnom sporu niti u apelaciji nije iznio nijedan pravni argument, niti se pozvao na konkretne zakonske odredbe iz kojih bi proizlazilo da nije dužan platiti naknade koje su utvrđene novim rješenjem. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana.
11. Pravobranilaštvo je navelo da je posebno bitna činjenica da ranije rješenje Općinskog vijeća nije postalo pravosnažno, što znači da apelant nije ni bio u obavezi da izvrši bilo kakvu uplatu po tom rješenju. Pravobranilaštvo je navelo da je, dakle, apelant na svoj vlastiti rizik i odgovornost uplatio, tj. prijevremeno izvršio uplatu obaveza određenih ranijim nepravosnažnim rješenjem od 16. marta 2006. godine. Pravobranilaštvo je navelo da sve to ne utječe na drugačije određivanje predmetnih naknada, te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 13.
Rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.
Član 266. stav 1.
1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim, poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
VI.Dopustivost
13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 005533 10 U od 22. decembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
17. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
20. Apelant smatra da nije postojao pravni osnov da se ponovo obaveže na plaćanje predmetnih naknada na način kako je to određeno Rješenjem Općinskog vijeća broj 01/07-31-280/06 od 30. augusta 2010. godine, te time ni pravni osnov da Kantonalni sud odbije tužbu u tom pogledu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminirajuća.
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja Općinskog vijeća u dijelu u kojem je apelant obavezan da uplati naknadu za zemljište na kojem je stekao pravo korištenja radi građenja i naknadu za pogodnost lokacije, u iznosima pobliže navedenim u tački II izreke tog rješenja. Pri tome, Ustavni sud ističe da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, prije svega, ukazao na to da apelant nije ni bio u obavezi da uplati predmetne naknade na način kako su bile određene ranijim rješenjem, budući da to rješenje nije postalo pravosnažno u smislu odredaba člana
13. Zakona o upravnom postupku, te u vezi s tim zaključio da okolnost da je apelant prijevremeno izvršio uplatu obaveza određenih ranijim nepravosnažnim rješenjem ne može utjecati na drugačije određivanje predmetnih naknada. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da je to ranije rješenje poništeno u upravnom sporu, te da su time poništene i sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo u smislu odredaba člana 266. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je ukazao na to da je slijedom toga nadležni organ u ponovnom postupku, u skladu s propisima koji su važili u to vrijeme, ponovo utvrđivao da li apelantu pripada pravo korištenja radi građenja na predmetnom zemljištu, te visinu naknade za predmetno zemljište, kao i visinu naknade za pogodnost lokacije. Dovodeći u vezu odredbe člana 13. i člana 266. stav 1. Zakona o upravnom postupku sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na konkretnu situaciju. Što se tiče apelantovih navoda da je Kantonalni sud, shodno sudskoj praksi, bio dužan u pogledu visine predmetnih naknada primijeniti odluku koja je važila u vrijeme donošenja ranijeg rješenja i koja je povoljnija za apelanta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima koje je istakao u tužbi protiv konačnog rješenja u upravnom postupku, u obrazloženjima svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu apelantovih navoda da Općina Tuzla od 2006. godine raspolaže njegovim novčanim sredstvima u iznosu od 104.108,00 KM, koje je uplatio po osnovu ranije donesenog rješenja, Ustavni sud ukazuje na to da su nadležni organi u predmetnom postupku razmatrali apelantove navode kojima je osporavao visinu naknade koja je utvrđena u ponovnom postupku (u skladu s propisima koji su važili u to vrijeme). Dakle, nadležni organi u predmetnom postupku nisu se bavili pitanjem povrata ili eventualnog uračunavanja već uplaćenog novčanog iznosa, budući da to i nije bio predmet konkretnog postupka. S obzirom na to, te budući da je apelant imao i ima mogućnost da traži povrat već uplaćenog novčanog iznosa, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi koji su izneseni u vezi s tim ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost postupka.
22. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u postupku, dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, te da je na taj način poštovao garancije prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u postupku, dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
25. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman