Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1551/15 (M. I.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Trajanje pritvora
  • Ratni zločin
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1551/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1551/15, rješavajući apelaciju Milisava Ikonića i Zorana Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milisava Ikonića i Zorana Ilića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 018442 15 Kv od 11. marta 2015. godine i S1 1 K 018442 Krn4 od 6.

marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milisav Ikonić (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Zorana Čarkić, advokatica iz Rogatice, i Zoran Ilić (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Nada Mandić, advokatica iz Istočnog Sarajeva, podnijeli su 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 018442 15 Kv od 11. marta 2015. godine i S1 1 K 018442 Krn4 od 6. marta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 27. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je 7. maja 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tužilaštvo BiH nije u ostavljenom roku dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH, postupajući u krivičnom predmetu protiv apelanata i još jednog osumnjičenog zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s članom 180. stav 1. KZBiH, donio je Rješenje broj S1 1 K 018442 Krn4 od 6. marta 2015. godine kojim je apelantima i još jednom osumnjičenom određen pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), koji po tom rješenju može trajati najduže jedan mjesec od dana lišenja slobode, to jest do 3. aprila 2015. godine ili do nove odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je, prije svega, razmotrio postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili predmetno krivično djelo, te da je uvidom u dokaze koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdio da osnovana sumnja postoji. Naime, Sud BiH je ukazao na iskaze svjedokinje A. S. date pred Tužilaštvom BiH od 17. februara 2015. godine i Ministarstvom unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: MUPFBiH) od 24. oktobra 2011. godine u kojima je navedena svjedokinja opisala kritične događaje prilikom kojih je silovana. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je navedena svjedokinja tom prilikom opisala lice koje ju je silovalo, nakon čega joj je predočen fotoalbum sa šestoro lica među kojima je pod rednim brojem tri kao silovatelja prepoznala prvoapelanta. Pri tome, Sud BiH je naveo da iz iskaza svjedokinje A. S. 2. koji je dat pred Tužilaštvom BiH od 19. decembra 2014. godine proizlazi da je prvoapelant lice na koje je kao silovatelja ukazivala svjedokinja A. S. Dalje, Sud BiH je ukazao na iskaz svjedokinje S. G. koji dat pred MUPFBiH od 18. marta 2013. godine u kojem je navedena svjedokinja opisala kritični događaj prilikom kojeg je silovana, te navela da joj je te prilike drugoapelant rekao svoje ime i prezime, kao i gdje živi. Pri tome, Sud BiH je naveo da je iskaz navedene svjedokinje potkrijepljen iskazom svjedokinje A. S. 3. koji je dat pred MUPFBiH od 26. aprila 2012. godine. Prema ocjeni Suda BiH, iz navedenog slijedi da u toj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili predmetno krivično djelo.

7. Sud BiH je naveo da je Ustavni sud u Odluci broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine zaključio da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu određen pritvor zbog bojazni da će utjecajem na svjedoke ometati krivični postupak, a takva bojazan nije opravdana konkretnim i valjanim razlozima, koji bi objektivno ukazivali na to da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke, već se odluka zasniva samo na pretpostavkama suda zbog prirode i težine djela koje se apelantu stavlja na teret i zbog eventualne istrage protiv saučesnika. Sud BiH je naveo da slijedom te odluke nalazi da je za ispunjenje razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost utjecaja na svjedoke ili saučesnike, bez obzira na to da li je osumnjičeni ili optuženi pokušao da to učini. Sud BiH je naveo da, dakle, nije neophodno dokazivati da je osumnjičeni pokušao da ostvari naročit i konkretan utjecaj na svjedoke ili saučesnike. Sud BiH je ukazao na to da je postojanje ozbiljnog rizika ili opravdane naznake takvog utjecaja, zasnovano na relevantnim okolnostima kakve u konkretnom slučaju postoje, dovoljno da se izvede zaključak da će osumnjičeni, ukoliko se nađe na slobodi, vjerovatno utjecati na svjedoke ili saučesnike. U vezi s navedenim, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju imao u vidu činjenicu da se apelanti terete za teško krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, a koje su činjenice, kao i visine propisane kazne apelanti svjesni. Sud BiH je naveo da je ocijenio i to da su apelanti u situaciji kada su im dostupne redigirane izjave svjedokinja koje ih terete, te da su apelanti zasigurno zainteresirani da utjecajem na tok postupka ishode povoljniji rezultat za svoju odbranu. Sud BiH je naveo da je imao u vidu činjenicu da je jedna svjedokinja, koja je prepoznala prvoapelanta, nastanjena na području općine Rogatica, gdje apelanti imaju prebivalište, kao i da u narednom periodu Tužilaštvo BiH planira saslušanje određenog broja svjedoka od kojih većina žive kao povratnici na području općine Rogatica. Također, Sud BiH je naveo da je imao u vidu i činjenicu da u narednom periodu Tužilaštvo BiH planira saslušanje svjedoka "insajdera", pripadnika Vojske Republike Srpske, te da nalazi da postoji realna i opravdana opasnost da će apelanti, ukoliko budu na slobodi, utjecati na svjedoke i time ometati istragu. Sud BiH je zaključio da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti u smislu odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH koje opravdavaju bojazan da će apelanti, ukoliko budu na slobodi, ometati provođenje krivičnog postupka utjecajem na svjedoke. Konačno, Sud BiH je naveo da je, imajući u vidu odredbe člana 123. stav 2. i člana 131. stav 1. ZKPBiH, po službenoj dužnosti razmotrio primjenu blažih mjera od mjere pritvora, a što su bili i alternativni prijedlozi apelanata. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je nakon analize svih činjenica u konkretnom predmetu, te njihovom ocjenom u međusobnoj vezi, zaključio da sve okolnosti predmetnog slučaja nesumnjivo ukazuju na to da je u tom trenutku neophodno osigurati nesmetano provođenje istrage, tako da je mjera pritvora adekvatna svim okolnostima koje postoje kod apelanata.

8. Odlučujući o žalbama apelanata i još jednog osumnjičenog protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 K 018442 15 Kv od 11. marta 2015. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su, suprotno žalbenim prigovorima apelanata, u osporavanom rješenju ocijenjeni svi relevantni razlozi na kojima se temelji postojanje kako osnovane sumnje kao općeg pritvorskog osnova tako i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Naime, Sud BiH je naveo da je u osporenoj odluci pravilno utvrđeno da osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo za koje se terete proizlazi iz iskaza neposrednih žrtava (A. S. i S. G.), a što je potkrijepljeno i iskazima svjedoka A. S. 2. i A. S. 3. Sud BiH je naveo da je prihvatio argumentaciju prvostepenog suda da nije neophodno dokazivati da je osumnjičeni pokušao da ostvari naročit i konkretan utjecaj na svjedoke ili saučesnike, te da se pravilno pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud, krećući se unutar praksom utvrđenih standarda, pravilno ocijenio činjenice da se apelanti terete za teško krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, a koje činjenice, kao i visine propisane kazne su apelanti nakon lišenja slobode postali svjesni. Sud BiH je naveo da, dakle, prihvata obrazloženje prvostepenog suda da su apelanti u situaciji kada su im dostupne redigirane izjave svjedoka koji ih terete svjesni ozbiljnosti inkriminacija za koje se sumnjiče, te da su zasigurno zainteresirani da utjecajem na tok postupka ishode povoljniji rezultat za svoju odbranu. Također, Sud BiH je naveo da se prvostepeni sud, pri donošenju osporavanog rješenja, pravilno rukovodio time da apelanti u toj najosjetljivijoj fazi istrage mogu utjecati na svjedoke čije saslušanje tek predstoji, a što se temelji na činjenici da većina svjedoka čije saslušanje predstoji živi u istom mjestu gdje i apelanti, a naročito što Tužilaštvo BiH planira da u narednom periodu sasluša svjedoka "insajdera". Sud BiH je ukazao na to da zbog svega navedenog nalazi da su neosnovani žalbeni prigovori apelanata da poseban pritvorski razlog nije konkretiziran za svakog od osumnjičenih u tom predmetu, budući da su okolnosti koje su navedene u osporavanoj odluci zajedničke za sve osumnjičene. Konačno, Sud BiH je naveo da je, suprotno žalbenim prigovorima apelanata, prvostepeni sud iscrpnim obrazlaganjem posebnog pritvorskog razloga dao argumente zašto je mjera pritvora neophodna i zašto se blažim mjerama ne može postići svrha. Pri tome, Sud BiH je naglasio da prikupljanje dokazne građe mora biti završeno u razumnom vremenu, da se u konkretnom slučaju radi o manje obimnom predmetu, te da očekuje da će Tužilaštvo BiH, kako je i najavilo u prijedlogu za određivanje pritvora, donijeti tužilačku odluku dok traje pritvor po predmetnom rješenju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora neophodno postojanje dokaza o radnjama koje direktno impliciraju osumnjičeno lice, te da ne smije doći do lišenja slobode i određivanja pritvora na osnovu osjećanja, instinkta, običnog povezivanja ili predrasuda, nezavisno od toga koliko se pouzdanim oni mogu smatrati. Apelanti navode da je Sud BiH paušalno naveo da je u konkretnom slučaju ispunjen poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH u odnosu na sve osumnjičene u tom predmetu, bez bilo kakve konkretizacije. Apelanti navode da svaka od naročitih okolnosti u smislu odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH mora biti ne samo izričito navedena već i obrazložena, te da je Sud BiH bio dužan jasno navesti o kojim se okolnostima radi i na koji način te okolnosti posmatrane u cjelini predstavljaju ozbiljan rizik, odnosno koluzionu opasnost da će upravo apelanti boravkom na slobodi ometati tok krivičnog postupka. Također, apelanti navode da je Sud BiH samo paušalno naveo da ni jedna druga mjera ne predstavlja adekvatnu mjeru kojom bi se ostvarila svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka, a da je, suprotno tome, bio dužan da svoju odluku u tom pogledu obrazloži. Konačno, apelanti navode da su lišeni slobode 3. marta 2015. godine u 17.20 sati, da im je određen pritvor u trajanju od mjesec dana, što, prema njihovom mišljenju, znači da pritvor ističe 2. aprila 2015. godine, a ne 3. aprila 2015. godine kako je navedeno u prvostepenom rješenju.

b) Odgovor na apelaciju

10. Sud BiH je naveo da je ocjenom dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo BiH uz prijedlog za određivanje pritvora izveo nesumnjiv zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Sud BiH je naveo da je u tom smislu u osporenom rješenju dao argumente kojima se rukovodio, da je dokaze sveobuhvatno analizirao, te dao odgovarajuće obrazloženje za postojanje posebnog pritvorskog razloga, to jest za postojanje naročitih okolnosti da će apelanti utjecajem na svjedoke ometati krivični postupak u smislu odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Sud BiH je istakao da je ocijenio žalbene navode apelanata, preispitao osporavano rješenje od 6. marta 2015. godine u granicama žalbenih navoda, te zaključio da su žalbe apelanata neosnovane. Dalje, Sud BiH je ukazao na to da je u konkretnom slučaju pritvor određen u trajanju od jednog mjeseca, tako da se u tom slučaju primjenjuju odredbe člana 159. stav 3. ZKPBiH prema kojima se rokovi određeni po mjesecima završavaju protekom onog dana posljednjeg mjeseca koji po broju odgovara danu kada je rok počeo teći. V.Relevantni propisi

11. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 123. stav 2.

Vrste mjera (2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

Član 131. stav 1.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

[...]

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;

Član 159. stav 3.

Računanje rokova (3) Rokovi određeni po mjesecima, odnosno godinama završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok otpočeo. Ako nema toga dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca.

VI.Dopustivost

12. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 018442 15 Kv od 11. marta 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 13. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

16. Apelanti osporavaju navedena rješenja tvrdeći da su im tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

18. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

19. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

20. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva "postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo" (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32; i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome, Ustavni sud ističe da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba)

21. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

22. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 132. stav 1. ZKPBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje pritvora, na osnovu dokaza koji su dostavljeni uz predmetni prijedlog zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZBiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili predmetno krivično djela, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke ukazao na iskaze saslušanih svjedokinja A. S. i S. G. kao neposrednih žrtava (koje je, pri tome, na potpuno jasan i detaljan način interpretirao u obrazloženju svoje odluke), te koji su potkrijepljeni iskazima svjedokinja A. S. 2 i A. S. 3, te u vezi s tim zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Sud BiH zasnovao svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da su apelanti počinili predmetno krivično djelo u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c). Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u tom dijelu neosnovani.

23. Ustavni sud zapaža da je apelantima određen pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, tj. zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će apelanti ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH, prije svega, pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, te ukazao na određene standarde koji, prema mišljenju tog suda, proizlaze iz navedene odluke Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je u navedenoj odluci jasno istakao da ne može prihvatiti argumente da su razlozi za pritvor po osnovu koluzione opasnosti u konkretnom slučaju opravdani konkretiziranim činjenicama, koje pokazuju da je apelant lično ili posredno pokušao da izvrši utjecaj na svjedoke ili eventualne saučesnike. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju (tačka 38. navedene odluke). Dakle, Ustavni sud naglašava da iz prethodno navedenog jasno proizlazi da redovni sud prilikom određivanja pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH prvenstveno mora utvrđivati da li je osumnjičeno lice pokušalo (neposredno ili posredno) da utječe na svjedoke, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke. Stoga, Ustavni sud smatra da je potpuno neprihvatljivo rezoniranje Suda BiH da prilikom određivanja pritvora po tom pritvorskom osnovu nije neophodno dokazivati da je osumnjičeni pokušao da ostvari naročit i konkretan utjecaj na svjedoke, budući da to, suprotno shvatanju Suda BiH, ne proizlazi iz navedene odluke Ustavnog suda.

24. Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi s činjenicama konkretnog slučaja, naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelanti, ukoliko budu na slobodi, mogli utjecati na svjedoke i time ometati istragu koja je u toku. Naime, Sud BiH je istakao da su apelantima dostupne redigirane izjave svjedoka koji ih terete, da su svjesni ozbiljnosti inkriminacija za koje se sumnjiče, te da su zasigurno zainteresirani da utjecajem na tok postupka ishode povoljniji rezultat za svoju odbranu. Također, Sud BiH je ukazao na to da Tužilaštvo BiH planira da u narednom periodu (kako je najavilo u prijedlogu za određivanje pritvora) sasluša određeni broj svjedoka od kojih je većina nastanjena na području općine Rogatica, gdje i apelanti imaju prebivalište, kao i da planira da sasluša svjedoka "insajdera" (pripadnika Vojske Republike Srpske). U vezi s tim, Sud BiH je zaključio da navedene okolnosti ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelanti, ukoliko budu na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH pri donošenju osporenih rješenja dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pozivajući se na odredbe člana 123. stav 2. i člana 131. stav 1. ZKPBiH, razmotrio mogućnost primjene blažih mjera, te u vezi s tim dao jasno obrazloženje, tako da se navodi apelanata koji su izneseni u vezi s tim pokazuju kao neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani navodi apelanata koji se tiču računanja roka od mjesec dana (koliko je određeno da im pritvor traje), budući da iz odredaba člana 159. stav 3. ZKPBiH jasno proizlazi da se rokovi koji su određeni po mjesecima završavaju protekom onog dana koji po svom broju odgovara danu kad je rok otpočeo, kako je i navedeno u prvostepenom rješenju.

25. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije jer je Sud BiH prilikom određivanja pritvora apelantima u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja posebnih razloga u smislu odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1551/15 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio