Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2358/12 (S. P. i S. Č.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Povrat stana
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Stanovi JNA
- Stanarsko pravo
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2358/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2358/12, rješavajući apelaciju Svjetlane Pudar i Sanvile Čavlović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Svjetlane Pudar i Sanvile Čavlović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 020335 11 Rev od 15.
marta 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 020335 10 Gž 2 od 22. novembra 2010. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 020335 02 P od 4. maja 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Svjetlana Pudar i Sanvila Čavlović (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Bijeljine podnijele su 22. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 020335 11 Rev od 15. marta 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 020335 10 Gž 2 od 22. novembra 2010. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 58 0 P 020335 02 P od 4. maja 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 30. aprila 2015. godine, a od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Federalnog pravobranilaštva (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zastupnika tužene Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) 4. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pravobranilaštvo je 7. maja 2015. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud 15. maja 2015. godine, dok Kantonalni sud i Opštinski sud nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Opštinskog suda broj 58 0 P 020335 02 P od 4. maja 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinja kojim su tražile da se utvrdi da je Drago Anđić (tj. njihov otac) 1991. godine zaključio sa državom SFRJ - SSNO pisani ugovor o kupoprodaji stana koji se nalazi u Mostaru, Zagrebačka ulica broj 21 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), čime je stekao pravni osnov za sticanje svojine, slijedom čega je tužena dužna izdati valjanu ispravu za upis prava svojine na predmetnom stanu i taj stan, slobodan od lica i stvari, predati apelantkinjama u posjed. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da su apelantkinje u predmetnoj tužbi i tokom postupka istakle da su njihovi roditelji bili sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, da je njihov otac 1991. godine zaključio sa državom SFRJ - SSNO pisani ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da je taj ugovor ovjeren kod Opštinskog suda, ali da apelantkinje ne posjeduju primjerak tog ugovora, jer je "nestao" u stanu koji su morale napustiti u toku rata. Takođe, apelantkinje su u predmetnoj tužbi istakle da je njihov otac umro 1994. godine, da je odlukom nadležnog organa od 24. septembra 2002. godine njihovoj majci priznato pravo na povrat predmetnog stana u posjed, ali da nije stupila u posjed tog stana, budući da je u međuvremenu umrla. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je prednica apelantkinja (tj. njihova majka) kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu pokrenula postupak pred nadležnim organom radi povrata stana u posjed, te da je u toku tog postupka umrla, tako da joj je smrću prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. Takođe, Opštinski sud je naveo da je utvrdio da apelantkinje nisu izvršile prenos stanarskog prava na svoje ime, te da je zapravo odlukama nadležnih organa odbijen zahtjev apelantkinja za povrat predmetnog stana u posjed (što proizilazi iz rješenja nadležnih organa iz 2003. godine). Opštinski sud je naveo da, dakle, apelantkinje nisu nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, niti su posjednici tog stana.
6. Opštinski sud je naveo da apelantkinje u toku postupka nisu, u smislu odredaba člana 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazale da je njihov prednik (tj. njihov otac) zaključio pravno obavezujući ugovor na način kako je to propisano odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA (koji je za pravnu valjanost ugovora zahtijevao pisanu formu). Takođe, Opštinski sud je ukazao da je odredbama člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, zaključio pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine, ako je ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom, da je cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da iskazi apelantkinja i svjedoka (Ruže Stojić i Damjana Dabića), kao "subjektivno dokazno sredstvo", bez postojanja objektivnih dokaza (postojanje ugovora, bilo koje druge isprave iz koje proizilazi da je takav ugovor postojao), nisu mogli biti dovoljan dokaz da je prednik apelantkinja zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Pri tome Opštinski sud je naveo da ostale izvedene dokaze nije posebno ocijenio jer nisu bitni za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, Opštinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude.
7. Odlučujući o žalbi apelantkinja protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 020335 10 Gž 2 od 22. novembra 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 123 i 126 ZPP kada je zaključio da apelantkinje u predmetnom postupku nisu dokazale da je njihov prednik zaključio pisani ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da je taj ugovor ovjeren kod Opštinskog suda, te da je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. Kantonalni sud je naveo da su apelantkinje istakle da ne posjeduju ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, jer je ostao u stanu koji su morale napustiti u toku rata, te da ugovor nisu mogle pribaviti, niti dokazati da je ovjeren kod Opštinskog suda, jer je kompletna dokumentacija u tom sudu izgorjela u toku rata. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su apelantkinje, na kojima je bio teret dokazivanja, morale pokušati pronaći predmetni ugovor, i to kod Ministarstva odbrane Republike Srbije - SSNO Beograd, kao jedne od ugovornih strana, te na taj način materijalnim dokazom potvrditi istinitost svojih navoda. Pri tome Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze svjedoka, kao i iskaze apelantkinja, ne umanjujući njihovu važnost, ali da to nije bilo dovoljno, bez postojanja objektivnih dokaza (ugovor ili bilo koja druga isprava kojom se dokazuje postojanje ugovora), da bi se donijela drugačija odluka.
8. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelantkinja protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 58 0 P 020335 11 Rev od 15. marta 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su u predmetnoj parnici apelantkinje, u skladu sa odredbama člana 7 u vezi sa članom 123 ZPP, bile dužne dokazati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, tj. da je njihov prednik nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA. Vrhovni sud je ukazao da apelantkinje nisu dostavile sudu primjerak kupoprodajnog ugovora, dok ostalim izvedenim dokazima nisu uspjele dokazati da je njihov prednik, kao nosilac stanarskog prava na stanu koji spada u kategoriju tzv. vojnih stanova, zaključio ugovor o otkupu stana pod uslovima propisanim odredbama člana 39 Zakona o prodaji stanova. Vrhovni sud je naveo da, dakle, nosilac stanarskog prava, bez pravno obavezujućeg ugovora o otkupu stana, nije stekao pravni osnov za sticanje prava svojine, niti uslov za izdavanje naloga za uknjižbu prava svojine u smislu odredaba člana 39a. Zakona o prodaji stanova. Vrhovni sud je ukazao da apelantkinje tokom postupka nisu uspjele dokazati te činjenice, te da su stoga nižestepeni sudovi, pravilno primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, odbili njihov tužbeni zahtjev. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelantkinja da nižestepeni sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze, čime je došlo do povrede odredaba člana 209 u vezi sa članom 8 ZPP. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud po slobodnom uvjerenju ocijenio sve izvedene dokaze, pa tako i iskaze apelantkinja i svjedoka, pri čemu je, u skladu sa odredbama člana 8 ZPP, savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, te nakon toga uvjerenje koje je stekao o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantkinje smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
10. Apelantkinje navode da su u žalbi protiv prvostepene presude, kao i u reviziji protiv drugostepene presude, istakle da je prvostepeni sud propustio da savjesno i brižljivo ocijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te da uopšte nije dao obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, osim što je njihove iskaze i iskaze svjedoka svrstao u "subjektivne dokaze", te da stoga nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, apelantkinje navode da je prvostepeni sud bio dužan da uzme u obzir njihove iskaze i iskaze svjedoka, te da sagleda pisanu dokumentaciju i propise koji su se primjenjivali u vrijeme zaključenja spornog ugovora (1991. godine) iz čega očigledno proizilazi da je sporni ugovor zaključen na način kako su tvrdile apelantkinje, tj. da je njihov prednik isplatio kupoprodajnu cijenu po osnovu stambenog doprinosa u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA. Takođe, apelantkinje navode da su u reviziji istakle da su, kao dokaz svojih tvrdnji u pogledu isplate kupoprodajne cijene (putem stambenog doprinosa) dostavile prvostepenom sudu ugovor koji je S.M. zaključio sa istim prodavcem, koji sud nije ocijenio, a na osnovu kojeg je trebalo da utvrdi da je sporni ugovor zaključen i da je kupoprodajna cijena isplaćena putem stambenog doprinosa.
11. Nadalje, apelantkinje navode da su redovni sudovi potpuno zanemarili svoju ulogu da nepristrasno odlučuju o tome na čijoj strani su zakon i drugi propisi, što znači da ni žalba ni revizija nisu bile djelotvorni pravni lijekovi. Takođe, apelantkinje navode da su diskriminisane s obzirom na njihovu nacionalnu pripadnost. Konačno, apelantkinje navode da je advokat Nevenka Oručević otkazala apelantkinjama punomoć za zastupanje nakon donošenja drugostepene presude, te da nije u ime apelantkinja izjavila reviziju, već apelantkinje lično, a da je Vrhovni sud odluku o reviziji dostavio tom advokatu, tako da su apelantkinje pet dana prije podnošenja apelacije saznale da je odluka o reviziji donesena, kada im je putem faksa advokat Nevenka Oručević dostavila tu odluku. Apelantkinje su u prilogu apelacije dostavile potvrdu (sa pečatom i potpisom advokata Nevenke Oručević) iz koje proizilazi da je prvoapelantkinja 8. decembra 2010. godine preuzela dokumentaciju u vezi sa navedenim predmetom od advokata Nevenke Oručević.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci tog suda obrazloženo zašto je taj sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev apelantkinja kojim su tražile da se utvrdi da je zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da se izda isprava za upis prava svojine i preda predmetni stan u posjed. Stoga, Vrhovni sud smatra da su neosnovani navodi apelantkinja o kršenju njihovih prva, te predlaže da se apelacija odbije.
13. Pravobranilaštvo je navelo da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavno pravo, a da to u konkretnom sporu nije slučaj. Pravobranilaštvo je navelo da je apelacija neblagovremena i neosnovana, te da osporenim odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena prava apelantkinja na koja su ukazale u apelaciji. Stoga, Pravobranilaštvo predlaže da Ustavni sud, ukoliko ne odbaci apelaciju kao neblagovremenu, onda je odbije kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. 2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 020335 11 Rev od 15. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud ukazuje da su apelantkinje u predmetnoj apelaciji navele da im je pet dana prije podnošenja apelacije (dakle, 17. juna 2012. godine) advokat Nevenka Oručević putem faksa dostavila osporenu odluku Vrhovnog suda, koju je Vrhovni sud dostavio tom advokatu, a ne apelantkinjama, iako navedeni advokat nije bila njihov punomoćnik u postupku pred Vrhovnim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u uvodu presude Vrhovnog suda navedeno da apelantkinje zastupa advokat Nevenka Oručević, te da iz dostavnice, koju je Vrhovni sud dostavio uz odgovor na apelaciju, proizilazi da je presuda tog suda dostavljena 25. aprila 2012. godine Nevenki Oručević kao punomoćniku apelantkinja. Budući da iz potvrde koje su apelantkinje dostavile uz predmetnu apelaciju proizilazi da je prvoapelantkinja 8. decembra 2010. godine preuzela dokumentaciju od navedenog advokata, te Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije uopšte osporio navode apelantkinja da su lično izjavile reviziju, a ne posredstvom punomoćnika, Ustavni sud će kao datum dostavljanja osporene odluke apelantkinjama prihvatati datum koji su navele u predmetnoj apelaciji, tj. 17. juni 2012. godine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4659/11 od 22. januara 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. 35 i 36). S obzirom na to da je apelacija podnesena 22. juna 2012. godine, slijedi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelantkinje pobijaju navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13 Evropske konvencije, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. Apelantkinje smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno ocijenili izvedene dokaze, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili tužbeni zahtjev apelantkinja kojim su tražile da se utvrdi da je njihov prednik 1991. godine zaključio pisani ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da se slijedom toga obaveže tužena da im izda valjanu ispravu za upis prava svojine i preda predmetni stan u posjed. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao da nije mogao samo na osnovu iskaza apelantkinja i svjedoka, bez postojanja ugovora ili bilo koje druge isprave iz koje proizilazi da je ugovor postojao, utvrditi da je prednik apelantkinja zaista zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Takođe, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi apelantkinja protiv prvostepene presude, jasno ukazao da su apelantkinje, na kojima je bio teret dokazivanja, morale pokušati pronaći predmetni ugovor, i to kod Ministarstva odbrane Republike Srbije - SSNO Beograd, kao jedne od ugovornih strana, te na taj način materijalnim dokazom potvrditi istinitost svojih navoda. Pri tome Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka pozvali na odredbe člana 7 stav 1 i člana 123 ZPP (prema kojima su stranke dužne, između ostalog, da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev), te na odredbe člana 126 ZPP kojima je propisano da "ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja". U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključili da apelantkinje (kao tužiteljke) u predmetnom postupku nisu dokazale činjenične tvrdnje na kojima su zasnivale svoj tužbeni zahtjev, slijedom čega su i odlučili kao u dispozitivu svojih odluka. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelantkinja na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
24. Apelantkinje smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantkinja o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatkinja o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
25. U vezi s navodima apelantkinja o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantkinje nisu eksplicitno navele u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantkinje imale mogućnost i da su koristile pravne lijekove propisane zakonom, budući da su protiv presude prvostepenog suda izjavile žalbu drugostepenom sudu, te protiv drugostepene presude izjavile reviziju Vrhovnom sudu. Ustavni sud ukazuje da su drugostepeni sud i Vrhovni sud, odlučujući o žalbi, odnosno reviziji apelantkinja, razmotrili žalbene i revizione navode za koje su smatrali da su relevantni, te dali razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelantkinja, to jest da su žalba i revizija odbijene kao neosnovane, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelantkinja o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Pravo na nediskriminaciju
26. Apelantkinje, takođe, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Međutim, s obzirom da apelantkinje, osim paušalnih navoda o povredi ovog prava, nisu ponudile odgovarajuće argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su zbog njihove nacionalne pripadnosti diskriminisane u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinja o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantkinje kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer je apelantkinjama na raspolaganju bila mogućnost da izjave žalbu protiv prvostepene odluke, te reviziju protiv drugostepene presude, koju su apelantkinje i koristile, a činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
30. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to pravo apelantkinja.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman