Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2068/12 (S. A.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Izvršni postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2068/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2068/12, rješavajući apelaciju Senade Aljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senade Aljić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 056959 11 I od 27. marta 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 056959 11 I od 4. marta 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Senada Aljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 30. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 32 0 I 056959 11 I od 27. marta 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 I 056959 11 I od 4. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku JU Gimnazija „Ismet Mujezinović“ u Tuzli (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 17. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su 26. i 30. marta 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok izvršenik nije dostavio odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Rješenjem JU Gimnazija „Ismet Mujezinović“ u Tuzli broj 2014/10 od 11. oktobra 2010. godine, donesenim u predmetu ostvarivanja prava na jubilarnu nagradu u 2010. godini, utvrđeno je da apelantici kao zaposleniku izvršenika sa navršenih 10 godina neprekidnog rada u obrazovanju pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade u iznosu od 801,10 KM, te da će navedeni iznos biti uplaćen na apelanticin tekući račun. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 10. septembra 2010. godine apelantica kao zaposlenik izvršenika navršila 10 godina rada u obrazovanju, te da joj, u skladu sa odredbom člana 38. stav 1. alineja 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Tuzlanskom kantonu, za kontinuirani rad pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade u iznosu od 801,10 KM kao visine jedne prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH. Izvršni postupak okončan osporenim rješenjima

6. Apelanica je kao tražilac izvršenja 11. februara 2011. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu Rješenja izvršenika o isplati apelantici jubilarne nagrade broj 2014/10 od 11. oktobra 2010. godine radi prinudne naplate iznosa od 801,10 KM pljenidbom novčanih sredstava na računu izvršenika kod NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla.

7. Općinski sud je, postupajući povodom navedenog prijedloga, donio Rješenje o izvršenju broj 32 0 I 056959 11 I od 4. marta 2011. godine, kojim je odbio predloženo izvršenje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da, shodno odredbi člana 22. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), sud određuje izvršenje na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave ako navedenim zakonom nije drugačije određeno. Općinski sud je, također, naveo da je odredbom člana 23. ZIP-a propisano da su izvršne isprave: izvršne odluke sudova i izvšno sudsko poravnanje, izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određen, izvršne notarske isprave i druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave. Dalje je navedeno da, u smislu odredbe člana 24. stav 1. ZIP-a, sudskom odlukom prema ovom zakonu „smatra se presuda, rješenje, te druge odluke donesene u postupku pred sudom i arbitražom, a sudskim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u postupku pred sudom i arbitražom, dok je stavom 2. navedenog člana propisano da se odlukom u upravnom postupku, prema ovom zakonu, smatraju rješenje i zaključak koje su u upravnom postupku donijeli upravni organi i službe ili pravno lice sa javnim ovlaštenjima, dok se upravnim poravnanjem smatra poravnanje zaključeno u smislu Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da Rješenje o isplati jubilarne nagrade broj 2014/10 od 11. oktobra 2010. godine na kojem je apelantica temeljila svoj prijedlog za izvršenje nema svojstvo podobne isprave na osnovu koje bi se, prema odredbama ZIP-a, moglo odrediti izvršenje, te je, u skladu sa odredbom člana 39. stav 6. ZIP-a, donio odluku kao i izreci rješenja.

8. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi, donio Rješenje broj 32 0 I 056959 11 I od 27. marta 2012. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je rješenjem od 4. marta 2011. godine odbio apelanticin prijedlog kojim je tražila donošenje rješenja o izvršenju na osnovu rješenja o isplati jubilarne nagrade od 11. oktobra 2010. godine radi naplate iznosa od 801,10 KM, budući da navedeno rješenje o isplati jubilarne nagrade nije izvršna ili vjerodostojna isprava u smislu odredbe člana 21. ZIP-a. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je rješenje o isplati apelantici jubilarne nagrade od 11. oktobra 2010. godine donio izvršenik koji ima status pravnog lica i koje glasi na ispunjenje novčane obaveze. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, navedeno rješenje nije odluka donesena u upravnom postupku od upravnog organa i službe ili pravnog lica s javnim ovlaštenjima, u smislu odredaba čl. 23. i 24. stav 2. ZIP-a, te je s tim u vezi zaključio da se navedeno rješenje ne može smatrati izvršnom ispravom na osnovu koje se može odrediti izvršenje u smislu odredaba člana 22. ZIP-a. Stoga, Kantonalni sud je apelanticinu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio shodno odredbama člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 21. ZIP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su osporena rješenja donesena proizvoljnom primjenom odredaba ZIP-a na koji način su redovni sudovi onemogućili apelantici da izvrši naplatu novčanog iznosa po osnovu utvrđene jubilarne nagrade. S tim u vezi, apelantica smatra da je „u smislu odredbe člana 27. ZIP-a rješenje od 11. oktobra 2010. godine podobna izvršna isprava, jer je predmet izvršenikove obaveze novčano potraživanje i kao takvo, po svojoj prirodi, jeste obligacionopravnog karaktera“. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporena rješenja i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da je osporeno rješenje tog suda u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, te smatra da su apelanticini navodi neosnovani.

11. Općinski sud je naveo da navode apelacije smatra neosnovanim, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelanticinih prava na koja se poziva u apelaciji.

V. Relevantni propisi

12. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 22.

Osnove za određivanje izvršenja Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 23. stav 1.

Izvršna isprava Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;

2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno, 3) izvršna notarska isprava;

4) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave.

Član 24. st. 1. i 2.

Odluka i poravnanje (1) Sudskom odlukom, prema ovom zakonu, smatra se presuda, rješenje, te druga odluka donesena u postupku pred sudom i arbitražom, a sudskim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u postupku pred sudom i arbitražama.

(2) Odlukom u upravnom postupku, prema ovom zakonu, smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli upravni organi i službe ili pravno lice s javnim ovlaštenjima, a upravnim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u smislu Zakona o upravnom postupku.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 I 056959 11 I od 27. marta 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 3. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Apelantica smatra da su redovni sudovi, zbog pogrešne primjene odredaba ZIP-a, izveli pogrešan zaključak da rješenje o isplati jubilarne nagrade nije izvršna isprava u smislu relevantnih odredaba ZIP-a, te prijedlog za izvršenje odbili kao neosnovan.

20. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

21. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

22. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda potvrđeno rješenje Općinskog suda od 4. marta 2011. godine kojim je odbijen prijedlog za izvršenje koji je apelantica temeljila na Rješenju izvršenika o isplati jubilarne nagrade broj 2014/10 od 11. oktobra 2010. godine uz pozivanje na odredbe čl. 22, 23. stav 1. i 24. stav 1. ZIP-a. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su sudovi jasno ukazali da rješenje o isplati jubilarne nagrade od 11. oktobra 2010. godine, na osnovu kojeg je zatraženo izvršenje, ne predstavlja izvršnu ispravu u smislu odredaba člana 23. stav 1. u vezi sa članom 24. ZIP-a kojim je jasno propisano na osnovu kojih izvršnih ili vjerodostojnih isprava se određuje izvršenje. Također, Kantonalni sud je, suprotno apelanticinim navodima, jasno ukazao da je rješenje o isplati jubilarne nagrade od 11. oktobra 2010. godine donio izvršenik koji ima status pravnog lica i da ovo rješenje glasi na ispunjenje novčane obaveze, ali da se ono ne može smatrati odlukom donesenom u upravnom postupku od upravnog organa i službe ili pravnog lica s javnim ovlaštenjima u smislu odredbe člana 24. stav 2. ZPP, pa time ni izvršnom ispravom na osnovu koje se može odrediti izvršenje u smislu odredbe člana 22. ZIP-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka za svoje zaključke dali jasna i dovoljna obrazloženja kada su utvrdili da u konkretnom slučaju, suprotno apelanticinim navodima, rješenje izvršenika o isplati jubilarne nagrade od 11. oktobra 2010. godine nije izvršna isprava u smislu odredbe čl. 23. i 24. stav 2. ZIP-a, te da se s tim u vezi ne može ni smatrati izvršnom ispravom na osnovu koje se može odrediti izvršenje u smislu odredbe člana 22. ZIP-a. U navedenom obrazloženju redovnih sudova, s obzirom na sadržaj rješenja koje je apelantica dostavila kao izvršni naslov (rješenje o isplati jubilarne nagrade od 11. oktobra 2010. godine), te relevantne odredbe ZIP-a na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odlučenje Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

23. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

24. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanaticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već razmatrao i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

25. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv rješenja prvostepenog suda izjavila žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud, odlučujući o apelanticinoj žalbi, razmotrio žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelanticinim uspjehom, to jest da je njena žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku da ne postoji ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

VIII. Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a, dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

27. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu odredaba ZIP-a, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

28. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer je apelantici na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv osporenog prvostepenog rješenja, koju je apelantica i koristila, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2068/12 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio