Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2057/12 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vanparnični postupak
  • Propisano zakonom
  • Kamata
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2057/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2057/12, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 V 094018 12 Gž od 29. marta 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 V 094018 06 V od 28. oktobra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 30. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 V 094018 12 Gž od 29. marta 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 V 094018 06 V od 28. oktobra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Abdulvehida Šehanovića (u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je 5. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 13. juna 2014. godine, a Općinski sud i predlagač 18. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Rješenjem Općinskog suda broj 032-O-V-06-000105 od 27. februara 2009. godine, donesenom u vanparničnom predmetu predlagača protiv apelanta kao protivnika predlagača radi naknade po osnovu ostvarenih pozitivnih efekata ušteda novog načina otkopavanja strmih ugljenih slojeva po priznatom patentu, obavezan je apelant da predlagaču, po osnovu patenta koji je pod nazivom „Postupak za podzemno bušotinsko eksploziono otkopavanje komora lignitskih strmih ugljenih slojeva“ dodijeljen predlagaču i primjenjivan kod apelanta u periodu od 14. septembra 2001. godine do 30. marta 2003. godine, isplati naknadu u iznosu od 50.037,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. februara 2009. godine (kao dana donošenja presude) i troškovima postupka u iznosu od 5.748,90 KM.

6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 V 004512 09 Gž od 30. maja 2011. godine žalbu predlagača (koji je prvostepeno rješenje pobijao zbog odluke o zakonskim zateznim kamatama) u cijelosti uvažio, dok je apelantovu žalbu (koji je odluku pobijao u cijelosti) djelimično uvažio, te prvostepeno rješenje ukinuo u dijelu odluke o kamati i troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu prvostepeno rješenje potvrđeno.

Osporena rješenja

7. Općinski sud je, odlučujući u ponovnom postupku isključivo u odnosu na odluku o zakonskoj zateznoj kamati i troškovima postupka, donio Rješenje broj 032-O-V-094018 06 V od 28. oktobra 2011. godine kojim je obavezan apelant da predlagaču na dosuđeni iznos od 50.037,32 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 24. marta 2004. godine kao dana podnošenja tužbe – prijedloga, pa do konačne isplate (stav 1. rješenja). Istim rješenjem obavezan je apelant da predlagaču nadoknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 6.591,30 KM (stav 2. rješenja). U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u ponovnom postupku predlagač precizirao svoj prijedlog za isplatu zakonske zatezne kamate, tako da je tražio da se apelant obaveže da mu na dosuđeni iznos od 50.037,32 KM „isplati zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe - prijedloga, tj. od 24. marta 2004. godine, pa do konačne isplate“. S tim u vezi, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je regulirano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zakonsku zateznu kamatu, istakavši da predlagaču pripada zakonska zatezna kamata koja se, s obzirom na precizirani prijedlog predlagača, računa od podnošenja tužbe, odnosno prijedloga od 24. marta 2004. godine, shodno odredbama člana 186. u vezi sa članom 277. stav 1. ZOO.

8. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja od 28. oktobra 2011. godine, donio Rješenje broj 32-0 V 094018 12 Gž od 29. marta 2012. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Obrazlažući apelantov prigovor koji se tiče početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prvostepenim rješenjem dosudio predlagaču zakonsku zateznu kamatu počev od 24. marta 2004. godine kao dana podnošenja tužbe – prijedloga, shodno odredbama člana 324. stav 2. u vezi sa članom 214. ZOO, a s obzirom na karakter potraživanja koje je predmet spornog odnosa između predlagača i apelanta. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je predlagač podnošenjem tužbe, koja se smatra prijedlogom, pozvao apelanta da ispuni svoju obavezu kada se, prema odredbama člana 324. stav 2. ZOO, ima smatrati da je apelant pao u docnju. S obzirom na to da je predlagač tražio da se apelant obaveže da mu na dosuđeni iznos isplati zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe-prijedloga (24. marta 2004. godine, pa do konačne isplate), Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje da se apelantu zakonska zatezna kamata „treba dosuditi od dana donošenja odluke (presuda od 27. februara 2009. godine) kojom je utvrđena visina naknade na ime potraživanja predlagača“.

9. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio, u skladu sa članom 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate, jer smatra da se kamata na dosuđeni iznos treba dosuditi od dana donošenja pravosnažnog rješenja od 27. februara 2009. godine kojim je predlagaču dosuđena naknada, a ne od dana podnošenja tužbe-prijedloga, kako su, prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno zaključili.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj odluci.

12. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija neosnovana.

13. Predlagač je naveo da su neosnovani navodi iz apelacije, te da je pravilna odluka redovnih sudova u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe-prijedloga, a ne od dana presuđenja, kako apelant smatra.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Član 277.

Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Kad dužnik dolazi u docnju Član 324. stav 2.

[...] (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 V 094018 12 Gž od 29. marta 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je JP „Elektroprivreda“ BiH d.d. Sarajevo apelantov osnivač, koji je označen kao zavisno društvo (ZD) sa učešćem u kapitalu u iznosu od 100%. Iz navedenog proizlazi da i apelant ima status javnog preduzeća i da je kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1478/10 od 13. maja 2013. godine, tačka 11, objavljena na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koje reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, pa će Ustavni sud razmotriti apelantove navode o povredi ovih ustavnih prava.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Suština apelacionih navoda u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnosi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučenja u vezi sa rokom od kojeg predlagaču pripada pravo na obračun zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 50.037,32 KM na ime naknade za inventivni rad po osnovu priznatog patenta. Naime, apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da predlagaču u konkretnom slučaju, prema članu 324. stav 2. ZOO, pripada pravo na obračun zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 24. marta 2004. godine kao dana podnošenja tužbe, odnosno prijedloga, jer smatra da je kamata trebalo da bude obračunata i dosuđena od donošenja prvostepenog rješenja od 27. februara 2009. godine.

23. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

25. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 29. marta 2012. godine potvrđeno rješenje Općinskog suda od 28. oktobra 2011. godine kojim je apelant obavezan da predlagaču na dosuđeni iznos od 50.037,32 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 24. marta 2004. godine kao dana podnošenja tužbe-prijedloga, te da su navedena rješenja utemeljena na odredbama čl. 214, 277. i 324. stav 2. ZOO. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi jasno ukazali da se zahtjev predlagača odnosio na potraživanje naknade za inventivni rad po osnovu priznatog patenta, te da je, podnošenjem prijedloga sudu (24. marta 2004. godine) predlagač pozvao apelanta da ispuni svoju obavezu kada se smatra da je apelant pao u docnju, shodno odredbama člana 324. stav 2. ZOO kojim je jasno propisano da, ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje. Dakle, redovni sudovi su, suprotno apelantovim navodima, jasno ukazali da podnošenjem prijedloga sudu (24. marta 2004. godine) apelant pada u docnju (član 324. stav 2. ZOO), te da, stoga, plaća zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe-prijedloga sudu, kako je predlagač i tražio postavljenim tužbenim zahtjevom, shodno odredbama člana 277. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka za svoje zaključke dali jasna i dovoljna obrazloženja kada su utvrdili da u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, kamatu na dosuđeni iznos treba predlagaču dosuditi od dana podnošenja tužbe-prijedloga, shodno relevantnim odredbama ZOO. U navedenom obrazloženju redovnih sudova, s obzirom na činjenična utvrđenja, te sadržaj relevantnih odredaba ZOO na kojima su zasnovali svoje odlučenje, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na apelacione navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku redovnih sudova o početku toka zatezne kamate.

Pravo na imovinu

27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, koji nisu proizvoljni, već zasnovani na relevantnim zakonskim odredbama, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2057/12 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d… | Sudska praksa | Aktio