Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2087/12 (Mikrokreditna fondacija „Lider” Sarajevo)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Banka
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2087/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2087/12, rješavajući apelaciju Mikrokreditne fondacije „Lider“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mikrokreditne fondacije „Lider” Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 130586 10 Pž od 18. aprila 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 130586 10 Ip od 9.

aprila 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mikrokreditna fondacija „Lider” Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 31. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ip 130586 10 Pž od 18. aprila 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ip 130586 10 Ip od 9. aprila 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Ella“ d.o.o. Sarajevo zatraženo je 12. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 18. novembra 2014. godine, Općinski sud 26. novembra 2014. godine, a „Ella“ d.o.o. Sarajevo nije dostavila odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je pred Općinskim sudom pokrenula izvršni postupak protiv „Ella“ d.o.o. Sarajevo, kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), kojim je tražila da sud na osnovu člana 23. stav 1. tačka 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) u vezi sa čl. 163. i 164. ZIP-a donese rješenje o izvršenju na osnovu ovjerene izjave dužnika (saglasnost o zapljeni dijela primanja Almira Hadžihasanovića) kojim se određuje izvršenje prenosom novčanih sredstava sa transakcijskog računa kod izvršenika na apelanticin transakcijski račun, preciziranim u prijedlogu za izvršenje.

6. U prijedlogu za izvršenje apelantica je navela da je ugovorom o kreditu zaključenim između Autoškole „Feniks“ kao dužnika i apelantice kao povjerioca dužniku odobren i isplaćen kredit u preciziranom iznosu sa kamatnom stopom, koji je dužnik bio dužan vratiti prema otplatnom planu. Kao sredstvo osiguranja kredita obavezao se Almir Hadžihasanović, kao zaposlenik izvršenika, da njegova plaća služi kao garancija za urednu otplatu. S obzirom na to da dužnik više mjeseci nije plaćao anuitete, cjelokupni iznos je dospio na naplatu, zbog čega je apelantica izvršeniku dostavila potrebnu dokumentaciju radi provođenja odbijanja dijela plaće dužnika/žiranta. Apelantica se pozvala na odredbe člana 164. ZIP-a, koje je citirala, kao i člana 163. ZIP-a.

7. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Ip 130586 10 Ip od 9. aprila 2010. godine kojim je odbacio prijedlog za izvršenje kao nedozvoljen.

8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje navodeći da prijedlog zasniva na izvršnoj ispravi – ovjerenoj izjavi dužnika broj 840328-02 od 31. marta 2008. godine. Općinski sud se pozvao na član 23. Zakona o izvršnom postupku kojim je propisano šta su izvršne isprave, pa je zaključio da, u skladu sa čl. 23. i 124. ZIP-a, ovjerena izjava na koju se poziva apelantica, odnosno saglasnost o zapljeni i prenosu dijela primanja (Almira Hadžihasanovića) koja je dostavljena u prilogu prijedloga za izvršenje i na kojoj apelantica zasniva svoj prijedlog nije izvršna isprava.

9. Rješavajući po apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Ip 130586 10 Pž od 18. aprila 2012. godine kojim je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

10. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je apelantica kao tražilac izvršenja podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu izvršne isprave-ovjerene izjave dužnika Almira Hadžihasanovića, zaposlenika izvršenika, radi namirenja potraživanja. Apelantica je predložila da sud odredi izvršenje prenosom sredstava sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun apelantice, te da se izvršeniku zabrani da vrši naplatu i raspolaže ovim novčanim sredstvima. Kantonalni sud je istakao da se apelantica pozvala na primjenu člana 164. stav 1. ZIP-a kojom je regulirano da dužnik može ovjerenom ispravom dati saglasnost da se radi naplate potraživanja povjerioca zaplijeni dio njegove plaće i isplati neposredno povjeriocu na način utvrđen u ispravi, kao i da ta isprava ima djejstvo rješenja o izvršenju.

11. Međutim, Kantonalni sud je naveo da to ne znači da sud može na osnovu administrativne zabrane kao izvršne isprave dozvoliti izvršenje prema poslodavcu na način kako je to predložio tražilac izvršenja. Kantonalni sud je naveo da je članom 163. ZIP-a regulirana odgovornost za propuštenu obavezu poslodavca i isplatu dospjelih rata, pa je propisano da tražilac izvršenja do završetka postupka izvršenja na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima izvršenika može predložiti da sud u tom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve rate što je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o izvršenju. Kantonalni sud je istakao da navedeno zakonsko rješenje ne upućuje na zaključak da tražitelj izvršenja može podnijeti prijedlog za izvršenje protiv poslodavca kao izvršenika na osnovu administrativne zabrane, nego može u izvršnom postupku koji se vodi protiv izvršenika predložiti da sud rješenjem poslodavcu naloži da isplati sve rate koje je propustio da mu isplati po rješenju o izvršenju. Kantonalni sud je naveo da je tačno da administrativna zabrana ima pravno djejstvo rješenja o izvršenju, što znači da su njene pravne posljedice jednake pravnim djejstvima rješenja o izvršenju, pa se povjeriocima administrativnog izvršenja prilikom provođenja izvršenja na plaći dužnika priznaje isti rang kao i povjeriocima sudskog izvršenja. Međutim, to ne znači da takva izjava može predstavljati izvršnu ispravu u odnosu na poslodavca kao izvršenika u smislu odredbe člana 23. ZIP-a. Tražilac izvršenja može svoje pravo na naplatu potraživanja od dužnika ostvariti tako što će predložiti da sud u izvršnom postupku protiv izvršenika rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve plaće koje je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o izvršenju. U tom slučaju sud donosi rješenje kojim utvrđuje obavezu poslodavca da plati tražiocu izvršenja odgovarajući iznos i nalaže mu da to učini u određenom roku, koje, zatim, ima djejstvo rješenja o izvršenju, što znači da se po proteku roka za dobrovoljno ispunjenje pristupa prinudnoj naplati. Budući da u konkretnom slučaju prijedlog tražioca izvršenja nije podnesen u skladu sa odredbama člana 163. ZIP-a, nego kao prijedlog za izvršenje protiv poslodavca, prvostepeni sud je primjenom odredbe člana 23. ZIP-a pravilno ocijenio da takvo izvršenje nije dozvoljeno, jer se ne radi o izvršnoj ispravi u smislu odredbe člana

23. ZIP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica problematizira način na koji je sud tumačio odredbu čl. 163. i 164. ZIP-a, te ukazuje na različitu praksu sudova u Federaciji, kao i u okviru istog suda, u prilog čemu je dostavila drugačija odlučenja u istim pravnim situacijama.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je dao svoje razloge za odlučenje u pobijanoj presudi, te smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje.

14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo hronološki tok postupka, kao i da je prvostepena presuda potvrđena od Kantonalnog suda.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:

Član 23.

Izvršna isprava (1) Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;

2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno, 3) izvršna notarska isprava;

4) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave.

(2) Pod izvršnom ispravom iz stava 1. ovog člana smatra se svaka takva isprava donesena u Bosni i Hercegovini.

Član 163.

Odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih rata (1) Tražilac izvršenja može predložiti da sud u izvršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve rate što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o izvršenju.

(2) Prijedlog iz stava 1. ovog člana tražilac izvršenja može podnijeti do završetka izvršnog postupka.

(3) Rješenje kojim se usvaja prijedlog tražioca izvršenja ima djelovanje rješenja o izvršenju. (4) Poslodavac koji nije postupio prema rješenju o izvršenju ili je propustio postupiti po članu 162. st. 2. i 3. ovog zakona, odgovara za štetu koju je tražilac izvršenja zbog toga pretrpio.

Član 164.

Zapljena po pristanku dužnika (1) Dužnik može ovjerenom ispravom dati saglasnost da se radi naplate potraživanja povjerioca zapljeni dio njegove plaće i da se isplati izravno povjeriocu na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravno djelovanje rješenja o izvršenju.

(2) Ispravu iz stava 1. ovog člana sa djelovanjem dostave rješenja o izvršenju poslodavcu dostavlja povjerilac preporučenom poštanskom pošiljkom sa povratnicom.

(3) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana zapljena na osnovu saglasnosti dužnika nema uticaja na provođenje izvršenja na plaći radi namirenja potraživanja po osnovi zakonskog izdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenog izdržavanja zbog smrti davaoca izdržavanja.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje doneseno je 18. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

23. Prije svega, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelantica, kao tražilac izvršenja, pokrenula postupak izvršenja protiv izvršenika radi realizacije svojih prava po osnovu saglasnosti o zapljeni dijela plaće, kao izvršne isprave, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su sudovi u konkretnom slučaju propustili pravilno primijeniti materijalno pravo, odnosno da su pogrešno primijenili odredbe čl. 23, 163. i 164. ZIP-a, jer saglasnost o zapljeni jeste izvršna isprava koja služi za izvršenje u skladu sa važećim odredbama ZIP-a.

25. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

27. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbacio apelanticin prijedlog nalazeći da se ne radi o izvršnoj ispravi iz čl. 22. i

23. ZIP-a. Kantonalni sud je potvrdio stav prvostepenog suda uz pozivanje i na odredbe čl. 163. i

164. ZIP-a, navodeći da dužnik može dati saglasnost za zapljenu dijela plaće, ali to ne znači da sud može na osnovu administrativne zabrane dozvoliti izvršenje prema poslodavcu (u konkretnom slučaju „Ella“ d.o.o. Sarajevo) na način kako je to apelantica predložila. Dalje, Kantonalni sud je istakao da zakonsko rješenje (čl. 163. i 164. ZIP-a) upućuje na zaključak da tražilac izvršenja ne može podnijeti prijedlog protiv poslodavca (u konkretnom slučaju „Ella d.o.o. Sarajevo) kao izvršenika, već može predložiti u izvršnom postupku pokrenutom protiv izvršenika, dakle, lica koje je obavezno prema njemu, da sud u odnosu na poslodavca donese rješenje kojim mu nalaže isplatu rata i obustavu plaća. Dakle, suprotno apelanticinim navodima da je rješenje proizvoljno, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud naveo jasne razloge kojima je obrazložio zašto u konkretnom slučaju protiv izvršenika ( „Ella“ d.o.o. Sarajevo) nisu ispunjeni uvjeti za primjenu relevantnih zakonskih odredaba. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud jasno naveo da saglasnot o zapljeni/administrativnoj zabrani ima djejstvo rješenja o izvršenju. Međutim, to ne znači da takva izjava može predstavljati izvršnu ispravu u odnosu na poslodavca koji nije izvršenik, u smislu odredbe člana 23. ZIP-a, već da sud u toku izvršnog postupka protiv izvršenika, po zahtjevu tražioca izvršenja, može rješenjem utvrditi ovu obavezu poslodavca uz ostavljeni rok dobrovoljnog ispunjenja, nakon koje se pristupa prinudnoj naplati. Dakle, u konkretnom slučaju u obrazloženju osporene presude Ustavni sud ne može pronaći bilo šta što upućuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ili bilo šta što bi upućivalo da nisu ispoštovani standardi zagarantirani članom II/3.e) Ustava ili članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Do drugačijeg zaključka ne mogu dovesti ni apelanticini navodi o različitoj praksi sudova.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da nema ništa što ukazuje da je materijalno pravo u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2087/12 (Mikrokreditna fondacija „Lider”… | Sudska praksa | Aktio