Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2965/12 (O. K.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Pravično suđenje - razuman rok
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2965/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2965/12, rješavajući apelaciju Obrada Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Obrada Kovačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 048432 10 Rev od 10. maja 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Obrad Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 048432 10 Rev od 10. maja 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnoga suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i od Općine Novi Grad, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, i Ace Bogdanovića, kao suprotne strane u postupku, zatraženo je 13. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 16. marta 2015. godine, Kantonalni sud i Općinski sud 20. marta 2015. godine, Općina Novi Grad je dostavila odgovor 30. marta 2015. godine, dok Aco Bogdanović, koji je obaviješten putem oglasne ploče Ustavnog suda, jer je bio nepoznat na datoj adresi, nije dostavio odgovor.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je pokrenuo postupak tužbom protiv Općine Novi Grad i Ace Bogdanovića (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) 23. aprila 2007. godine, koja je dostavljena tuženim na odgovor. Prvotužena je dostavila odgovor 28. maja 2007. godine, dok je drugotuženi (koji je bio nepoznat na navedenoj adresi, zbog čega nije mogao primiti tužbu i obaviješten je putem javnog oglašavanja) odgovor na tužbu dostavio 15. januara 2008. godine. Pripremno ročište je zakazano za 21. april 2008. godine. Nakon toga sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za 25. jun i 6. oktobar 2008. godine (koja su odložena zbog nedostavljanja traženih spisa sudu), 3. decembra 2008. godine i 25. februara 2009. godine, kada je glavna rasprava zaključena.
6. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 048432 07 P od 27. marta 2009. godine kojom je utvrdio da je ništav ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen 11. septembra 2006. godine između prvotužene i drugotuženog za sporni stan, pa je drugotuženi dužan trpjeti da se na osnovu presude briše dozvoljeni upis u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda Odsjek KPU uknjižba pod brojem Dn I : 6834/2006.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant predložio donošenje odluke kao u izreci. Apelant je u tužbi naveo da je drugotuženi u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda KPU Sarajevo upisan kao vlasnik stana u Sarajevu, na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog između tuženih. Apelant je osporio valjanost ugovora o kupoprodaji, navodeći da se prvotužena nije mogla pojaviti kao prodavac, jer se radi o privatnom vlasništvu na stanu (firme MTK, odnosno apelantovom vlasništvu, kao jedinom osnivaču firme MTK), kao i da je, u skladu sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ugovor o kupoprodaji ništav. Prvotužena je osporila tužbeni zahtjev, navodeći da je ugovor o kupoprodaji stana pravno valjan i u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, da je drugotuženi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji mu je vraćen u posjed odlukom CRPC-a. Drugotuženi je, također, osporio apelantov tužbeni zahtjev, navodeći da je odluka Općinskog suda broj P- 1453/04 na osnovu koje je izdjejstvovao pravo vlasništva na predmetnom stanu stavljena van snage po osnovu zahtjeva za ponavljanje postupka, kao i da je drugotuženi zakonito stekao predmetni stan, odnosno status nosioca stanarskog prava na stanu kao radnik MTK i na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana.
8. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio sljedeće činjenice: da je predmetni stan dodijeljen drugotuženom na osnovu rješenja o korištenju stana UOUR-a MTK Sarajevo od 29. aprila 1991. godine, da je drugotuženi zaključio ugovor o korištenju stana i da je kao nosilac stanarskog prava otkupio stan od prvotužene i uknjižio se kao vlasnik. Nadalje, Općinski sud je izvršio uvid u izvod sudskog registra sa historijatom, te je utvrdio da je Rješenjem Općinskog suda broj U/I 2449/91 od 10. maja 1991. godine upisana statusna promjena Ugovorne organizacije udruženog rada – UOUR-a MTK Sarajevo u privatno preduzeće pod nazivom Privatno preduzeće za montažu kablovskih i ostalih postrojenja, projektovanje i proizvodnju, turizam, unutrašnju i vanjsku trgovinu MTK d.o.o. Sarajevo, da je za navedeno preduzeće rješenjem Višeg suda Sarajevo od 1996. godine upisano usklađivanje statusa preduzeća sa Zakonom o preduzećima kod preduzeća pod nazivom MTK Društvo za proizvodnju, građevinarstvo, trgovinu i usluge d.j.l. Sarajevo, da je po ovom rješenju osnivač apelant, te da je rješenjem Kantonalnog suda iz 2003. godine utvrđen prestanak MTK zbog nepodnošenja prijave za upis u sudski registar za usklađivanje podataka prema članu 382. Zakona o privrednim društvima, da je na osnovu rješenja Općinskog suda iz 2007. godine određeno brisanje subjekta upisa, a na osnovu rješenja kojim je zaključen likvidacioni postupak nad preduzećem. Također, Općinski sud je naveo da je Rješenjem Kantonalnog suda broj L-123/03 utvrđeno da je otvoren i istovremeno zaključen postupak likvidacije nad likvidacionim društvom MTK Društvo za proizvodnju, građevinarstvo, trgovinu i usluge d.j.l. Sarajevo i da je na osnivača-apelanta preneseno kao vanknjižno vlasništvo na nekretninama predmetni stan i još jedan stan, kao i sva eventualna druga sredstva, prava i obaveze likvidacionog dužnika. Općinski sud je izvršio uvid u sudski spis (broj P-1453/04) koji je vođen po apelantovoj tužbi protiv Kantonalnog stambenog fonda Sarajeva radi utvrđenja da je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, te da mu tuženi prizna i na temelju presude da mu se upiše pravo vlasništva, a koji je prekinut do okončanja predmetnog postupka. Također, Općinski sud je utvrdio da je predmetni stan apelant prodao trećem licu, te je po tužbi tog lica vođen postupak (broj P-2632/03) radi raskida ugovora i povrata novca, te je donesena presuda da se raskida ugovor o kupoprodaji zaključen između Vahida Keserovića i MTK d.j.l. Sarajevo kojeg zastupa apelant, te je apelant dužan da isplati određenu sumu novca Vahidu Keseroviću.
9. Općinski sud je naveo da je sporno da li je prvotužena imala zakonsko ovlaštenje za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana. Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 13. i 14. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a kojim su regulirane situacije prodaje stana kada je vlasnik stana nepoznat i kada pravo prodaje ima općina na kojoj se stan nalazi. Međutim, Općinski sud je zaključio da je pravni sljednik nosioca prava raspolaganja na predmetnom stanu MTK Društvo za proizvodnju, građevinarstvo i usluge d.j.l. Sarajevo. Kako je nad navedenim društvom otvoren i zaključen postupak likvidacije, te određeno da sva sredstva, prava i obaveze društva MTK preuzima osnivač društva – tužitelj (apelant), to se, prema mišljenju Općinskog suda, ne može smatrati da je pravni sljednik nepoznat, pa prvotužena nije imala ovlaštenja za zaključenje ugovora o kupoprodaji (iz čl. 13. i 14. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo). Općinski sud je nadalje naveo da je očigledno da prvotužena nije postupala sa pažnjom dobrog domaćina, jer je u dopisu koji je dostavio drugotuženi (uz zahtjev za otkup stana) decidirano bilo navedeno da je utvrđen prestanak društva zbog nepodnošenja prijave za upis u sudski registar za usklađivanje podataka, a kako se radi o društvu jednog lica, to je prvotuženi trebalo da izvrši dalje provjere. S obzirom na navedeno, Općinski sud je utvrdio da je ugovor o kupoprodaji zaključen između tuženih ništavan (član 103. ZOO) i naložio brisanje uknjižbe prava vlasništva drugotuženog u skladu sa članom 104. ZOO.
10. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili tuženi 7. i 20. aprila 2009. godine.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 048432 09 Gž od 10. marta 2010. godine uvažio žalbu tuženih i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
12. U obrazloženju presude Kantonalni usud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj fizičko lice zbog toga što je MTK prestao postojati i što se apelant nije mogao pojaviti kao osnivač ovog preduzeća, niti u svojstvu osobe koja ima određena prava ili obaveze osnivača. Kantonalni sud se pozvao na Zakon o likvidacionom postupku, član 15, koji regulira da se nakon zaključenja likvidacionog postupka određuje brisanje pravnog subjekta u svim javnim registrima. Prema tome, MTK i njegov osnivač su brisani iz svih registara kao pravno lice i zato se apelant pojavljuje kao fizičko lice. Nadalje, Kantonalni sud navodi da žalbe osnovano ukazuje da apelant kao fizičko lice ne može biti nositelj prava i obaveza prema Zakonu o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Apelant može biti kao fizičko lice prodavac u skladu sa Zakonom o vlasničkopravnim odnosima, koji se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje. Nadalje, drugotuženi je na osnovu odluke CRPC-a vraćen u posjed stana i potvrđeno je da je on nosilac stanarskog prava. Drugotuženi je podnio zahtjev za otkup stana u čijem se posjedu nalazi, a prvotužena je, u skladu sa članom 14. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, određena kao pravna osoba kojoj se podnosi zahtjev za kupovinu stana nepoznatog prodavatelja. Pošto je MTK brisano i pošto se ugasilo, to je za stan na kojem je nosilac stanarskog prava drugotuženi prodavatelj stana nepoznat. Kantonalni sud je nadalje citirao kao relevantne odredbe člana 14. st. 1, 2. i 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko prava u vezi sa članom 7. stav 2. istog zakona, te je zaključio da je prvotužena pravilno postupila kada je kao prodavatelj (nakon što je utvrdila da su ispunjeni zakonski uvjeti) prodala stan drugotuženom koji je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Zbog navedenog, ugovor koji su zaključili tuženi je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravno valjan.
13. Rješavajući po apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 048432 10 Rev od 10. maja 2012. godine kojom je reviziju odbio.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantova revizija nije osnovana i da drugostepeni sud nije pogriješio u primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da je privatizacija MTK izvršena 1991. godine, u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu i raspolaganju društvenim kapitalom, kojim je navedeni zakon promijenio ime u Zakon o društvenom kapitalu i kojim je reguliran postupak vlasničke transformacije. Odredbom člana 1.e) stav 1. navedenog zakona regulirano je da imalac internih dionica stječe pravo na učešće u dobiti preduzeća srazmjerno uplaćenom dijelu vrijednosti dionica uvećanom za srazmjerni dio odobrenog popusta a stavom 2. istog člana navedenog zakona da stječe učešće u upravljanju preduzećem srazmjerno nominalnoj vrijednosti dionica. Vrhovni sud je naveo da iz odredbi navedenog zakona proizlazi da stanovi kojima su raspolagala preduzeća i dodijelila ih svojim radnicima na korištenje nisu obuhvaćeni prodajom putem internih dionica, niti imaoci internih dionica stječu pravo raspolaganja stanovima, pa tako ni na predmetnom stanu na kojem je drugotuženi imao stanarsko pravo koje je stekao u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. Vrhovni sud je naveo da ni u procesu masovne privatizacije društvenog, a kasnije državnog kapitala stanovi nisu mogli biti predmet privatizacije, jer je izričitom odredbom člana 8. stav 1. Zakona o privatizaciji preduzeća propisano da u početnom bilansu preduzeća za privatizaciju neće se iskazivati vrijednost stanova čija se privatizacija vrši po posebnom zakonu.
15. Vrhovni sud je nadalje naveo da, osim što apelant nije mogao u procesu privatizacije kupiti stanove MTK, on u postupku nije dokazao da je MTK na njega prenio valjanim pravnim poslom vlasnička prava na predmetnom stanu, pa tako ni da je postao vlasnik spornog stana u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Vrhovni sud je naveo da se ove okolnosti nisu imale u vidu u toku likvidacionog postupka preduzeća MTK, pa se apelant ne može pozivati na određenje iz rješenja o likvidaciji da je na njega preneseno vanknjižno vlasništvo na predmetnom stanu. Iz tog rješenja je vidljivo da je prijenos vanknjižnog vlasništva stana na apelanta izvršen na osnovu potvrde „Sarajevostana“ d.d. Sarajevo od 26. septembra 2003. godine, kojom se potvrđuje da je MTK vlasnik predmetnog stana, a drugotuženi korisnik. Međutim, Vrhovni sud je jasno naveo da navedena potvrda i njen sadržaj nisu mogli biti osnov za stjecanje vanknjižnog vlasništva na spornom stanu. Nadalje, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 14. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, navodeći da u situaciji kada se MTK privatizirao, a društvo prestalo da postoji, tada je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu nepoznat, te s obzirom na to da je drugotuženi podnio zahtjev prvotuženoj, uz ispunjenje ostalih zakonskih uvjeta, tada je ugovor o otkupu stana zaključen u skladu sa zakonom i nije ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje na to da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te posebno ističe da je u postupku likvidacije, u skladu sa rješenjem Kantonalnog suda (iz 2003. godine), na apelanta preneseno vlasništvo na predmetnom stanu, te je jasno da prvotužena nije mogla, u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zaključiti ugovor, jer se ne radi o stanu nepoznatog prodavatelja. Smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen drugi uvjet iz člana 14. navedenog zakona, odnosno da je poznat pravni sljednik a to je apelant kao jedini osnivač i vlasnik firme. Apelant nadalje navodi da je pogrešan zaključak da je MTK privatiziran 1991. godine, jer je jedini osnivač i vlasnik apelant. Dakle, i kada je stan dat na korištenje drugotuženom, vlasnik stana je bila firma u apelantovom privatnom vlasništvu. Apelant navodi da ne osporava činjenicu da je stan opterećen stanarskim pravom, ali osporava drugotuženom pravo na otkup stana. Dakle, apelant zaključuje da je osporenom odlukom lišen svoje imovine, kao i da je postupak neopravdano dugo trajao, zbog čega na ime nematerijalne štete traži iznos od 5.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod datog obrazloženja, te da je apelacija neosnovana.
18. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je apelacija neosnovana i da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo hronologiju rješavanja predmeta, te je istakao da nema povrede prava na koja se apelant žali u apelaciji.
20. U odgovoru na apelaciju prvotužena je navela da su sudovi ocijenili sve dokaze koje je apelant izveo i utvrdili da apelantu ne pripada pravo koje potražuje, te je apelacija neosnovana u odnosu na pravo na imovinu. Također, prema mišljenju prvotužene, postupak je dovršen u relativno kratkom vremenu.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09 ) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Stanove za koje se utvrdi da je prodavatelj nepoznat prodaje općina.
Član 14.
Pod stanom nepoznatog prodavatelja, u smislu ovog zakona, smatra se stan čiji je nositelj prava raspolaganja pravna osoba koja nije registrovala svoju djelatnost po važećim propisima ili je prestala sa radom, a pravni sljednik je nepoznat ili nije određen, ili joj je nepoznato sjedište, a nositelj stanarskog prava nije u mogućnosti istaći zahtjev za kupovinu stana u roku predviđenom članom 7. stav 1. ovog zakona.
U slučaju iz stava 1. ovog člana nositelj stanarskog prava podnosi zahtjev nadležnoj službi općine na kojoj se stan nalazi.
Nadležna služba općine će po provedenom postupku nositelju stanarskog prava koji ispunjava uslove iz ovog zakona odobriti kupovinu stana i zaključiti ugovor u roku iz člana 7. ovog zakona.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 048432 10 Rev od 10. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 7. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…). A)U odnosu na apelacione navode vezane za primjenu materijalnog prava
29. Prije svega, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog stana za koji tvrdi da je njegovo vlaništvo, koji su zaključili tuženi, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su sudovi u konkretnom slučaju propustili pravilno primijeniti materijalno pravo, odnosno da su pogrešno utvrdili da je prvotužena imala pravo da zaključi ugovor o kupoprodaji stana sa drugotuženim na predmetnom stanu.
31. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
33. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te utvrdio da je ništav ugovor o otkupu stana koji su zaključili tuženi, odnosno da je on suprotan čl. 13. i 14. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer je apelant na osnovu rješenja Kantonalnog suda iz likvidacionog postupka nad MTK određen za lice koje preuzima sva prava i obaveze navedenog preduzeća. Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, a presudu Kantonalnog suda je potvrdio Vrhovni sud.
34. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju navedenih presuda utvrđeno da se apelant pojavljuje kao fizičko lice, jer je izvršeno brisanje preduzeća MTK i njegovog osnivača. Nadalje, utvrđeno je da se, u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, apelant ne može pojaviti kao prodavatelj stana, pa pošto je MTK izbrisan a drugotuženi je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, to je prvotužena postupala u skladu sa zakonskim odredbama kada je zaključila ugovor o otkupu stana. Vrhovni sud je još istakao da je, u skladu sa Zakonom o društvenom kapitalu, koji se primjenjivao u relevantno vrijeme, jasno propisano da stanovi kojima su raspolagala preduzeća ne ulaze u „postupak privatizacije“, a što se odnosi i na predmetni stan na kojem je nosilac stanarskog prava drugotuženi. Osim toga, Vrhovni sud je jasno istakao da apelant nije uspio dokazati pravno valjan osnov prelaska vlasništva na predmetnom stanu sa preduzeća MTK na njega, kao i da okolnost da su u postupku likvidacije rješenjem Kantonalnog suda na njega prenesena prava i obaveze nije od značaja, budući da potvrda „Sarajevostana“ ne može biti osnov stjecanja vanknjižnog vlasništva. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, potvrđujući drugostepenu presudu, dao jasne razloge za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, te odredbe materijalnog prava na kojem je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B)U vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku
36. Apelant ukazuje i na dužinu trajanja postupka, koji je po svojoj prirodi hitan, jer je u pitanju radni spor, te navodi povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Relevantni principi
37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo predmetni postupak tužbom od 23. aprila 2007. godine, a konačna odluka u predmetu je presuda Vrhovnog suda od 10. maja 2012. godine. Dakle, postupak je trajao ukupno pet godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva bilo poništenje ugovora o otkupu stana zaključenog između tuženih, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom sudskom postupku.
41. Što se tiče postupka pred Općinskim sudom, Ustavni sud primjećuje da su prvostepenom sudu trebale skoro dvije godine da donese prvostepenu presudu. Međutim, Ustavni sud, također, primjećuje da je Općinskom sudu trebalo devet mjeseci da dostavi tužbu na odgovor drugotuženom koji je bio nepoznat na navedenoj adresi, što se ne može staviti na teret Općinskom sudu, te da je nakon toga u relativno kratkom vremenu sud zakazao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu. Kantonalni sud je u roku kraćem od jedne godine donio odluku po žalbi, dok je Vrhovni sud u roku od jedne godine i dva mjeseca donio odluku po reviziji. Ustavni sud primjećuje da je postupak na tri instance trajao pet godina, te u postupanju sudova na sve tri instance primjećuje ažurnost u radu i sama dužina trajanja postupka od pet godina se, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može okarakterizirati kao „nerad“ sudova i nenastojanje sudova da se postupak okonča što prije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predmetni postupak nije prešao granice postupanja sudova u razumnom roku.
42. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim pri čemu i dužina predmetnog postupka, koji je na tri sudske instance trajao pet godina, zadovoljava standard suđenja u razumnom roku.
45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman