Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2369/12 („Energopetrol“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2369/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2369/12, rješavajući apelaciju „Energopetrola“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Energopetrola“ d.d.

Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 005889 10 Uvp od 8. marta 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 005889 10 U od 22.

jula 2010. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo broj 05-31-2-208/10 od 3. marta 2010. godine i Rješenja općinskog načelnika - Službe za imovinskopravne, stambene, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Ilidža broj 05-31-401/2-08 od 14. januara 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. juna 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 005889 10 Uvp od 8. marta 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 005889 10 U od 22. jula 2010. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2-208/10 od 3. marta 2010. godine i Rješenja općinskog načelnika Službe za imovinskopravne, stambene, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Ilidža (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-31-401/2-08 od 14. januara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalne uprave i Službe zatraženo je 12. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. februara 2015. godine, Kantonalni sud je dostavio odgovor 4. marta 2015. godine, Federalna uprava je dostavila odgovor 6. marta 2015. godine, a Služba 12. marta 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Iz osporenih presuda i rješenja proizlazi da je apelant podnio zahtjev za izmjenu, dopunu i ispravku Rješenja o eksproprijaciji nekretnina Općine Ilidža broj 09/10-473-123/80 od 15. juna 1980. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o eksproprijaciji). Raniji vlasnici zemljišta koje je rješenjem eksproprirano podnijeli su zahtjev za deeksproprijaciju zemljišta, odnosno zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji.

Postupak koji je prethodio odlukama osporenim u apelaciji

6. Služba, kao prvostepeni organ, odlučujući o zahtjevu apelanta i zahtjevu ranijih vlasnika (koje je u toku postupka, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku spojila), donijela je rješenje kojim je poništila rješenje o eksproprijaciji, naložila Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda Sarajevo da po pravosnažnosti rješenja upiše pravo vlasništva na označenim nekretninama u korist ranijih vlasnika, te je naložila apelantu da preda u posjed zemljište navedeno u rješenju o eksproprijaciji, pa je navedeno da će se eventualni sporovi ranijih vlasnika i korisnika eksproprijacije (apelanta) rješavati pred nadležnim sudom. Rješenje prvostepenog organa je potvrdila Federalna uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo, kao drugostepeni organ. Odlučujući po apelantovoj tužbi protiv drugostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 001960 08 U od 23. decembra 2008. godine, kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Rješavajući po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, Vrhovni sud je donio Presudu broj 09 0 U 001960 09 UVP 2 od 29. oktobra 2009. godine, kojom je zahtjev uvažio, preinačio presudu Kantonalnog suda, te poništio rješenja upravnih organa i predmet vratio na ponovno odlučivanje, a zbog toga što u postupku nije odlučeno po apelantovom zahtjevu. Osporene odluke koje se pobijaju apelacijom

7. U ponovnom postupku Služba, rješavajući po zahtjevu ranijih vlasnika, donijela je Rješenje broj 05-31-401/2-08 od 14. januara 2010. godine kojim je (tačka 1. rješenja) poništila rješenje o eksproprijaciji od 15. juna 1980. godine kojim je izvršena eksproprijacija zemljišta u korist „Energoinvesta“ RO „Energopetrol“ Sarajevo (apelantov prednik, u daljnjem tekstu: apelant), te je tačno navedeno o kojem se zemljištu radi. Tačkom 2. rješenja naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu i Katastru Općine Ilidža da nakon pravosnažnosti rješenja upišu pravo vlasništva na zemljištu naznačenom u rješenju u korist ranijih vlasnika (Ljiljana Kukić, Olga Stijačić i Nenad Šeleda). Tačkom 3. rješenja utvrđeno je da je apelant danom pravosnažnosti rješenja dužan predati vlasniku u posjed nekretnine - zemljište koje je bilo eksproprirano rješenjem iz tačke 1. rješenja, dok će se imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i ranijih vlasnika u slučaju spora riješiti pred nadležnim sudom (tačka 4. rješenja). Apelantov zahtjev za izmjenu i dopunu pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji od 15. juna 1980. godine odbijen je kao neosnovan (tačka 5. rješenja).

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da su raniji vlasnici podnijeli zahtjev za deeksproprijaciju nekretnina tačno navedenih zbog toga što zemljište nije privedeno trajnoj namjeni u svrhu zbog koje je izvršena eksproprijacija. Uz zahtjev su podnijeli zemljišnoknjižne izvatke, rješenje o eksproprijaciji od 15. juna 1980. godine, kopije katastarskih planova, posjedovne listove i punomoć za zastupanje. Prvostepeni organ je naveo historijat predmeta i postupanja po zahtjevu ranijih vlasnika, kao i da po apelantovom zahtjevu nije odlučeno, te je istakao da je Vrhovni sud donio Presudu broj 09 0 U 001960 09 UVP 2 od 29. oktobra 2009. godine, kojom je predmet vratio na ponovno odlučivanje. Prvostepeni organ se dalje pozvao na odredbe čl. 34. i 35. važećeg Zakona o eksproprijaciji („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 70/7), te je nakon uvida u priloženu dokumentaciju zaključio da je izvršena eksproprijacija zemljišta u apelantovu korist radi izgradnje benzinske stanice. Šestog marta 2008. godine izvršen je uviđaj na licu mjesta, te je vještak, nakon identifikacije zemljišta neposrednim opažanjem, konstatirao da korisnik eksproprijacije nije započeo radove. Prvostepeni organ je zaključio da zemljište nije privedeno namjeni zbog koje je eksproprirano, te je zaključio da su ispunjeni uvjeti iz člana 34. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, navodeći da za odlučivanje o deeksproprijaciji nije bitno iz kojeg razloga zemljište nije privedeno namjeni, kao i da li je isplaćena naknada za eksproprirano zemljište, ili da korisnik ima namjeru graditi druge građevinske objekte. Nadalje, prvostepeni organ je naveo da se tačka 4. dispozitiva rješenja temelji na članu 35. stav 3. Zakona o eksproprijaciji. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantov zahtjev koji se odnosi na izmjenu i dopunu pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji od 15. juna 1980. godine spojen u jedinstveni postupak sa zahtjevom ranijih vlasnika zemljišta i on je tačkom 5. dispozitiva rješenja odbijen kao neosnovan. U ponovljenom postupku apelantovom zastupniku je omogućeno izjašnjenje o svim činjenicama utvrđenim u postupku, kao i navodima presude Vrhovnog suda. Apelant je u toku postupka naveo da je neophodno utvrditi datum pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, da je isplaćena naknada ranijim vlasnicima u postupku eksproprijacije, da je izvršen pravni promet na predmetnoj nekretnini, te je tražio novo vještačenje i drugo. Sve navedene navode i prigovore prvostepeni organ je smatrao neosnovanim i upravljenim na odugovlačenje postupka, a zbog toga što je nesporno utvrđeno da na predmetnom zemljištu nije izgrađen objekt zbog kojeg je izvršena eksproprijacija, a to je, pored formalno-pravnih uvjeta, jedini faktor u materijalnopravnom smislu za odlučivanje po zahtjevu za deeksproprijaciju. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, a u skladu sa članom 34. st. 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji u vezi sa članom 200. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), te članom 57. Zakona o upravnim sporovima doneseno je prvostepeno rješenje.

9. Federalna uprava donijela je Rješenje broj 05-31-2-208/10 od 3. marta 2010. godine kojim je odbila apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.

10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalba neosnovana. S tim u vezi, Federalna uprava se pozvala na zaključak iz Presude Vrhovnog suda (broj 09 0 U 001960 09 Uvp od 29. oktobra 2009. godine) kojim je navedeno da je dobro, radi ekonomičnosti, što su se spojili postupci i da je tačno da se apelantov i zahtjev ranijih vlasnika isključuju i da udovoljavanjem jednom zahtjevu drugi se pokazuje kao neosnovan, ali to samo po sebi ne može značiti da se o jednom zahtjevu ne odlučuje ili se smatra „prešutno da je odbijen“. Zato se ne mogu uvažiti apelantovi navodi da u ponovljenom postupku nije odlučeno u skladu sa presudom Vrhovnog suda, jer je tačkom 5. prvostepenog rješenja odlučeno o apelantovom zahtjevu.

11. Nadalje, drugostepeni organ se očitovao na apelantove navode da je ročište održano bez prisustva ranijih vlasnika, navodeći da je ponovni postupak naložen zbog odlučivanja o apelantovom zahtjevu, te da je postupak proveden savjesno i brižljivo, te je nakon savjesne i brižljive ocjene svih dokaza pojedinačno i zajedno, doneseno prvostepeno rješenje. Nadalje, drugostepeni organ nije našao da žalba nudi bilo koji dokaz da je netačno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog primjene važećeg Zakona o eksproprijaciji, irelevantni su, jer je članom 71. važećeg zakona propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji ( „Službeni list SRBiH“ br. 12/87, 38/39 i „Službeni list Republike BiH“ br. 3/93 i 15/94). Nadalje, kako je poništeno rješenje kojim je izvršena eksproprijacija od 15. juna 1980. godine, prestala je mogućnost da se navedeni akt izmijeni ili dopuni, jer on ne postoji. Apelantove navode iz žalbe da je zahtjev podnesen kao zahtjev za pogrešno i nepravilno stavljanje klauzule pravosnažnosti drugostepeni organ je ocijenio netačnim, navodeći tačnu formulaciju apelantovog zahtjeva od 14. augusta 2007. godine kao zahtjev za izmjenu i dopunu i ispravku pravomoćnog rješenja Općine Ilidža od 15. juna 1980. godine.

12. Rješavajući po apelantovoj tužbi protiv drugostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 005889 10 U od 22. jula 2010. godine kojom je tužbu odbio.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su spojeni postupci po apelantovom zahtjevu sa postupcima po zahtjevu Ljiljane Kukić, Olge Atejević i Nenada Šelede, bivših vlasnika ekspropriranog zemljišta, te je odlučeno da će se voditi jedan postupak. Nadalje, sud je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog prvostepenog rješenja izvršen uviđaj na licu mjesta (6. marta 2008. godine) u prisustvu vještaka geometra, vještaka urbaniste i opunomoćenika podnosioca zahtjeva, te je izvršena identifikacija zemljišta i vještak se izjasnio da na predmetnom zemljištu nije izgrađen objekt, te da nije bilo prigovora na nalaz vještaka. U svojoj izjavi datoj na isti zapisnik apelant se izjasnio da se protivi deeksproprijaciji, jer je ranijim vlasnicima ekspropriranog zemljišta isplaćena naknada. Nadalje, Kantonalni sud je konstatirao stanje koje je utvrđeno u postupku, kao i zaključak prvostepenog organa koji je ocijenio pravilnim. Kantonalni sud je, s tim u vezi, naveo da je odredbama člana 34. st. 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji propisano da će se na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprirane nekretnine poništiti rješenje o eksproprijaciji ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti rješenja nije izvršio znatnije radove, kao i da će se pod istim uvjetima poništiti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji i u dijelu ako se utvrdi da u tom dijelu nisu izvršeni nikakvi radovi. Članom 35. istog zakona propisano je da zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može podnijeti po isteku tri godine od pravosnažnosti tog rješenja ako korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove. Kantonalni sud je istakao da su navedeni uvjeti za deeksproprijaciju bili predviđeni i ranije važećim Zakonom o eksproprijaciji na način da je prije izmjena Zakona o eksproprijaciji iz 1994. godine raniji vlasnik zemljišta stjecao pravo na deeksproprijaciji po isteku tri godine od pravosnažnosti rješenja, ali ne po isteku osam godina. Izmjenom iz 1994. godine Zakona o eksproprijaciji i važećim odredbama Zakona o eksproprijaciji ukinuto je ovo ograničenje, te je za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju jedini uvjet da korisnik eksproprijacije nije u roku od tri godine od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji izvršio znatnije radove, te da je zahtjev podnesenu po isteku roka od tri godine od pravosnažnosti rješenja.

14. Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi isticao da je ranijim vlasnicima isplaćena naknada i da je rješenje postalo pravosnažno sa 25. junom 1980. godine, ali da je na rješenju koje je naknadno dobio stavljena klauzula pravosnažnosti sa 1. aprilom 2003. godine (ne vidi se kada ni od koga), te da je trebalo sa sigurnošću utvrditi kada je rješenje postalo pravosnažno. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao, imajući u vidu spomenute odredbe člana 34. st. 1. i 2. i člana 35. Zakona o eksproprijaciji, kao i nespornu činjenicu da je zahtjev za deeksproprijaciju podnesen 13. februara 2008. godine i da predmetno zemljište nije privedeno svrsi zbog koje je eksproprirano, da je, po ocjeni suda, zahtjev podnesen u roku propisanom u tim odredbama čak uzimajući u obzir i drugu navedenu klauzulu pravosnažnosti. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da za ocjenu da li su ispunjeni uvjeti za deeksproprijaciju nije bitno da li je isplaćena naknada, da li je korisnik eksproprijacije ušao u posjed i koji su razlozi za neprivođenje svrsi eksproprirane nekretnine. Nadalje, Kantonalni sud se očitovao i na apelantove navode da (u ponovljenom postupku i osporenim rješenjima) nije postupljeno u skladu sa uputama Vrhovnog suda iz presude od 29. oktobra 2009. godine, kojim je naloženo prvostepenom organu da odluči o apelantovom zahtjevu za izmjenu, dopunu i ispravku pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji, a koji je prvostepeni organ u tački 5. rješenja odbio. Kantonalni sud je istakao da se razlozi za ispravku (iz apelantovog zahtjeva) odnose na lica od kojih je zemljište eksproprirano, kao i na katastarsku općinu na kojoj se nalaze predmetne nekretnine, te je zaključio da navedeni zahtjev ne spada u zahtjeve propisane odredbama ZUP-a. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da su spojeni postupci po apelantovom i zahtjevu ranijih vlasnika, te nespornu činjenicu da zemljište nije privedeno namjeni i da su ispunjeni drugi uvjeti za njegovu deeksproprijaciju, te je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev tačkom 5. prvostepenog rješenja.

15. Vrhovni sud je donio Presudu broj 09 0 U 005889 10 Uvp od 8. marta 2012. godine kojom je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, ispitujući apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje odluke, u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima, ispitao osnovanost zahtjeva, te utvrdio da on nije osnovan. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz činjenica utvrđenih u toku postupka proizlazi da je apelant 14. augusta 2007. godine podnio zahtjev za izmjenu, dopunu i ispravku rješenja Općine Ilidža od 15. juna 1980. godine (za koje je naveo da je postalo pravosnažno 1. aprila 2003. godine), a radi ostvarivanja apelantove uknjižbe u zemljišne knjige. Podneskom od 13. februara 2008. godine raniji vlasnici predmetnih nekretnina podnijeli su zahtjev za deeksproprijaciju, jer zemljište koje je eksproprirano nije privedeno krajnjoj namjeni. Nadalje, Vrhovni sud je iznio historijat odlučivanja u predmetu, te da je posljednja odluka Kantonalnog suda kojom je zaključeno da je zahtjev za deeksproprijaciju podnesen u zakonskom roku bez obzira koja se klauzula pravosnažnosti uzima u obzir i da predmetno zemljište nije privedeno svrsi, pa je zahtjev (za deeksproprijaciju) osnovan.

17. Vrhovni sud je zaključio da materijalno pravo u konkretnom predmetu nije povrijeđeno i da je članom 34. važećeg Zakona o eksproprijaciji propisano da će se na zahtjev ranijeg vlasnika rješenje o eksproprijaciji poništiti ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti rješenja nije izvršio znatnije radove, kao i da je rok reguliran članom 35. stav 1. i da iznosi tri godine od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ako korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove. U konkretnom slučaju raniji vlasnici zemljišta su podnijeli zahtjev 13. februara 2008. godine, dakle, po proteku roka od tri godine od pravosnažnosti rješenja, a to je, prema mišljenju suda, pravosnažno sa 25. junom 1980. godine. Nadalje, u postupku je na licu mjesta ustanovljeno da apelant nije izvršio nikakve radove, što nije sporno, pa su, po ocjeni Vrhovnog suda, ispunjeni zakonski uvjeti za poništenje rješenja o eksproprijaciji.

18. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi da se pogrešna primjena materijalnog prava ogleda u činjenici da se na zahtjev za deeksproprijaciju ne može primijeniti važeći Zakon o eksproprijaciji zbog propusta zakonskog roka u kojem su raniji vlasnici mogli podnijeti zahtjev, a to je rok od osam godina od pravosnažnosti rješenja. Vrhovni sud je naveo da je zahtjev za deeksproprijaciju podnesen 13. februara 2008. godine, dakle, nakon stupanja na snagu „novog“ (važećeg) Zakona o eksproprijaciji, pa je za odlučivanje potrebno primijeniti odredbe važećeg zakona. Pri odlučivanju nije pravno relevantna ni okolnost kada je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno, budući da je u oba slučaja (25. jun 1980. godine ili 1. april 2003. godine) protekao zakonom predviđen rok od tri godine nakon pravosnažnosti rješenja u kojem korisnik eksproprijacije (apelant) nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na njemu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni apelantovi navodi da nije postupljeno po uputama iz presude Vrhovnog suda od 29. oktobra 2009. godine, budući da je tačkom 5. dispozitiva rješenja prvostepeni organ odlučio o apelantovom zahtjevu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i narušavanje načela pravne sigurnosti. Smatra da su raniji vlasnici ekspropriranog zemljišta protekom roka za „denacionalizaciju“ stvorili konačnu pravnu situaciju. Apelant navodi da je tačno da Zakon o eksproprijaciji na drugačiji način određuje postupak eksproprijacije, te da nije odredio rok za ranije vlasnike, ali taj zakon nema retroaktivno djejstvo i nije konstituirao novo pravo za „bivše vlasnike“. Osim toga, apelant navodi da je članom 69. Zakona o eksproprijaciji određeno da se odredbe novog zakona primjenjuju na započete postupke eksproprijacije, kao i na postupke određivanja naknade u kojima nije donesena pravosnažna odluka, ili ako to rješenje, odnosno odluka bude ukinuta. Dakle, citirana zakonska odredba je jasna i iz nje se ni na koji način ne može izvesti zaključak da bi se mogla primijeniti na postupak koji je okončan prije trideset godina.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima na osnovu potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a razlozi su navedeni u obrazloženju osporene presude. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nisu povrijeđena apelantova prava.

21. Kantonalni sud je naveo da je presuda koju apelant osporava u apelaciji donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te da se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju u kojem je utvrđen osnov da se apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Federalne uprave odbije. Kantonalni sud je naveo da ne stoje apelantovi prigovori da je u ovom predmetu došlo do narušavanja temeljnih načela pravnog poretka, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. U odgovoru na apelaciju Federalna uprava je navela da zadržava stav zauzet u datom obrazloženju svog rješenja od 3. marta 2010. godine.

23. U odgovoru na apelaciju Služba za imovinskopravne, stambene, geodetske poslove i katastar nekretnina navela je da u potpunosti ostaje kod obrazloženja iz osporenog rješenja.

V. Relevantni propisi

24. Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 19/77), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji (1980. godine), stupio je na snagu 8. jula 1977. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

Korisnik eksproprijacije može do pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji potpuno ili djelimično odustati od predloga za eksproprijaciju.

Neće se usvojiti djelimičan odustanak od eksproprijacije ako bi time bila povrijeđena prava vlasnika nepokretnosti iz člana 9. ovog zakona i ako vlasnik istakne takav prigovor.

Pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ili izmijeniti ako to korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik zajednički zahtijevaju.

Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se, ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.

Ako su u slučaju iz prethodnog stava eksproprisane nepokretnosti bile u suvlasništvu, pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprisanih nepokretnosti.

Zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravosnažnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku pet godina od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.

Po zahtjevu za poništaj rješenja o eksproprijaciji i po odustanku od predloga za eksproprijaciju rješava organ koji je po predlogu za eksproprijaciju rješavao u prvom stepenu, a imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nepokretnosti rješavaće se u slučaju spora pred nadležnim opštinskim sudom.

25. Zakonodavno-pravna komisija Skupštine Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, na sjednici od 13. aprila 1987. godine, utvrdila je prečišćeni tekst Zakona o eksproprijaciji koji obuhvata: Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 19/77) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ br. 18/86 i 9/87 – ispravka). Nakon izmjena Zakona o eksproprijaciji odredba koja je regulirala postupak poništenja rješenja o eksproprijaciji u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.

Korisnik eksproprijacije može do pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji potpuno ili djelimično odustati od predloga za eksproprijaciju.

Neće se usvojiti djelimičan odustanak od eksproprijacije ako bi time bila povrijeđena prava vlasnika nepokretnosti iz člana 9. ovog zakona i ako vlasnik istakne takav prigovor.

Pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ili izmijeniti ako to korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik zajednički zahtijevaju.

Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se, ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.

Pravosnažno rješenje o eksproprijaciji u slučaju iz prethodnog stava poništiće se i u dijelu ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nepokretnosti nisu izvršeni znatniji radovi na objektu zbog kojeg je eksproprijacija izvršena i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.

Ako su u slučaju iz st. 4. i 5. ovog člana eksproprisane nepokretnosti bile u suvlasništvu, pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprisanih nepokretnosti.

Zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravosnažnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku osam godina od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.

Po zahtjevu za poništaj rješenja o eksproprijaciji i po odustanku od predloga za eksproprijaciju rješava organ koji je po predlogu za eksproprijaciju rješavao u prvom stepenu, a imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nepokretnosti rješavaće se u slučaju spora pred nadležnim redovnim sudom.

26. Zakon o izmjenama Zakona o eksproprijaciji („Službeni list RBiH“ broj 15/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o eksproprijaciji - Prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“, br. 12/87 i 38/89), u članu 32. stav 7. iza riječi: „radove“ zarez se zamjenjuje tačkom, a ostali dio teksta briše se.

27. Zakon o eksproprijaciji Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 70/07, 36/10 i 44/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 34.

Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nekretnine pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništit će se ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.

Pravomoćno rješenje o eksproprijaciji u slučaju iz stava 1. ovog člana poništit će se i u dijelu ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nekretnine nisu izvršeni nikakvi radovi i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.

Ako su u slučaju iz st. 1. i 2. ovog člana eksproprisane nekretnine bile u suvlasništvu, pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništit će se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprisane nekretnine.

Član 35.

Zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može podnijeti po isteku tri godine od pravomoćnosti tog rješenja, ako korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove.

Po zahtjevu za poništenje rješenja o eksproprijaciji i po odustanku od prijedloga za eksproprijaciju rješava općinska služba za upravu koja je po prijedlogu za eksproprijaciju rješavala u prvom stepenu.

Imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nekretnine iz stava 2. ovog člana rješavat će se u slučaju spora pred nadležnim sudom.

VII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 69.

Odredbe ovog Zakona primjenjuju se na započete postupke eksproprijacije u kojima nije do stupanja na snagu ovog Zakona donijeto konačno rješenje kao i na postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako to rješenje, odnosno odluka bude poništena ili ukinuta.

Član 70.

Odredbe ovog Zakona u pogledu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine primjenjivat će se i u slučajevima kada je eksproprijacija izvršena na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog Zakona, ako naknada nije isplaćena, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade.

Naknada iz stava 1. ovog člana tereti korisnika eksproprijacije, odnosno njegovog pravnog sljednika.

Raniji vlasnik ima pravo podnijeti zahtjev za određivanje naknade u smislu stava 1. ovog člana u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

VI. Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant pobija navedene presude i odluke tvrdeći da su tim presudama i odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

35. Prije svega, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio ispravku rješenja o eksproprijaciji, a raniji vlasnici su tražili poništenje rješenja o eksproprijaciji, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da su pogrešno utvrdili da se na konkretni predmet primjenjuju odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji.

37. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

39. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su upravni organi u postupku po apelantovom zahtjevu za ispravku pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji Općine Ilidža od 15. juna 1980. godine, kao i po zahtjevu ranijih vlasnika za poništenje rješenja o eksproprijaciji od 15. juna 1980. godine donijeli odluke da je zahtjev ranijih vlasnika osnovan, a odlučili da odbiju apelantov zahtjev kao neosnovan. Rješavajući u upravnom sporu po apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je potvrdio zaključke upravnih organa, pozivajući se na relevantne odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji ( čl. 34. i 35 ) i ističući da je zahtjev ranijih vlasnika osnovan kod utvrđenih činjenica: da su raniji vlasnici i podnosioci zahtjeva za deeksproprijaciju upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetnih nekretnina sa po 1/3 dijela, kao i da je vještačenjem utvrđeno da korisnik eksproprijacije (apelant) nije priveo zemljište namjeni radi koje je dozvoljena eksproprijacija. Također, Kantonalni sud je istakao da su uvjeti za deekproprijaciju bili propisani i ranije važećim Zakonom o eksproprijaciji, te je bio utvrđen rok u kojem raniji vlasnici mogu podnijeti zahtjev za deeksproprijaciju. Izmjenama ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji ( izmjene iz 1994. godine) ukinuto je ovo ograničenje u vezi sa rokom, te je jedini uvjet da korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti rješenja nije izvršio znatnije radove, a da je zahtjev podnesen nakon proteka roka od tri godine od pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji. Vrhovni sud je potvrdio odluku Kantonalnog suda, ističući da je zahtjev za deeksproprijaciju podnesen 2008. godine, pa se morao primijeniti novi Zakon o ekproprijaciji, dok nije relevantno (što je apelant smatrao da je potrebno utvrditi u toku postupka) kada je stavljena klauzula pravosnažnosti na rješenje o eksproprijaciji, jer je u svakom slučaju protekao rok od tri godine od pravosnažnosti rješenja. Nadalje imajući u vidu da se u jedinstvenom postupku odlučivalo o dva zahtjeva, koja su oprečna, te da je utvrđeno da je zahtjev ranijih vlasnika osnovan, apelantov zahtjev su upravni organi odbili, jer je poništeno rješenje čiju je ispravku tražio apelant, a što je potvrđeno i odlukama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda i odluka ne vidi proizvoljnost, ili bilo šta što bi ukazivalo da su materijalni propisi pogrešno primijenjeni. Ovo pogotovo što je i ranije važeći Zakon o eksproprijaciji ( koji je stupio na snagu 8. jula 1977. godine) kroz svoje izmjene (1994. godine) ukinuo rok za ranije vlasnike za poništenje rješenja o eksproprijaciji, propisujući da je uvjet za deeksproprijaciju da zemljište u roku od tri godine nije privedeno namjeni od dana pravosnažnosti rješenja.

40. Imajući u vidu nesporno utvrđeno činjenično stanje da zemljište ranijih vlasnika iz rješenja o eksproprijaciji Općine Ilidža od 15. juna 1980. godine nije privedeno namjeni, te da je rok za podnošenje zahtjeva ranijih vlasnika u ranije važećem zakonu promijenjen na način da je ukinut, kao i da je nesporno da novi Zakon o eksproprijaciji sadrži eksplicitne odredbe o postupku deeksproprijacije, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je članom 34. stav 1. Zakona o eksproprijaciji propisano da će se „na zahtjev ranijeg vlasnika pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništiti ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu“, a da je odredbom člana 35. stav 3. Zakona propisano da „imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nekretnine iz stava 2. ovog člana rješavat će se u slučaju spora pred nadležnim sudom“. S obzirom na stipulaciju navedenih odredaba, na kojim su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud nalazi da nema ništa u osporenim odlukama što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da je došlo do povrede garancija iz prava na pravično suđenje kada se o zahtjevu ranijih vlasnika, s obzirom na datum podnošenja zahtjeva, odlučilo u skladu sa važećim Zakonom o eksproprijaciji na način da je zahtjevu ranijih vlasnika udovoljeno.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

43. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi i upravni organi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman