Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4591/14 (Z. M.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4591/14
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4591/14, rješavajući apelaciju Zehre Muratović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zehre Muratović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja upravnog postupka koji se vodi pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske u predmetu broj 18.03/3-1-02- 4222/99.
Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske da, u skladu s članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku, kada se stvore uslovi za to u skladu s tačkom 3. Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Resor za imovinsko-pravne poslove Banja Luka, broj 18.03/3-02- 4222/99 od 1. decembra 2014. godine, okonča upravni postupak u predmetu broj 18.03/3-1-02-4222/99 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Zehri Muratović zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, na ime naknade nematerijalne štete, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.250,00 KM, na koji će se nakon isteka ovoga roka plaćati zakonska zatezna kamata.
Nalaže se Vladi Republike Srpske i Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zehra Muratović (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 24. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja upravnog postupka koji se vodi kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica) u predmetu broj 18.03/3-1-02-4222/99.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica zatraženo je 28. januara 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica dostavilo 3. februara 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. A. K. je podnijela Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, 14. juna 1999. godine zahtjev za povrat stana koji se nalazi u Banjoj Luci, na kojem stanu je prije ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini imala stanarsko pravo. Nakon smrti A. K. kao nosioca stanarskog prava, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Banja Luka je 13. maja 2002. godine donijelo Zaključak broj 05-050-02-02-4222/99 kojim je upravni postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut.
6. Apelantica je 17. decembra 2003. godine, kao snaha umrle A. K. koja je bila nosilac stanarskog prava, izjavila žalbu na Zaključak Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 05-050- 02-02-4222/99 od 13. maja 2002. godine, koju je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Rješenjem broj 05-050-01-932/03 od 17. decembra 2003. godine odbilo kao neosnovanu. Apelantica je protiv navedenog rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica podnijela tužbu Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) koji je u ovoj pravnoj stvari u upravnom sporu donio Presudu broj U-879/04 od 15. avgusta 2007. godine, kojom je apelanticinu tužbu uvažio, a osporeni akt Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, poništio. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je, kao drugostepeni organ, rješavajući apelanticinu žalbu a uzimajući u obzir navedenu presudu Vrhovnog suda, Rješenjem broj 18.05/2-P 545/07 od 11. septembra 2007. godine uvažio apelanticinu žalbu, a Zaključak Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02-02-4222/99 od 13. maja 2002. godine, poništio i predmet vratio na ponovni postupak.
7. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, je rješavajući zahtjev A. K. kao nosioca stanarskog prava, a koji postupak je nastavljen po apelanticinom zahtjevu za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Banjoj Luci, u ponovnom postupku Rješenjem broj 05-050-02-02- 4222/99 od 28. januara 2010. godine, odbio zahtjev za povrat stana kao neosnovan. Apelantica je na navedeno rješenje podnijela žalbu. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je, kao drugostepeni organ, uvažio navode iz aplenticine žalbe te navedeno rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, poništio i predmet vratio na ponovni postupak.
8. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka je, rješavajući u ponovljenom postupku po zahtjevu za povrat stana, donijelo Rješenje broj 05-050-02-02-4222/99 od 4. novembra 2011. godine, kojim je utvrdio da apelantica nije bila član domaćinstva A. K. kao nosioca stanarskog prava, te da joj nakon smrti nosioca stanarskog prava ne pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana koji se nalazi u Banjoj Luci. Apelantica je na navedeno rješenje podnijela žalbu, koju je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Rješenjem broj 18.05/2-P 9/12 od 26. januara 2012. godine odbilo kao neosnovanu, a navedeno rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, potvrdio.
9. Apelantica je protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-P 9/12 od 26. januara 2012. godine podnijela tužbu Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Okružni sud), kojom je pokrenula upravni spor. Okružni sud je, rješavajući o apelnticinoj tužbi, donio Presudu broj 11 0 U 009041 12 U od 14. avgusta 2013. godine, kojom je uvažio navode iz tužbe i poništio osporeno Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-P 9/12 od 26. januara 2012. godine.
10. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je, postupajući po apelanticinoj žalbi a uvažavajući navode iz Presude Okružnog suda broj 11 0 U 009041 12 U od 14. avgusta 2013. godine, donijelo Rješenje broj 18.05/2-P 137/13 od 11. septembra 2013. godine, kojim je uvažilo navode iz apelanticine žalbe, a Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02-02-4222/99 od 4. novembra 2011. godine, u cijelosti poništio i predmet vratio na ponovni postupak.
11. Rješavajući u ponovnom postupku Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Resor za imovinsko-pravne poslove Banja Luka, je Rješenjem broj 18.03/3-1-02-4222/99 od 2. jula 2014. godine (stari broj predmeta: 05-050-02-02-4222/99), potvrdilo da je A. K. bila nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Banjoj Luci i dozvolio je apelantici, kao članu njenog domaćinstva, da se vrati u posjed porodičnog stana. Na navedeno rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Resor za imovinsko-pravne poslove Banja Luka, žalbu su podnijeli vlasnici stana V. K. i Lj. K. koji su pravo vlasništva nad stanom stekli na osnovu Ugovora o otkupu stana broj OV-2236/03 od 3. novembra 2003. godine, a taj ugovor su kao kupci zaključili s Incel-Holding a.d. Banja Luka kao prodavcem, gdje je pravo vlasništva upisano u Knjigu uloženih ugovora koja se vodi kod Republičke uprave za imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banja Luka. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je Rješenjem broj 18.05/2-P 79/14 od 16. septembra 2014. godine uvažilo navode iz žalbe, a rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.03/3-1-02-4222/99 od 2. jula 2014. godine u cijelosti poništio i predmet vratio na ponovni postupak.
12. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Resor za imovinsko-pravne poslove Banja Luka je, odlučujući u ponovljenom upravnom postupku, donijelo Zaključak broj 18.03/3-02-4222/99 od 1. decembra 2014. godine kojim je u tački 1. prekinut postupak u ovoj pravnoj stvari zbog rješavanja prethodnog pitanja, utvrđivanja pravne valjanosti Ugovora o otkupu stana broj OV- 2236/03 od 3. novembra 2003. godine, a taj ugovor je zaključen između V. K. i Lj. K. kao kupaca i Incel- Holding a.d. Banja Luka kao prodavca. U tački 2. navedenog zaključka apelantica je upućena da u roku od 30 dana pokrene postupak pred nadležnim sudom za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana. U tački 3. navedenog zaključka je određeno da će se postupak nastaviti kada odluka suda o pravnoj valjanosti ugovora o otkupu stana iz tačke 1. ovog zaključka bude pravosnažna, odnosno ukoliko apelantica u ostavljenom roku ne pokrene postupak pred nadležnim sudom za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu stana iz tačke 1. ovog zaključka.
13. Prema stanju spisa i informacijama dostavljenim Ustavnom sudu ovaj postupak je prekinut.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da je zbog dužine trajanja ovog postupka, koji traje duže od 15 godina, odnosno duže od 11 godina kako je apelantica stupila u ovaj postupak kao stranka u postupku, došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, prava na imovinu, prava na nediskriminaciju i prava kao izbjeglice i raseljenog lica iz čl. II/3.e), f) i
k) i člana II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Sporazuma o ljudskim pravima.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je detaljno navelo tok postupka, kako je to već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, pri čemu je istaklo da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Resor za imovinsko-pravne poslove Banja Luka, donijelo Zaključak broj 18.03/3-1-02-4222/99 od 1. decembra 2014. godine, kojim je prekinuo postupak po apelanticinom zahtjevu zbog rješavanja prethodnog pitanja utvrđivanja pravne valjanosti Ugovora o otkupu stana broj Ov-2236/03 od 3. novembra 2003. godine.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 13/02 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 132.
Prethodno pitanje Ako organ naiđe na pitanje bez čijeg se rešenja ne može rešiti sama upravna stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu celinu za čije je rešavanje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može pod uslovima iz ovog zakona sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne reši. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba Član 136.
Postupak prekinut zbog rešavanja prethodnog pitanja pred nadležnim organom nastaviće se kad se konačno odluči o tom pitanju.
Član 206.
Kada se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr. ) nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen drugi rok.
Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1 i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
Član 232.
Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
17. Zakon o upravnim sporovima (“Službeni glasnik Republike Srpske ” broj 109/05 i 63/11), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude.
Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
Član 51.
Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
21. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da u periodu dužem od 15 godina od podnošenja zahtjeva A. K. za povrat stana, a koji postupak je nakon njene smrti kao stranka u postupku nastavila apelantica, još uvijek nije donijeta konačna i pravosnažna odluka, to Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantica smatra da je zbog dužine trajanja postupka, koji traje duže od 15 godina, odnosno duže od 11 godina kako je apelantica stupila u ovaj postupak kao stranka u postupku, došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, prava na imovinu, prava na nediskriminaciju i prava kao izbjeglice i raseljenog lica iz čl. II/3.e), f) i
k) i člana II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Sporazuma o ljudskim pravima. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Relevantni principi
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
27. Ustavni sud prvenstveno smatra da je neophodno podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21. stav 6. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelantica nije obavijestila Ustavni sud da li je u međuvremenu Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Resor za imovinsko-pravne poslove Banja Luka, nastavilo postupak broj 18.03/3-1-02-4222/99, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. S obzirom na navedeno Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
28. Ustavni sud podsjeća da, u skladu s članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju apelantica žalila na nerazumnu dužinu trajanja postupka koji je 14. juna 1999. godine, zahtjevom radi vraćanja stana u posjed pokrenula A. K., a postupak je nakon smrti A. K. kao stranka u postupku nastavila da vodi apelantica. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja postupka jeste period duži od 15 godina. Analiza razumnosti trajanja postupka
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku koji je pokrenut pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica, da se radi o postupku koji je od velikog značaja za apelanticu, te da se ne radi o naročito složenom postupku.
30. Ustavni sud zapaža da je apelantica, kao član domaćinstva A. K. koja je bila nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Banjoj Luci u ovoj pravnoj stvari, stupila kao stranka u upravnom postupku 17. decembra 2003. godine, kada je podnijela žalbu na Zaključak Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka broj 05-050-02-02-4222/99 od 13. maja 2002. godine.
31. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni organ uprave u ovom postupku donio pet odluka, od kojih su četiri kao nepravilne ukidane i predmet je vraćan na ponovni postupak, a da je drugostepeni organ uprave donio ukupno šest odluka, gdje je dva puta poništio prvostepenu odluku, dva puta je potvrdio prvostepenu odluku, a te odluke su Vrhovni sud i Okružni sud, rješavajući u upravnom sporu, ukinuli kao nepravilne. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, kao drugostepeni organ, je slijedeći pravno shvatanje Vrhovnog suda i Okružnog suda uvažio žalbe apelantice i predmet nakon okončanja upravnog spora dva puta vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da su u ovoj pravnoj stvari redovni sudovi donijeli dvije presude, svaki put usvajajuću apelanticine tužbe. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud zapaža da, iako su upravni organi u periodu dužem od 15 godina u ovoj pravnoj stvari donijeli ukupno devet odnosno 11 odluka na dvije instance, nisu bili djelotvorni, jer su redovni sudovi njihove odluke ukidali i predmet vraćali na ponovi postupak. Ustavni sud zapaža da se u ovoj pravnoj stvari radi o postupku koji nije naročito složen, a koji je od velikog značaja za apelanticu koja svojim ponašanjem nije uticala na dužinu trajanja postupka, a organi uprave u odgovoru na apelaciju nisu ponudili adekvatno opravdanje za tako dugo trajanje upravnog postupka.
32. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Resor za imovinsko-prave poslove Banja Luka, donijelo je Zaključak broj 18.03/3-1-02-4222/99 od 1. decembra 2014. godine, kojim je u ovoj pravnoj stvari prekinulo postupak zbog rješavanja prethodnog pitanja, odnosno pravne valjanosti Ugovora o otkupu stana broj OV-2236/03 od 3. novembra 2003. godine, koji je zaključen između V. K. i Lj. K. kao kupaca i Incel-Holding a.d. Banja Luka kao prodavca. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, te činjenicu da nadležno Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica u ovoj pravnoj stvari ne može postupati dok se ne riješi prethodno pitanje, odnosno dok ne istekne rok ostavljen apelantici za pokretanje postupka pred nadležnim sudom, to je Ustavni sud naložio Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica da, kada se stvore uslovi za to, bez odlaganja okonča upravni postupak u predmetu broj 18.03/3-1-02-4222/99, odnosno riješi pitanje apelanticinog prava na povrat predmetnog stana.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji traje duže od 15 godina i koji još uvijek nije okončan može u većem dijelu pripisati organima uprave. Uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja upravnog postupka, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
34. Apelantica je zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražila naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM. U skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se ne radi o predmetu koji je od posebnog značaja za apelanticu, te bi apelantici za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo da se isplati iznos od po približno 150,00 KM. Dakle, ukupan iznos koji apelantici treba da se isplati je iznos od 2.250,00 KM, a taj iznos apelantici je dužna da uplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
36. Ustavni sud smatra da je zbog toga što u periodu dužem od 15 godina nije donesena konačna i pravosnažna odluka organa uprave, po zahtjevu A. K. kao nosioca stanarskog prava, odnosno apelantice koja je stupila u upravnom postupku kao stranka na mjesto A. K. a taj postupak je od velikog značaja za apelanticu nije naročito složen, pri čemu je po odredbama člana 14. Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske, taj postupak trebalo voditi brzo i sa što manje troškova, to apelantici pripada pravo na naknadu nematerijalne štetu koju je pretrpjela zbog dužine trajanja upravnog postupka, te je u skladu sa svojim stavom Ustavni sud i odredio visinu naknade nematerijalne štete. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
37. U pogledu apelanticinog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije u iznosu od 3.000,00 KM, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na teret apelantice.
Ostali navodi
38. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelanticine navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, prava na imovinu, prava na nediskriminaciju i prava kao izbjeglice i raseljenog lica iz čl. II/3.f) i k) i čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 1. Sporazuma o ljudskim pravima, jer se i oni u suštini odnose na dužinu trajanja postupka.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer dužina upravnog postupaka, koji u vremenskom periodu dužem od 15 godina nije okončan a od velikog je značaja za apelanticu jer se u ovoj pravnoj stvari rješava pitanje njenog prava na povrat stana, odnosno imovinskog prava, ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), te člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman