Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3883/12 (D. S.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3883/12
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3883/12, rješavajući apelaciju D. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. S., podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 192472 11 Gž od 10. maja 2012. godine i Rješenja Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 192472 99 I od 22. septembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 8. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 192472 11 Gž od 10. maja 2012. godine i Rješenja Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 I 192472 99 I od 22. septembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izvršenik), kao druge strane u postupku, zatraženo je 9. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju izvršenik je dostavio 19. decembra 2014. godine, a Opštinski sud 30. decembra 2014. godine. Kantonalni sud je 30. decembra 2014. godine dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju rješenja tog suda apelantu, dok nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 30. marta 1999. godine Opštinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, na osnovu pravosnažnog i izvršnog Rješenja izvršenika broj 1726/92 od 10. marta 1992. godine, donesenog na osnovu Sudskog poravnanja Opštinskog suda u Mostaru broj P-1928/79 od 26. decembra 1979. godine, predlažući izvršenje na izvršenikovim novčanim sredstvima. U ovom prijedlogu apelant je istakao da se navedenim rješenjem izvršenik obavezao da će apelantu plaćati na ime rente mjesečne iznose od po 3.715,80 dinara počevši od 1. marta 1992. godine pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti. S obzirom da izvršenik nije ispunio svoju obavezu prema navedenom rješenju, apelant je naveo da traži prinudnu naplatu glavnog duga (prema nalazu vještaka finansijske struke koji će obračunati iznos duga u KM) sa zakonskim zateznim kamatama, te troškovima izvršnog postupka.
6. Opštinski sud je, postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje, donio Rješenje o izvršenju broj I-2581/99 od 12. maja 1999. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
7. Opštinski sud je donio Rješenje broj I-2581/99 od 31. marta 2009. godine kojim je obustavio izvršenje koje je određeno Rješenjem o izvršenju broj I-2581/99 od 12. maja 1999. godine. Zbog nemogućnosti provođenja izvršenja, navedeno rješenje o izvršenju je stavio van snage i ukinuo provedene izvršne radnje. U obrazloženju rješenja Opštinski sud je naveo da je Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine, filijala Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod za platni promet), kojem je dostavljeno rješenje o izvršenju na provođenje, vratio rješenje uz napomenu da ga ne može provesti, budući da u rješenju nije naznačena glavnica, pojedinačni iznos rente i rokovi od kada teče kamata. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je izvršnom ispravom, tj. Sudskim poravnanjem broj P-1928/79 od 26. decembra 1979. godine, utvrđena izvršenikova obaveza da apelantu plaća mjesečnu rentu u iznosu od 1.000,00 dinara počevši od 14. novembra 1979. godine. Opštinski sud je naveo da je proveo finansijsko vještačenje radi utvrđivanja visine glavnice, odnosno denominacije dinara u KM, ali da na osnovu nalaza vještaka finansijske struke (koji su u svojim nalazima potpuno različito utvrdili visinu duga, visinu rente i obračun zakonskih zateznih kamata) nije mogao na nesumnjiv način da utvrdi stvarnu izvršenikovu obavezu iz izvršne isprave. Stoga, Opštinski sud je zaključio da izvršna isprava kao takva nije podobna za izvršenje u smislu odredaba člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 I 009454 09 Gz od 7. februara 2011. godine kojim je žalbu uvažio, navedeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
9. Rješenjem Opštinskog suda broj 65 0 I 192472 99 I od 22. septembra 2011. godine, donesenom u ponovnom postupku, djelimično je usvojen apelantov prijedlog, Rješenje o izvršenju broj I-2581/99 od 12. maja 1999. godine izmijenjeno u dijelu koji se odnosi na glavni dug tako što je izvršenik obavezan da apelantu na ime neisplaćene rente od 1. marta 1992. do 5. januara 1995. godine isplati ukupan iznos od 1.565,35 KM (stav I izreke rješenja). Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio isplatu zakonskih zateznih kamata (stav II izreke rješenja). Izvršenik je obavezan da apelantu na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od 930,00 KM (stav III izreke rješenja). U preostalom dijelu rješenje o izvršenju je ostalo neizmijenjeno (stav IV izreke rješenja). U obrazloženju rješenja Opštinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da je iznos glavnog duga po osnovu neisplaćene rente od 1. marta 1992. do 5. januara 1995. godine (kada je prestala zakonska obaveza za isplatu rente) 1.565,35 KM, slijedom čega je obavezao izvršenika da navedeni novčani iznos isplati apelantu. Opštinski sud je naveo da je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio isplatu zakonskih zateznih kamata u iznosu od 4.044,11 KM, s obzirom da zakonske zatezne kamate nisu bile određene u izvršnoj ispravi, a da sud u izvršnom postupku ne utvrđuje prava koja nisu navedena u izvršnoj ispravi.
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 I 192472 11 Gž od 10. maja 2012. godine kojim je žalbu djelimično uvažio, prvostepeno rješenje preinačio u st. I i III izreke rješenja tako što je izvršenik obavezan da apelantu na ime neisplaćene rente od 1. marta 1992. do 7. oktobra 1997. godine isplati ukupan iznos od 2.501,11 KM i da mu naknadi troškove izvršnog postupka u iznosu od 1.560,33 KM, dok je u preostalom dijelu (stav II izreke prvostepenog rješenja) žalbu odbio i prvostepeno rješenje u tom dijelu potvrdio.
11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo, prije svega, da je pravosnažnim Rješenjem o izvršenju Opštinskog suda broj I-2581/99 od 12. maja 1999. godine određeno izvršenje na osnovu izvršenikovog Rješenja broj 1726/92 od 10. marta 1992. godine (kojim je renta bila određena u dinarima). Kantonalni sud je ukazao da je Zavod za platni promet, kojem je rješenje o izvršenju dostavljeno na provođenje, vratio rješenje uz napomenu da ga ne može provesti, budući da u njemu nije naznačena glavnica, pojedinačni iznos rente i rokovi od kada teče kamata. Kantonalni sud je naveo da je apelant podneskom od 4. juna 2008. godine predložio da se prinudno izvršenje provede pljenidbom izvršenikovih novčanih sredstava u iznosu od 44,56 KM mjesečno od 1. marta 1992. do 7. oktobra 1997. godine, sa zateznom kamatom na dospjele mjesečne iznose rente, uz naknadu troškova izvršnog postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da apelantu pripada pravo na rentu do 5. januara 1995. godine (kada je napunio 18 godina), a ne do 7. oktobra 1997. godine, te da je stoga apelantova žalba u tom dijelu osnovana. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz potvrde Pravnog fakulteta u Mostaru proizlazi da se apelant ispisao sa fakulteta 7. oktobra 1997. godine, što znači da je tada prekinuo redovno školovanje, te da mu je tada prestalo pravo na rentu. Kantonalni sud je naveo da, međutim, nije mogao prihvatiti apelantove žalbene navode da je postupio po nalogu suda i da je podneskom od 4. juna 2008. godine uredio i odredio zahtjev u odnosu na zatezne kamate. Naime, Kantonalni sud je ukazao da u izvršnoj ispravi nije određeno plaćanje zatezne kamate. Također, Kantonalni sud je ukazao da izvršna isprava nema elemenata na osnovu kojih se može na pouzdan i siguran način odrediti plaćanje zatezne kamate na glavni dug. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ukazao da činjenica da je Rješenje o izvršenju broj I-2581/99 od 12. maja 1999. godine postalo pravosnažno i u odnosu na zatezne kamate, suprotno apelantovim žalbenim navodima, u tom dijelu nije podobno za provođenje, niti se može naložiti postupanje po tom rješenju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u toku postupka dokazao da izvršenik nije platio nijedan mjesečni iznos rente po osnovu rješenja kojim je apelantu priznao to pravo. U vezi s tim, apelant navodi da je odredbama člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) određeno da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, zateznu kamatu. S obzirom na to, apelant smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili zakon na njegovu štetu, te slijedom toga pogrešno zaključili da apelantu ne pripada pravo na zatezne kamate jer u izvršnoj ispravi nije određeno plaćanje zatezne kamate. Također, apelant navodi da redovni sudovi nisu imali zakonskog ovlaštenja da mijenjaju pravosnažno rješenje o izvršenju u odnosu na zakonske zatezne kamate. Naime, apelant navodi da protiv rješenja o izvršenju izvršenik nije izjavio prigovor, te da je rješenje postalo pravosnažno i u odnosu na zakonske zatezne kamate.
b) Odgovor na apelaciju
13. Opštinski sud je naveo da je nakon pravosnažnosti Rješenja o izvršenju broj I-2581/99 od 12. maja 1999. godine ovo rješenje dostavio Zavodu za platni promet na provođenje, ali da je navedeni zavod vratio rješenje o izvršenju uz napomenu da u tom rješenju nije označena glavnica, pojedinačni iznosi rente, kao ni rokovi od kada teče zatezna kamata. Opštinski sud je naveo da je, nakon toga, postupio na način kao je to tražio Zavod za platni promet, te ponovo dostavio navedenom zavodu rješenje o izvršenju na provođenje, ali da se rješenje o izvršenju ponovo nije moglo provesti, nakon čega je taj sud obustavio izvršenje. Opštinski sud je naveo da je u ponovnom postupku, nakon što je prvobitno rješenje ukinuto rješenjem drugostepenog suda, donio rješenje od 22. septembra 2011. godine kojim je djelimično uvažio apelantov prijedlog, te odlučio na način kako je to navedeno u izreci rješenja. Također, Opštinski sud je naveo da je rješenje tog suda u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata potvrđeno drugostepenim rješenjem. Konačno, Opštinski sud je naveo da je izvršenik 23. jula 2013. godine obavijestio taj sud da je apelantu isplatio novčane iznose na ime glavnog duga i troškova izvršnog postupka u skladu s rješenjem Kantonalnog suda.
14. Izvršenik je naveo da su osporene odluke donesene na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom ZIP-a. Također, izvršenik je naveo da je 12. jula 2013. godine isplatio apelantu novčane iznose na ime glavnog duga i troškova izvršnog postupka u skladu s rješenjem Kantonalnog suda.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) relevantne odredbe glase:
Član 27. stav 1.
Podobnost izvršne isprave za izvršenje (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
Član 28.
Naplata zateznih kamata (1) Ako se nakon donošenja izvršne isprave ili zaključenja poravnanja izmijenila zatezna kamata sud će, na prijedlog stranke, rješenjem o izvršenju odrediti naplatu zatezne kamate po izmijenjenoj stopi za vrijeme na koje se ta izmjena odnosi.
(2) Ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja do naplate.
Član 63. stav 3.
Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.
VI. Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 192472 11 Gž od 10. maja 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2012. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom rješenja donesena u izvršnom postupku u kojem se neophodno ne određuju građanska prava i obaveze. Međutim, pravo na izvršenje pravosnažnih i izvršnih sudskih odluka čini sastavni dio prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/05, tačka 27). Iz navedenog proizlazi da apelant, kao tražilac izvršenja, u ovom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da apelantu ne pripada pravo na zatezne kamate jer u izvršnoj ispravi nije određeno njihovo plaćanje, te da redovni sudovi nisu imali zakonskog ovlaštenja da mijenjaju pravosnažno rješenje o izvršenju kojim je određeno izvršenje u odnosu na zakonske zatezne kamate. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje izvršenikovog Rješenja broj 1726/92 od 10. marta 1992. godine, donio Rješenje o izvršenju broj I-2581/99 od 12. maja 1999. godine kojim je odredio predloženo izvršenje, tj. prinudnu naplatu glavnog duga sa zakonskim zateznim kamatama, te troškovima izvršnog postupka. Međutim, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je Zavod za platni promet, kojem je dostavljeno pravosnažno rješenje o izvršenju na provođenje, vratio prvostepenom sudu rješenje o izvršenju, uz napomenu da nije mogao provesti rješenje o izvršenju, budući da u ovom rješenju nije naznačen iznos glavnog duga, pojedinačni iznose rente, niti rokovi od kada teku zatezne kamate. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u ponovnom postupku, nakon što je drugostepenim rješenjem ukinuto prvostepeno rješenje kojim je obustavljen izvršni postupak, podneskom od 4. juna 2008. godine predložio da se prinudno izvršenje provede pljenidbom izvršenikovih novčanih sredstava u iznosu od 44,56 KM mjesečno od 1. marta 1992. do 7. oktobra 1997. godine sa zateznom kamatom na dospjele mjesečne iznose, uz naknadu troškova izvršnog postupka. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima redovnih sudova djelimično usvojen apelantov prijedlog, slijedom čega je Rješenje o izvršenju broj I-2581/99 od 12. maja 1999. godine (koje je kao takvo bilo neprovodivo) izmijenjeno tako što je naznačen iznos glavnog duga, dok je apelantov zahtjev kojim je tražio isplatu zakonskih zateznih kamata odbijen kao neosnovan.
26. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da apelantu ne pripada pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata, budući da njihovo plaćanje nije određeno izvršnom ispravom, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje, kako to jasno proizlazi iz odredaba člana 28. stav 2. ZIP-a (koje regulišu pitanje naplate zateznih kamata), da se u izvršnom postupku može tražiti naplata zatezne kamate samo na troškove postupka ako plaćanje zatezne kamate nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi. Dakle, iz navedenog dalje slijedi da se u izvršnom postupku ne može tražiti naplata zatezne kamate na glavni dug ako njeno plaćanje nije određeno izvršnom ispravom. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu, kao i apelantovo pozivanje na odredbe člana 277. ZOO-a (u skladu s kojima je apelant mogao tražiti naplatu zateznih kamata u parničnom postupku da je eventualno pokrenuo takav postupak, a nikako u izvršnom postupku). Što se tiče apelantovih navoda da redovni sudovi nisu imali zakonskog ovlaštenja da mijenjaju pravosnažno rješenje o izvršenju kojim je određeno izvršenje u odnosu na zakonske zatezne kamate, Ustavni sud ukazuje da takvim postupanjem redovnih sudova ni koji način nije uskraćeno, niti umanjeno pravo koje je apelantu priznato izvršenikovim rješenjem koje je u ovom izvršnom postupku prihvaćeno kao izvršna isprava. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da bi suprotno odlučenje, na kojem insistira apelant, imalo za posljedicu to da bi apelant u ovom izvršnom postupku ostvario više prava nego što mu ustvari pripada, što je, po mišljenju Ustavnog suda, potpuno neprihvatljivo.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman