Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4590/12 (MM COMPANY d.o.o.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Proporcionalnost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4590/12

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4590/12, rješavajući apelaciju MM COMPANY d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija MM COMPANY d.o.o.

Sarajevo, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046581 10 Gž od 14. novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046581 08 P od 10. marta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. MM COMPANY d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046581 10 Gž od 14. novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 046581 08 P od 10. marta 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Nedima Lisaka (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 20. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju 1. juna 2015. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, ali je 4. juna 2015. godine dostavio original spis broj 65 0 P 046581 08 na uvid.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je, odlučujući o tužbi koju je tužitelj podnio protiv apelanta radi naknade štete zbog klevete, donio Presudu broj 65 0 P 046581 08 P od 10. marta 2010. godine kojom je obavezao apelanta da tužitelju, na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda, isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao i da u dnevnom listu „San“ objavi izreku predmetne pravosnažne presude o svom trošku pod prijetnjom izvršenja (stav I izreke presude). Tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa (u visini od 3.000,00 KM) i za objavljivanje obrazloženja presude je odbijen (stav II izreke presude). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke presude).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je u dnevnim novinama „San“ od 10. marta 2008. godine, čiji je izdavač apelant, objavljen tekst pod nazivom „Radončić ove sedmice polaže račune Miškoviću“ (u daljnjem tekstu: sporni članak), u kojem su iznesene i tvrdnje: „…za preuzimanje zemljišta Grasa, kako se priča u zgradi 'Avaza', zadužen je novinar Sead Numanović, koji je je navodno obećao da će to završiti sa direktorom tog javnog preduzeća Šaćirom Boškailom i predsjednikom Nadzornog odbora Nedžadom Ajnadžićem. U tome mu asistira i izvjesni Nedim Lisak koji je Radončićev izvođač prljavih poslova. Kako saznajemo, bez obzira na pritiske na rukovodstvo Grasa, od ustupanja zemljišta Miškoviću i Radončiću nema ništa, jer to neće dozvoliti ni Premijer ni Vlada Kantona Sarajevo“. Općinski sud je naveo da je, cijeneći provedene dokaze posebno i sve zajedno, ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 4.d) i člana 6. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete, te je istakao da je teret dokazivanja istinitosti objavljenih tvrdnji bio na apelantu, jer se pretpostavlja neistinitost u odnosu na tužitelja, dok se ne dokaže protivno. Općinski sud je naveo da u ovoj pravnoj stvari apelant tokom postupka nije dokazao da je tvrdnja da je tužitelj „Radončićev izvođač prljavih poslova“ tačna. Prema stavu Općinskog suda, Izvod iz sudskog registra iz kojeg proizlazi da su osnivači firme Prezident nekretnine d.o.o. Sarajevo, „Avaz“ d.o.o., Delta real estate d.o.o. i Vanity International Corporation, nikako nije mogao poslužiti kao dokaz o izvođenju prljavih poslova, jer je to jedini dokaz koji je apelant pružio u toku ovoga postupka.

7. Zatim, Općinski sud je naveo da je iz medicinske dokumentacije utvrdio da je tužitelj liječen od epipharyngectomia (malignom epifarinksa) u periodu od 18. septembra 2007. godine do 25. marta 2008. godine. Također, Općinski sud je naveo da je, na okolnosti postojanja duševnih bolova kod tužitelja, vještačenje tužitelja proveo vještak neuropsihijatar. Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka kao stručno i objektivno urađen, te je ocijenio da je neosnovana primjedba tuženog da je nalaz manjkav jer je rađen samo na osnovu tužiteljevog kazivanja. Ukazano je da je vještak, s obzirom na njegovu specijalnost, mogao utvrditi u kakvom se psihičkom stanju nalazio tužitelj u vrijeme objavljivanja spornog teksta. S tim u vezi je navedeno da je, prema nalazu i mišljenju vještaka, u periodu kada je objavljen sporni članak tužitelj bio na liječenju i rehabilitaciji nakon operisanog malignoma epifarinksa. S obzirom da se radilo o veoma teškoj bolesti koja zahtijeva komplikovani operativni zahvat, a nakon toga i onkološki tretman (zračenje), tužitelj je bio psihički vrlo osjetljiv, prestrašen za svoj život, ishod i tok bolesti, hipersenzibilan na stres. Tekst koji se pojavio u negativnom kontekstu 10. marta 2008. godine, uvredljivog sadržaja za tužitelja, doveo je do naglog pogoršanja njegovog psihičkog stanja. Nije mogao da spava, sanjao je ružne snove, postao je napet, anksiozan i neraspoložen. Osjećao se poniženim, nemoćnim, reducirao je kontakte s prijateljima i rodbinom, a članovima obitelji je morao objašnjavati i uvjeravati ih da su to neistine i klevete. U tom periodu je trpio duševni bol s različitim psihološkim sadržajima među kojima su prevladavali napetost, nervoza, nelagoda, neprijatnost, neraspoloženje, osjećaj poniženosti i nemoći, mrzovolja i ljutnja. Također, Općinski sud je naveo da je tužitelj prilikom saslušanja izjavio da je od 1981. godine diplomirani žurnalista, te da je cijeli radni vijek proveo u novinarstvu, da se nikada nije bavio nikakvom trgovinom niti nekretninama, pa samim tim nije nikada ni mogao za „Avaz“ obavljati takve poslove, a naročito da se nikada nije bavio nikakvim „nečasnim, odnosno kriminalnim poslovima“. Ističe da u vrijeme objavljivanja ovoga članka nije bio u mogućnosti čak ni da govori, te da se u to vrijeme borio za život. Konačno, navedeno je da je tužitelj izjavio da se sa Mensurom Osmovićem [urednikom „Sana“] poznaje nepunih 30 godina, te da je on preko zajedničkih poznanika i prijatelja vrlo dobro znao od čega tužitelj boluje, pa je iz samo njemu poznatih razloga mogao da napiše sporni tekst.

8. Dalje, Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza, a i apelantovih navoda, proizlazi zaključak da su predmetni neistiniti navodi izneseni namjerno, što proizlazi i iz činjenice da je tekst sličnog sadržaja apelant i ranije objavljivao, te da je po tužiteljevoj tužbi u tom predmetu isti sud već donio Presudu broj 65 0 P 043855 08 P. Također, kako je istakao Općinski sud, apelant je postupio i protivno odredbama člana 19. Zakona o medijima, kojim je određeno da su mediji dužni objaviti tačne, nepristrasne i objektivne informacije, zasnovane na provjerenim činjenicama, uz poštivanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih. Međutim, u konkretnom slučaju, objavljivanjem spornog članka, apelant očito nije vodio brigu o ugledu i dostojanstvu tužitelja. Stoga je Općinski sud zaključio da je apelant nanio štetu tužiteljevom ugledu iznošenjem neistinitih navoda, pa je u skladu s citiranim članovima Zakona o zaštiti od klevete, te odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dužan naknaditi nastalu štetu.

9. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da izneseno sporno izražavanje predstavlja klevetu kako je ona definisana u članu 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete. Dalje, odlučujući o visini nastale štete, Općinski sud je naveo da je ocijenio da je iznos od 2.000,00 KM primjeren i da predstavlja adekvatnu naknadu tužitelju za pretrpljenu nematerijalnu štetu. Navedeno je da je prilikom odmjeravanja tog iznosa sud imao u vidu sve okolnosti u kojima se nalazio tužitelj u vrijeme objavljivanja spornog teksta, kao i činjenicu da nije poduzeo nikakvu radnju na ublažavanju štete.

10. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim na Presudu Općinskog suda broj 65 0 P 046581 08 P od 10. marta 2010. godine, donio Presudu broj 65 0 P 046581 10 Gž od 14. novembra 2012. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud u prvostepenom postupku pravilno utvrdio sve relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a. Također, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud proveo postupak i donio odluku a da pri tome nije povrijedio ni jednu odredbu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja bi uticala na zakonitost i pravilnost prvostepene presude.

11. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je tužitelj javna ličnost zbog čega je dužan pretrpjeti informacije koje nisu samo pohvale u smislu člana 2. tačka 5. u vezi s članom 6. tačka 5. Zakona o zaštiti od klevete. Naime, kako je istakao Kantonalni sud, ukoliko bi se u konkretnom slučaju i prihvatilo da je tužitelj javna osoba u smislu te zakonske odredbe, spornim izražavanjem je prekoračen i predviđeni veći stepen tolerancije, jer se tužitelj karakteriše kao osoba koja je povezana s kriminalom, jer se navodi da je tužitelj „Radončićev izvođač prljavih poslova“. Također, Kantonalni sud je istakao da ni apelantovi navodi da se u spornom tekstu radi o vrijednosnom sudu i o komentaru o pitanjima od javnog značaja nisu osnovani. S tim u vezi ukazano je da je apelant jasno i nedvosmisleno označio tužitelja u spornom tekstu njegovim identifikovanjem imenom i prezimenom trećim licima, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi odgovoran za klevetu shodno odredbi člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete. Apelantovim dokazima, a shodno odredbi čl. 7. i 123. ZPP-a, nije utvrđena činjenica da je tužitelj “Radončićev izvođač prljavih poslova”.

12. Zatim, Kantonalni sud je istakao da je cilj Zakona o zaštiti od klevete da obezbijedi slobodu izražavanja koja je garantovana Ustavom Federacije BiH i članom 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da se temelji na poštivanju profesionalnih i etičkih standarda. Ali, kako je dalje istakao Kantonalni sud, nerazdvojni dio slobode javnog izražavanja uključuje i obavezu i odgovornost za objavljivanje tačne informacije, jer mora se poštivati i pravo na nepovredivost integriteta ljudske ličnosti i zaštita ugleda (čl. 10. stav 2. Evropske konvencije). U konkretnom slučaju, sporno izražavanje nije bilo razumno, kako to propisuje odredba člana 7. tačka 1.a) u vezi s članom c), te ne predstavlja osnov za oslobađanje od odgovornosti. Naime, kako je zaključio Kantonalni sud, spornim izražavanjem se ozbiljno krši načelo tužiteljeve presumpcije nevinosti, čime se prekoračuje sloboda izražavanja koja je predviđena članom 10. stav 1. Evropske konvencije i da je načinom izražavanja došlo do povrede tužiteljeve časti i ugleda. Naglašeno je da odlukom suda nije narušena ravnoteža između prava na slobodu izražavanja i prava pojedinca na zaštitu njegovog ugleda, tim prije što se ne štiti iznošenje informacija kojima se određena osoba bez valjanog i mjerljivog dokaza optužuje i dovodi u vezu s kriminalom. Stoga je Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 10. Evropske konvencije. Ukazuje da je sporni tekst urađen u skladu i na osnovu činjenica čije je porijeklo poznato novinaru i uz koji je objavljen komentar novinara koji „predstavlja njegovo mišljenje i za koji ne može odgovarati“, te da se tužitelj spominje samo u jednoj rečenici. Ističe da se u konkretnom slučaju radi o objektivnim i tačnim informacijama koje su novinari dobili iz povjerljivih izvora, koje, u skladu s odredbama člana 9. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete nisu dužni da otkriju. Naglašava da je apelant imao legitimni cilj da obavijesti javnost o dešavanjima u vezi s preuzimanjem zemljišta Grasa i o „informacijama koje dolaze iz radnog mjesta tužitelja“. Također, smatra da redovni sudovi nisu sagledali sve okolnosti konkretnog slučaja i izvršili uvid u cjelokupan sporni tekst te sve provedene dokaze. Ukazuje da su sporne odluke u suprotnosti i sa stavovima Ustavnog suda iz odluka br. AP 787/04 i AP 813/04.

b) Odgovor na apelaciju

14. Tužitelj je u svom odgovoru istakao da apelant zanemaruje da je u sudskom postupku utvrđeno da sve što je objavljeno o njemu nije tačno; da u vrijeme objavljivanja spornog teksta nije bio radno sposoban; da je osim operativnog zahvata liječen kemoterapijama i terapijama zračenja, te da zbog toga jedno vrijeme uopće nije mogao normalno komunicirati i da je radi vraćanja osnovne funkcije govora u oktobru 2008. godine podvrgnut operativnom zahvatu; da je u vrijeme njegove borbe za život o njemu izneseno niz neistina čime su, kako njemu tako i njegovoj porodici, nanesene dodatne boli i patnje. U prilogu je dostavio kopije medicinske dokumentacije, i to otpusnog pisma Klinike ORL KCUS od 22. oktobra 2007. godine, nalaza Onkološke klinike KCUS-a od 31. decembra 2007. do 18. juna 2008. godine, nalaza Instituta za radiologiju KCUS-a od 13. marta 2008. godine i otpusnog pisma Klinike ORL KCUS-a od 30. oktobra 2008. godine.

15. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da su osporene odluke donesene na osnovu zakona a da je svoje argumente s tim u vezi taj sud dao u osporenoj presudi. V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine Federacije BiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Cilj zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

d) kleveta-radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kad se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.[...] Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

[...]

c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...].

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 046581 10 Gž od 14. novembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

23. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

25. Član 10. Evropske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opći principi

26. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ta sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

27. Kako su i Evropski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud za ljudska prava je već stavio do znanja da se mora uzeti u obzir da li se sporni izrazi tiču nečijeg privatnog života ili nečijeg ponašanja u službenom svojstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, aplikacija broj 28114/95, stav 50).

28. Ustavni sud ukazuje da je malo prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40(e)).

29. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test «neophodnosti u demokratskom društvu» zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li «miješanje» domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira «hitnoj društvenoj potrebi», da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

30. Dovodeći navedene opće principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.

31. Osporene presude su donesene u građanskim parnicama koje je pokrenuo tužitelj protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita «ugleda ili prava drugih», odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

32. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, «cilj» na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita «ugleda ili prava drugih», a «sredstvo» je nalog suda apelantu da tužitelju plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu», potrebno je dokazati da postoji «hitna društvena potreba», koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10. stav 2. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja tužiteljeve časti i ugleda, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.

34. Zatim, Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo napisano i objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu pripadnosti i učešću u kriminalnim radnjama tužitelja, na što upućuje sadržaj teksta da, između ostalog «…za preuzimanje zemljišta Grasa, kako se priča u zgradi 'Avaza', zadužen je novinar Sead Numanović, koji je navodno obećao da će to završiti s direktorom tog javnog preduzeća Šaćirom Boškailom i predsjednikom Nadzornog odbora Nedžadom Ajnadžićem. U tome mu asistira i izvjesni Nedim Lisak koji je Radončićev izvođač prljavih poslova“ koje se, za razliku od vrijednosnih sudova, mogu dokazati.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih ličnosti i službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala apelantova iskrena namjera i nisu uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica koje su iznesene u spornom tekstu, naročito ako se ima u vidu apelantov propust da prethodno provjeri podatke koje je namjeravao objaviti u spornom izražavanju, a tiču se tužitelja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža, budući da je sporni članak objavljen 10. marta 2008. godine, da je u toku provedenog postupka utvrđeno da je tužitelj dosta dugo prije tog perioda (18. septembra 2007. godine je po drugi put primljen na bolničko liječenje), bio teško bolestan i nesposoban za bilo kakav rad te da je, prema navodima tužitelja, apelantu bilo poznato da je on teško bolestan i da se bori za život. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javne ličnosti i službenika (odnosno Fahrudina Radončića, o kojem je i napisan sporni tekst) ne može se braniti iznošenjem činjenica o tužitelju za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na tužiteljevu čast i ugled koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju je on dužan tolerirati, pogotovo što je on s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, te s obzirom na poslove novinara i urednika printanih medija. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili da sporni tekst sadrži činjenične navode koji predstavljaju ozbiljne implikacije o kriminalnom ponašanju tužitelja za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao pružiti dokaze. Štaviše, kako to proizlazi iz osporenih odluka, apelant nije učinio nikakav napor kako bi provjerio iznesene tvrdnje o tužitelju. Naime, kako je zaključio Kantonalni sud, spornim izražavanjem je ozbiljno prekršeno i načelo tužiteljeve presumpcije nevinosti, čime je prekoračena sloboda izražavanja koja je predviđena članom 10. stav 1. Evropske konvencije.

36. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući slična činjenična i pravna pitanja u svojoj dosadašnjoj praksi, rješavao i predmet broj AP 1750/07 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1750/07 od 2. decembra 2009. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je odbio apelaciju, jer je utvrdio da je apelant u tom slučaju objavljivanjem teksta u listu „Dnevne nezavisne novine“ u kojem je, između ostalog, bilo navedeno da je tužitelj u tom predmetu postao „specijalista za punjenje vlastitog džepa iz sredstava zdravstvenog fonda, kao i da je zloupotrijebio položaj, između ostalog, i kupovinom stanova iz tih sredstava“ izrekao klevetu u smislu ozbiljnih krivičnih optužbi na račun tužitelja koje je bilo moguće dokazivati u postupku, a za koje apelant, izdavač predmetnog lista, nije uložio nikakav napor radi provjere njihovih istinitosti. Također, i u predmetima broj AP 1819/07 i AP 4220/11 (vidi AP 1819/07 od 11. novembra 2009. godine i AP 4220/11 od 25. juna 2014. godine, također dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbio apelantovu apelaciju u tim predmetima, također izdavača lista u kojem su objavljeni tekstovi koji su odnosili na navodne malverzacije i učešće u švercu carinskih službenika i članstva i vodstva vehabijskog pokreta. I u navedenim predmetima Ustavni sud je izveo isti zaključak kao i u predmetu broj AP 1750/07.

37. Dovodeći u kontekst stavove iskazane u navedenim odlukama s činjenicama konkretnog predmeta, budući da je u ovom slučaju apelant u listu čiji je izdavač objavio tekst u kojem je izrekao ozbiljne optužbe krivične prirode na račun tužitelja vezane, kao što je već rečeno, za malverzacije oko „preuzimanja zemljišta Grasa“, Ustavni sud smatra da se i na konkretan slučaj mogu primijeniti citirani zaključci iz odluka br. AP 1750/07, AP 1819/07 i AP 4220/11, budući da se radi o činjenicama čiju je istinitost apelant prije objave članaka mogao i morao provjeriti.

38. Zbog toga Ustavni sud, s obzirom na posebne okolnosti u ovom predmetu, budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelant iznosio neistinite tvrdnje o tužitelju za kojeg je utvrđeno da je bio teško bolestan, a te okolnosti u određenoj mjeri ne osporava ni apelant, smatra da redovni sudovi u osporenoj odluci nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja vrste pravične satisfakcije, odnosno visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoju odluku zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom časti i ugleda tužitelja, te da se razlozi navedeni u osporenoj presudi mogu ocijeniti relevantnim i dovoljnim u smislu člana 10. Evropske konvencije. Dakle, u osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena je pravična ravnoteža između apelantovog prava na slobodu izražavanja putem medija i prava tužitelja na čast i ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem osporenih presuda ocijenili da postoji hitna društvena potreba koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju apelantove slobode izražavanja.

39. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu apelantovo pozivanje na stav Ustavnog suda zauzet u odluci AP 787/04 (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i AP 813/04, na koju apelant također ukazuje a koja je spojena sa AP 787/04, da u okolnostima konkretnog slučaja navedeni stav nije primjenjiv, budući da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je prije objavljivanja spornog članka uložio razuman napor u provjeravanju iznesenih činjenica.

40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

41. Apelant navodi i da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

44. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da, u suštini, apelant prigovara zbog utvrđenja redovnih sudova da se dio iz spornog članka smatra klevetom, slijedom čega je on obavezan da tužitelju naknadi štetu u visini od 2.000,00 KM. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ishod građanskog postupka na osnovu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako je arbitraran. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi razmotrili apelantove navode te dali razloge zašto se ne radi o vrijednosnom sudu, odnosno zašto navedeno apelantovo izražavanje predstavlja klevetu, zbog čega su djelimično udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja i pozivanjem na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, ZOO-a i ZPP-a, obavezali apelanta da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda isplati precizirani iznos. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da data obrazloženja ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti već u cijelosti korespondiraju standardima prava na pravično suđenje.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je odlukom suda u građanskoj parnici naloženo apelantu da plati naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu tužitelja iznošenjem neistinitih činjenica, u situaciji kada je miješanje bilo u skladu sa zakonom, imalo kao cilj zaštitu prava drugih i bilo neophodna mjera u demokratskom društvu, te kada je zadovoljen princip proporcionalnosti miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

47. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje za primjenu pozitivnopravnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4590/12 (MM COMPANY d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio