Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1128/12 (M. S. iz Dervente)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanovi JNA
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1128/12
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1128/12, rješavajući apelaciju Miomira Stošića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka (b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miomira Stošića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 001 276 11Gž od 18. januara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 0 P 001 276 09 P 2 od 21. marta 2011.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miomir Stošić iz Dervente (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan S. Bilić, advokat iz Dervente, podnio je 22. marta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 001 276 11Gž od 18. januara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 0 P 001 276 09 P 2 od 21. marta 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Doboju, koje je zastupalo tuženu Republike Srpsku - Direkciju za obnovu i izgradnju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) i Miroslava Bulajića, umješača na strani tužene u predmetnom parničnom postupku (u daljnjem tekstu: umješač), zatraženo je 10. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 20. aprila 2015. godine. Umješač je svoj odgovor dostavio 27. aprila 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom broj 13 84 0 P 001 276 09 P 2 od 21. marta 2011. godine Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je „u februaru 1992. godine otkupio i stekao pravo svojine na jednosobnom stanu u Derventi, sa podacima bliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), pa se tužena, kao pravni sljednik ranije SFRJ - Savezni sekretarijat za narodnu odbranu obavezuje da u roku od 30 dana sa apelantom zaključi ugovor o otkupu stana, a u protivnom, da presuda zamijeni ugovor, te da je tužena dužna da trpi da se apelant upiše kao vlasnik stana u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova od nadležnog organa sa 1/1“.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, Osnovni sud je istakao da je među strankama nesporno da je apelantu 3. decembra 1987. godine dodijeljen sporni stan, te da je na tom stanu imao status nosioca stanarskog prava počev od 31. januara 1988. godine. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelant podnio zahtjev za otkup spornog stana 14. februara 1992. godine, koji je bio ovjeren pečatom Komande Garnizona Derventa, ali bez broja zavedenog u djelovodniku i da je apelant uplatio iznos od 230.000,00 tadašnjih dinara 15. februara 1992. godine sa adrese spornog stana na partiju na koju se knjiže uplate vezane za otkup stanova iz Stambenog fonda bivše JNA. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz apelantovog zahtjeva od 20. avgusta 2003. godine nesporno proizilazi da se apelant obraćao Ministarstvu odbrane RS - Upravi za nekretnine u Banjoj Luci za dovršenje otkupa spornog stana. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu uvida u Rješenje Ministarstva za izbjegla i raseljena lica - Odsjek Ministarstva u Derventi od 16. septembra 2003. godine utvrdio da je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed napuštenih nekretnina - spornog stana, iz čijeg obrazloženja proizilazi da apelant nije nadležnom organu dostavio ugovor o kupovini stana zaključen sa Fondom stanovanja Vojske Jugoslavije ili presudu koja takav ugovor zamjenjuje.
7. Nadalje, Osnovni sud je naveo da nije sporno da je apelant, u statusu nosioca stanarskog prava, mogao ostvarivati pravo na otkup spornog stana iz Stambenog fonda JNA, odnosno da je mogao vršiti transformaciju svog stanarskog prava u pravo svojine. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o stambenom obezbjeđenju JNA koji je omogućavao otkup stanova iz Stambenog fonda JNA, kojem pripada i sporni stan, i regulisao sve bitne uslove potrebne za zaključivanje ugovora o otkupu stana. Ukazano je i da su Pravilnikom o otkupu stanova iz Stambenog fonda JNA propisani postupak i način otkupa stana, te da zahtjev za otkup stana iz Stambenog fonda JNA podnosi nosilac stanarskog prava a da je stambeni organ dužan da u roku od 15 dana ocijeni njegovu valjanost shodno članu 3 stav 1 navedenog Pravilnika. Prema članu 11 tog pravilnika, nadležna vojna služba je dužna da u roku od 30 dana od dana utvrđivanja ovih bitnih elemenata za zaključivanje ugovora o otkupu stana pozove podnosioca zahtjeva da zaključi ugovor.
8. Sporno u predmetnom postupku je, kako je istakao Osnovni sud, da li je apelant zaključio ugovor o otkupu spornog stana, odnosno da li je sporni stan otkupio iz Stambenog fonda JNA. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da apelantovu izjavu, u dijelu da je otkupio sporni stan kao nosilac stanarskog prava, nije ocijenio kao istinitu, jer izjava u tom dijelu nema uporišta u materijalnim dokazima iako su je potvrdila tri poimenično navedena svjedoka. Osnovni sud je pojasnio da je postojala mogućnost da se, usljed ratnih dejstava, kako je istakao jedan od svjedoka, jednom dijelu zaključenih ugovora izgubio trag nakon potpisivanja bez obzira što je izvršen otkup stana i da je nosilac stanarskog prava isplatio kupoprodajnu cijenu, a da zaključenje ugovora o otkupu stana zbog navedenih okolnosti nije bilo moguće. Međutim, kako je Osnovni sud istakao, u konkretnom slučaju se na osnovu apelantovih dokaza nije moglo doći do zaključka da je apelant otkupio sporni stan s obzirom na to da se obraćao Ministarstvu odbrane RS - Upravi za nekretnine u Banjoj Luci za dovršenje otkupa spornog stana za koji je tvrdio da je izvršio otkup, odnosno da je zaključio ugovor o otkupu.
9. Slijedom toga, a uz primjenu pravila o teretu dokazivanja, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao kako i na koji način je došlo do procjene predmetnog stana koji je predmet tužbenog zahtjeva s obzirom na to da nije prezentovao listu procjene spornog stana, niti je dokazao da ga je stambeni organ pravnog prednika tužene pozvao na zaključenje ugovora pod pretpostavkom da nije odbijen njegov zahtjev za otkup. Dodatno, Osnovni sud je naveo da je posebno imao u vidu da iz akta Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, Republičke direkcije za obnovu i izgradnju, koja je preuzela dokumentaciju Ministarstva odbrane Republike Srpske od 16. juna 2010. godine, proizilazi da za apelanta nije nikada izvršen obračun otkupne cijene stana, a niti je sa njim zaključen ugovor o otkupu stana. Stoga je Osnovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, pozvavši se na odredbe člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, u vezi sa čl. 54 i 123 ZPP i čl. 20 i 21 Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA.
10. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Presude Osnovnog suda broj 1384 P 001276 09 P 2 od 21. marta 2011. godine, donio Presudu broj 84 0 P 001 276 11Gž od 18. januara 2012. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav Osnovnog suda, te apelantove žalbene navode. Nadalje, Okružni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u dijelu u kojem se pobija u granicama apelantovih istaknutih žalbenih razloga, a i po službenoj dužnosti u granicama određenim članom 221 ZPP, te je istakao da se, i po njegovoj ocjeni, apelantovim žalbenim prigovorima ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, i prema stavu Okružnog suda, zaključak Osnovnog suda da apelant tokom postupka nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva je pravilan, jer iz sprovedenih dokaza (uplatnice od 15. februara 1992. godine) ne proizilazi da je zaključio ugovor o otkupu spornog stana. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da iz sadržine spisa predmeta ne proizilazi da uplaćeni iznos od 230.000,00 tadašnjih dinara predstavlja otkupnu cijenu spornog stana s obzirom na to da apelant tokom sprovedenog postupka nije sudu ponudio dokaz da taj iznos odgovara obračunskoj vrijednosti stana pošto tokom postupka nije dostavljena lista procjene stanova Stambenog fonda JNA iz koje bi se na pouzdan način moglo utvrditi koliko je iznosila otkupna cijena stana koji je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva. Ukazano je da je odredbama člana 20 stav 1 Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA propisano da nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz Stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korišćenje. Otkupna cijena stana iz Stambenog fonda JNA utvrđuje se prema elementima iz člana 21 istog zakona. Prema članu 32 Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, nosilac stanarskog prava na stanu iz Stambenog fonda JNA koji ne otkupi taj stan ili drugi stan, ili ne pribavi drugi stan ličnim sredstvima, zadržava stanarsko pravo prema propisima kojima je uređeno davanje na korišćenje stanova iz Stambenog fonda JNA. Pravilnikom o otkupu stanova iz Stambenog fonda JNA („Službeni vojni list“ broj 9/91) su propisani postupak i način otkupa stana. Zahtjev za otkup stana iz Stambenog fonda JNA podnosi nosilac stanarskog prava (član 2 Pravilnika), a stambeni organ je dužan da u roku od 15 dana ocijeni njegovu valjanost (član 3 stav 1 Pravilnika) i dužan je da zahtjeve podnosioca zahtjeva koji ne ispunjava uslove za otkup stana iz člana 20 stav 2 Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA u roku od 15 dana odbije rješenjem protiv kojeg je dozvoljena žalba. Prema članu 11 istog Pravilnika, nadležna vojna služba je dužna da u roku od 30 dana od dana utvrđivanja ovih bitnih elemenata za zaključivanje ugovora o otkupu stana pozove podnosioca zahtjeva da zaključi ugovor o otkupu stana.
11. Okružni sud je istakao da iz citiranih odredaba proizilazi da je Zakon o stambenom obezbjeđenju u JNA dozvoljavao otkup stanova iz Stambenog fonda JNA (iz kojeg fonda je i sporni stan) i propisao je sve bitne uslove za zaključivanje ugovora o otkupu stana, počev od subjekta prava na otkup do načina utvrđivanja otkupne cijene, te je ovlastio saveznog sekretara da donese propise o načinu otkupa na temelju kojeg ovlašćenja je donesen i Pravilnik o otkupu stanova, kojim su bliže uređeni elementi ugovora o otkupu stanova iz Stambenog fonda JNA. Prema odredbi člana 11 stav 2 Pravilnika o otkupu stanova iz Stambenog fonda JNA, ukoliko bi bio zaključen ugovor o otkupu stana, morao se obavezno dostaviti na ocjenu Vojnom pravobranilaštvu Komande radi davanja mišljenja o njegovoj pravnoj valjanosti, a prema članu 12 Pravilnika, ugovor o otkupu stana se zaključuje na posebnom obrascu između lica koje stan otkupljuje i starješine vojne ustanove.
12. Pošto je, prema odredbi člana 123 ZPP, apelant bio dužan dokazati da uplata koju je izvršio 15. februara 1992. godine u iznosu od 230.000,00 tadašnjih dinara predstavlja otkupnu cijenu spornog stana, što on nije učinio, te s obzirom na to da apelant Osnovnom sudu nije prezentovao listu procjene predmetnog stana, nego je samo dostavio potvrdu da je uplatio tadašnjih 230.000,00 dinara, koja je knjižena na partiji na kojoj su knjižene uplate vezane za otkup stanova iz Stambenog fonda bivše JNA, te kako iz sprovedenih dokaza ne proizilazi ni da je zaključen ugovor o otkupu predmetnog stana na način propisan odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i Pravilnikom o otkupu stanova iz Stambenog fonda JNA, to je osnovano prvostepeni sud ocijenio opredijeljeni apelantov tužbeni zahtjev nedokazanim, te ga je kao takvog izrekom pobijane presude i odbio.
13. Nadalje, Okružni sud je istakao da okolnost da je apelant uplatio određeni iznos novca na ime otkupne cijene spornog stana ne može imati dejstvo sticanja svojinskih prava na tom stanu, jer nedostaje osnov za izvršenu uplatu s obzirom na to da se u konkretnom slučaju moraju imati u vidu kako odredbe Zakona o prometu nepokretnosti u pogledu forme ugovora, tako i odredbe Zakona o obligacionim odnosima kada su u pitanju bitni sastojci ugovora o prodaji. Pored toga, kako je istakao Okružni sud, imajući u vidu i da je Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Derventa broj 05-050 14-499/01 od 16. septembra 2003. godine odbijen apelantov zahtjev za povrat spornog stana, protiv kojeg rješenja je on imao pravo žalbe, ali ga nije iskoristio, odnosno nije pokrenuo upravni spor, iz navedenog proizilazi da apelant nema osnova da u ovom parničnom postupku utvrđuje da je otkupio sporni stan, jer je i njegov zahtjev za povrat stana, kojim traži povrat u skladu sa odredbama čl. 9 i 11 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, navedenim rješenjem nadležnog organa odbijen kao neosnovan.
14. Pored navedenog, Okružni sud je napomenuo da je sporni stan bio društvena svojina na kome je samo postojalo apelantovo stanarsko pravo, dok predmet njegovog opredijeljenog tužbenog zahtjeva nije bilo utvrđenje stanarskog prava, nego utvrđenje da je „otkupio sporni stan i stekao pravo svojine na njemu“, bez obzira na činjenicu da je državna svojina mogla preći u privatnu samo na osnovu zakona ili pravnog posla, što ovdje nije bio slučaj. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava donio pobijanu presudu i da stoga apelantovi žalbeni prigovori nemaju uporišta u sadržini spisa predmeta, ni razlozima iz obrazloženja pobijane presude zbog čega je, na osnovu člana 226 ZPP, apelantovu žalbu odbio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je sprovedenim „subjektivnim dokazima“, to jest svojom izjavom i izjavama drugih svjedoka dokazao da je zaključio ugovor o otkupu spornog stana, ali da ga ne posjeduje. S tim u vezi, pojašnjava da je kao pripadnik JNA bio ranjen, te da je u toku liječenja obaviješten da ima pravo na otkup spornog stana zbog čega je došao u Garnizon Dervenata, gdje je izvršena procjena vrijednosti stana i iznos koji treba da uplati, te je potom i zaključio ugovor o otkupu stana koji je potom dostavljen nadležnoj komandi JNA u Sarajevu, poslije čega je došlo do rata u BiH a on je morao da ode u Njemačku, gdje se trenutno i nalazi. Ističe da iz iskaza svjedoka Sime Stojakovića, te potvrde koju je jedinica oružanih snaga stacionirana u Derventi dostavila Osnovnom sudu 6. septembra 2010. godine proizilazi da je najveći dio dokumentacije koji se nalazio u Derventi a koji se odnosi na stambenu problematiku uništen, te da to što on „ne posjeduje ugovor – ne znači da nije zaključen“. Ističe da je logično da je zaključio ugovor o otkupu stana, jer je izvršio i uplatu, te da niko ne bi na svoju štetu uplatio novčana sredstva bez razloga. Smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili sprovedene dokaze i da im nisu dali značaja u njihovoj ukupnosti. Ukazuje da su osporene odluke neprihvatljive i sa etičkog osnova, jer je on izdvajao sredstva u stambeni fond po kom osnovu je stekao stanarsko pravo i pravo na otkup spornog stana, a da mu se sada uskraćuju njegova prava, te omogućuje drugom licu da bez bilo kakve participacije u stambeni fond ostvari određena prava na spornom stanu. Smatra da je kod takvog stanja stvari i u zavisnosti od procjene da li je ili nije bilo zaključenja ugovora o otkupu spornog stana, što je jedino relevantno pravno prethodno pitanje u ovoj parnici, izlišno komentarisati stav Osnovnog suda o odsustvu procjene vrijednosti spornog stana i adekvatnosti izvršene uplate iznosa koji je apelant uplatio, ili pak stav tužene da apelant ima pravo na povrat revalorizovanog iznosa koji je uplatio.
b) Odgovor na apelaciju
16. Osnovni sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza i njihove ukupne ocjene zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, kako je istakao Osnovni sud, apelant nije dokazao kako je i na koji način došlo do procjene spornog stana koji je predmet tužbenog zahtjeva i na kojem je tražio da se utvrdi da je stekao pravo svojine po osnovu njegovog otkupa, a niti je dokazao da ga je pozvao stambeni organ na zaključenje ugovora. Osim toga, Osnovni sud je naveo da iz akta Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, Republičke direkcije za obnovu i izgradnju, koja je preuzela dokumentaciju Ministarstva odbrane Republike Srpske, proizilazi da za apelanta nikad nije izvršen obračun otkupne cijene stana, niti je sa njim zaključen ugovor o otkupu stana, pa je, slijedom toga, osporena presuda donesena na zakonit i pravilan način.
17. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom donošenja svoje odluke imao u vidu sve dokaze izvedene po prijedlogu parničnih stranaka, te je ocjenjujući relevantne odredbe Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, Pravilnika o otkupu stanova iz Stambenog fonda JNA i Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima u vezi sa čl. 54 i 123 ZPP pravilno zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, jer iz sprovedenih dokaza (uplatnice od 15. februara 1992. godine) ne proizilazi da je zaključio ugovor o otkupu spornog stana. Naime, po stavu Okružnog suda, činjenica da je apelant uplatio određeni iznos novca na ime otkupne cijene stana ne može imati dejstvo sticanja svojinskih prava na tom stanu, jer nedostaje osnov za izvršenu uplatu s obzirom na to da se u konkretnom slučaju moraju imati u vidu kako odredbe Zakona o prometu nepokretnosti u pogledu forme ugovora, tako i odredbe Zakona o obligacionim odnosima kada su u pitanju bitni sastojci ugovora o prodaji, pa imajući u vidu da je Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Derventa broj 05-050-14-499/01 od 16. septembra 2003. godine odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana protiv kojeg je on imao pravo žalbe, koje nije iskoristio, odnosno nije pokrenuo upravni spor.
18. Tužena je istakla da su redovni sudovi pravilno zaključili da apelant nije dokazao da je sklopio ugovor o otkupu spornog stana, niti da je izvršena procjena njegove vrijednosti, te u skladu s tim koliki iznos je na ime otkupa spornog stana apelant trebalo da uplati, odnosno da je uplatio cjelokupan iznos, niti je dokazao po kojem osnovu je uplatio iznos od 230.000,00 KM na koji se poziva u toku postupka. Ukazano je da je zahtjev za otkup stana apelant podnio 14. februara 1992. godine, a da je predmetna uplata izvršena 15. februara 1992. godine, što znači da je izvršena uplata prije nego što je sastavljena – utvrđena lista procjene stana na koju se poziva apelant i prije nego što je zaključen ugovor o otkupu spornog stana.
19. Umješač je istakao da apelant ključne činjenice da je otplatio kupoprodajnu cijenu spornog stana nije dokazao, mada su odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i Pravilnika o otkupu stanova iz Stambenog fonda JNA jasno definisani postupak i način otkupa stana iz Stambenog fonda JNA, te kontinuitet radnji. Ukazano je da apelant, s jedne strane, traži utvrđenje da je otkupio sporni stan, a s druge strane, 20. avgusta 2003. godine obraća se tuženoj zahtjevom „za dovršenje otkupa spornog stana“, te slijedom toga se postavlja pitanje zašto se traži dovršenje otkupa stana u 2003. godini ako je sporni stan otkupljen 1992. godine. Nadalje, istakao je da je izjavom svjedoka Sime Stojakovića da je bio član komisije u Garnizonu Derventa a da je posebna komisija iz Sarajeva ili Tuzle dolazila na lice mjesta i vršila procjenu otkupne cijene vrijednosti stana iz Stambenog vojnog fonda, što je kontradiktorno sa apelantovom izjavom da je garnizonska stambena komisija vršila procjenu. Postavlja se pitanje kada je stambeni organ mogao da odluči o urednosti zahtjeva za otkup spornog stana od 14. februara 1992. godine i kompletnosti dokumentacije; kada je prije Komisija iz Sarajeva i Tuzle mogla da postupi i dođe odmah, dan nakon podnesenog zahtjeva, na teren i izvrši procjenu vrijednosti spornog stana da bi apelant odmah taj dan uplatio, navodno, cjelokupnu otkupnu vrijednost spornog stana. Naglašeno je da tužena raspolaže cjelokupnim stambenim spisom i da je jasno utvrđeno da nikada nije izvršen obračun otkupne vrijednosti spornog stana, niti je sa apelantom zaključen ugovor o otkupu spornog stana.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. […] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. 2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
21. U Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA, koji je u navedenom periodu primjenjivan na teritoriji Republike BiH („Službeni list SFRJ“ broj 84/90), relevantne odredbe glase: Član 1.
Ovim zakonom uređuje se zadovoljavanje stambenih potreba [...] aktivnih vojnih lica, [...] Član 20.
(1) Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje.
[...] Član 21.
(1) Otkupna cijena stana iz stambenog fonda JNA utvrđuje se prema revalorizovanoj građevinskoj vrijednosti stana, zavisno od kvaliteta i opremljenosti stana, lokacije zgrade, položaja stana u zgradi i drugih elemenata utvrđenih propisanom metodologijom. Tako utvrđena otkupna cijena stana umanjuje se za iznos amortizacije stana, najviše do 50% od pune amortizacije.
(2) Ako stan iz stambenog fonda JNA otkupljuje aktivno vojno lice, građansko lice na službi u JNA...otkupna cijena stana iz stava 1. ovog člana umanjuje se za:
1) revalorizovani iznos troškova pribavljanja i komunalnog opremanja zemljišta;
2) revalorizovani iznos sredstava doprinosa za stambenu izgradnju koji je za lice koje otkupljuje stan, odnosno člana njegovog porodičnog domaćinstva koji je na službi u JNA i zajedno s njim rješava stambeno pitanje, ako je to za njega povoljnije, uplaćen u stambeni fond JNA.
Revalorizacija se obavlja prema kretanju ličnih dohodaka lica za koja je doprinos uplaćivan za period u kome je doprinos uplaćivan.
[...]
22. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 004189 10 U od 18. januara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 23. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud smatra nespornim da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i stoga su član 6 stav 1 Evropske konvencije i član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjivi.
31. U konkretnom slučaju apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje i, slijedom toga, proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant tražio da sud utvrdi da je u februaru 1992. godine otkupio sporni stan i stekao pravo svojine na njemu, te da stoga sud obaveže tuženu da sa njim zaključi ugovor o otkupu spornog stana, jer će u protivnom donesena presuda zamijeniti taj ugovor, kao i da je tužena dužna trpjeti da se apelant kod nadležnog organa upiše kao vlasnik predmetnog stana u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa dijelom 1/1. Nadalje, zapaža da je apelant u prilog osnovanosti svog zahtjeva dostavio dokaz da je 15. februara 1992. godine uplatio iznos od 230.000,00 tadašnjih dinara na ime otkupne cijene spornog stana.
33. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon sprovedenog postupka, osporenom odlukom odbio apelantov tužbeni zahtjev, budući da je zaključio da nije osnovan jer apelant nije dokazao da je zaključio ugovor o otkupu spornog stana, niti da je za taj stan sačinjena lista procjene vrijednosti tog stana, te i zbog toga što se, kako je naveo Osnovni sud, apelant obraćao i Ministarstvu odbrane Republike Srpske-Upravi za nekretnine za dovršenje otkupa spornog stana za koji je u predmetnom postupku tvrdio da ga je otkupio. Pri tome Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud jasno ukazao zašto nije poklonio vjeru apelantovim navodima koji se tiču otkupa spornog stana, te zašto u tom smislu nije poklonio vjeru ni drugim ponuđenim dokazima i u vezi sa tim dokazima dao detaljno i jasno obrazloženje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud jasno ukazao da apelant svojim izvedenim dokazima nije dokazao da je zaključio ugovor o otkupu spornog stana, niti da je izvršena procjena vrijednosti spornog stana, to jest da 230.000,00 tadašnjih dinara, koje je apelant uplatio, predstavlja iznos kupoprodajne cijene spornog stana, a što je apelant, u skladu sa odredbama ZPP o teretu dokazivanja, bio dužan da dokaže. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123 ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126 ZPP propisano da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Naime, redovni sudovi su jasno obrazložili da apelant u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev, te je stoga i odlučio kao u izreci svoje presude. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Osnovnog i Okružnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.
34. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba procesnog prava, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada redovni sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman