Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-710/12 (A. P.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravo na odbranu
  • Krivično djelo
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-710/12

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 710/12, rješavajući apelaciju Aleksandra Popovca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Popovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003555 11 Kž od 29. novembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 003555 10 K od 14.

decembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Aleksandar Popovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 16. februara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 003555 11 Kž od 29. novembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 003555 10 K od 14. decembra 2010. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo njegovo upućivanje na izdržavanje kazne do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 710/12 od 15. maja 2012. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, od Okružnog i Vrhovnog suda, kao i od Okružnog tužilaštva Banja Luka - Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala - Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 23. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. marta 2012. godine, a Okružni sud i Okružno tužilaštvo 8. marta 2012. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 003555 10 K od 14. decembra 2010. godine apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u izreci presude, kao pripadnik zločinačkog udruženja učinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga i sa više lica neovlašćeno radi prodaje prenosio i posredovao u prodaji i kupovini supstance koja je proglašena za opojnu drogu, čime je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a) stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljem tekstu: KZRS) u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, pa ga je Okružni sud na osnovu tih zakonskih propisa i odredbe člana 38 stav 1 tačka 2 i člana 39 stav 1 tačka 2 KZRS osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnicom Okružnog tužilaštva broj KT-St-8/09 od 11. novembra 2009. godine apelant optužen zbog krivičnog djela organizovani kriminal u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga. Na glavnom pretresu od 8. decembra 2010. godine Osnovni sud je izveo veliki broj dokaza optužbe, i to: saslušani su svjedok J. D., vještak hemijske i elektrostruke, izvršen je uvid u nalaz i mišljenje vještaka T. D. od 7. marta 2008. godine, u nalaz i mišljenje vještaka T. Ž. od 9. oktobra 2008. godine, u Presudu Okružnog suda broj 011-0-K- 09-000 001 od 31. decembra 2009. godine i Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000079 od 6. jula 2010. godine, u zapisnike o pretresu stana i drugih prostorija CJB Trebinje broj 12-02/4-163/08 od 27. avgusta 2008. godine, o pretresu apelantovog stana broj 14-02/6-72/08 od 3. decembra 2009. godine, pretresu stana drugih članova zločinačkog udruženja, zatim, potvrde CJB Trebinje o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnike o saslušanju apelanta u svojstvu svjedoka Specijalnog tužilaštva broj AOB-129/08 od 28. avgusta 2008. godine i J. D. broj 23/08 od 25. marta 2009. godine, pismeni akt CJB Trebinje - krivičnu evidenciju za apelanta od 8. septembra 2008. godine, pismeni akt KZP „Orašje“ broj 01-12-696/09 od 19. juna 2009. godine, zapisnik Specijalnog tužilaštva o otvaranju i predmetu privremeno oduzetih predmeta broj KT-ST-23/08 od 2. oktobra 2008. godine, listing telefona za period od 1. februara do 31. maja 2008. godine, te preslušani presretnuti telefonski razgovori optuženih snimljeni na jednom CD-u, te uz saglasnost stranaka i branioca izvršio uvid u sačinjene službene zabilješke povodom presretnutih telefonskih razgovora. Izvedeni su i dokazi apelantove odbrane tako što je apelant saslušan u svojstvu svjedoka. Sud je u daljnjem tekstu obrazloženja prezentovao sadržinu sprovedenih dokaza čijom je analizom utvrđeno da je apelant u periodu od 13. februara 2008. godine do 30. maja 2008. godine, kao pripadnik zločinačkog udruženja, djelovao na području Republike Srpske i Federacije BiH, a koje je u Trebinju, radi sticanja finansijske dobiti, organizovao i njime rukovodio Š. N. Navedeno je da su se u tom udruženju nalazila i druga lica u okviru kojeg je svaki član imao unaprijed određene uloge i zadatke. Okružni sud je utvrdio da je navedene aktivnosti organizovao i kontrolisao Š. N. primjenjujući metode zastrašivanja, pa su od njemu poznatih lica, suprotno odredbi člana 20 Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06), neovlašćeno kupovali, držali, prodavali i posredovali u kupovini i prodaji opojne droge kokain. Imajući u vidu sve navedeno, analizirajući izvedene dokaze i apelantovu odbranu u vezi sa individualnom apelantovom radnjom, Okružni sud je nesumnjivo zaključio da je apelant, zajedno sa Š. N. i licima navedenim u prvom stavu alineja 1 optužnice, djelovao kao udružena organizovana kriminalna grupa koja se udružila radi vršenja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojne droge kokain. Apelant je, po ocjeni Okružnog suda, bio svjestan činjenice da kao pripadnik zločinačkog udruženja vrši tačno određenu radnju - prenos i posredovanje u prodaji i kupovini opojne droge kokain, dakle, da neovlašćeno stavlja u promet supstance za koje je nesumnjivo znao da su proglašene za opojne droge, te je bio svjestan da ovom zločinačkom organizacijom rukovodi Š. N., tako da je on na način opisan u izreci presude postupao sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan svoga djela i htio da ga izvrši.

8. Okružni sud je utvrdio da iz sprovedenih dokaza, a naročito iz sadržine presretnutih razgovora proizilazi da je Š. N. kao organizator zločinačkog udruženja preduzeo sve radnje koje se tiču nabavke opojne droge, čuvanja, pakovanja, miksanja, provjere kvaliteta, da je organizovao prodaju i njenu naplatu, a u ovom zločinačkom udruženju znala se i uloga svakog od članova udruženja, pa i apelanta koji je, takođe, bio njegov član. Navodi se da se na osnovu materijalnih dokaza u spisu, te iskaza svjedoka J. D. vidi da je Š. N. imao detaljno razrađen plan svih aktivnosti u vezi sa nabavkom i prometom opojne droge kokain na način da su svi članovi zločinačkog udruženja imali precizne i konkretne zadatke koje su dobijali od njega. On je opojnu drogu nabavljao sam ili posredstvom članova zločinačkog udruženja, kojima je lično davao zadatke. Članovi su obavljali zadatke kako je to navedeno u izreci presude, pod rukovodstvom Š. N., a iz presretnutih razgovora vidi se da je organizacija posla bila dobra, da je postojala povezanost svakog člana sa organizatorom, njihova međusobna povezanost, te da su kontakte međusobno ostvarivali putem telefonskih razgovora, kada su dogovarali nabavku, isporuku i dalju distribuciju droge, te način plaćanja. Dalje se navodi da je iz materijalnih dokaza, saslušanjem vještaka, svjedoka D. J., nalaza i mišljenja vještaka, te presretnutih razgovora koji su preslušani na glavnom pretresu na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant bio član ovog udruženja i da je po nalogu i uputstvima Š. N. počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383 stav 2 KZRS u vezi sa krivičnim djelom proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS u vrijeme precizirano u izreci na način što je vršio prenos i posredovanje u prodaji i kupovini opojne droge kokain. Navedeno je da je iz listinga telefona utvrđeno koliko je puta apelant kontaktirao sa članovima udruženja, te je navedeno da je sud izveo dokaz preslušavanjem CD medija sa pratećom dokumentacijom telefonskih zapisa i SMS poruka, koje odbrana nije osporila, utvrdio da je apelant koristio mobilni telefon sa preciziranim brojem, te je istaknuto da odbrana nije osporila da je glas koji se čuje na audio-zapisu apelantov glas, kao i da nije osporila sadržinu razgovora. U daljnjem tekstu obrazloženja Okružni sud je (na str. od 16 do 20) je prezentovao sadržinu presretnutih telefonskih razgovora iz kojih se vidi da je apelant imao česte kontakte sa Š. N., koji mu je davao uputstva u vezi sa prenosom opojne droge na način koji je detaljno opisan u prvostepenoj presudi. Kako je navedeno u presudi, pretresno vijeće je, suprotno tvrdnji odbrane, zaključilo da je optužba dokazala navode izmijenjene optužnice, jer su na osnovu sprovedenih dokaza potvrđeni njeni navodi. Istaknuto je da navode apelanta, koji je saslušan kao svjedok i koji je tvrdio da nije član zločinačkog udruženja, sud ocijenio iskonstruisanim i usmjerenim na izbjegavanje krivične odgovornosti, budući da se iz presretnutuh razgovora jasno vidi da se radi o prenosu uzoraka opojne droge krajnjim konzumentima. Navedeno je da je apelant prilikom saslušanja u Okružnom tužilaštvu priznao da mu je A. K. „dodao“ uzorak nečeg umotanog u celofan, veličine trešnje, da je on pretpostavio da se radi o opojnoj drogi i da je bio nervozan dok nije prešao granicu. U tom kontekstu sud je konstatovao da je apelant na glavnom pretresu promijenio svoju izjavu (koju je dao u prethodnom postupku), tvrdeći da nije dao izjavu kakva je data u zapisniku, ali je istaknuto da sud nije povjerovao ovoj apelantovoj izjavi „jer se iz zapisnika o njegovom saslušanju vidi da je on zapisnik potpisao, što je i potvrdio i na glavnom pretresu, a u zapisniku je konstatovano da ga je pročitao, da na njega ne stavlja primjedbe, te da ga nakon toga potpisuje. Odbrana nije sudu pružila dokaze kojim bi dovela u sumnju navode zapisnika.

9. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, Okružni sud je imao u vidu sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu kazne, pa je, imajući u vidu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, a pri tome ocjenjujući stepen apelantove krivične odgovornosti, jačinu ugrožavanja, odnosno povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno i apelantove lične prilike, zaključio da će se, u smislu odredbe člana 28 KZRS, upravo ovom vrstom i visinom krivične sankcije, kaznom zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, postići svrha kažnjavanja kako u pogledu specijalne, tako i u pogledu generalne prevencije.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 003555 11 Kž od 29. novembra 2011. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Okružnog tužilaštva i apelanta i njegovog branioca i prvostepena presuda potvrđena. Kako je naveo Vrhovni sud, u konkretnom krivičnom postupku nije povrijeđeno pravo na odbranu i time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav (1) tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08, u daljnjem tekstu: ZKPRS) na koju ukazuje apelantova žalba, a koja je, prema tvrdnji ove žalbe, učinjena u postupku pred prvostepenim sudom. Takođe, nisu osnovani istaknuti prigovori žalbe u pogledu potvrđivanja optužnice zbog toga što je uvidom u spise predmeta utvrđeno da je optužnica Okružnog tužilaštva broj KT-ST-8/09 od 11. novembra 2009. godine istog dana zaprimljena u Okružnom sudu i da su uz optužnicu dostavljeni dokazi u kopijama, jer se originali nalaze u krivičnom spisu protiv optuženog N. Š. i drugih. Utvrđeno je, takođe, da je optužnica potvrđena 12. novembra 2009. godine, da je za 2. decembar 2009. godine zakazano ročište za izjašnjenje o krivici, da je, uz pozive za ovo ročište, potvrđena optužnica dostavljena apelantu i njegovom braniocu uz pouku o pravu na prigovor i drugim pravima, da su na optužnicu izjavljeni prethodni prigovori 25. novembra 2009. godine, koji su odbijeni kao neosnovani Rješenjem sudije za prethodno saslušanje Okružnog suda broj 011-0-Kps-09-000 012-p od 3. decembra 2009. godine i da se apelant na ročištu za izjašnjenje o krivici 3. decembra 2009. godine izjasnio da nije kriv, nakon čega je Okružni sud dokaze koji su dostavljeni uz optužnicu vratio Specijalnom tužilaštvu. Vrhovni sud navodi da postupanjem suda na opisani način nije povrijeđeno pravo na odbranu apelantu s tim što stoji tvrdnja apelantove žalbe da je sudija za prethodno saslušanje postupio suprotno članu 243 stav 5 ZKP kada je zakazao ročište za izjašnjenje o krivici prije isteka roka za ulaganje prethodnih prigovora. Međutim, to, po mišljenju Vrhovnog suda, nije uticalo na zakonito i pravilno donošenje presude.

11. Vrhovni sud je nadalje naveo da ne stoje ni prigovori apelantove žalbe izneseni u okviru pobijanja prvostepene presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, da zapisnik o njegovom ispitivanju 28. avgusta 2009. godine, kao svjedoka u krivičnom predmetu protiv N. Š. i dr., nije pročitan pred sudećim vijećem i da se taj zapisnik nije mogao koristiti kao dokaz u predmetu protiv njega, kao i da su apelantov iskaz dat u svojstvu osumnjičenog 11. novembra 2009. godine, kao i dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakonito pribavljeni. Naime, kako zaključuje Vrhovni sud, iz spisa predmeta je vidljivo da u ovom postupku nije na bilo koji način korišćen navedeni apelantov iskaz koji je dao u svojstvu osumnjičenog 11. novembra 2009. godine, niti se ovaj iskaz iznosi i ocjenjuje u pobijanoj presudi, pa se stoga ne može ni ocijeniti zakonitost pribavljanja ovog dokaza. S druge strane, nesporno je da je na glavnom pretresu od 1. decembra 2010. godine u svojstvu svjedoka saslušan apelant i da je ova procesna radnja izvedena po pravilima direktnog (glavnog), unakrsnog i dodatnog ispitivanja. Vrhovni sud je, takođe, utvrdio da nema bitne povrede odredaba ZKPRS na koju ukazuje apelantova žalba pri korišćenju informacija, podataka i predmeta dobijenih preduzimanjem posebnih istražnih radnji, nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija (mobilnih telefona) i tehničkog snimanja lica i predmeta u odnosu na N. Š. i druge obuhvaćene tim naredbama, kao i pri korišćenju tkz. slučajnih nalaza u odnosu na apelanta. Dalje je navedeno da je primjenom posebnih istražnih radnji u odnosu na N. Š. i druge, u vezi sa dostavom listinga svih odlaznih i dolaznih poziva na SIM karticama Specijalno tužilaštvo došlo do informacija i podataka da je i apelant osnovano sumnjiv izvršilac krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 383a stav 2 u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 KZRS, znači, krivičnog djela za koje se može odrediti posebna istražna radnja. Na osnovu ovoga „slučajnog nalaza,, sprovedena je istraga i protiv apelanta, a informacije i podaci dobijeni zakonitim sprovođenjem određenih istražnih radnji u odnosu na N. Š. i dr. su korišćeni i mogu se koristiti, po mišljenju Vrhovnog suda, za krivično gonjenje i za slučajno otkriveno krivično djelo, tj. u odnosu na apelanta, jer bi se i inače prema zakonu mogla narediti primjena posebnih istražnih radnji za to slučajno otkriveno krivično djelo.

12. Takođe, po mišljenju Vrhovnog suda, nema povrede prava na odbranu koje apelantova žalba posebno apostrofira kao nedostavljanje tužioca sudu svih dokaza pobrojanih u optužnici i nedostavljanje tih dokaza apelantu na njegovo traženje. Suprotno stanovištu apelantove žalbe, Vrhovni sud je analizom pobijane presude zaključio da obrazloženje sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava zbog čega je ocijenio da su neprihvatljivi prigovori apelantove žalbe zasnovani na tvrdnji da je obrazloženje presude zahvaćeno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav (1) tačka j) ZKP u obliku nerazumljivosti, protivrječnosti i nedostatka razloga o odlučnim činjenicama. Pobijana presuda je, po ocjeni Vrhovnog suda, dala razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenila iskaze apelanta kao svjedoka i drugih svjedoka upravo na način kako to propisuju odredbe čl. 295 i 304 stav 7.ZKPRS i dala pravilnu ocjenu tih iskaza, zbog čega se suprotne tvrdnje žalbi ne mogu prihvatiti.

13. Po ocjeni Vrhovnog suda, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, dovodeći ih u vezu sa nalazima i mišljenjima vještaka i sadržinom presretnutih telefonskih razgovora apelanta i osuđenih N. Š. i D. S., odnosno N. Š. i M. K., listinga odlaznih i dolaznih telefonskih poziva, zapisnika o pretresanju, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i drugim sprovedenim dokazima, u osporenoj presudi je izveden pravilan zaključak da je apelant, na način bliže opisan u izreci pobijane presude, počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, jasno obrazlažući način preduzimanja radnji izvršenja. Vrhovni sud smatra da se ne mogu prihvatiti argumenti žalbi apelanta i njegovog branioca navedenih uz prigovore činjeničnoj osnovi pobijane presude da prvostepeni sud nije utvrdio odlučne činjenice, a posebno da nije utvrđeno postojanje elemenata krivičnog djela organizovani kriminal, odnosno da je optuženi N. Š. organizovao i rukovodio zločinačkim udruženjem i u tom svojstvu počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, a da su ostali optuženi (osuđeni), uključujući i apelanta, bili pripadnici tog udruženja i da su u tom svojstvu, takođe, počinili krivično djelo.

14. Ovakvim pristupom u ocjeni dokaza pobijana presuda je navedene dokaze prihvatila kao istinite i uvjerljive, osim iskaza apelanta kao svjedoka, dajući pri tome, i sa aspekta ocjene Vrhovnog suda, validnu argumentaciju. Kao rezultat pravilne i pažljive ocjene svih dokaza sprovedenih pred prvostepenim sudom proizilazi zaključak pobijane presude o pouzdanosti utvrđenja, te presude da je apelant počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a) stav 2 KZRS u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Navedeno je da je za zaključke o odlučnim činjenicama pri ocjeni vrijednosnog značaja sprovedenih dokaza pobijana presuda dala detaljne i jasno određene razloge u obrazloženju. Te razloge kao validno obrazloženje je prihvatio i Vrhovni sud u cijelosti, te naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovane i argumentovane tvrdnje žalbe koje apostrofiraju manjkavost u ocjeni vjerodostojnosti i zakonitosti navedenih dokaza i iskaza svjedoka. Nasuprot prigovorima iz žalbi apelanta i njegovog branioca, kojim osporavaju utemeljenost i pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju zločinačkog udruženja, a u okviru kojeg je djelovao i apelant, Vrhovni sud smatra da je za takvo utvrđenje prvostepeni sud imao dovoljno uporišta u izvedenim dokazima.

15. Dakle, sve što je izneseno u žalbama apelanta i njegovog branioca u pogledu bitne povrede odredaba krivičnog postupka, manjkavosti činjenične osnove pobijane presude i povrede KZRS, a kod argumentacije koju je iznio prvostepeni sud u svojoj presudi, po mišljenju Vrhovnog suda, ne može se prihvatiti. Na osnovu sprovedenih dokaza prvostepeni sud je, kako je zaključio Vrhovni sud, pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti značajne za pravilno presuđenje, a posebno za pravnu ocjenu djela, pa suprotna tvrdnja žalbi nije osnovana. Prema tome, činjenična i pravna osnova prvostepene presude u svemu je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilna, a pobijana presuda daje detaljne razloge pravne ocjene radnji optuženih, činjenično stanje je i potpuno i pravilno utvrđeno, nema bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ni povreda krivičnog zakona, pa se drugačija stanovišta žalbi ne mogu prihvatiti. Izrečena kazna zatvora, i po ocjeni Vrhovnog suda, predstavlja potrebnu mjeru kazne da bi se ostvarila svrha kažnjavanja kako u segmentu vaspitnog uticaja prema apelantu da ubuduće ne čini krivična djela, tako i u preventivnom djelovanju prema drugima da ne čine krivična djela. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i princip zakonitosti iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine.

17. Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, niti su pravilno primijenili materijalno pravo. Apelant posebno ističe da je njegova prava prekršilo Okružno tužilaštvo još u toku vođenja istražnog postupka da bi to kršenje bilo nastavljeno pred Okružnim i Vrhovnim sudom, koji nisu profesionalno i nepristrasno utvrdili činjenice i okolnosti o navodno počinjenom krivičnom djelu apelanta. Apelant je više puta isticao i tvrdio da je Okružno tužilaštvo na njega vršilo pritisak da u postupku protiv sada osuđenog Š. N. i dr. da iskaz koji bi odgovarao Tužilaštvu, da je on odbio da svjedoči na način kako je to od njega traženo zato što mu činjenice o kojima je trebalo da svjedoči u tom predmetu nisu bile poznate, da ga je potom tužilac predložio kao svjedoka u krivičnom postupku protiv Š. N. i dr., da je isti tužilac odustao od njegovog saslušanja, pa pred sudom nije saslušavan kao svjedok, te da je odmah nakon toga podignuta optužnica.

18. Apelant navodi da je optužnicu potvrdio sudija za prethodno saslušanje iako nije bilo zakonskih uslova za to, te da je bio prinuđen da svjedoči o okolnostima o kojima nije ništa znao, što sve ukazuje na povredu pravila krivičnog postupka i njegovom pristranom vođenju. Kao prvo, u prvostepenom postupku vođenom pred Okružnim sudom vršen je pritisak na apelanta da prizna krivicu, da zaključi sporazum o priznanju krivice, a sve to se dešavalo nakon što mu je po službenoj dužnosti postavljen branilac, što je apelant, iako ga je taj branilac na to nagovarao i insistirao na tome, odbio, jer krivično djelo za koje se optužnicom tereti nije počinio. U daljem obrazloženju presude koje je kontradiktorno i nije ničim potkrijepljeno sud je prihvatio tvrdnju Okružnog tužilaštva da je apelant pripadnik zločinačkog udruženja iako za takav zaključak sud nije imao nijedan dokaz.

19. Posebno je diskutabilan zaključak Vrhovnog suda da dokazi izvedeni u predmetu protiv Š. N. nisu korišćeni u krivičnom postupku protiv apelanta iako to jasno proizilazi iz presude Okružnog suda. Apelant posebno navodi da sud nije sa jednakom pažnjom ocijenio dokaze koji su sprovedeni, jer dokazi koji osporavaju navode optužbe nisu razmatrani s obzirom na to da je sud dužan da istinito i potpuno utvrdi kako činjenice koje terete optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, da je dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, da bi na osnovu takve brižljive ocjene izveo zaključak da li je neka činjenica dokazana. Na osnovu svega navedenog, apelant smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja, već ostavljaju utisak proizvoljnosti, zbog čega je tim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Drugim riječima, i pored nepostojanja pouzdanog dokaza o jednom bitnom elementu krivičnog djela za koje je osuđen, sudovi su prekršili princip in dubio pro reo i proizvoljno utvrdili njegovu odgovornost proizvoljno primijenivši materijalno pravo. Apelant je zatražio da se osporene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da navodi izneseni u apelaciji da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u ovoj krivičnoj stvari nisu ničim obrazloženi, a suštinski se radi o isticanju prigovora o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju za koje Ustavni sud nije nadležan. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud predlaže da se nakon sprovedenog postupka apelacija odbije kao neosnovana.

21. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da apelant pobija činjenične navode i primjenu materijalnog prava u osporenim presudama. S obzirom na to da su činjenice na kojima se zasnivaju navedene presude i materijalni propisi na koje se pozivaju navedeni u njima, suvišno bi bilo obrazlaganje ovog dijela apelacije. Stoga, Okružni sud smatra da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana apelantova prava koja mu garantuju Ustav BiH i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja apelantovih prava pobrojanih u apelaciji, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Okružno tužilaštvo navodi da Okružni i Vrhovni sud u svojim odlukama nisu proizvoljno primjenjivali odredbe KZRS i ZKPRS, te da su navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani. Okružno tužilaštvo smatra da su navodi izneseni u apelaciji u ovom pogledu uopšteni, da apelant prigovara načinu izvođenja dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju iznesenom u osporenim presudama. Naime, u svojim presudama sudovi su potpuno i pravilno ocijenili sve izvedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te na tako izvedenim dokazima zaključili da je apelant počinio krivično djelo, kako je to navedeno u presudama sudova, pogotovo što je u žalbenom postupku Vrhovni sud objektivno razmotrio sve apelantove žalbene navode. Kako zaključuje Okružno tužilaštvo, postupak pred navedenim sudovima u potpunosti je bio pravičan, kako je to i propisano članom 6 Evropske konvencije, jer je prvostepena presuda zasnovana isključivo na dokazima izvedenim na glavnom pretresu na koje ni apelant niti njegov branilac nisu imali primjedbi.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon RS („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 224. st. 1. i 2.

1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.

Član 383a) st. 1. i 2.

Organizovani kriminal (1) Ko učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, kao pripadnik zločinačkog udruženja, ako za pojedino krivično djelo nije predviđena teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje tri godine.

(2) Ko kao pripadnik zločinačkog udruženja učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

24. U Zakonu o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) relevantne odredbe glase:

Član 287.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 311. stav 1. tačka g) (3)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:(....)

g) ako je povrijeđeno pravo na odbranu; (....)

j) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 003555 11 Kž od 29. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

32. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, niti su pravilno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je Okružno tužilaštvo na njega vršilo pritisak da u postupku protiv osuđenog Š. N. i dr. da iskaz koji je odgovarao Tužilaštvu. Nadalje, u pogledu procesnih pitanja apelant navodi da je optužnicu potvrdio sudija za prethodno saslušanje iako nije bilo zakonskih uslova za to, te da je bio prinuđen da svjedoči o okolnostima o kojima nije ništa znao, što sve ukazuje na povredu pravila krivičnog postupka i pristrasnom vođenju postupka, jer je vršen pritisak na apelanta da prizna krivicu i da zaključi sporazum o priznanju krivice. Vezano za dokazni postupak, apelant navodi da nije sproveden u skladu sa zakonom, jer sud prihvata tvrdnju Okružnog tužilaštva da je apelant pripadnik zločinačkog udruženja iako za takav zaključak sud nije imao niti jedan dokaz. Apelant posebno navodi da sud nije sa jednakom pažnjom ocijenio dokaze koji su sprovedeni, jer dokazi koji osporavaju navode optužbe nisu razmatrani. Apelant smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja, već ostavljaju utisak proizvoljnosti zbog čega je tim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

34. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na povrede prava na pravično suđenje, zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava, te propusta proceduralne prirode koje je napravio sud, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35. Dovodeći prethodni stav u kontekst sa apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u apelantovom slučaju nema naznaka da su načinjeni proceduralni propusti, da je Okružno tužilaštvo na njega vršilo pritisak da u postupku protiv sada osuđenog Š. N. i dr. da iskaz, da je optužnicu potvrdio sudija za prethodno saslušanje iako nije bilo zakonskih uslova za to, te da je bio prinuđen da svjedoči o okolnostima o kojima nije ništa znao i da je vršen pritisak na apelanta da prizna krivicu i da zaključi sporazum o priznanju krivice. U prilog takvom zaključku Ustavni sud navodi da iz spisa predmeta slijedi da je sud istaknute prigovore u žalbi ocijenio neosnovanim zbog toga što je uvidom u spise predmeta utvrđeno da je optužnica Specijalnog tužilaštva broj KT-ST-8/09 od 11. novembra 2009. godine istog dana zaprimljena u Okružnom sudu i da su uz optužnicu dostavljene kopije dokaza, jer se originali nalaze u krivičnom spisu protiv optuženog N. Š. i dr. Utvrđeno je, takođe, da je ta optužnica potvrđena 12. novembra 2009. godine, da je za 2. decembar 2009. godine zakazano ročište za izjašnjenje o krivici, da je, uz pozive za ovo ročište, potvrđena optužnica dostavljena apelantu i njegovom braniocu sa poukom o pravu na prigovor i drugim pravima, da su na optužnicu izjavljeni prethodni prigovori 25. novembra 2009. godine, koji su odbijeni kao neosnovani rješenjem sudije za prethodno saslušanje. Vezano za apelantove istaknute prigovore, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao da je sudija za prehodno saslušanje 12. novembra 2009. godine potvrdio optužnicu protiv apelanta, koja mu je nakon toga dostavljena, te da je na glavnom pretresu 8. decembra 2010. godine specijalni tužilac izmijenio činjenični opis optužnice. Ustavni sud zapaža da iz prvostepene presude proizilazi da su izvedeni dokazi apelantove odbrane tako što je on saslušan u svojstvu svjedoka. Stoga, Ustavni sud nalazi da postupanjem suda na opisani način nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, niti počinjeni propusti procederulne prirode na koje se apelant žali.

36. Osim toga, nema naznaka da dokazni postupak nije sproveden u skladu sa zakonom i da sud nije dokazao da apelant pripada zločinačkom udruženju, te da sud nije imao niti jedan dokaz za takvu tvrdnju. Suprotno navedenom u apelaciji, sud je saslušao stranke, izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka, zapisnike o pretresu stana i oduzimanju predmeta, uvid u listinge apelantovog telefona za period od 1. februara do 31. maja 2008. godine i saslušao apelanta u svojstvu svjedoka. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret i da je krivično odgovoran za njihovo izvršenje. Konačno, Ustavni sud smatra da se iz navedenih činjenica ne može izvesti zaključak da je u konkretnom postupku apelantovo pravo na odbranu povrijeđeno, niti da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, odnosno da presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

37. Dakle, Ustavni sud zapaža da u ovom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, te da su redovni sudovi odluku o apelantovoj krivici zasnovali na dokazima sprovedenim na glavnom pretresu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Stoga su, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Odluka redovnih sudova o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasnovana je na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

38. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu sprovedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant nesporno počinio krivična djela za koja je osuđen. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s predubjeđenjem o njegovoj krivici, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. U vezi sa ovim apelantovim prigovorima o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ničim nije konkretizovao, ali iz navoda apelacije proizilazi da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza, budući da apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što je nezadovoljan zaključcima o svojoj krivici do kojih su sudovi došli. Imajući u vidu navedeno, kao i prethodni zaključak Ustavnog suda o tome da ništa ne ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud navode o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije smatra paušalnim i neosnovanim.

39. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada je redovni sud za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza, tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, te kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-710/12 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio