Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-648/12 (E. J.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stanovi JNA
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povrat stana
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Upravni spor
- Ništavost
- Izvršenje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 36, 278
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 11
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 11
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 17
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 11
- Pravila procedure komisije za ljudska prava pri Ustavnom Sudu Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Odluka o izmjeni i dopuni pravila procedure komisije za ljudska prava pri Ustavnom Sudu Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-648/12
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 648/12, rješavajući apelaciju Esada Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Esada Jašarevića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000842 07 U od 16.
decembra 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Jašarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000842 07 U od 16. decembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Esad Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jelaha, općina Tešanj, podnio je 15. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000842 07 U od 16. decembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za upravu za imovinskopravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 21. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 28. aprila 2015. godine, također, zatražen na uvid predmetni spis, a od Ministarstva 7. maja 2015. godine.
3. Ministarstvo je 19. februara 2015. godine dostavilo odgovor na apelaciju, Služba 2. februara 2015. godine, a Kantonalni sud 5. februara 2015. godine. Kantonalni sud je spis predmeta dostavio 4. maja 2015. godine, dok Ministarstvo nije dostavilo predmetni spis.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Kako slijedi iz predmeta spisa i navoda apelacije, Slavica Prole je u ime svoga supruga Radomira Prole, kao prijeratnog nosioca stanarskog prava na stanu u Ulici Dajanli Ibrahimbega broj 6 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana 11. marta 1998. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), navodeći da je stan iz vojnog stambenog fonda i da je prije rata otkupljen.
6. Odukom CRPC-a od 24. aprila 2003. godine odbačen je zahtjev Slavice Prole za povrat predmetnog stana zbog nenadležnosti.
7. Odlukom o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija za ljudska prava) broj CH/98/1162 od 7. maja 2004. godine, donesenom po prijavi Slavice Prole, zaključeno je „da je povrijeđeno pravo [Slavice Prole] na mirno uživanje imovine koje proizlazi iz ugovora o otkupu stana“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je tačkom 6. zaključka naređeno „Federaciji Bosne i Hercegovine da osigura da se podnositeljici prijave dozvoli da se vrati u posjed stana i da osigura da Ministarstvo odbrane [FBiH] izda nalog da se podnositeljica prijave uknjiži u zemljišne knjige kod nadležnog suda kao vlasnik stana“.
8. Odlukom CRPC-a od 18. novembra 2005. godine odbijen je zahtjev Slavice Prole za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 24. marta 2003. godine kao neosnovan.
9. Zaključkom Službe broj 05-31-65/05 od 8. aprila 2005. godine odbačen je zahtjev Slavice Prole za izvršenje Odluke o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava broj CH/98/1162 od 7. maja 2004. godine, odnosno za povrat predmetnog stana.
10. Nadalje, iz predočene dokumentacije proizlazi da je predmetni stan bio dodijeljen apelantu koji je 3. marta 1997. godine zaključio ugovor o korištenju stana, koji je nadovjeren 8. marta 2000. godine, da je apelant sa Federalnim ministarstvom odbrane zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana i otkupio predmetni stan 2. juna 2000. godine, te da se u knjizi položenih ugovora Općinskog suda u Sarajevu upisao kao vlasnik predmetnog stana.
Obnova postupka
11. Zaključkom o dozvoli izvršenja Službe broj 05-31-65/05 od 29. decembra 2006. godine obnovljen je po službenoj dužnosti postupak okončan zaključkom Službe broj 05-31-65/05 od 8. aprila 2005. godine (kojim je bio odbačen zahtjev Slavice Prole za izvršenje odluke Komisije za ljudska prava). Stavom II istog zaključka poništen je zaključak iz tačke I dispozitiva ovog rješenja, koji sada glasi: „Utvrđuje se da stan u Ulici Dajanli Ibrahimbega broj 6, peti sprat, stan broj 50, površine 84,74m , po strukturi trosoban, nije proglašen napuštenim, niti stavljen pod privremenu upravu Općine Centar Sarajevo, te da isti koristi [apelant]. Nekretnina opisana u tački 1. dispozitiva ovog zaključka vraća se u posjed Prole Slavici iz Sarajeva. Utvrđuje se prestanak prava korištenja predmetnog stana [apelanta. Apelant] je dužan u roku od 15 dana od dana dostavljanja ovog zaključka napustiti predmetni stan. Protiv korisnika predmetnog stana bit će pokrenut krivični postupak ukoliko otuđi stvari iz stana, odnosno stan ošteti na drugi način. Žalba na ovaj zaključak ne odlaže izvršenje zaključka.“
12. Rješenjem Ministarstva broj 25-31-741-E/07 od 16. februara 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena na zaključak Službe broj 05-31-65/05 od 29. decembra 2006. godine kao neosnovana. Istim rješenjem je odbačen zahtjev za odgodu izvršenja zaključka o dozvoli izvršenja Službe broj 05-31-65/05 od 29. decembra 2006. godine zbog nenadležnosti i dostavljen je Službi na nadležno rješavanje. Kako se navodi u rješenju Ministarstva, razmotrivši žalbu, pobijani zaključak, te uvidom u konačnu Odluku Ureda za saradnju i zastupanje pred Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ured) broj 02-06-314/99 od 7. maja 2004. godine i ostale spise, utvrđeno je da je apelantova žalba neosnovana, a odluka prvostepenog organa zakonita, jer je donesena na osnovu potpuno i tačno utvrđenog činjeničnog stanja u zakonito provedenom upravnom postupku i pravilnom primjenom materijalnopravnih propisa. Kako navodi Ministarstvo, neosnovanost izjavljene žalbe je utvrđena ocjenom obrazloženja pobijanog zaključka koje je u cijelosti potkrijepljeno Odlukom Ureda broj 02-06-314/99, odnosno odlukom Komisije za ljudska prava, u poglavlju VIII tač. 107, 108, 109. i 110. i poglavlju IX tačka 6. prema kojoj je Federacija Bosne i Hercegovine dužna preduzeti neophodne korake da se Slavica Prole vrati u posjed stana i da Ministarstvo odbrane FBiH izda nalog da se podnosilac prijave uknjiži u zemljišne knjige kod nadležnog suda kao vlasnik spornog stana u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke. Dalje je navedeno da su apelantovi žalbeni navodi u pogledu nedostatka aktivne legitimacije nadležne općinske službe neosnovani s obzirom na to da je čl. 11, 12. i 17a. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj nepokretnoj imovini u vlasništvu građana („Službene novine FBiH” br. 11/98, 27/99, 43/99 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kao i članom 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a („Službene novine FBiH“ br. 43/99 i 56/01) decidirano utvrđena nadležnost organa uprave za uvođenje u posjed vlasnika nekretnine. Po ocjeni Ministarstva, zahtjev za odgodu izvršenja pobijanog zaključka nije u nadležnosti Ministarstva, tj. Uprave za imovinskopravne i geodetske poslove, odnosno o predmetnom zahtjevu odlučuje lex specialis organ koji je donosilac pobijanog zaključka, shodno članu 278. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: ZUP).
13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000362 od 5. aprila 2007. godine zahtjev za odgađanje izvršenja osporenog rješenja je odbačen. Kantonalni sud se pozvao na član 17. stav 4. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUS) prema kojem o odgađanju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti nadležni sud kome je tužba podnesena pod uvjetima propisanim st. 2. i 3. ovog člana. Navodi se da, ako bi izvršenje nanijelo tužitelju (apelantu) štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odgađanje nije protivno javnom interesu, niti bi se odgađanjem nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci, a i zbog drugih razloga ako to javni interes dozvoljava s tim da sud rješava o ovome ukoliko to tužitelj pismeno zatraži i samo ako prethodno tužitelj nije tražio odgađanje izvršenja kod nadležnog upravnog organa. Pošto apelant ne navodi da li je eventualno postavljao ovakav zahtjev kod upravnog organa, a niti je priložio dokaz u tom pravcu, to je primjenom ove zakonske odredbe, te odredbe člana 36. stav 7. ZUS-a Kantonalni sud riješio kao u izreci.
14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000362 od 21. maja 2007. godine odbačen je apelantov zahtjev za odgađanje izvršenja zaključka o dozvoli izvršenja Službe broj 05-31-65/05 od 29. decembra 2006. godine (o vraćanju predmetnog stana Slavici Prole, prestanku apelantovog prava na korištenje predmetnog stanam te obavezivanje da stan preda u posjed imenovanoj). Kako navodi Kantonalni sud, apelant je uz zahtjev za odgađanje dostavio uvjerenje Službe broj 05-31- 64/05 od 17. maja 2007 godine u kojem se kaže da se apelant nije obratio ovoj službi zahtjevom za odgodu deložacije zakazane za 4. juni 2007. godine po zaključku o dozvoli izvršenja Službe broj 05-31-64/05 od 29. decembra 2006 godine. Iz ovog uvjerenja proizlazi samo da se apelant nije obratio nadležnom organu zahtjevom za odgodu deložacije zakazane za 4. juni 2007. godine, ali ne i da apelant nije tražio odgađanje izvršenja upravnog akta. Po ocjeni Kantonalnog suda, upravo iz osporenog akta tuženog Ministarstva (rješenja od 16. februara 2007. godine) proizlazi da je apelant tražio odgađanje izvršenja prvostepenog upravnog akta, odnosno zaključka o dozvoli izvršenja od 29. decembra 2006. godine, s obzirom na to da se u stavu II dispozitiva ovog rješenja odbacuje apelantov zahtjev za odgodu izvršenja zaključka broj 05-31-65/05 od 29. decembra 2006. godine zbog nenadležnosti i dostavlja prvostepenom nadležnom organu Općine Centar na nadležno rješavanje. Navedeno je da, prema odredbi člana 17. ZUS-a, uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno da bi sud rješavao o odgađanju izvršenja upravnog akta i samo ako apelant prethodno nije tražio odgađanje izvršenja kod nadležnog upravnog organa. Pošto je apelant već tražio odgađanje izvršenja zaključka od 29. decembra 2006. godine kod nadležnog upravnog organa, nije ispunjena formalnopravna pretpostavka predviđena odredbom člana 17. stav 4. ZUS-a, da sud odlučuje o samom zahtjevu za odgađanje, zbog čega je primjenom ove zakonske odredbe, te odredbe člana 36. stav 7. Zakona o upravnim sporovima riješio kao u izreci.
15. Prema predočenoj dokumentaciji, apelant je deložiran iz predmetnog stana 4. juna 2007. godine.
Osporena presuda
16. Apelant je 2. aprila 2007. godine pokrenuo upravni spor osporavajući Rješenje Ministarstva broj 25-31-741-E/07 od 16. februara 2007. godine (kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena na zaključak Službe) i zaključak o dozvoli izvršenja Službe broj 05-31-65/05 od 29. decembra 2006. godine.
17. Kantonalni sud je 11. aprila 2007. godine apelantovu tužbu dostavio Kantonu Sarajevo na odgovor, koji je odgovor dostavio 8. maja 2007. godine.
18. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 000842 07 U od 16. decembra 2011. godine apelantova tužba radi poništenja Rješenja Ministarstva broj 25-31-741-E/07 od 16. februara 2007. godine je odbijena. Kantonalni sud navodi odredbe člana 246. stav 1. ZUP-a kojim je propisano pod kojim uvjetima se može tražiti obnova postupka koji je okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku). Tako je tačkom 1. istog člana Zakona određeno da će se obnoviti postupak: ako se sazna za nove činjenice, ili se nađe ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja, da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku. Prema odredbi člana 247. stav 1. istog Zakona, obnovu upravnog postupka po službenoj dužnosti može pokrenuti organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan.
19. Imajući u vidu navedene odredbe ZUP-a, podatke spisa predmeta, prije svega Odluku o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava broj CH/98/1162 od 7. maja 2004. godine, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni organ pravilno odredio i pokrenuo obnovu postupka po službenoj dužnosti zbog toga što je donošenje navedene odluke o prihvatljivosti i meritumu od 7. maja 2004. godine nova činjenica, odnosno dokaz koji bi, da je bio iznesen ili upotrijebljen u ranijem postupku, doveo do drukčijeg rješenja ove upravne stvari. Pri tome Kantonalni sud ističe da je prvostepeni organ pozivanjem i ostavljanjem tri poziva apelantu na ulaznim vratima predmetnog stana, jer niko nije zatečen u stanu (o čemu su sačinjeni zapisnici od 7. decembra, 12. decembra i 18. decembra 2006. godine), omogućio apelantu kao stranci da učestvuje u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog i osporenog akta. Zbog tih razloga, Kantonalni sud smatra da nisu osnovani prigovori iz tužbe da je prvostepeni zaključak o dozvoli izvršenja rješenja donesen bez prethodnog apelantovog pozivanja. Pored navedenog, kada se ima u vidu odredba člana 277. ZUP-a kojom je propisano da se u postupku administrativnog izvršenja može izjaviti žalba, ali se ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava, proizlazi da apelant koji je iskoristio ovu mogućnost i izjavio žalbu na prvostepeni zaključak o dozvoli izvršenja od 29. decembra 2006. godine nije mogao pobijati pravilnost meritorne odluke koja se izvršava.
20. Stoga, Kantonalni sud ocjenjuje da su prvostepeni organ (Služba) i tuženi (Ministarstvo), kao drugostepeni organ, donošenjem svojih akata, čiji je osnov Odluka o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava broj CH/98/1162 od 7. maja 2004. godine, preduzeli neophodne korake da se Slavica Prole vrati u posjed predmetnog stana. Ta obaveza proistječe iz Zakona o prestanku primjene i Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, a što su nadležni organi i učinili u skladu sa tačkom 6. poglavlja IX iste Odluke broj CH/98/1162 od 7. maja 2004. godine i omogućili da Slavica Prole i uđe u posjed stana 20. juna 2007. godine. Kantonalni sud, također, nalazi da je tuženo Ministarstvo, odnosno Uprava za imovinskopravne i geodetske poslove pri tome Ministarstvu, stavom 2. dispozitiva osporenog rješenja pravilno odbacilo apelantov zahtjev za odgodu prvostepenog zaključka od 29. decembra 2009. godine i dostavilo ga nadležnom prvostepenom organu-Službi na rješavanje, imajući u vidu da, prema odredbi člana 278. stav 2. ZUP-a, odgađanje izvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja, a to je upravo nadležna služba Općine Centar Sarajevo. S obzirom na izloženo, Kantonalni sud je ocijenio da ni ostali tužbeni prigovori nisu mogli utjecati na konačno rješenje ove upravne stvari, da su tuženi, kao i prvostepeni organ, pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, na njega primijenili materijalno pravo, te donijeli pravilno i zakonito osporeno rješenje i prvostepeni zaključak zbog čega je odlučeno kao u izreci na osnovu člana 36. st. 1. i 2. ZUS-a.
21. Konačno, Ustavni sud konstatira da je Odlukom broj AP 3877/11 od 9. decembra 2014. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelaciju kojom je apelant tražio da se utvrdi povreda njegovih prava osporenim presudama Kantonalnog suda broj 65 0 P 050211 10 Gž od 6. jula 2011. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050211 04 P od 10. maja 2010. godine, koji su usvojili tužbeni zahtjev Vlade FBiH, utvrđujući da je sporni ugovor o otkupu predmetnog stana ništav, nakon čega je poništen upis apelantovog prava vlasništva na predmetnom stanu uz nalog Zemljišnoknjižnom uredu da briše sporni upis. U navedenoj odluci u tački 38. Ustavni sud je istakao „da su redovni sudovi u konkretnom slučaju prilikom odlučenja pošli od činjenice da su odluke Komisije konačne i pravno obavezujuće pri čemu redovni sudovi, u smislu relevantnih odredaba pozitivnog prava nisu bili ovlašteni da preispituju konačnu i obavezujuću odluku Komisije na čemu se suštinski temelji apelantov prigovor, te su, stoga, u okolnostima konkretnog slučaja postupali u okviru svojih zakonskih ovlaštenja za šta su dali jasna i argumentirana obrazloženja“.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je, zbog dužine upravnog postupka, povrijeđeno pravo na odlučivanje u „razumnom roku“ zaštićeno pravom na pravično suđenje.
23. Apelant povredu navedenih prava vidi u činjenici da ga je 4. juna 2007. godine Služba kao zemljišnoknjižnog vlasnika deložirala iz predmetnog stana na „potpuno neregularan i nezakonit način“. Kako apelant navodi, akt deložacije je proizašao iz činjenice da su se svi nadležni organi Federacije BiH fokusirali samo na izvršenje Odluke Komisije za ljudska prava broj CH/98/1162 (Slavica Prole protiv Federacije BiH) koja apelanta, kako navodi, kao „treću stranu” u postupku ničim ne obavezuje na trpljenje. Činjenica je da se predmetna odluka Komisije za ljudska prava, koja je za Federaciju BiH konačna i obavezujuća, morala izvršiti, ali ne na način kojim bi, kako smatra apelant, grubo bila ugrožena njegova ljudska i vlasnička prava. Predmetna odluka Komisije za ljudska prava bila bi pravno izvodiva da je apelant, kako navodi, bio „privremeni korisnik” i u tom slučaju mogli su se primijeniti čl. 11, 12. i 17. Zakona o prestanku primjene, kao i član 7. Zakona o izvršenju odluka Komisije, koji daju nadležnost organima uprave da vrše deložacije izvršnim upravnim postupkom.
24. Međutim, u ovom slučaju apelant smatra da je bio zemljišnoknjižni vlasnik na predmetnom stanu sa svim vlasničkim pravima i izvršavanje predmetne odluke bi bilo zakonito samo na način što bi mu se kroz parnični postupak oduzelo vlasništvo, zatim bi bila izvršena isknjižba iz zemljišnih knjiga, pa tek na kraju, kroz izvršni postupak, moguće bi bilo oduzeti mu pravo posjeda, odnosno korištenja, a novi potencijalni vlasnik bi stan mogao sasvim legalno upisati u zemljišne knjige kao svoje vlasništvo. Apelant navodi da je procedura dodjele, otkupa i uknjižbe predmetnog stana bila u skladu sa zakonom, budući da je Rješenjem Federalnog ministarstva odbrane broj 08/27-6-TR-471/97 od 28. februara 1997. godine dobio predmetni stan na korištenje da bi nakon toga sa FMO zaključio Ugovor o korištenju stana broj 28-5-U-407/97 od 3. marta 1997. godine, te ga uknjižio 15. septembra 2000. godine.
25. Apelant smatra da je aktom deložacije iz predmetnog stana 4. juna 2007. godine povrijeđeno njegovo pravo na imovinu koje se ogleda u činjenici što ni Služba, ni Ministarstvo, niti Kantonalni sud nisu suštinski i činjenično razmotrili sve njegove materijalne dokaze kojim je dokazivao svoje vlasništvo na predmetnom stanu, a što je kao posljedicu imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te kršenje njegovih ljudskih prava. U pogledu samog upravnog spora, apelant smatra da je, zbog načina vođenja i neopravdano dugog trajanja upravnog spora, Kantonalni sud povrijedio pravo na pošteno i fer-suđenje i jednakost pred zakonom zbog toga što mu je onemogućeno da koristi efikasne pravne lijekove na koje ga je uputila Komisija za ljudska prava. Osim toga, apelant povredu prava na pravičan postupak vidi u činjenici da sud nije razmatrao dokaze koje je apelant ponudio, niti mu je omogućeno korištenje efikasnih pravnih lijekova kako u prvostepenom, tako i žalbenom postupku, kao ni u upravnom sporu. Nadalje, apelant povredu prava na dom vidi u činjenici da je kroz nezakonitu deložaciju njegovoj porodici i njemu samom oduzeto pravo na posjed na stanu koji je bio apelantov ,,dom“ u kome je apelant sa porodicom živio od 3. marta 1997. godine do 4. juna 2007. godine.
26. Shodno navedenom, apelant predlaže da Ustavni sud na osnovu iznesenih i razmotrenih činjenica i materijalnih dokaza donese odluku u kojoj će utvrditi povredu navedenih ustavnih prava. Također, apelant traži da se Federacija BiH obaveže da apelantu osigura adekvatan zamjenski stan u Sarajevu sa pravom na otkup i upis u zemljišne knjige pod uvjetom kao i za prethodni stan, a sve u roku od tri mjeseca. Zatim, on traži da se obaveže Federacija BiH da apelantu nadoknadi materijalnu štetu po osnovu unajmljivanja stana u iznosu 22.800 KM. I, konačno, apelant zahtijeva da mu Federacija BiH nadoknadi nematerijalnu štetu zbog pretrpljene duševne boli u iznosu 5.700 KM.
b) Odgovor na apelaciju
27. Kantonalni sud navodi da ostaje u cijelosti kod donesene presude kojom je odbijena apelantova tužba zbog razloga datih u obrazloženju presude. Kantonalni sud zaključuje da navedenom presudom od 16. decembra 2011. godine, koja je postala pravosnažna 26. decembra 2011. godine, nisu povrijeđeni procesni i materijalni propisi, prije svega ZUS i ZUP, kao ni Zakon o prestanku primjene, Zakon o izvršenju odluka CRPC-a, kao što nije došlo ni do kršenja apelantovih ustavnih prava.
28. U odgovoru Ministarstva na apelaciju se navodi da ovaj organ u cijelosti ostaje pri navodima iz Rješenja Ministarstva broj 25-31-741-E/07 od 16. februara 2007. godine, te da u provedenom upravnom postupku pred nadležnim prvostepenim i drugostepenim organom uprave nije došlo do povrede ustavnih prava s obzirom na to da je drugostepeni upravni postupak proveden pravilnom primjenom relevantnih zakona. Također, Ministarstvo smatra da nema osnova za apelaciju u pogledu dužine trajanja postupka pred prvostepenim i drugostepenim organom uprave zbog toga što je prvostepeni organ donio zaključak o obnovi postupka po službenoj dužnosti broj 05-31-65/05 od 29. decembra 2006. godine, odnosno da je rješenje po žalbi doneseno 16. februara 2007. godine u skladu sa rokovima utvrđenim ZUP-om. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. U odgovoru Službe na apelaciju se navodi da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva, jer je nadležni organ izvršavao svoju zakonsku obavezu da izvrši odluku Komisije za ljudska prava.
V. Relevantni propisi
30. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 17. stav 4.
(….) Pod uvjetima iz st. 2. i 3. ovog člana o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti i nadležni sud kome je tužba podnesena, ako to pisano zatraži tužilac. Ovaj zahtjev tužilac može postaviti samo ako prethodno nije tražio odlaganje izvršenja rješenja kod organa iz stava 2. ovog člana.
Član 36. st. 1. i 2.
Sud rješava spor presudom.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. (….)
31. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 65. stav 3.
(….) 3) Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, odnosno saopćenja na zapisnik, službena osoba ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak, odnosno saopćenje na zapisnik primi, službena osoba je dužna primiti takav podnesak, odnosno usmeno saopćenje. Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci. (….)
Član 246.
Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će se:
1) ako se sazna za nove činjenice, ili se utvrdi ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku; (….)
Član 247.
(1) Obnovu upravnog postupka može tražiti stranka, a organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan može pokrenuti obnovu postupka po službenoj dužnosti. (….)
Član 277.
U postupku administrativnog izvršenja može se izjaviti žalba koja se odnosi samo na izvršenje, a njome se ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava.[…]
32. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH” br. 11/98, 27/99, 43/99 i 56/01) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Zahtjevi za vraćanje u posjed nekretnina u smislu člana 10. ovog zakona podnosi vlasnik nadležnom općinskom, gradskom odnosno kantonalnom organu uprave nadležnom za imovinsko-pravne poslove.(…) Član 12.
Nadležni organ je dužan da u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva vlasnika za povrat nekretnine, donijeti rješenje kojim se određuje da se nekretnina predaje vlasniku u posjed. Zahtjev će biti rješavan hronološkim redoslijedom kojim je zahtjev primljen, ukoliko drukčije nije propisano zakonom.
Član 17a.
Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u vlasništvu građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine (….)
33. U Pravilima procedure Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 21/04, 23/05 i 58/05) relevantne odredbe glase: Poglavlje 9.
Postupak izvršenja odluka Pravilo 62.
Izvršenje odluka Odluke Komisije konačne su i obavezne i dužno ih je poštovati svako fizičko i pravno lice. […]
VI. Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 000842 07 U od 16. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je, zbog dužine upravnog postupka, povrijeđeno pravo na odlučivanje u „razumnom roku“ zaštićeno pravom na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na dužinu trajanja postupka
40. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je upravni postupak započeo 29. decembra 2006. godine, kada je Služba po službenoj dužnosti obnovila predmetni postupak, a okončan je osporenom presudom Kantonalnog suda od 16. decembra 2011. godine. Dakle, u ovoj pravnoj stvari postupak je trajao skoro pet godina, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja postupka.
Analiza razumnosti trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju radi se o obnovi postupka nakon donošenja konačne i obavezujuće Odluke Komisije za ljudska prava broj CH/98/1162 od 7. maja 2004. godine u predmetu povrata predmetnog stana. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri.
43. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Služba 29. decembra 2006. godine donijela zaključak o dozvoli izvršenja kojim se po službenoj dužnosti obnavlja postupak.
44. Također, Ustavni sud zapaža i da je Kantonalni sud, nakon početka rada na predmetu, u kratkom vremenskom periodu donio dva prvostepena rješenja kojim su apelantovi zahtjevi za odgađanje izvršenja zaključaka o dozvoli izvršenja odbačeni. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, i pored činjenice da je predmetni postupak u pojedinim fazama (početnim) okončan u kratkom roku, navedeno ne umanjuje odgovornost Kantonalnog suda da je postupak okončan, odnosno osporena presuda donesena tek nakon četiri godine i osam mjeseci, računajući od dostave spisa sudu. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da Kantonalni sud nije ponudio nikakav argument iz kojeg bi proizlazile objektivne okolnosti koje su utjecale na ovako dugo trajanje postupka koji nije složen. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju isključivu odgovornost za ovako dugo trajanje predmetnog postupka za povrat spornog stana, budući da ne postoji ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim postupanjem doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka pred drugostepenim sudom, snosi Kantonalni sud.
45. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog toga što redovni sud nije donio odluku u razumnom roku, prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
46. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, kao i manjkavosti u dokaznom postupku.
47. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
48. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Komisija za ljudska prava donijela Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1162 od 7. maja 2004. godine, kojom je zaključeno da je povrijeđeno pravo Slavice Prole na mirno uživanje imovine, te je tačkom 6. zaključka naređeno „Federaciji Bosne i Hercegovine da osigura da se podnositeljici prijave dozvoli da se vrati u posjed stana i da osigura da Ministarstvo odbrane [FBiH] izda nalog da se podnositeljica prijave uknjiži u zemljišne knjige kod nadležnog suda kao vlasnik stana“. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su u skladu sa pravilom broj 62. Pravila procedure Komisije za ljudska prava odluke Komisije konačne i obavezne i da ih je dužno poštivati svako fizičko i pravno lice. Također, Ustavni sud zapaža da se u obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud pozvao na član 246. ZUP-a kojim je utvrđeno da će se postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnoviti: 1) ako se sazna za nove činjenice, ili se utvrdi ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku; (….). Prema članu 247. stav (1) ZUP-a, obnovu upravnog postupka može tražiti stranka, a organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan može pokrenuti obnovu postupka po službenoj dužnosti (….).
50. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude zaključio da je prvostepeni organ (koji je donio zaključak od 8. aprila 2005. godine kojim je okončan upravni postupak koji se obnavlja) pravilno odredio i pokrenuo obnovu postupka po službenoj dužnosti zbog toga što je donošenje navedene odluke o prihvatljivosti i meritumu od 7. maja 2004. godine nova činjenica, odnosno dokaz koji bi, da je bio iznesen ili upotrijebljen u ranijem postupku, doveo do drukčijeg rješenja ove upravne stvari. Pri tome Kantonalni sud ističe da je prvostepeni organ pozivanjem i ostavljanjem poziva omogućio apelantu kao stranci da sudjeluje u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog i osporenog akta zbog čega nisu osnovani prigovori iz tužbe da je prvostepeni zaključak o dozvoli izvršenja rješenja donesen bez prethodnog pozivanja apelanta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Služba i Ministarstvo donošenjem svojih akata, u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava, preduzeli neophodne korake da se Slavica Prole vrati u posjed predmetnog stana 20. juna 2007. godine. Ustavni sud, konačno, zapaža da se Kantonalni sud nije posebno bavio apelantovim navodima da je posjednik predmetnog stana po osnovu zaključenog ugovora.
51. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na izloženo, Ustavni sud ocjenjuje da nema naznaka proizvoljnosti u presudi Kantonalnog suda kada je pozivanjem na relevantne odredbe ZUP-a i ZUS-a, te materijalne propise (Zakona o prestanku primjene i Zakona o izvršenju odluka CRPC-a) utvrđeno da su tuženi, kao i prvostepeni organ donijeli pravilno i zakonito osporeno rješenje i prvostepeni zaključak, a na osnovu člana 36. st. 1. i
2. ZUS-a. Ovo osobito imajući u vidu obaveznost odluka Komisije za ljudska prava.
52. Konačno, u pogledu pitanja o naknadi štete koje je apelant pokrenuo, Ustavni sud zapaža da je predmet apelacije bila navodna povreda ustavnih prava u predmetu povrata stana na način kako je izloženo u činjeničnom dijelu ove odluke, pa iz toga slijedi da obavezivanje Federacije na dodjelu zamjenskog stana sa pravom na otkup i pitanja naknade štete za plaćenu kiriju i dodjelu zamjenskog stana koja je apelant isticao u apelaciji, kao i za nematerijalnu štetu zbog pretrpljene duševne boli Ustavni sud nije nadležan. Ovo prvenstveno zato što osporenom odlukom donesenom u upravnom postupku uopće nije odlučivano o tim pitanjima, a apelant, u skladu sa domaćim pravom, ima mogućnost pokretanja drugog parničnog postupka radi realizacije potraživanja po tom osnovu.
53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom
54. Apelant smatra da je osporenom presudom, kojom su potvrđene odluke upravnih organa na osnovu kojih je deložiran iz predmetnog stana, povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Pravo na imovinu
55. U pogledu apelacionih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se o apelantovom pravu na imovinu, odnosno o ništavosti ugovora o otkupu predmetnog stana i brisanju apelantovog prava vlasništva na predmetnom stanu nije odlučivalo osporenom odlukom, već je to pitanje bilo predmet posebnog parničnog postupka koji je okončan presudama redovnih sudova koje je Ustavni sud razmotrio u svojoj Odluci broj AP 3877/11 i zaključio da nema povrede apelantovog prava na imovinu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak po apelantovoj tužbi za povrat stana trajao skoro pet godina od toga postupak vođen pred Kantonalnim sudom, koji je trajao četiri godine i osam mjeseci, nije ponudio nikakav argument iz kojeg bi proizlazile objektivne okolnosti koje su utjecale na ovako dugo trajanje postupka.
57. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
58. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
59. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se o apelantovom pravu na imovinu, odnosno o ništavosti ugovora o otkupu predmetnog stana i brisanju apelantovog prava vlasništva na predmetnom stanu nije odlučivalo osporenom odlukom, već je to pitanje bilo predmet posebnog parničnog postupka.
60. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman