Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1677/12 (M. A. i H. A. iz Kaknja)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Naknada štete
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1677/12

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1677/12, rješavajući apelaciju Murata Arnauta i Huse Arnauta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Murata Arnauta i Huse Arnauta podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000156 11 Rev od 15. marta 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Murat Arnaut i Huso Arnaut iz Kaknja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 7. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 000156 11 Rev od 15. marta 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i RMU „Kakanj“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore 20. februara 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Općinski sud u Kaknju je Presudom broj 36 0 P 000156 07 P od 26. decembra, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 000156 09 Gž od 5. jula 2010. godine, usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da im na ime naknade štete isplati označene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamata od označenog datuma, kao i da im nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu.

6. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da su apelanti pokrenuli postupak protiv tuženog radi naknade štete, jer je tuženi na stambenim objektima apelanata prouzrokovao štetu koja se ne može sanirati, a nastala je isključivo radnjama tuženog, miniranjem na udaljenosti 200-250 m od objekata apelanata, da bi samom eksploatacijom na površinskom kopu došlo do stvaranja vještačkih jezera akumulacijom vode, koja je bila iznad nivoa objekata, pa je šteta nastala djelovanjem podzemnih voda i seizmičkih efekata koji su utjecali na stabilnost objekata koji su uslijed toga neuvjetni za stanovanje. Tuženi je osporio tužbeni zahtjev ističući da radovi nisu u uzročnoj vezi sa oštećenjima na objektima.

7. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je među strankama bilo sporno da li je djelatnost koju je obavljao tuženi miniranjem u uzročnoj vezi sa oštećenjem stambenih objekata apelanata. Na temelju ekspertize Instituta d.d. Tuzla o utjecaju rudarskih radova na odlagalištu „Bijele Vode“ i dopune nalaza predstavnika Instituta, koji su iscrpno interpretirani u obrazloženju presude, zaključeno je da je tuženi svoju djelatnost obavljao i miniranjem, te da se, s obzirom na konstatirane potrese, ne isključuje u potpunosti utjecaj miniranja na oštećenje stambenih objekata apelanata. Nadalje, na temelju dodatnog pojašnjenja Instituta, te uz ukazivanje na relevantne odredbe Pravilnika o tehničkim normativima pri rukovanju eksplozivnim sredstvima i miniranju u rudarstvu, utvrđeno je da tuženi prije izvođenja miniranja nije izvršio prethodno snimanje stanja zemljišta i objekata na koje bi eventualno miniranje moglo imati negativni utjecaj, pa na snimljeno tzv. nulto stanje sačinio adekvatan projekt miniranja kojim bi se trebali eliminirati negativni utjecaji.

8. Na temelju provedenih dokaza, kao i da je među strankama bilo nesporno da je tuženi obavljao svoju djelatnost i miniranjem, te imajući u vidu da su objekti apelanata udaljeni od 300 do 600 m od mjesta miniranja, Općinski sud je zaključio da se tuženi bavio opasnom djelatnošću iz člana 173. ZOO kojim je regulirano da se šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti smatra da potječe od opasne stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se ne dokaže da one nisu bile uzrok nastanka štete, te da, shodno članu 174. ZOO, za štetu od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da tuženi nije dokazao da se ekskulpirao za nastalu štetu na stambenim objektima apelanata u obimu izraženom u tužbenom zahtjevu.

9. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, pored ostalog, proizlazi da su neosnovanim ocijenjeni navodi tuženog da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno i da apelanti nisu dokazali uzročnu vezu između radova koje je on izvodio i nastale štete. S tim u vezi, Kantonalni sud je najprije ukazao da je u postupku bilo nesporno da je tuženi obavljao poslove miniranja i da obavljanje tih poslova predstavlja opasnu djelatnost. Nadalje, ukazano je da je odgovornost tuženog kao lica koje se bavi opasnom djelatnosti zasnovana na članu 154. stav 2. i članu 174. stav 1. ZOO, kao i da se odgovornost za štetu od opasne stvari i opasne djelatnosti zasniva na stvorenom riziku. Zbog toga, dovoljno je da se dokaže da je šteta nastala i da ona potječe od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti, a štetnik se može osloboditi samo ako dokaže da je šteta nastala isključivo ili djelimično radnjom oštećenog ili trećeg lica kako je regulirano članom 177. st. 1, 2. i 3. ZOO. Nadalje, ukazano je da je, također, bilo nesporno i da tuženi nije osigurao projektnu dokumentaciju u kojoj bi bilo prikazano nulto stanje sa utvrđenom sigurnosnom udaljenosti od seizmičkih efekata miniranja na objekte apelanata, a s čim u vezi su detaljno navedeni i dijelovi iskazi dvaju predstavnika tima Rudarskog instituta Tuzla na označenom ročištu za glavnu raspravu, koji su pojasnili činjenice na osnovu kojih je ekspertiza sačinjena. Nadalje, ukazano je da je tuženi kao lice koje izvodi radove miniranja imao obavezu da prije početka izvođenja radova na navedenom lokalitetu utvrdi zatečeno stanje objekata prije formiranja odlagališta i mogućnost sprečavanja akumulacije vode, što mu je bila i zakonska obaveza, a ne da u toku postupka, kao i u žalbi tvrdi da je jedini uzrok štete na nekretninama apelanata prirodno-fosilno klizište i da miniranje koje je nesporno preduzimao nije ni u kakvoj uzročnoj vezi sa pomjeranjem tla i nastalom štetom. U vezi sa tvrdnjom tuženog da se iz ekspertize može zaključiti da su uzroci koji su doveli do oštećenja na imovini apelanata nestabilnost padine, prisustvo podzemne vode, prirodna klizišta, ukazano je da iz zaključka o načinu miniranja izloženog u ekspertizi i njegovom pojašnjenju na označenom ročištu za glavnu raspravu proizlazi da se miniranja koja je tuženi vršio nisu mogla preduzimati prije adekvatno sačinjenog projekta miniranja i da tuženi nije preduzeo radnje koje je bio obavezan preduzeti shodno čl. 72. i 89. Zakona o rudarstvu i čl. 11, 46, 50, 53. i 112. Pravilnika o tehničkim normativima pri rukovanju eksplozivnim sredstvima i miniranju u rudarstvu. Kantonalni sud je zaključio da su to bile obaveze koje bi, da ih je tuženi preduzeo, isključile njegovu odgovornost, ali s obzirom na to da te činjenice i dokazi ne postoje i da tuženi nije dokazao da miniranja nisu ni u kakvoj uzročnoj vezi sa promjenama tla na spornom lokalitetu i nastalim štetama, proizlazi da su štete na objektima apelanata vezane za radove koje je vršio tuženi.

10. Kantonalni sud je još ukazao i na to da obaveza na naknadu štete ne može ni djelimično biti umanjena ukoliko je štetni efekt radnje tuženog bio povećan prirodnim faktorima. S tim u vezi je ukazano da je tuženi, ukoliko se radilo i o navedenim uzrocima, imao mogućnost da ove faktore predvidi, posljedice izbjegne i otkloni. U prilog ovom zaključku ukazano je da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da tuženi nije predočio dokaze da je prije početka miniranja izvršio snimanje objekata apelanata i utvrdio stvarno stanje, te sačinio adekvatan plan obavljanja djelatnosti miniranja koji ne bi proizvodio oštećenja na zatečenom stanju objekata, jer su oni postojali i prije preduzimanja radnji tuženog.

11. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge o tome da su oštećenja na objektima apelanata posljedica miniranja koje je tuženi vršio u svrhu ispuštanja vještačke akumulacije, bez projekta miniranja, bez osiguranja objekta tužioca, bez nultog stanja, tako da je pravilno izveo zaključak da je pokretanje klizišta nastalo kombiniranim djelovanjem miniranja i prodiranja vode iz formirane akumulacije jezera iznad nivoa klizne plohe kroz utjecaj povećanog dotoka vode iz akumulacije koja je rezultat rudarskih radova na potencijalno klizište, utjecaj seizmičkih potresa na objekte i poremećaj u stijenskom masivu.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 36 0 P 000156 11 Rev od 15. marta 2012. godine reviziju tuženog usvojio, obje nižestepene presude preinačio i tužbene zahtjeve apelanata u cjelini odbio.

13. U obrazloženju presude je ukazano da je tuženi osnovano istakao da je drugostepeni sud počinio povredu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer nije sankcionirao tu povredu koju je počinio prvostepeni sud koji nalaz Rudarskog instituta Tuzla nije ocijenio u skladu sa tom zakonskom odredbom.

14. Vrhovni sud je ukazao da u ocjeni ovog nalaza prvostepeni sud navodi zaključak iz njega da obavljena miniranja nisu utjecala na opće stanje terena u mjeri koja bi direktno uzrokovala pojavu njegove nestabilnosti u smislu lokalnih pokretanja padine, te da su uzroci klizišta višestruki i uglavnom prirodni (osim prirodnih uzroka, u nalazu vještaka se navode i neriješene oborinske vode). Na osnovu uvida u tehničku dokumentaciju rudnika koja se odnosi na minersko-bušačke radove može se zaključiti da obavljena miniranja nisu mogla utjecati na pokretanje terena koji se već odranije povremeno pokretao u izrazito nepovoljnim atmosferskim okolnostima. Maksimalni intenzitet potresa izazvan u najnepovoljnijim uvjetima miniranja na odlagalištu pri ekstremnim uvjetima na klizištu iznosi četiri stepena Merkalija. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da, i pored ovakvog zaključka vještaka, prvostepeni sud izvodi zaključak a taj zaključak prihvata i drugostepeni sud, da se ne može u potpunosti isključiti utjecaj miniranja na oštećenje objekata apelanata na koji su utjecali i prirodni faktori, pa po principu objektivne odgovornosti obavezuju tuženog da apelantima nadoknadi štetu. Nadalje, ukazano je da su nižestepeni sudovi, kao razlog da se ne može u potpunosti isključiti utjecaj miniranja, ukazali na dodatno pojašnjenje predstavnika Rudarskog instituta Tuzla, tj. da tuženi prije preduzimanja radnje miniranja nije ispoštovao odgovarajuće odredbe Pravilnika o tehničkim normativima pri rukovanju eksplozivnim sredstvima i miniranju u rudarstvu odnosno da prije izvođenja djelatnosti miniranja nije izvršio prethodno snimanje stanja zemljišta, objekata i ostale infrastrukture na koje bi miniranje eventualno moglo imati negativan utjecaj, pa da na takvo tzv. nulto stanje sačini adekvatan projekt miniranja. U vezi s tim je ukazano da se u reviziji osnovano ističe da je predstavnik Rudarskog instituta, pored propusta da se sačini projekt miniranja, na ročištu za glavnu raspravu ostao kod zaključka da ova miniranja nisu imala utjecaj na oštećenje objekta apelanata. Prilikom sačinjavanja nalaza Rudarski institut Tuzla imao je na raspolaganju podatke o utrošku eksplozivnog materijala prilikom miniranja i podatke o širem lokalitetu na kojem je vršio miniranje, a koje obuhvata površinu od 100x25 metara, pa u nedostatku projekta miniranja i dnevnika miniranja, uzet je najnepovoljniji odnos – najbliži položaj zone miniranja od objekata apelanata. I u tom najnepovoljnijem odnosu isključena je mogućnost utjecaja miniranja koje je vršio tuženi na oštećenje objekata apelanata. Također, Rudarski institut Tuzla je u svom nalazu isključio mogućnost utjecaja akumulacije vode, koja je nastala zbog radova tuženog, na postojanje klizišta u naselju Hausovići u kom se nalaze objekti apelanata, jer je utvrđeno da se ispod deluvijalnog pokrivača nalazi vodonepropusan supstrat kroz koji voda iz odlagališta nije mogla proći do naselja Hausovići.

15. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da je na apelantima bilo da dokažu postojanje veze između opasne djelatnosti i nastale štete, tj. da dokažu mogućnost da šteta nastane kao posljedica opasne djelatnosti tuženog. Tek kad se takva mogućnost dokaže, nastupa pretpostavka da šteta potječe od opasne djelatnosti. U konkretnom slučaju na temelju nalaza vještaka isključena je mogućnost da bi šteta na objektima apelanata mogla nastati u vezi sa opasnom djelatnošću kojom se tuženi bavi, pa time i pretpostavka da šteta potječe od te djelatnosti. Shodno navedenom, zaključeno je da tuženi ne može biti odgovoran za naknadu štete shodno čl. 173. i 174. ZOO, odnosno primjenom bilo koje odredbe materijalnog prava. Zbog toga je, u skladu sa članom 249. stav 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti tvrde da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Apelanti tvrde da im je osporenom posudom povrijeđeno pravo na pristup sudu, te da je povrijeđen princip pravne sigurnosti.

18. Povreda prava na pristup sudu, po mišljenju apelanata, ogleda se u tome da je Vrhovni sud utvrđivao činjenično stanje i vršio ocjenu dokaza bez otvaranja rasprave. U vezi s tim su ukazali da je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude, jer je zaključio da je drugostepeni sud povrijedio član

8. ZPP pri tome pristupivši utvrđivanju drugačijeg činjeničnog stanja i ocjeni dokaza, tj. nalaza Rudarskog instituta.

19. Povreda principa pravne sigurnosti, po mišljenju apelanata, ogleda se u činjenici da Vrhovni sud u istom činjeničnom i pravnom pitanju donosi različite odluke. U vezi s tim, apelanti su se pozvali na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine, te uz apelaciju priložili Presudu Vrhovnog suda broj 70 0 P 000726 10 Rev od 15. decembra 2011. godine.

20. Nadalje, apelanti tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava.

21. U prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava apelanti su ukazali da je kao nesporno utvrđeno da je tuženi obavljao poslove miniranja, da nije snimio nulto-stanje i sačinio projekt miniranja a što je bio preduvjet za siguran program miniranja. Po mišljenju apelanata, da bi se tuženi oslobodio odgovornosti, morao je, u skladu sa članom 177. st. 1. i 2. ZOO, dokazati da šteta potječe od nekog drugog uzroka koji se nalazi van stvari, čije djejstvo se nije moglo predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle izbjeći, a da je Vrhovni sud ovu odredbu u konkretnom slučaju potpuno zanemario. Također, apelanti tvrde i da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je na njima bio teret dokazivanja postojanja uzročne veze između štetne radnje i nastale štete s obzirom na to da je Vrhovni sud, drugačije ocjenjujući dokaze, zanemario član 173. ZOO kojim je regulirano da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti smatra se da potječe od opasne stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Po njihovom mišljenju, iz citirane odredbe proizlazi da je isključiva obaveza tuženog bila da dokaže da šteta ne potječe od djelatnosti kojom se bavi, već od nekog drugog uzroka, a što, po njihovom mišljenju, nije dokazano, a zbog čega je tuženi trebalo da snosi posljedice svoje neangažiranosti i nemara.

22. U prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni procesnog prava apelanti su ukazali da je osporena presuda zasnovana na članu 249. stav 1. ZPP iako je Vrhovni sud pristupio drugačijoj ocjeni dokaza i sam utvrđivao činjenice, a u kom slučaju je jedino mogao, shodno članu 250. stav 2. ZPP, ukinuti u cijelosti ili djelomično drugostepenu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje drugostepenom sudu. U ovom dijelu apelanti su ukazali i da je Vrhovni sud postupio protivno članu

241. ZPP, jer je, kako tvrde u reviziji tuženog, isključivo i bilo predloženo da se ukine drugostepena presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje, a zbog čega smatraju da je Vrhovni sud odlučivao izvan okvira postavljenog zahtjeva. Zbog svega navedenog, prema tvrdnjama apelanata, osporena presuda Vrhovnog suda je i nezakonita.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ukazao da presudom ovog suda nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da primjena prava nije bila proizvoljna.

24. Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da Vrhovni sud, zaključivši da je drugostepeni sud povrijedio član 8. ZPP, jer nije sankcionirao povredu odredaba postupka pričinjenu pred prvostepenim sudom koji nalaz Rudarskog instituta nije ocijenio u skladu s tom odredbom, i samo citirao obrazloženje prvostepene presude, a ne utvrđivao činjenično stanje kako tvrde apelanti. U prilog navedenom tuženi je istakao i da je u postupku nesporno utvrđeno da tuženi svojim radovima nije uzrokovao štetu na imovini apelanata. Zbog toga je, po mišljenju tuženog, Vrhovni sud i pravilno primijenio čl. 173. i 174. ZOO kada je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan. Tuženi je istakao i da je Vrhovni sud pravilnom primjenom člana 249. stav 1. ZPP donio svoju odluku, te, najzad, da su neosnovana pozivanja na praksu ovog suda u drugim predmetima, jer je u konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno da miniranja nisu imala utjecaj na oštećenje objekta.

V. Relevantni propisi

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.

Član 177.

(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazi van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. (2) Imalac stvari oslobađa se od odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

(…)

26. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 210.

Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad je nije utvrdio.

Član 240.

(1) Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 246.

O reviziji revizijski sud odlučuje bez rasprave.

Član 249.

(1) Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.

(…) Član 250.

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

(2) Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 000156 11 Rev od 15. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočena i dostavnica o uručenju presude apelantu, ali imajući u vidu datum donošenja presude, tj. 15. mart 2012. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 7. maj 2012. godine, zaključeno je da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člkana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

34. Apelanti su u prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, istakli da im je uskraćen pristup sudu, da je povrijeđen princip pravne sigurnosti, te da su materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeni.

35. Po mišljenju apelanata, pravo na pristup sudu im je povrijeđeno, jer je Vrhovni sud ponovno ocjenjivao dokaze i utvrđivao činjenice, a što, po njihovom mišljenju, nije moguće bez otvaranja rasprave. U suštini, apelanti iz istih razloga smatraju i da je procesno pravo proizvoljno primijenjeno, jer je Vrhovni sud ponovnom ocjenom dokaza i utvrđivanjem činjenica postupio protivno članu 250. stav 2. ZPP, odnosno mogao je jedino ukinuti drugostepenu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

36. Ustavni sud podsjeća da je, prema stavu Evropskog suda i Ustavnog suda, prije svega na redovnim sudovima da razriješe pitanje tumačenja domaćih zakona, uključujući i tumačenje proceduralnih pravila. Uloga Evropskog suda i Ustavnog suda je da utvrde da li je takvo tumačenje u skladu sa Ustavom i Konvencijom. Nadalje, član 6. Evropske konvencije ne nameće obavezu javnim vlastima da uspostave žalbene sudove. Međutim, kada takvi sudovi postoje, dužni su osigurati da osobe na koje se to odnosi shodno zakonu pred tim sudovima uživaju fundamentalne garancije sadržane u članu 6. (vidi, Evropski sud, Monell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. maja 1987. godine, Serija A broj 115, str. 21, stav 54). Način na koji će se član 6. primjenjivati u postupku pred žalbenim sudom zavisi od posebnih karakteristika postupka koji je u pitanju, mora se imati u vidu postupak u cjelini u domaćem pravnom sistemu i uloga žalbenog suda u njemu (vidi, već citiranu, Monell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Najzad, prema praksi Evropskog suda, „pravo na sud“ neodvojiv je element člana 6. Evropske konvencije u čiji opseg ulazi i pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima radi utvrđivanja nekog građanskog prava ili odlučivanja o krivičnoj optužbi (vidi, Evropski sud, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, Serija A-209, str. 20, tačka 59). Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo, već država ovo pravo može ograničiti. Kod odlučivanja o ograničenjima koja smatra potrebnim nametnuti, država uživa izvjesnu diskrecionu ocjenu, ali njima ne smije narušiti samu suštinu prava zaštićenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije, već mora slijediti legitiman cilj i postići proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, koji ne smiju snositi prevelik teret (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, tač. 70-73).

37. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelantima nije bila uskraćena mogućnost da tužbom pred sudom zatraže ostvarivanje i zaštitu svog prava na naknadu štete koju su pretrpjeli na svojoj imovini. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka, kao i iz navoda apelanata ne može se zaključiti da u postupku pred redovnim sudovima nisu uživali garancije adversarnog postupka, tj. da im je bilo onemogućeno da iznose svoje tvrdnje i dokaze kojim ih potkrepljuju, kao i da im je bila uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju o tvrdnjama i zahtjevima suprotne strane. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelantima bila dostavljena i žalba, kao i revizija koje je koristio tuženi, te da su iskoristili zakonsku mogućnost da se o njima očituju, tj. da daju odgovore na njih. Najzad, u skladu sa ZPP, u postupku po reviziji se ne mogu osporavati činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, pa shodno tome, Vrhovni sud o reviziji odlučuje bez održavanja rasprave.

38. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je osporena presuda zasnovana na članu 241. stav 1. ZPP kojim je određeno da, u slučaju kada sud utvrdi da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP u postupku pred drugostepenim sudom, s obzirom na prirodu ove povrede, osporenu presudu može preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud povrijedio član 8. ZPP, jer je propustio da sankcionira propust prvostepenog suda koji nalaz i mišljenje vještaka nije ocijenio u skladu s navedenom odredbom. U prilog ovom zaključku, Vrhovni sud je interpretirao na koje zaključke iz nalaza vještaka je ukazao prvostepeni sud, a zbog kojih je neutemeljen zaključak koji je izveo i sa kojim se saglasio i drugostepeni sud, te dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega ovakav zaključak ne može biti podržan ni relevantnim odredbama materijalnih zakona koji se primjenjuju na djelatnost rudarstva, a na koje su se oba suda pozvala. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud utvrđivao činjenice, te da je zakonsko ovlaštenje iz ZPP da u postupku odlučivanja po reviziji preinači osporenu presudu tumačio na arbitraran način i tako lišio apelante prava na pristup sudu.

U vezi sa navodima apelanata o povredi principa pravne sigurnosti, te pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud najprije podsjeća da je identične navode u povodu istog činjeničnog i pravnog pitanja razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1314/12 od 15. aprila 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, također, predmet osporavanja bila presuda Vrhovnog suda kojom je uvažena revizija istog tuženog, kao i u konkretnom slučaju i presude nižestepenih sudova preinačene na isti način kao i u konkretnom slučaju.

39. U navedenoj odluci Ustavni sud je, u vezi sa identičnim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ukazao (vidi, tačka 29) „(…) da iz obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud iz činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi izveo drugačiji zaključak u vezi s primjenom materijalnog prava, a ne kako apelant prezentira da je drugačije utvrdio činjenično stanje“, te shodno tome, zaključio da apelacione navode istaknute u tom dijelu smatra neosnovanim „(…) osobito imajući u vidu da iz revizije tuženih proizlazi da su reviziju izjavili i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a taj revizioni osnov nesporno sadrži ovlaštenje Vrhovnog suda da zavisno od okolnosti svakog konkretnog predmeta može, ako utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu“. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju Vrhovni sud na temelju činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi zaključio da ne postoji odgovornost tuženog u smislu čl. 173. i 174. ZOO, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od navedenog stava i stoga zaključuje da su navodi apelanata u ovom dijelu neosnovani.

40. Nadalje, u navedenoj odluci Ustavni sud je, u vezi sa identičnim navodima o povredi principa pravne sigurnosti uz koje je, također, prezentirana ista presuda Vrhovnog suda, ukazao da (vidi tačku 30) „(…) na osnovu dostavljene dokumentacije zaključuje da se ne radi o identičnim predmetima, jer su u dostavljenim presudama (u kojima je riješeno drugačije u odnosu na situaciju apelanata) nižestepeni sudovi utvrdili da je opasna djelatnost-miniranje inicirala nastanak štete, što pravi ključnu razliku među predmetima“. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni da li suprotne odluke domaćih sudova, a koji su pri tome i sudovi posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, predstavljaju povredu prava na pravično suđenje razvijeni sljedeći kriteriji: da li postoje „očigledne i dugoročne razlike” u praksi suda, da li je pred domaćim sudovima osiguran mehanizam za prevazilaženje nesaglasnosti i, ako postoji, u kom obimu (vidi već citirane, Bein, st. 34-40, Schwarzkopf i Taussik, Tudor Tudor, stav 31). Shodno navedenom, Ustavni sud, i u okolnostima konkretnog slučaja, tvrdnje apelanata o povredi principa pravne sigurnosti koje se temelje samo na jednoj drugačijoj odluci Vrhovnog suda ne može prihvatiti kao osnovane. Ovo tim prije što, kako je i ukazano u Odluci Ustavnog suda broj AP 1076/10 na koju se apelanti pozivaju i u apelaciji, utvrđivanje činjenica i ocjena dokaza za stranke sa sličnim zahtjevima može dovesti do različitih rezultata, a što samo po sebi ne vrijeđa princip pravne sigurnosti.

41. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno i procesno pravo na način koji bi doveo u pitanje pravo apelanata na pristup sudu i princip pravne sigurnosti.

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. Apelanti se žale na to da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu, već svoje navode zasnivaju na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti navodi apelanata već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi arbitrarno primijenili materijalno i procesno pravo na način koji bi doveo u pitanje pravo apelanata na pristup sudu i princip pravne sigurnosti.

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1677/12 (M. A. i H. A. iz Kaknja) | Sudska praksa | Aktio