Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1930/12 (M. S.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1930/12

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1930/12, rješavajući apelaciju Milana Simića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Simića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 001786 11 Rev od 23. februara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Simić (daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Banjaluke, podnio je 21. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 001786 11 Rev od 23. februara 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Radivoja Pantića, kog zastupa Vera Medan, advokatkinja iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 18. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 23. februara i 12. marta 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 001786 10 P 2 od 25. januara 2011. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je besteretno raspolaganje imovinom Čede Stankovića pravosnažnom Presudom na osnovu priznanja tog suda broj P-292/03 od 13. maja 2003. godine u korist tuženog bez pravnog dejstva u odnosu na apelanta do namirenja njegovog novčanog potraživanja iz pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-8/2000 od 7. jula 2000. godine. Tuženi je obavezan da trpi namirenje apelanta na nepokretnostima bliže označenim u izreci presude. Takođe, tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.000,00 KM u roku od 30 dana.

6. U obrazloženju prvostepene presude navodi se da je apelant 6. marta 2001. godine pokrenuo postupak izvršenja protiv Čede Stankovića, a na osnovu pravosnažne presude od 7. jula 2000. godine kojom je Čedo Stanković obavezan da apelantu isplati 50.000 DM sa zakonskim kamatama, te troškove postupka u iznosu od 1.300,00 KM. Istaknuto je da je nesporno da je sud u izvršnom postupku donio zaključak kojim se nalaže tražiocu izvršenja da predloži novo sredstvo izvršenja jer se izvršenja na sredstvima koja su predložena ne mogu sprovesti budući da se, prema izvještaju Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, nepokretnosti upisane u p. l. 1540 KO Zabrđe vode na tuženom Radivoju Pantiću. Prema tome, nesporno je utvrđeno da je apelant zbog raspolaganja dužnika onemogućen da izvrši svoje potraživanje.

7. Dalje je navedeno da nije sporno da je tuženi muž sestre Čede Stankovića, odnosno zet apelantovog dužnika Čede Stankovića, tj. da je u tazbinskom srodstvu, i da je tuženi tužio Čedu Stankovića radi utvrđenja da je on 2. januara 1995. godine za 70.000 KM kupio od Čede Stankovića njegove nepokretnosti, i to nedovršenu kuću u Bijeljini sa dijelom dvorišta, sve na k. č. 3455/2 upisano u k. k. uložak 4386 KO Bijeljina I, zatim nepokretnosti upisane u pos. list broj 1540 KO Zabrđe, kojim odgovaraju nepokretnosti upisane u zk. ul. br. 113 KO Zabrđe, zatim nepokretnosti u zk. ul. br. 502 KO Zabrđe upisane u zk. ul. br. 503 i zk. ul. 61, sve KO Zabrđe, tražeći pomenutom tužbom da se utvrdi da se sve te nepokretnosti, za koje su izmirene sve finansijske obaveze, uknjiže na tuženog kao vlasnika i posjednika. Navedena tužba je podnesena 9. aprila 2003. godine i postupak je okončan pravosnažnom presudom na osnovu priznanja od 13. maja 2003. godine.

8. Na osnovu navedenog utvrđeno je da dužnik Čedo Stanković nije imao drugu nepokretnu imovinu odakle bi se apelant u izvršnom postupku mogao namiriti, osim one za koju je priznao da je navodno prodao svome zetu odnosno tuženom.

9. Istaknuto je da ono što je sporno jeste tvrdnja tuženog da on nije znao niti je mogao da zna za dugovanja prodavca Čede Stankovića, da je on savjestan kupac i da se ne radi o besteretnom raspolaganju, te da je apelant zakasnio sa podnošenjem tužbe za osporavanje dužnikovih pravnih radnji odnosno presudu na osnovu priznanja.

10. Osnovni sud je ukazao na to da u konkretnom slučaju u formalnopravnom smislu nije bilo ugovora o kupoprodaji. Navedeno je sam tuženi priznao jer kupoprodajni ugovor, čiji su predmet nepokretnosti, da bi formalnopravno postojao mora biti sačinjen u pismenom obliku, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Ukazano je na to da pravna radnja kojom je raspolagao apelantov dužnik, a koja je imala pravno dejstvo, jeste izjava o priznanju tužbenog zahtjeva čiji je rezultat presuda na osnovu priznanja čije se osporavanje traži.

11. Osnovni sud je naveo da je Okružni sud u svom rješenju od 19. oktobra 2009. godine iskazao stav da je predmetno raspolaganje, tačnije izjava o priznanju odnosno presuda na osnovu priznanja teretno raspolaganje, te da je od te činjenice morao poći i Osnovni sud prilikom primjene člana 281 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prihvatajući takav stav Okružnog suda, tj. da presuda na osnovu priznanja o dugovanju predstavlja teretno raspolaganje, mada se iz dotadašnjeg izlaganja moglo zaključiti da presudi na osnovu priznanja nije prethodio teretni pravni posao i da je takva presuda odraz manipulacije parničnih stranaka, prvostepeni sud je naveo da je u takvoj pravnoj situaciji, shodno odredbi člana 281 stav 2 ZOO-a, tuženom bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima. Prema tome, tuženi na kome je teret dokazivanja nije oborio zakonsku pretpostavku koju predviđa član 281 stav 2 ZOO-a.

12. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 80 0 P 001786 11 Gž 2 od 21. aprila 2011. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što se iz njene izreke briše riječ „besteretno“ i u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.

13. U obrazloženju drugostepene presude navodi se da u konkretnom slučaju (prema sadržini pravosnažne presude na osnovu priznanja od 13. maja 2003. godine) ne postoji ugovor o kupoprodaji kao posebna pravna radnja, nego je taj ugovor dobio snagu zakonite pravne radnje tek donošenjem presude na osnovu priznanja koja mu prvi put daje materijalnu formu i osnažuje ga svojom sadržinom. Time se prvi put činjenice postojanja kupoprodaje obznanjuju i od tada su za njih mogla saznati treća lica.

14. Prema tome, do presude na osnovu priznanja taj ugovor nije egzistirao kao pravna radnja niti je objektivno za njega bilo moguće saznati. Tek donošenjem presude na osnovu priznanja od 13. maja 2003. godine prometovanje nepokretnosti po osnovu ugovora dobija svoj konačan i zakonit oblik i od tada je on pravna radnja koja se može osporavati, i to samo do namirenja njegovog potraživanja.

15. Istaknuto je da je drugostepeni sud radi pravilne primjene prava prvostepenu presudu djelimično preinačio kao u izreci jer je zahtjev za utvrđenje „besteretnog“ raspolaganja bio neosnovan. Ukazano je na to da suština apelantovog preostalog zahtjeva jeste osnovana i čini apelantov zakonit cilj bez obzira na neosnovanost utvrđujućeg dijela „besteretnog“ raspolaganja.

16. Protiv drugostepene presude tuženi je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 80 0 P 001786 11 Rev od 23. februara 2012. godine usvojio, obje nižestepene presude u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je apelantu u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev i obavezan je da naknadi tuženom parnične troškove u iznosu od 3.300,00 KM. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove revizionog postupka u iznosu od 300,00 KM.

17. U obrazloženju revizione presude navedeno je da shvatanja nižestepenih sudova nisu pravilna. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o osporavanju dužnikovih pravnih radnji (član 280 stav 1 ZOO-a). Ukazano je na to da se osporavanjem inače reguliše pravni institut poznat još u rimskom pravu pod nazivom Paulijanska tužba (actio Pauliana). Svrha te tužbe jeste zaštita povjerilaca od nesavjesnih dužnika. Osporavanje kao pravni institut pojavljuje se u dva oblika: u obliku osporavanja u stečaju i u obliku osporavanja van stečaja. Osporavanju u stečaju ima mjesta kad je dužnik čija se pravna radnja osporava preduzeće. Osporavanju van stečaja koje se vrši prema odredbama ZOO-a svrha je namirenje samo jednog povjerioca, te se pravna radnja jedino prema njemu proglašava bez dejstva i samo u granicama potrebnim za njegovo namirenje.

18. Navedeno je da teret dokazivanja elementa iz odredbi čl. 280 i 281 ZOO-a pada na povjerioca koji podiže paulijansku tužbu. Neophodne pretpostavke osporavanja su: dospjelost i izvršnost potraživanja povjerioca, insolventnost dužnika, svijest o oštećenju povjerioca, te pravna radnja dužnika kojom se umanjuje njegova imovina u korist nekog trećeg lica.

19. Vrhovni sud je ukazao na to da u konačno uređenoj tužbi apelant osporava raspolaganje imovinom njegovog dužnika Čede Stankovića učinjeno pravosnažnom presudom na osnovu priznanja koju je 13. maja 2003. godine donio Osnovni sud. Istaknuto je da se navedena presuda ne može smatrati pravnom radnjom apelantovog dužnika već je u pitanju pravna radnja suda. Samo izjava apelantovog dužnika o priznanju tužbenog zahtjeva sama za sebe ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo i ona pravne učinke dobija samo kad je prihvati sud i donese presudu na osnovu priznanja u smislu odredbe člana 331 ZPP koji je važio u vrijeme donošenja sporne presude od 13. maja 2003. godine, a sada odredbe člana 180 ZPP. Prema navedenim odredbama sud može, ali i ne mora, donijeti presudu na osnovu priznanja kad tužena strana prizna tužbeni zahtjev. Naime, ako sud posumnja da priznanjem tužbenog zahtjeva tuženi (a samim tim i tužilac) ide za tim da krši prinudne propise neće donijeti presudu na osnovu priznanja.

20. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u predmetnom slučaju do oštećenja apelanta kao povjerioca nije došlo pravnom radnjom dužnika Čede Stankovića nego pravnom radnjom prvostepenog suda koji je donio presudu na osnovu priznanja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okviru Vrhovnog suda. Smatra da se Vrhovni sud pravilno poziva na odredbu člana 280 stav 1 i člana 281 ZOO-a, ali da navedene odredbe proizvoljno tumači i pogrešno primjenjuje u predmetnom sporu. Ističe da njegov dužnik nije raspolagao svojom imovinom „pravnom radnjom suda“, kako to navodi Vrhovni sud, nego je raspolagao cjelokupnom svojom nepokretnom imovinom priznanjem nepostojećeg fiktivnog kupoprodajnog ugovora od 2. januara 1995. godine, da bi fiktivno prenio na ženinog brata svu svoju nepokretnu imovinu i da bi na taj način onemogućio naplatu apelantovog novčanog potraživanja u iznosu od 50.000,00 DM (KM). Zbog toga je, kako smatra apelant, pogrešan pravni stav Vrhovnog suda da izjava o priznanju tužbenog zahtjeva sama za sebe ne proizvodi pravno dejstvo jer je, prema odredbi člana 331 ZPP na koju se poziva Vrhovni sud, upravo na osnovu te izjave Osnovni sud donio presudu na osnovu priznanja.

b) Odgovor na apelaciju

22. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant osporavao pravosnažnu presudu na osnovu priznanja koju je donio Osnovni sud, te da ta presuda svakako nije radnja Čede Stankovića već radnja suda, a sud nije apelantov dužnik. Zbog toga je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude jer nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 280 i 281 ZOO-a. Prema tome, apelant je zbog radnje suda osujećen u svom potraživanju. Istaknuto je da je sud prije nego što je donio presudu na osnovu priznanja bio dužan, u smislu člana 180 stav 3 ZPP, pribaviti potrebna obavještenja budući da je priznanjem tužbenog zahtjeva apelantov dužnik svu svoju imovinu prenio na svog srodnika po tazbini, što pobuđuje sumnje da se radi o raspolaganjima koja nisu dozvoljena. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant je izgubio spor jer nije pravilno postavio tužbeni zahtjev, odnosno on je tužbom osporavao sudsku presudu, što pravno nije moguće jer se presude mogu osporavati samo redovnim i vanrednim pravnim lijekovima, umjesto da je tužbom osporavao radnju svog dužnika koju je on učinio radi osujećenja apelantovog potraživanja.

23. U svom odgovoru na apelaciju tuženi navodi da ZOO u članu 280 izričito propisuje da se može osporavati samo pravna radnja dužnika, te da to u konkretnom predmetu nije slučaj, jer sam apelant tokom postupka paulijanskom tužbom traži odnosno osporava pravosnažnu presudu Osnovnog suda od 13. maja 2003.godine. Istaknuto je da se presude ne mogu osporavati paulijanskom tužbom nego pravnim lijekovima u skladu sa zakonom. Prema tome, apelant je svojom tužbom osporavao presudu Osnovnog suda koja je donesena na njegovu štetu kao povjerioca, a ne pravnu radnju svog dužnika, što se vidi iz samog postavljenog tužbenog zahtjeva.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 280.

(1) Svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca.

(2) Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca ako uslijed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja. (3) Pod pravnom radnjom podrazumijeva se i propuštanje zbog koga je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obaveza. Član 281.

(1) Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.

(2) Ako je treće lice dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u prvoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima. (3) Kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato. (4) Odricanje od nasljedstva smatra se besplatnim raspolaganjem.

25. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

b) Presuda na osnovu priznanja Član 180.

Ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljeg raspravljanja donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda na osnovu priznanja). Sud neće donijeti presudu na osnovu priznanja i kad su ispunjeni potrebni uslovi, ako nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.). Donošenje presude na osnovu priznanja odložiće se ako je potrebno da se o okolnostima iz stava 2. ovog člana prethodno pribave obavještenja.

Priznanje tužbenog zahtjeva, na ročištu ili u pismenom podnesku, tuženi može i bez pristanka tužioca opozvati do donošenja presude.

VI.Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 001786 11 Rev od 23. februara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant navodi da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na osporavanje pravne radnje, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv na taj postupak.

33. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda u postupku utvrđivanja činjenica, ali i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom u predmetnom sporu osporavao raspolaganje imovinom njegovog dužnika Čede Stankovića, a koje je učinjeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda na osnovu priznanja od 13. maja 2003. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je utvrdio da se navedena presuda ne može smatrati pravnom radnjom apelantovog dužnika u smislu odredbe člana 280 ZOO-a, već je u pitanju pravna radnja suda kojom je u suštini apelant oštećen. Naime, izjava apelantovog dužnika o priznanju tužbenog zahtjeva koju je dao u parnici koju je protiv njega pokrenuo tuženi predstavlja njegovu pravnu radnju. Međutim, u konkretnom slučaju apelant nije osporavao tu izjavu već je osporavao presudu na osnovu priznanja od 13. maja 2003. godine. Pri tome je Vrhovni sud obrazložio kada sud donosi presudu na osnovu priznanja, te da ukoliko posumnja da priznavanjem tužbenog zahtjeva tuženi ide za tim da krši prinudne propise, neće donijeti presudu na osnovu priznanja (član 180 stav 3 ZPP). Prema tome, u konkretnom slučaju apelant nije oštećen radnjom njegovog dužnika Čede Stankovića već pravnom radnjom suda koji je donio presudu na osnovu priznanja. Dakle, proizilazi da apelant u predmetnom postupku tužbom nije mogao da osporava navedenu presudu budući da se presude mogu osporavati samo zakonom propisanim pravnim lijekovima (redovnim i vanrednim).

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene presude ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u njenom donošenju. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe iz ZOO-a i ZPP. Do takvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovan sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1930/12 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio