Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3027/12 (R. M., Z. P., J. R., S. Ć., S. R., M. V., S. K., D. K. i N. R.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Neovlašteno lice
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3027/12

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3027/12, rješavajući apelaciju Rajka Macure i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka d), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rajka Macure, Stojana Ćate i Nade Ribić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000183 10 Rev od 8. maja 2012.

godine.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija advokata Radovana Stanića u ime Zdravke Pilipović, Janka Radulje, Svjetlane Romčević, Milijane Vučenović, Stojana Krnete i Dušice Kecman podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000183 10 Rev od 8. maja 2012. godine, zato što ju je podnijelo neovlašćeno lice.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rajko Macura, Zdravka Pilipović, Janko Radulja, Stojan Ćato, Svjetlana Romčević, Miljana Vučenović, Stojan Krneta, Dušica Kecman i Nada Ribić (daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora podnijeli su 10. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000183 10 Rev od 8. maja 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, podnio je predmetnu apelaciju, ali uz nju nije dostavio punomoć za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom, kako je to propisano članom 21 stav (2) Pravila Ustavnog suda. Stoga je Ustavni sud dopisom od 23. aprila 2015. godine zatražio da se otkloni navedeni nedostatak uz napomenu da će se u suprotnom apelacija odbaciti u smislu člana 22 stav (2) Pravila Ustavnog suda.

3. Advokat Radovan Stanić u ostavljenom je roku dostavio Ustavnom sudu punomoć za zastupanje za apelante Rajka Macuru, Stojana Ćatu i Nadu Ribić, dok za ostale apelante punomoć nije dostavljena.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem testu: Okružni sud) i PGUP „RK Neimar“ iz Novog Grada (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Medicinsko-tehnološke i građevinske škole Prijedor (u daljnjem tekstu: drugotužena), Više medicinske škole Prijedor (u daljnjem tekstu: trećetužena) i Radenka Stjepića (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) zatraženo je 18. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud i Okružni sud dostavili su odgovore na apelaciju 24. februara i 6. marta 2015. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-286/03 od 25. maja 2005. godine utvrđeno je da je ugovor o građenju zaključen 30. avgusta 2001. godine između prvotuženog i drugotužene raskinut, te su obavezani prvotuženi, drugotužena i trećetužena da apelantima solidarno vrate uplaćene iznose sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno uplaćen iznos od izvršene uplate do konačne isplate, kako je bliže navedeno u izreci prvostepene presude. Tužbeni zahtjev je odbijen u odnosu da četvrtotuženog. Prvotuženi, drugotužena i trećetužena obavezani su da apelantima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.105,00 KM u roku od 30 dana.

8. U obrazloženju prvostepene presude navodi se da je uvidom u naloge za naplatu utvrđeno da su apelanti uplatili određene iznose (kako se navodi u obrazloženju presude) na ime avansa za izgradnju stanova, garaža i troškova projektne dokumentacije i građevinske dozvole, te da su navedene uplate vršene kod drugotužene i trećetužene. Iz naloga za isplate, dovodeći ih u vezu s iskazom svjedokinje D. K. koja je te naloge popunjavala, te prema njenom iskazu, na naloge se potpisivala zajedno sa vlasnikom prvotuženog R. K., proizilazi da je drugotužena u ime apelanata isplaćivala određene iznose na ime avansa za garaže i stanove R. K., vlasniku prvotuženog.

9. Istaknuto je da je na osnovu nespornih navoda i utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud u toku dokaznog postupka utvrdio da je ugovor o građenju koji je predmet spora zaključen između izvođača radova, prvotuženog i drugotužene koja je istupala kao zastupnik apelanata-krajnjih korisnika, a sve njih je prilikom zaključenja ugovora zastupao zakonski zastupnik odnosno direktor drugotužene R. S.

10. Iz sadržine ugovora nesporno proizilazi da su apelanti kao investitori odnosno udružioci sredstava u stambenoj izgradnji u ugovornom odnosu sa prvotuženim, odnosno izvođačem radova. Stoga, prema ocjeni suda, ne stoji prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod apelanata, koji je istakao prvotuženi, jer, tumačeći odredbe spornog ugovora koje se odnose na predmet te prava i obaveze ugovornih strana, proizilazi da je između apelanata i tuženih u predmetnom sporu uspostavljen obligacionopravni odnos, te je nesporno da su apelanti uplatili na ime gradnje stanova novčane iznose kako je naznačeno u izreci presude i da imaju interes da se navedeni ugovor raskine.

11. Ukazano je na to da apelanti imaju interes da se navedeni ugovor raskine jer je izvođač radova prestao s izvođenjem radova. Imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da prvotuženi kao izvođač radova nije postupao prema odredbama ugovora, odnosno u ugovorenom roku iz člana 2 ugovora, nije ispunio svoje obaveze, a niti apelantima ispostavljao građevinske situacije za daljnje uplate u izvedenim radovima, te ni nakon pregovora s apelantima da se nastavi sa radovima nije ništa preduzeo, prema mišljenju suda, ispunjeni su uslovi za raskid ugovora u smislu čl. 124. i 125. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

12. Kako je sud nesporno utvrdio da su apelanti izvršili uplate kako je naznačeno u izreci presude, pa kako raskidom ugovora zbog neispunjenja prestaje pravni osnov posjedovanja datog u ispunjenju ugovora, to su prvotuženi, drugotužena i trećetužena kao jedinstveni suparničari dužni da vrate apelantima uplaćene iznose sa zakonskim zateznim kamatama na svaki iznos od dana kada je isplata primljena, u smislu odredbe člana 135 ZOO-a.

13. Protiv prvostepene presude drugotužena i trećetužena podnijele su žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 011-0-Gž-05-01149 od 27. decembra 2007. godine djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je raskinut ugovor o građenju od 30. avgusta 2001. godine, zaključen između drugotužene i prvotuženog, tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. U preostalom dijelu, dosuđujućem dijelu, žalba drugotužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Žalba trećetužene je uvažena, prvostepena presuda preinačena i zahtjev apelanata u odnosu na tu tuženu odbijen je u cijelosti.

14. U obrazloženju drugostepene presude navodi se da je odredbom člana 84 ZOO-a propisano da se ugovor kao i svaki drugi pravni posao može preduzeti i preko zastupnika. Ovlašćenje za zastupanje zasniva se na zakonu ili drugom opštem aktu ili na izjavi volje zastupanog (punomoćje). Istaknuto je da ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja obavezuje neposredno zastupanog ili drugu ugovornu stranu. Istaknuto je da su prvotuženi i drugotužena zaključili ugovor o građenju 30. avgusta 2001. godine u Prijedoru, a u samom ugovoru kao ugovorne strane navedeni su drugotužena kao zastupnik radnika-krajnjih korisnika koje zastupa direktor škole R. S., a druga ugovorna strana je prvotuženi. Predmet ugovora je izgradnja stambene zgrade u Prijedoru, i to stambeni objekat blok B5 „Pećani“ parcela 2, lamela I, za potrebe radnika. Odredbom člana 2 ugovoreno je da je rok za izvođenje radova 210 radnih dana, a odredbom člana 3 navedenog ugovora da ukupna vrijednost radova iznosi 662.705,98 KM za stambeni prostor i iznos od 54.000,00 KM za 12 garaža u sastavu objekta. U samom ugovoru je navedeno da radnici-krajnji potrošači učestvuju sopstvenim sredstvima u finansiranju radova i da će se izvođenje radova regulisati između izvođača i investitora pojedinačno aneksom ugovora u smislu člana 5. Dalje, odredbom člana 6 ugovora određeno je da su radnici dužni da uplate avans odnosno ostali iznos ugovorene vrijednosti za izvedene radove. Taj ugovor su potpisali izvođač radova i zastupnik investitora. Pojedinačni ugovori između izvođača i radnika nisu zaključeni.

15. Prema mišljenju Okružnog suda, žalba drugotužene i trećetužene osnovano ukazuje na to da apelanti nisu ugovorna strana u predmetnom ugovoru i da zbog toga nisu aktivno legitimisani da traže raskid ugovora. Ugovor o građenju je dvostrano obavezujući ugovor koji stvara prava i obaveze za obje ugovorne strane. U samom ugovoru nisu poimenično navedeni apelanti kao investitori, odnosno nisu ugovorna strana jer nije zaključen aneks ugovora o građenju, a za takvu vrstu ugovora zakonom je propisana obavezna pismena forma. Zbog toga je bez značaja činjenica što u samom ugovoru stoji da je prvotuženi samo zastupnik. Naprotiv, drugotužena je ugovorna strana jer je njoj dodijeljeno na korišćenje neizgrađeno građevinsko zemljište radi građenja i samo je drugotužena mogla pribaviti potrebnu dokumentaciju prije započinjanja izvođenja radova.

16. Prema mišljenju Okružnog suda, osnovani su i žalbeni navodi da trećetužena nije ni u kakvom materijalnopravnom odnosu sa apelantima. Sama činjenica da su apelanti vršili nekada uplatu i preko te škole ne znači da su u materijalnopravnom odnosu, a apelanti nisu dokazali po kom pravnom osnovu je trećetužena u obavezi da im vrati uplaćeni iznos.

17. Ukazano je na to da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je obavezao i trećetuženu da zajedno sa drugotuženom isplati apelantima uplaćene iznose jer je u materijalnopravnom odnosu sa apelantima samo drugotužena. Ta škola je od Ugostiteljsko-ekonomske škole u Prijedoru dobila na korišćenje radi građenja zemljište k. č. 894/5 za izgradnju lamele I. Nakon toga je izdala pojedinačna rješenja i ugovore za apelante od 9. aprila 2002. godine, tako da se iz samih ugovora i rješenja vidi koji stan i u kojoj površini su dobili apelanti, koja je cijena stana, odnosno radi se o prodaji stanova koji nisu ni izgrađeni. Dakle, ne upuštajući se u ocjenu pravne valjanosti tih ugovora, drugotužena je u materijalnopravnom odnosu s apelantima i dužna je da im izvrši povraćaj uplaćenog novca.

18. Kako prvotuženi nije izjavio žalbu, a žalbu je izjavila drugotužena kao jedna od ugovornih strana iz ugovora o građenju, to se dejstvo te žalbe proteže i na prvotuženog u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je raskinut ugovor o građenju. Prvotuženi i drugotužena su ugovorne strane iz ugovora o građenju i u procesnom smislu predstavljaju jednu parničnu stranku (nužni jedinstveni suparničari).

19. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavila drugotužena. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000183 10 Rev od 8. maja 2012. godine usvojio reviziju drugotužene, te presudu Okružnog suda preinačio tako da se žalba drugotužene usvaja u cijelosti i prvostepena presuda preinačava na način da se tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu odbija. U preostalom dijelu drugostepena presuda je ostala neizmijenjena.

20. U obrazloženju revizione presude navodi se da je prvostepeni sud utvrdio da je Ugostiteljsko-tehnička škola u Prijedoru ishodila odobrenje za građenje od nadležnog organa uprave Opštine Prijedor za građenje dva stambena objekta – lamele I i II u naselju Pećani, da je ta škola svoje pravo prenijela na drugotuženu, i to u odnosu na objekat lamela I, da je drugotužena sa prvotuženim 30. avgusta 2001. godine zaključila ugovor o građenju kojim se prvotuženi obavezao na izvođenje građevinskih radova na objektu lamela I, s tim da mu drugotužena plati cijenu izvedenih radova, da je ugovoreni rok završetka radova 210 dana od dana pribavljanja tehničke dokumentacije, uplate avansa i zaključenja ugovora, da je ugovorom predviđeno da u finansiranju radova učestvuju radnici-krajnji korisnici, da su apelanti vršili usluge uplate avansa preko blagajne trećetužene ili direktno na ruke zakonskog zastupnika izvođača, da prvotuženi do zaključenja prvostepenog postupka nije izvršio svoju obavezu izgradnje objekta iz ugovora sa drugotuženom, da su svi apelanti 9. aprila 2002. godine sa drugotuženom zaključili ugovore koje su nazvali Ugovor o uslovima i načinu dodjele građevinskog zemljišta bez naknade i izgradnje stambenog objekta na istom, i da je drugotužena istog dana donijela rješenja o dodjeli građevinskih parcela bez naknade i o odobrenju za izgradnju stana kao etažnog dijela.

21. Vrhovni sud je naveo da se revizijom drugotužene ne osporava drugostepena presuda u dijelu kojim je uvažavanjem žalbe drugotužene preinačena prvostepena presuda na taj način da je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na raskid ugovora o građenju zaključenog 30. avgusta 2001. godine između prvotuženog i drugotužene u odnosu na drugotuženu, a ostale stranke u postupku nisu izjavljivale reviziju. Stoga je navedeno da Vrhovni sud, u smislu člana 253 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi s odredbom člana 230 ZPP nije ovlašćen da se upušta u ispitivanje zakonitosti tog dijela osporavane presude.

22. Pri takvoj situaciji kada je pravosnažno odbijen zahtjev apelanata za raskid ugovora o građenju u odnosu na drugotuženu, ostaje nejasno zašto je drugostepeni sud odbio žalbu drugotužene na prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na obavezu drugotužene na vraćanje uplaćenih iznosa avansa apelantima.

23. Prema mišljenju Vrhovnog suda, takvu obavezu drugotuženoj nije bilo moguće nametnuti kao posljedicu raskida ugovora iz odredbe člana 132 stav 2 ZOO-a, budući da je u odnosu na nju odbijen zahtjev za raskid ugovora o građenju od 30. avgusta 2001. godine, što u konačnom znači da je taj ugovor nastavio pravno egzistirati.

24. Dalje je navedeno da se revizijom pravilno ukazuje na to da iz utvrđenih činjenica ne proizilazi da su apelanti sredstva avansa za stanove i garaže uplaćivali na račune drugotužene nego su to činili prvotuženom posredstvom blagajnice trećetužene ili su ta sredstva uplaćivali gotovinski na ruke zakonskog zastupnika prvotuženog, tako da se ne može reći ni da postoji neosnovano obogaćenje drugotužene, iz odredbe člana 210 ZOO-a.

25. Istaknuto je da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio ugovore zaključene između apelanata i drugotužene 9. aprila 2002. godine kao ugovore o prodaji neizgrađenih stanova, nalazeći da je drugotužena po osnovu tih ugovora u obavezi da apelantima isplati uplaćene iznose.

26. S tim u vezi je navedeno da su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, svi apelanti sa drugotuženom 9. aprila 2002. godine zaključili ugovore koje su nazvali Ugovor o uslovima i načinu dodjele građevinskog zemljišta bez naknade i izgradnje stambenog objekta na istom. Pravna valjanost navedenih ugovora čije se kopije nalaze u spisu nije bila predmet parnice pa drugostepeni sud nije dao ocjenu pravne valjanosti tih ugovora, ali valja naglasiti da ti ugovori prema sadržini ne mogu predstavljati ugovore o prodaji neizgrađenih stanova.

27. Istaknuto je da se ugovorima od 9. aprila 2002. godine drugotužena obavezala da korisnicima dodijeli građevinsku parcelu k. č. 2145/32 upisanu u p. l. broj 3039 KO Prijedor radi izgradnje stambenog objekta uz određene obaveze korisnika (apelanata). Istaknuto je da je istina da je u ugovorima određena orijentaciona cijena stanova, ali ne i obaveza da apelanti na bilo koji način tu cijenu uplate drugotuženoj, niti je predviđena obaveza drugotužene da apelantima stanove preda u svojinu kako bi se ti ugovori mogli smatrati ugovorima o prodaji stanova. Osim toga, iz ugovora od 9. aprila 2002. godine kao ni iz drugih sprovedenih dokaza ne proizilazi činjenica da su apelanti po osnovu tih ugovora vršili bilo kakve uplate drugotuženoj, tako da čak i pod uslovom da su ti ugovori raskinuti ili da je utvrđena njihova ništavost ne bi se mogla drugotuženoj nametnuti obaveza vraćanja uplaćenih sredstava na ime avansa, kako pogrešno nalazi drugostepeni sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da je pravna konstrukcija koja je nastala kao posljedica odluke Vrhovnog suda neodrživa i nezakonita. Smatraju da, ukoliko je Vrhovni sud preinačio prvostepenu i drugostepenu presudu, onda nije postojao osnov da ostane na snazi odluka o raskidu ugovora u odnosu na samo jednu ugovornu stranu – prvotuženog, ako je tužbeni zahtjev za raskid ugovora u odnosu na drugu ugovornu stranu odbijen. Prema mišljenju apelanata, Vrhovni sud se u svojoj presudi upušta u utvrđivanje činjenica (Okružni sud se nije upuštao u ocjenu pravne valjanosti ugovora koji su zaključeni između apelanata i drugotužene 9. aprila 2002. godine), što je suprotno odredbama čl. 240 i 241 ZPPRS. Ukazuju na to da revizioni sud nije uzeo u obzir da drugotužena, koja je ugovorna strana, nije ništa preduzela s ciljem sprovođenja ugovora koji je zaključila sa prvotuženim, na koji način je mogla da zaštiti i svoje interese i interese apelanata koje je zastupala i u njihovo ime istupala prema prvotuženom. Radovi koji su izvedeni i faza izgrađenosti objekta drugotuženu ne interesuju, izvedeni radovi odnosno izvedeni dio objekta propada, prvotuženi je propao, a prema odluci Vrhovnog suda sve posljedice propusta tuženih treba da snose apelanti. Istaknuto je da je Opština Prijedor u ime drugotužene isplatila dosuđene iznose apelantima i traži rješenje za aktiviranje radova na način da se objekat završi i prodajom stanova povrate sredstva.

b) Odgovor na apelaciju

29. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku osporenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.

30. Okružni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da nisu prihvatljive tvrdnje iz apelacije o povredi ustavnih prava apelanata. Ističe da taj sud ostaje pri navodima iz obrazloženja svoje odluke, koja je bila predmet preispitivanja Vrhovnog suda. V.Relevantni propisi

31. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 84.

(1) Ugovor kao i drugi pravni posao može se preduzeti i preko zastupnika. (2) Ovlašćenje za zastupanje zasniva se na zakonu, ili drugom opštem aktu pravnog lica, aktu nadležnog organa ili na izjavi volje zastupanog (punomoćje).

Član 132.

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

VI.Dopustivost

32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelante Zdravku Pilipović, Janka Radulju, Svjetlanu Romčević, Milijanu Vučenović, Stojana Krnetu i Dušicu Kecman, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

33. U konkretnom slučaju, na traženje Ustavnog suda, Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, nije u ostavljenom roku dostavio punomoć za zastupanje apelanata Zdravke Pilipović, Janka Radulje, Svjetlane Romčević, Milijane Vučenović, Stojana Krnete i Dušice Kecman pred Ustavnim sudom. Iz navedenog proizilazi da podnosilac apelacije nije lice koje ima pravo da u konkretnom slučaju pokrene postupak pred Ustavnim sudom u odnosu na te apelante.

34. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko ju je podnijelo neovlašćeno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. U odnosu na apelante Rajka Macuru, Stojana Ćatu i Nadu Ribić, u skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000183 10 Rev od 8. maja 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 11. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 10. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelanti navode da su im osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na raskid ugovora o građenju i povraćaj novca, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv na taj postupak.

42. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje prava na pravično suđenje dovode u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

44. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, rješavajući o reviziji drugotužene, preinačio presudu Okružnog suda na način da je žalbu drugotužene usvojio u cijelosti i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu odbijen. Pri tome je Vrhovni sud naglasio da je reviziju izjavila jedino drugotužena i da se njome ne osporava drugostepena presuda u dijelu kojim je uvažavanjem žalbe drugotužene preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na raskid ugovora o građenju zaključenog 30. avgusta 2001. godine između prvotuženog i drugotužene. Stoga je Vrhovni sud naveo da, u smislu relevantnih odredbi ZPP, nije ovlašćen da se upusti u ispitivanje zakonitosti tog dijela drugostepene presude. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da, kako je pravosnažno odbijen zahtjev apelanata za raskid ugovora o građenju u odnosu na drugotuženu, ostaje nejasno zbog čega je onda drugostepeni sud odbio žalbu drugotužene u odnosu na prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na obavezu drugotužene na vraćanje uplaćenih iznosa avansa apelantima. Naime, drugotuženoj nije bilo moguće nametnuti tu obavezu kao posljedicu raskida ugovora jer je u odnosu na nju odbijen zahtjev apelanata za raskid ugovora o građenju od 30. avgusta 2001. godine, što znači da taj ugovor i dalje pravno egzistira.

45. U odnosu na navode apelanata da je Vrhovni sud utvrđivao činjenice u odnosu na pravnu prirodu ugovora zaključenih između apelanata i drugotužene 9. aprila 2002. godine, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud samo dao svoju pravnu ocjenu u odnosu na te ugovore i da se ne može govoriti o tome da je Vrhovni sud u predmetnom postupku utvrđivao bilo kakvo činjenično stanje, kako to apelanti navode.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda ne postoji bilo kakva proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene presude ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u njenom donošenju. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je u svojoj presudi dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do takvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

47. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje apelanata iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada je redovan sud za svoju odluku dao jasne razloge.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3027/12 (R. M., Z. P., J. R., S. Ć., S. R., M… | Sudska praksa | Aktio