Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2232/12 (J. D.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2232/12

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2232/12, rješavajući apelaciju Jovana Dražića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Dražića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 005019 10 Rev od 5. aprila 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 005019 09 Gž od 16. jula 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 005019 08 P od 30.

aprila 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jovan Dražić (daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 11. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 005019 10 Rev od 5. aprila 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 005019 09 Gž od 16. jula 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 005019 08 P od 30. aprila 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Zenica, koju zastupa Kantonalno pravobranilaštvo u Zenici (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 19. i 20. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 27. februara, 3. marta i 22. maja 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 P 005019 08 P od 28. januara 2009. godine odbijen je apelantov prijedlog za oslobađanje od polaganja predujma za troškove vještačenja.

6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 005019 08 P od 30. aprila 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime naknade materijalne štete nastale na porodičnoj stambenoj zgradi, bliže označenoj kao u izreci presude, na adresi Kopački put broj 107 u Zenici, plati iznos od 34,057,00 KM, na ime nematerijalne štete iznos od 8.000,00 KM, sve uz zakonsku zateznu kamatu počevši od 24. oktobra 2007. godine kao dana nastanka štete do isplate, zatim da mu tužena bez naknade izda uništenu dokumentaciju, i to: urbanističko-tehničku saglasnost za kuću, garažu i pretvaranje stambenog u poslovni prostor, te građevinske dozvole i projektnu dokumentaciju za navedene objekte. Tom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 KM.

7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant po osnovu ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 23. avgusta 1995. godine svoju porodičnu kuću u Zenici zamijenio za porodičnu kuću Abaza Ganibegovića u Banjaluci. Dalje, proizlazi da je 15. aprila 2002. godine Abaz Ganibegović napustio predmetne nekretnine u Zenici, te da je tužena sačinila zabilješku o stanju tih nekretnina i zatečenih nekretnina na zahtjev Abaza Ganibegovića radi izvršenja zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske od 15. februara 2002. godine. Dalje je utvrđeno da je Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 25. jula 2000. godine potvrđeno da je Abaz Ganibegović bio savjestan posjednik označenih nekretnina, bliže označenih u toj odluci, koje se nalaze u Banjaluci.

8. Ukazano je na to da je Abaz Ganibegović 19. septembra 2000. godine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica OMI-Banjaluka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) podnio zahtjev za izvršenje CRPC odluke. Zaključkom Ministarstva od 11. aprila 2002. godine prekinut je postupak u predmetu povrata imovine Abaza Ganibegovića, te je apelantu naloženo da u roku od 30 dana od kada taj zaključak postane konačan pokrene postupak pred nadležnim sudom kako bi dokazao da je Abaz Ganibegović prenio svoje pravo na apelanta na dobrovoljan i zakonit način. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci od 2. novembra 2006. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između apelanta i Abaza Ganibegovića, a presudom Okružnog suda u Banjaluci od 21. marta 2007. godine preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o restituciji i obavezan Abaz Ganibegović da apelantu preda u posjed porodičnu stambenu zgradu koja se nalazi u Zenici.

9. Također, u postupku je utvrđeno da je na predmetnim nekretninama u Zenici izbio požar 24. oktobra 2007. godine, da je apelant u posjed tih nekretnina ušao 25. oktobra 2007. godine, kao i da apelant na poziv tužene od 9. januara 2004. godine nije preuzeo navedene nekretnine.

10. Prema ocjeni Općinskog suda, ne postoji pravni osnov po kojem bi tužena odgovarala za materijalnu štetu na apelantovoj imovini zbog požara koji su izazvali nepoznati učinioci. Istaknuto je da apelant ne poriče da tužena njegove nekretnine nikada nije proglasila napuštenim po odredbama tada važećeg Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, niti ih je stavila pod svoju upravu.

11. Prema mišljenju Općinskog suda, samo u slučaju da tužena nije postupila po odredbama čl. 7, 9. i 11. tog zakona apelant bi eventualno imao pravo na naknadu za oštećenje svojih pokretnih i nepokretnih stvari po odredbama čl. 17. d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Nekretnine koje nisu proglašene napuštenim, niti su stavljene pod upravu općine, prema odredbi člana 17. a. spomenutog zakona izjednačavaju se sa nekretninama za koje je to učinjeno samo u pogledu vraćanja tih nekretnina vlasnicima koji su ih napustili prije 4. aprila 1998. godine, ali ni jednom odredbom tog zakona, pa ni nekog drugog zakona, nije predviđeno da za štetu na nekretninama napuštenim zbog ratnih ili poratnih okolnosti odgovara zajednica lokalne samouprave – općina.

12. Ukazano je na to da se ne može prihvatiti apelantov stav da mu je tužena dužna čuvati imovinu za vrijeme od kada ih je napustio Abaz Ganibegović do apelantovog ulaska u posjed nekretnina jer je na to bila obavezna. Istaknuto je da je primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana prestala stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana, tj. 4. aprila 1998. godine. Navedeno je da je članom 2. spomenutog zakona propisano da danom stupanja na snagu tog zakona nadležni organi u Federaciji BiH prestaju sa poduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu općine.

13. Prema mišljenju Općinskog suda, apelant nije dokazao da je tužena prije ili poslije stupanja na snagu tog zakona njegove nekretnine stavila pod svoju upravu niti ih bilo kad kome dala na korištenje kao privremenim korisnicima. Istaknuto je da za takvu štetu ne postoji nijedan propis po kome bi tužena bila dužna naknaditi je.

14. Ukazano je na to da odgovornost tužene ne postoji ni po općim pravilima odgovornosti za štetu – odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema odredbama člana 180. ZOO-a, tužena kao društvenopolitička zajednica (odnosno jedinica lokalne samouprave) odgovara za oštećenje ili uništenje nečije imovine nastalo uslijed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija ukoliko su njeni organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Prema tome, član 180. ZOO-a ne predviđa odgovornost općine kad se radi o uništenju nečije imovine zbog požara koji su izazvali nepoznati učinioci jer organi općine svakako nisu u stanju spriječiti takav vid štete, a za štetu prouzrokovanu tim krivičnim djelima odgovaraju neposredni učinioci a ne organi vlasti.

15. Prema ocjeni Općinskog suda, neosnovano je i apelantovo pozivanje da bi preuzimanjem u posjed spornih nekretnina postao dvostruki korisnik odnosno bespravni korisnik. S tim u vezi je navedeno da, iako je apelant u nadležnom sudu pokrenuo postupak za utvrđivanje da je Abaz Ganibegović prenio svoje pravo na apelanta na dobrovoljan i zakonit način, Abaz Ganibegović je podnošenjem zahtjeva za izvršenje CRPC odluke i podnošenjem tužbe sudu za utvrđivanje ništavog ugovora o zamjeni nekretnina na jasan i nedvosmislen način izrazio namjeru da vrati u posjed nekretnine koje su bile predmet ugovora o zamjeni. Stoga je apelant bio u obavezi da preuzme u posjed nekretnine na području općine Zenica.

16. Okolnost da tužena nije čuvala sporne nekretnine, na čemu insistira apelant, nije od značaja u situaciji kada se apelant saglasio da nekretnine ne preuzme u posjed po pozivu tužene nakon čega je na njega prešao rizik od eventualnog oštećenja ili propasti tih stvari.

17. Protiv prvostepene presude i prvostepenog rješenja od 28. januara 2009. godine apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 43 0 P 005019 09 Gž od 16. jula 2010. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu i rješenje.

18. U obrazloženju drugostepene presude navodi se da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za odgovornost tužene za naknadu štete koja je nastala na navedeni način za apelanta, tj. kao posljedica požara na njegovoj porodičnoj kući i ostaloj imovini u njegovoj svojini.

19. Istaknuto je da se ne mogu prihvatiti ni navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno i bez pravnog osnova obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio apelantov zahtjev za oslobađanje od polaganja predujma za troškove vještačenja. Ukazano je na to da su tačni navodi da je apelant u tužbi od 22. septembra 2008. godine predložio da bude oslobođen od plaćanja svih troškova postupka, a ne samo za oslobađanje od polaganja predujma za troškove vještačenja kako je prvostepeni sud odlučio svojim rješenjem. Međutim, istaknuto je da iz stanja spisa proizlazi da je apelantov punomoćnik primio rješenje 11. februara 2009. godine, te da u roku od 30 dana od dana prijema rješenja nije predložio donošenje dopunskog rješenja, u skladu s odredbom člana 192. stav 1. u vezi s članom 202. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naglašeno je da Kantonalni sud nema zakonski osnov za odlučivanje o prijedlogu za oslobađanje od plaćanja troškova postupka jer je odredbom čl. 400˗405. ZPP reguliran postupak i način oslobađanja od plaćanja troškova postupka, o čemu odlučuje prvostepeni sud.

20. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 43 0 P 005019 10 Rev od 5. aprila 2012. godine djelimično uvažio, obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o troškovima tako da je odbio kao neosnovan zahtjev tužene da joj apelant naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 KM. U ostalom dijelu revizija je odbijena.

21. U obrazloženju revizione presude navodi se da i prema ocjeni Vrhovnog suda ne postoji osnov po kojem bi tužena odgovarala za materijalnu štetu nastalu zbog požara u apelantovoj kući koji su izazvali nepoznati učinioci, te da je stoga neosnovan revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

22. Istaknuto je da je odredbom člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 15/02) propisano da danom stupanja na snagu tog zakona organi vlasti u Federaciji i druga tijela u Federaciji prestaju s preduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu općine, a prema članu 3. istog zakona, nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) ostaju pod upravom općine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama tog zakona.

23. Navedeno je da kako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da tužena od početka ratnih dešavanja do dana stupanja na pravnu snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana apelantovu predmetnu nekretninu nije proglasila napuštenom odnosno nije je stavila pod svoju upravu niti je njome raspolagala, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se u apelantovom slučaju ne može primijeniti odredba člana 17. d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, jer se ta zakonska odredba odnosi na napuštene nekretnine koje su proglašene napuštenim u postupku i na način kako je propisano Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama i koje su stavljene pod upravu općine.

24. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ne može se priznati tvrdnja iz revizije da to što je tuženoj Abaz Ganibegović 2002. godine predao ključeve od kuće znači da je ta nekretnina bila pod upravom tužene i da je tužena nezakonito upravljala apelantovom imovinom. Navedena okolnost, kako smatra Vrhovni sud, nije bila od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne pravne stvari jer je tužena, u skladu s odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, nadležna da postupa povodom zahtjeva za vraćanje u posjed i onih nekretnina koje nisu proglašene napuštenim i koje nisu bile pod njezinom upravom, pa je tužena u tom smislu postupala zakonito kada je odmah nakon prijema ključeva od Abaza Ganibegovića pozvala apelanta da uđe u posjed svoje nekretnine.

25. Kako apelant od 2002. godine kada je imao saznanje da je njegova kuća slobodna nije preuzeo svoju nekretninu sve dok ga neposredno nakon izbijanja požara u posjed nije uvela tužena (2007. godine), pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je na apelantu bio rizik nastale štete, a ne na tuženoj koja u smislu navedenih zakonskih propisa nije bila u obavezi da čuva apelantovu nekretninu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ustanovili da ne postoji odgovornost tužene kada se radi o uništenju imovine koje su učinili nepoznati učinioci, a koja nije bila pod njenom upravom.

26. Vrhovni sud je naveo da je apelantova revizija djelimično osnovana u dijelu odluke o troškovima spora u kojem je na osnovu člana 386. stav 1. ZPP drugostepeni sud obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 KM, ali je neosnovana u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za oslobađanje od troškova vještačenja jer apelant nije dokazao da je slabog imovnog stanja. Istaknuto je da je odredbom člana 395. ZPP propisano da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo, a naknada pravobraniocu određuje se na osnovu Zakona o pravobranilaštvu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 12/98, 18/00 i 61/06), a ne kantonalnim zakonima o pravobranilaštvima. Ukazano je na to da je, prema članu 42. stav 1. Zakona o Federalnom pravobranilaštvu, propisano da za radnje preduzete u zastupanju pred sudovima i drugim tijelima Federalno pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova prema tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova shodno tarifi, ali ne i pravo na nagradu, kako to pogrešno smatraju nižestepeni sudovi.

27. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 P 005019 08 P od 14. septembra 2012. godine apelant je oslobođen troškova uplate sudske takse na tužbu u iznosu od 350,00 KM, takse na presudu u iznosu od 350,00 KM, takse na žalbu u iznosu od 700,00 KM i takse na reviziju od 450,00 KM. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na povratak iz Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. U suštini, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je neodrživ stav redovnih sudova da je apelant bio dužan da preuzme nekretnine u posjed u općini Zenica, budući da navedeno nije utemeljeno ni na jednoj odredbi bilo kojeg zakona. Također navodi da se tužena stavila iznad zakona, te da nije mogao ostvariti svoje pravo po pravosnažnoj presudi Okružnog suda u Banjaluci od 21. marta 2007. godine kojom je Abazu Ganibegoviću naloženo da mu vrati nekretnine u Zenici budući da je tužena preuzela nekretnine od Abaza Ganibegovića čime je, kako on smatra, preuzela i odgovornost koju je prema apelantu imao Abaz Ganibegović kao saugovarač. U smislu odredbe člana 104. ZOO-a, smatra da sudovi nisu dali odgovor na pitanje zašto je tužena u njegovom slučaju postupala protivzakonito. Smatra da je u predmetnom postupku dokazao da je tužena preuzimanjem i pečaćenjem upravljala njegovom imovinom bez osnova i zakona, te da zbog toga snosi odgovornost za nastalu materijalnu štetu po članu 180. ZOO-a. Smatra da je, osim navedenog, pretrpio i znatne duševne boli zbog čega mu pripada pravo na naknadu duševne boli u smislu člana 200. ZOO-a. Također vidi proizvoljnost i u odlučivanju o njegovom zahtjevu za oslobađanje od troškova parničnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

29. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da pri donošenju osporene presude tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

30. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani navodi iz apelacije, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

31. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Istaknuto je da je apelant oslobođen od plaćanja troškova sudskih taksi (rješenjem tog suda od 14. septembra 2012. godine, koje dostavlja u prilogu odgovora), a odbijen mu je zahtjev za oslobađanje od polaganja predujma za troškove vještačenja s obrazloženjem koje je sud naveo u svojoj odluci. Općinski sud navodi da taj sud nije imao sredstva koja bi pokrila troškove provođenja vještačenja.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. od 11/98 do 15/02) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.

Danom stupanja na snagu ovog zakona organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji (u daljem tekstu: nadležni organi) prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu opštine.

Nadležni organi iz stava 1. ovog člana rješavaju o pravima vlasnika da stupe u posjed njihovih nekretnina koje su proglašene privremeno, odnosno trajno napuštenim, i pravima privremenih korisnika napuštenih nekretnina.

Član 3.

Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu opštine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom opštine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 17a.

Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u svojini građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 04. aprila 1998. godine.

Sve konačne sudske odluke, kojima se nalaže vraćanje nekretnine u posjed vlasniku, izvršavaju se od strane suda.

Započeti sudski postupci za vraćanje nekretnine u posjed vlasniku nastavljaju se dok se novi zahtjevi za vraćanje nekretnine podnose nadležnom organu iz člana 11. ovog zakona. Član l7d. stav 3.

Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom.

33. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180.

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica, uslijed akata nasilja ili terora, te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti i takvu štetu.

(2) Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

(3) Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete. (5) Odredbe stava 1. do 4. ovog člana primjenjuju se i na naknadu štete nastale od 1. januara 1981. godine.

VI.Dopustivost

34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 005019 10 Rev od 5. aprila 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na povratak iz Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

40. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje prava na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

41. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

43. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da ne postoji pravni osnov prema kojem bi tužena odgovarala za materijalnu štetu koja je nastala uslijed požara na apelantovoj kući koji su izazvali nepoznati učinioci. Redovni sudovi su utvrdili da tužena do dana stupanja na pravnu snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana apelantovu nekretninu nije proglasila napuštenom, odnosno nije je stavila pod svoju upravu niti je njome raspolagala. Stoga je zaključeno da se na konkretan slučaj ne može primijeniti odredba člana 17. d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, budući da se navedena odredba odnosi na napuštene nekretnine koje su bile proglašene napuštenima u postupku i na način kako je propisano navedenim zakonom i koje su stavljene pod upravu tužene.

44. Pri tome je utvrđeno da na drugačije rješavanje te pravne stvari nema utjecaja ni okolnost da je osoba koja je koristila apelantove nekretnine predala ključ tuženoj. Navedeno iz razloga što je tužena nadležna da postupa povodom zahtjeva za vraćanje u posjed i onih nekretnina koje nisu proglašene napuštenim i koje nisu stavljene pod upravu općine. Stoga je, prema mišljenju redovnih sudova, tužena postupila zakonito kada je pozvala apelanta da uđe u posjed svoje imovine nakon što joj je Abaz Ganibegović predao ključeve od apelantove kuće. Međutim, proizlazi da apelant od 2002. godine od kada je imao saznanje da mu je kuća slobodna u posjed kuće nije ušao prije 2007. godine, odnosno u posjed kuće ušao je tek neposredno nakon izbijanja požara. Također, redovni sudovi su utvrdili da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužene ni po općim pravilima odgovornosti u smislu člana 180. ZOO-a, budući da navedena odredba ne predviđa odgovornost tužene kada se radi o uništenju imovine koje su učinili nepoznati učinioci, a koja nije bila pod njenom upravom.

45. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku dali zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu odbijanja apelantovog zahtjeva koji se odnosio na predujam za troškove vještačenja. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Općinskog suda od 14. septembra 2012. godine, koje je doneseno nakon podnošenja apelacije, apelant oslobođen troškova uplate sudske takse u iznosu od 350,00 KM, takse na presudu u iznosu od 350,00, takse na žalbu u iznosu od 700,00 KM i takse na reviziju u iznosu od 450,00 KM, zbog čega su apelantovi navodi o tome neosnovani.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnosti ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do takvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi koji se odnose na dužinu postupka. Naime, apelant je tužbu podnio 22. septembra 2008. godine, a postupak je u cijelosti okončan presudom Vrhovnog suda od 5. aprila 2012. godine. Stoga, proizlazi da je postupak trajao ukupno tri godine i šest mjeseci, što, kako smatra Ustavni sud, ne ukazuje na kršenje principa razumnog roka, posebno kada se ima u vidu da se postupak u navedenom periodu rješavao na tri sudske instance.

48. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

49. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, kao i prava na povratak iz Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, budući da se, u suštini, navodi o kršenju tih prava zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman