Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3661/12 (D. Ž.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Društveno vlasništvo
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3661/12

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3661/12, rješavajući apelaciju Dragomira Živanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragomira Živanovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 015873 12 Gž od 3. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 015873 09 P od 15. maja 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dragomir Živanović (daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 18. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 015873 12 Gž od 3. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 015873 09 P od 15. maja 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Drage Simića, kog zastupaju Stojan Vasić i Đorđe Vasić, advokati iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 17. februara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 25. i 26. februara, te 4. marta 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 015873 09 P od 15. maja 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da su tužilac i OJP „Grad“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi) 22. aprila 1998. godine zaključili Ugovor o kupoprodaji podrumskog prostora, na osnovu kog je, u cijelosti izvršenog ugovora, tužilac od prvotuženog kupio nekretnine koje u naravi predstavljaju pomoćne prostorije - podrum, bliže označene u izreci presude, a tuženi od 2. do 28. reda da dozvole da se izvrši uknjižba prava posjeda na predmetnim nekretninama u korist tužioca u katastarskoj evidenciji koja se vodi za k.o. Bijeljina I, sa dijelom 1/1, te da se izvrši uknjižba prava svojine na tim nekretninama u korist tužioca u zemljišno-knjižnoj evidenciji koja se vodi za k.o. Bijeljina I, sa dijelom od 1/1, tako da će se te nekretnine na osnovu ove presude izdvojiti u korist tužioca, upisati u poseban zemljišno-knjižni uložak.

6. Istom presudom u cijelosti je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta i ostalih tuženih-protivtužilaca, kojim su tražili da se odbije tužba tužioca, te da se usvoji protivtužba i utvrdi da je ništav Ugovor o kupoprodaji podrumskog prostora zaključen u Bijeljini 22. aprila 1998. godine između prvotuženog kao prodavca s jedne strane i tužioca kao kupca s druge strane, što su prvotuženi-tužilac i prvotuženi dužni priznati i trpjeti, te protivtužiocima predati u posjed pomoćnu prostoriju-podrum, bliže označenu u izreci presude, te da protivtužiocima-tuženim solidarno naknaditi troškove parničnog postupka.

7. Apelant i ostali tuženi, bliže navedeno u izreci presude, su obavezani da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.340,00 KM, a tužioci po protivtužbi, bliže navedeno u izreci presude, tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 400,00 KM, sve u roku od 30 dana.

8. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da utvrđene činjenice ukazuju da se u konkretnom slučaju ne radi o prostoru koji predstavlja zajedničku svojinu vlasnika na pojedinim dijelovima zgrade u smislu člana 43 Zakona o stvarnim pravima nego da se radi o prostoru koji ne predstavlja zajedničku svojinu etažnih vlasnika na posebnim dijelovima zgrade. Radi se o poslovnom prostoru koji je bio namijenjen za tržište, a koji je u postupku izlaganja nekretnina bez ikakvog pravnog osnova upisan kao zajednička svojina vlasnika na posebnim dijelovima zgrade, što je očigledno učinjeno greškom. Sve navedeno je potvrdio vještak geodetske struke B. V. Istaknuto je da nalaz navedenog vještaka potvrđuje da je Komisija za izlaganje nekretnina (u daljnjem tekstu: Komisija), smatrajući da se ovdje radi o zajedničkim prostorijama, izvršila knjiženje u korist nosioca prava na posebnim i zajedničkim dijelovima zgrade očigledno omaškom, jer nije znala status tih prostorija.

9. Shodno tome, netačna je tvrdnja tuženih po protivtužbi da je ovaj poslovni prostor bio prostor van prometa nego, naprotiv, to je bio prostor namijenjen za tržište. Ukazano je da je tačno da u Ugovoru o kupoprodaji podrumskog prostora koji je zaključio prvotuženi s tužiocem 22. aprila 2008. godine nisu navedene katastarsko-knjižni podaci parcele, odnosno objekta koji se prodaje, nego je navedeno samo da prodavac prodaje a kupac kupuje nekretnine-podrumski prostor u lameli D-10 u Bijeljini u površini 38 m², te da je nesporno utvrđeno da je tužilac uveden u posjed kupljenih nekretnina. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra, kao i iz dokumentacije uz nalaz vještaka građevinske struke, nesporno je utvrđeno o kojem se poslovnom prostoru radi. Stoga može da se zaključi da je predmet spora nesporan, odnosno da se zna o kojem se to poslovnom prostoru radi.

10. Istaknuto je da, prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljenjem tekstu: ZOO), za zaključivanje kupoprodajnog ugovora predmet ugovora mora da bude odrediv, ali ne i precizno određen. U konkretnom slučaju, prema ugovoru od 22. aprila 2008. godine predmet je odrediv, ali ne i precizno određen, pa je tačno da takav ugovor nije bio podoban za direktnu uknjižbu prema Zakonu o zemljišnim knjigama i iz tih razloga nije ni uknjižen, ali jeste podoban da kao pravno valjan osnov bude osnov za sticanje prava svojine nekretnina koje su predmet tog ugovora, koji je odrediv i koji je u konkretnom slučaju naknadno određen. Ugovor je u cijelosti izvršen pa bi trebalo da ta presuda zamijeni Aneks ugovora koji je trebalo da bude naknadno sačinjen, a te činjenice prvotuženi kao ugovarač predmetnog ugovora nikada nije sporio. Prema tome, činjenica da u Ugovoru o kupoprodaji podrumskog prostora nisu navedene katastarsko-knjižne oznake ne ukazuje da je iz tog razloga ugovor ništav, pogotovo što saslušani svjedok D. L. navodi da je tek od devedesetih godina krenula uknjižba etažnog vlasništva.

11. Osnovni sud je naveo da apelantov iskaz, zajedno s drugim dokazima, još jednom potvrđuje da su svi stanari dobili dijelove podruma koje će koristiti, a da za ostali dio podruma, kako i sam apelant navodi, nisu ni znali da im pripada i da mogu da ga koriste. Prema tome, predmetne prostorije namjenski i nisu bile predviđene kao zajedničke prostorije nego predstavljaju prostorije namijenjene za tržište, kako je to naveo vještak M. I. kome je bilo poznato još u fazi projektovanja zgrade da će određene prostorije biti namijenjene za tržište.

12. Istaknuto je da je u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, a to je 16. septembra 2009. godine, odnosno u vrijeme zaključenja spornog ugovora, važio Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima koji je u konkretnom slučaju kod utvrđivanja prava svojine trebalo da se primijeni jer je novi Zakon o stvarnim pravima stupio na snagu 4. septembra 2009. godine, a treba da se primijeni od 1. januara 2010. godine.

13. Osnovni sud je naveo da iz izloženog proizilazi da tuženi-protivtužilac nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz čl. 47 i 49, te člana 103 ZOO kojima su regulisani razlozi za ništavost ugovora, a na koje se pozivaju tuženi-protivtužioci, što znači da je predmetni zaključeni kupoprodajni ugovor između tužioca i prvotuženog valjan pravni osnov za sticanje prava svojine.

14. U odnosu na apelantove navode o tome da prvotuženi kao prodavac nije bio upisan kao vlasnik spornih nekretnina i da nije mogao da zaključi ugovor, odnosno da proda taj prostor, istaknuto je da su navedene tvrdnje kontradiktorne s njegovim tvrdnjama da je i on pravo svojine na stanu stekao na identičan način. Naime, apelant je naveo da je za njega Opština Bijeljina kupila stan od GIK „Rad“, odnosno da je i on bio jedan od kupaca, pa je taj stan otkupio nakon što je na njemu stekao stanarsko pravo. Prema tome, po mišljenju suda, ako GP „Rad“, koji nije bio upisan kao vlasnik tih nekretnina, nije mogao da proda stan Opštini, odnosno sam apelant takvim tumačenjem ne bi mogao da stekne pravo vlasništva na stanu u toj zgradi u kojoj ima pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade, odnosno na zajedničkim dijelovima.

15. U smislu navedenog je ukazano da iz zk. ul. 13668 k.o. Bijeljina I, koji nosi datum 17. april 2012. godine, proizilazi da je stambeno-poslovna zgrada 1. upisana na Opštinu Bijeljina sa pravom raspolaganja, odnosno na vlasnike etažnih jedinica. Iz pomenutog zk. uloška proizilazi da je to osnovni zk. izvod za cijelu zgradu, a ne i za njene etažne dijelove, jer bi za to morali da budu formirani posebni zk. ulošci u kojima bi bio naveden i taj poslovni prostor pojedinačno, kako je naveo i vještak geometar.

16. Navedeno je da prodavac tog poslovnog prostora, kao i prodavac stana apelantu, GIK „Rad“, svoje pravo da vrše prodaju crpe iz odredaba čl. od 21 do 26 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Tužilac pravo sticanja svojine na osnovu pravnog posla stiče shodno odredbi člana 20 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima.

17. Protiv prvostepene presude apelant i tuženi P. P. su podnijeli žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 80 0 P 015873 12 Gž od 3. oktobra 2012. godine odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Apelant i tuženi P. P. su obavezani da tužiocu naknade troškove žalbenog postupka u iznosu od 480,00 KM.

18. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je Okružni sud prihvatio način na koji je prvostepeni sud utvrdio činjenično i primijenio materijalno pravo. Istaknuto je da žalitelji neosnovano osporavaju da je uviđaj proveden na licu mjesta u odsustvu prvostepenog suda i parničnih stranaka, tj. u prisustvu samo vještaka geodetske i građevinske struke čime je, po žalbenim navodima, prvostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku RS-a (u daljnjem tekstu: ZPP) koje regulišu institute uviđaja i vještačenja.

19. Ukazano je da uviđaj nije proveden, te da je provođenje navedene radnje apelant predložio tek na glavnoj raspravi od 2. februara 2012. godine. Apelant nije dokazao da nije kriv što provođenje ove radnje nije predložio na pripremnom ročištu, shodno pravilnoj primjeni člana 102 stav 2 ZPP-a, zbog čega ona nije provedena i zbog čega u procesnom postupanju prvostepenog suda nema povrede procesnog prava.

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da redovni sudovi idu na termin odrediv predmet prodaje. Po apelantovom mišljenju odredivost predmeta prodaje ne može da se primijeni u ovom slučaju, jer je prije 22. aprila 2008. godine taj podrumski prostor u cijelosti definisan lokacijom, površinom, a sa druge strane što je veoma bitno u važećoj evidenciji nekretnina, upisan je titular na tom podrumskom prostoru. Ističe da je prvotuženi prodao stvar koja nije njegova, i s tim u vezi protivtužba je osnovana.

b) Odgovor na apelaciju

21. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

22. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u ovom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Istaknuto je da je ovaj lokal potpuno odvojen i da nema nikakve veze s podrumima stanara, te da je sve detaljne činjenice relevantne za presuđenje taj sud naveo u obrazloženju svoje presude. Takođe je ukazano da je potpuno irelevantno da li taj poslovni prostor ima 38 ili 40 m² (u presudi je objašnjeno zbog čega je postojala ta razlika u površini), te da navedeno može da bude relevantno samo kupcu odnosno tužiocu.

23. U svom odgovoru na apelaciju tužilac navodi da u ovom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Kad je predmet obaveze nedopušten Član 49.

Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.

Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Sticanje prava svojine Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 015873 12 Gž od 3. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu, a apelacija je podnesena 18. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora i predaje u posjed nekretnina, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

31. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

33. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u postupku utvrđeno da predmet ugovora, zaključenog između prvotuženog kao prodavca i tužioca kao kupca od 22. aprila 1998. godine, nije bio precizno određen ali je bio odrediv u smislu odredbi ZOO. Stoga, kako to proizilazi iz obrazloženja koja su dali redovni sudovi u osporenim presudama, navedeni ugovor nije bio podoban za uknjižbu u smislu Zakona o zemljišnim knjigama, ali predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava svojine u smislu člana 20 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima na nekretninama koje su bile predmet ugovora. Takođe, u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je da je ovaj ugovor u cijelosti izvršen i da se tužilac nalazi u posjedu kupljenih nekretnina (podrumskih prostorija). Dalje je u ovom postupku utvrđeno da svi stanari zgrade, među kojima je i apelant, u kojoj se nalazi ovaj poslovni prostor, imaju svoje podrume u vlasništvu, te da se u konkretnom slučaju ne radi o prostoru koji predstavlja zajedničku svojinu vlasnika na posebnim dijelovima zgrade već se radi o prostoru koji je bio namijenjen za prodaju, odnosno za tržište. Stoga je u obrazloženjima osporenih presuda naglašeno da proizilazi da je ovaj poslovni prostor, koji je bio predmet navedenog ugovora, potpuno odvojen i nema nikakve veze s podrumima stanara. Takođe, utvrđeno da pravo prvotuženog na prodaju ovog poslovnog prostora proizilazi iz odredbi čl. 21 do 26 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima.

34. Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može da nađe elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3661/12 (D. Ž.) | Sudska praksa | Aktio