Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1936/12 (I. O.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dokazni postupak
  • Hipoteka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1936/12

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1936/12, rješavajući apelaciju Ismeta Okanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Okanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 053673 11 Rev od 2. februara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003616 08 Gž od 16. septembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2065/05 od 14. aprila 2008.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ismet Okanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vinka Gutić, advokatica iz Lukavca, podnio je 21. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 053673 11 Rev od 2. februara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 003616 08 Gž od 16. septembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2065/05 od 14. aprila 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, zatim UPI banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena), OKA-Komerca d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Sulejmana Okanovića (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je 29. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud i prvotužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 12. januara 2015. godine. Drugotuženi i trećetuženi nisu odgovorili na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj P-2065/05 od 14. aprila 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi ugovor o založnom pravu zaključen 12. augusta 2002. godine između prvotužene i apelanta i prednika apelanta i trećetuženog (Mehmeda Okanovića) u dijelu radi osiguranja kredita prvotužene zasnivanjem založnog prava na apelantovim nekretninama

– poslovnom objektu sa pripadajućim građevinskim zemljištem u Tuzli (preciznije označenog u izreci presude), procijenjene vrijednosti na 80.627,00 KM (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja ukine klauzula pravosnažnosti Rješenja o izvršenju broj Ip.1035/02 Općinskog suda od 13. augusta 2002. godine, kojom je određeno osiguranje novčanog potraživanja prvotužene kao založnog povjerioca prema založnom dužniku – drugotuženom, a na osnovu ugovora o kreditu od 9. augusta 2002. godine u iznosu od 280.000,00 KM. Presudom je odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se poništi sporazum koji su zaključili prvotužena kao založni povjerilac i drugotuženi, apelant i apelantov prednik, a koji je zaključen pred Općinskim sudom 13. augusta 2002. godine i kojim su se stranke saglasile da je prvotužena kao založni povjerilac odobrila drugotuženom kao založnom dužniku na osnovu ugovora o kreditu od 9. augusta 2002. godine dugoročni kredit u iznosu od 280.000,00 KM sa kamatnom stopom od 4% na godišnjem nivou i zakonskom kamatom u skladu sa zakonom na period od 60 mjeseci, računajući od dana prijenosa sredstava na račun drugotuženog kao založnog dužnika i gratis periodom od 12 mjeseci, nakon čijeg isteka se drugotuženi kao založni dužnik obavezuje da vrati kredit u 48 mjesečnih rata, a prema dinamici utvrđenoj otplatnim planom koji je sastavni dio ugovora o kreditu, te kojim su se stranke saglasile da se radi osiguranja i uredne otplate zaduženja iz tačke 1. sporazuma zasnuje založno pravo u korist prvotužene kao založnog povjerioca na predmetnim nekretninama u vlasništvu apelanta kao založnog jemca, te da tuženi trpe i priznaju da se u zemljišnim knjigama briše izvršena zabilježba rješenja o izvršenju Općinskog suda od 25. januara 2005. godine na zahtjev prvotužene radi prinudne naplate iznosa od 298,694,67 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da nije dopušteno izvršenje na predmetnim nekretninama, te da se navedene nekretnine imaju izdvojiti iz nekretnina na kojima je dopušteno izvršenje u predmetu broj Ip. 127/05 od 25. januara 2005. godine, što su tuženi dužni priznati i trpjeti, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i da tuženi apelantu naknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrđeno da je apelant 10. juna 2002. godine dao punomoć trećetuženom, koji je apelantov brat i direktor i zakonski zastupnik drugotuženog. Dalje je utvrđeno da je navedenom punomoći apelant dao ovlaštenje trećetuženom za potpisivanje hipoteke na predmetnim nekretninama, kako stoji u procjeni vrijednosti, a koje služe kao garancija kod prvotužene, te da je procjena vrijednosti predmetnih nekretnina izvršena 16. maja 2002. godine. Općinski sud je utvrdio da je apelant potpisao punomoć i da je punomoć ovjerena u Općinskom sudu pod brojem Ov-4600/02 od 10. juna 2002. godine. Dalje je utvrđeno da je apelant 12. februara 2009. godine putem ovlaštenog punomoćnika zaključio ugovor o zasnivanju založnog prava sa prvotuženom kao založnim povjeriocem. Zaključenjem navedenog ugovora, kako je dalje istaknuto, apelant je pristao da se na predmetnim nekretninama odredi i uknjiži založno pravo i da one predstavljaju sredstvo osiguranja izvršenja po osnovu ugovora o kreditu zaključenog između prvotužene kao davaoca kredita i drugotuženog kao korisnika kredita. Također je utvrđeno da je prvotužena sa drugotuženim i apelantom pred Općinskim sudom pod brojem predmeta Ip.1035/02 13. augusta 2002. godine zaključila sporazum o zasnivanju založnog prava na predmetnim nekretninama. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev nalazeći da je punomoć ovjerena u nadležnom sudu 10. juna 2002. godine bila izdata u smislu odredbi čl. 301. stav 1, 307, 308. i 309. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da je punomoćnik preuzeo pravne poslove u okviru date punomoći, odnosno da je preduzeo radnje na koje je bio ovlašten predmetnom punomoći, a koja u smislu člana 91. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predstavlja specijalnu punomoć.

7. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 P 003616 08 Gž od 16. septembra 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, pozvavši se na odredbe čl. 89, 90. i 91. st. 1. i 4. ZOO-a, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant ovlastio trećetuženog da kao njegov punomoćnik, a u svrhu osiguranja kredita koji je dala prvotužena sa njom zaključi ugovor o zasnivanju založnog prava – hipoteke na predmetnoj nekretnini (u punomoći je navedeno da je procjena nekretnina rađena 16. maja 2002. godine) i da je trećetuženi imao urednu punomoć na osnovu koje je preuzeo samo one radnje na koje je bio ovlašten (zasnivanje hipoteke) pa iste radnje obavezuju apelanta. Predmetna punomoć i prema ocjeni Kantonalnog suda predstavlja specijalnu punomoć u smislu odredbe člana 91. stav 4. ZOO-a jer je apelant ovlastio trećetuženog za potpisivanje hipoteke (preuzimanja tačno određenog posla) zbog čega su irelevantni i neprihvatljivi žalbeni navodi da je punomoć trebala da sadrži sve elemente iz ugovora o zasnivanju založnog prava, potpune podatke o kreditu, kreditnom dužniku i povjeriocu, visinu kredita, pa da bi bila punovažna. Kantonalni sud je također utvrdio da su neosnovani apelantovi prigovori da su predmetne nekretnine bračna stečevina apelanta i njegove supruge, kao i prigovor da su postojale mane volje i to prevare (član 60. ZOO-a), budući da je te činjenice prvi put istakao u žalbi. Navedeno je da apelant nije pružio dokaze za to da spomenute činjenice nije mogao bez svoje krivice iznijeti do zaključenja glavne rasprave, pa se stoga on ne može smatrati savjesnim žaliteljem, pri čemu se Kantonalni sud pozvao na član 207. stav 1. ZPP.

8. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 053673 11 Rev od 2. februara 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primjenjujući odredbu člana 8. ZPP savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, pa tako i apelantov iskaz, nakon čega je na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna, kako je pravilno zaključio i drugostepeni sud. Vrhovni sud je smatrao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je punomoć izdata u smislu člana 301. stav 1, 307, 308. i 309. ZPP, da je kao takva punovažna, a da su radnje koje je preduzeo trećetuženi na osnovu te punomoći u smislu odredbe čl. 89˗91. ZOO-a pravno obavezujuće. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali razloge koje je kao pravilne prihvatio i taj sud. Također, Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud pri odlučivanju o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude opravdano odbio uzeti u obzir nove činjenice koje su ponuđene tek u žalbi u smislu tvrdnje da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu, kao i činjenicu da je bilo mana volje, to jeste prevare prilikom zaključivanja ugovora o zalogu. Apelant nije učinio vjerovatnim, kako je zaključio Vrhovni sud, da bez svoje krivice navedene činjenice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave shodno članu 207. stav 1. ZPP. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant u veoma iscrpnoj apelaciji obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom i pogrešnom primjenom pozitivnog prava. Istakao je da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da predmetna punomoć predstavlja specijalnu punomoć koju je dao apelant iako u njoj nisu precizno navedeni identifikacija stranaka (ime kreditnog dužnika-drugotuženog i poslovno ime i sjedište povjerioca), podaci o potraživanju, kao i o založenoj nekretnini, uključujući i dokaz o vlasništvu, apelantovu izjavu da pristaje na upis hipoteke na njegovoj nekretnini, zatim izjavu trećih lica koja su suvlasnici predmetne nekretnine da su svjesni posljedica do kojih može dovesti zaključeni ugovor o založnom pravu. Prema apelantovom mišljenju, s obzirom na to da su nejasne odredbe punomoći – ovlaštenja koja je apelant dao trećetuženom, redovni sudovi su morali ispitati zajedničku namjeru ugovarača. Dalje je navedeno da su predmetne nekretnine bračna stečevina apelanta i njegove supruge, kao i da za predmetnu zgradu nije izdata građevinska dozvola, zbog čega se na navedenim nekretninama nije mogla zasnovati hipoteka. Apelant također navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je postupak trajao od 1. decembra 2005. godine pa do 22. marta 2012. godine kada je apelantu dostavljena odluka o reviziji, dakle šest godina i tri mjeseca. Apelant potražuje naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u osporenoj odluci tog suda dati odgovori na sva pitanja koja su postavljena u reviziji. Također je istaknuto da navedenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji niti je primjena prava bila proizvoljna. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je osporena odluka tog suda zakonita i pravilna i da nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Navedeno je da je Kantonalnom sudu 8. oktobra 2008. godine dostavljen spis Općinskog suda, a da je Kantonalni sud nakon što je odlučio o apelantovoj žalbi spis vratio Općinskom sudu 3. decembra 2010. godine. Predloženo je da se apelacije odbije kao neosnovana.

12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su tvrdnje i stavovi koje je apelant istakao u apelaciji već raspravljeni pred redovnim sudovima, kao i da je Vrhovni sud potvrdio zaključke nižestepenih sudova. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Općinski sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je postupak iniciran tužbom 1. novembra 2005. godine. Dalje je istaknuto da je apelant na pripremnom ročištu 18. juna 2007. godine preinačio tužbu u smislu što je uz prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev iz tužbe tražio i ukidanje klauzule pravosnažnosti Rješenja o izvršenju broj Ip-1035/02 Općinskog suda od 13. augusta 2002. godine, te je rješenjem tog suda u smislu odredbi čl. 56. i 57. ZPP primljena na znanje preinaka tužbe i dopušteno raspravljanje o njoj. Zatim je navedeno da je sud proveo dokaze uvidom u spis predmeta broj I .17912/04, nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke koji se nalazi u navedenom spisu, knjigu ovjere potpisa, kao i saslušanje svjedoka. Općinski sud je istakao da se radi o obimnom i kompleksnom predmetu u pogledu pravnih i činjeničnih pitanja. Također je istaknuto da je pripremno ročište od 9. maja 2007. godine odloženo na prijedlog apelantovog punomoćnika, a ročište za glavnu raspravu od 5. septembra 2007. godine odloženo je na prijedlog apelanta i trećetuženog zbog mogućnosti rješavanja spora mirnim putem. Općinski sud je naveo da je odgovornost za dužinu postupka u većem obimu na apelantu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Prvotužena je u odgovoru na apelaciju navela da su osporene odluke redovnih sudova pravilno donesene, te da su stoga navodi apelacije neosnovani.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 207. stav 1.

(1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

Član 301. stav 1.

(1) Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili zaposleni kod službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i za pravna lica zaposleni kod tog pravnog lica, a za fizička lica bračni odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili po tazbini. Član 307.

Ako stranka u punomoćju nije bliže odredila ovlaštenja punomoćnika, punomoćnik koji nije advokat može na osnovu takvog punomoćja da vrši sve radnje u postupku, ali mu je uvijek potrebno izrično ovlaštenje za povlačenje tužbe, za priznanje ili za odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje poravnanja, za odricanje ili odustanak od pravnog lijeka i za prenošenje punomoćja na drugo lice, kao i za podnošenje vanrednih pravnih lijekova.

Član 308. stav 1.

(1)Stranka izdaje punomoćje pismeno ili usmeno na raspravni zapisnik.

Član 309. stav 1.

(1)Punomoćnik je dužan da pri prvoj radnji u postupku podnese punomoćje.

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 89. st. 1. i 2.

Davanje punomoćja (1) Punomoćje je ovlašćenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku.

(2) Postojanje i obim punomoćja su nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato.

Član 90.

Posebna forma punomoćja Forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog posla.

Član 91. st. 1. i 4.

Obim ovlašćenja (1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.

(4) Punomoćnik ne može bez posebnog ovlašćenja za svaki pojedini slučaj preuzeti mjeničnu obavezu, zaključiti ugovor o jemstvu, o poravnanju, o izabranom sudu, kao ni odreći se nekog prava bez naknade.

VI.Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 053673 11 Rev od 2. februara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 22. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

20. Apelant opovrgava osporene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu navedenog prava, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio da se utvrdi ništavost ugovora o založnom pravu, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na suđenje u razumnom roku

24. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava s aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantni principi

25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

26. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

27. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

28. Ustavni sud zapaža da je apelant parnični postupak pokrenuo 1. novembra 2005. godine, koji je pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda koju je apelant primio 22. marta 2012. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine postupka jeste period od šest godina i četiri mjeseca.

c) Analiza dužine trajanja postupka

29. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi poništenja ugovora o založnom pravu. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je postupak za apelanta vrlo značajan.

30. Zatim, Ustavni sud zapaža da je parnični postupak na tri sudske instance trajao šest godina i četiri mjeseca. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred prvostepenim sudom okončan u roku od dvije godine i pet mjeseci. Imajući u vidu da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak, da je u postupku bilo više učesnika, kao i da je na zahtjev parničnih stranaka dva puta odložio ročišta, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud proveo postupak u roku koji se može smatrati razumnim rokom u smislu zahtjeva člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u žalbenom postupku odlučio u roku od dvije godine i dva mjeseca, računajući od dana kada mu je Općinski sud dostavio spis, a da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao jednu godinu i četiri mjeseca. Ustavni sud smatra da navedeni rokovi u kojima su provedeni žalbeni i revizioni postupak zadovoljavaju zahtjeve razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je period od šest godina i četiri mjeseca u kojem je okončan parnični postupak na tri sudske instance, a radilo se o složenom predmetu, ipak u granicama razumnog roka, kako je zagarantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku neopravdani.

31. Ustavni sud zaključuje da dužina postupka zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da nema kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

32. Apelant je zatražio da mu se zbog dužine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51).

33. Uzimajući u obzir zaključak Ustavnog suda da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud nalazi i da je zahtjev za naknadu nematerijalne štete neosnovan.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev radi isplate duga, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom pozitivnog prava.

35. U vezi s tim apelantovim prigovorima kojim ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev na tri sudske instance odbijen kao neosnovan. Ustavni sud uočava da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev da se poništi ugovor o založnom pravu, kao i sporazum kojim se apelant obavezao kao založni jemac. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da je apelant trećetuženom izdao urednu punomoć kojom ga je ovlastio na preduzimanje tačno određenih radnji, to jeste na zasnivanje hipoteke na predmetnim nekretninama, a u svrhu osiguranja kredita koji je dobio drugotuženi čiji je direktor i zakonski zastupnik trećetuženi. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da predmetna punomoć predstavlja specijalnu punomoć u smislu odredbe člana 91. stav 4. ZOO-a. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim tačkama ove odluke.

Pravo na nediskriminaciju

39. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

40. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje ima se smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

42. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o pravu na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije i pravu na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak povodom apelantove tužbe za poništenje ugovora o založnom pravu, koji je bio složen, trajao ukupno šest godina i četiri mjeseca.

44. Ustavni sud zaključuje i da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši apelantov tužbeni zahtjev, za svoje odlučenje dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.

45. Također, nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1936/12 (I. O.) | Sudska praksa | Aktio