Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1935/12 (H. P.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Propisano zakonom
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1935/12

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1935/12, rješavajući apelaciju H. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 P 001407 11 Rev od 22. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 001407 09 P od 11. februara 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. H. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, podnio je 21. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 001407 11 Rev od 22. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 001407 09 P od 11. februara 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Općinskog suda, te od Mesuda i Jasmine Mustedanagić (u daljnjem tekstu: tužitelji ili prvotužitelj i drugotužiteljica) zatraženo je 2. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužitelji odgovorili su na apelaciju u periodu od 9. do 12. februara 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 001407 09 P od 11. februara 2010. godine usvojen je otkaz ugovora o zakupu stana (ugovora o iznajmljivanju stana) zaključenog između tužitelja i apelanta 15. novembra 2002. godine, te je apelant obavezan da sa stvarima i svim licima iseli iz stana koji se nalazi u Cazinu, preciznije označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i preda ga tužiteljima na raspolaganje, te im isplati i zakupninu (stanarinu) u iznosima od po 150,00 KM mjesečno za period od 1. septembra 2005. godine do 30. aprila 2006. godine, odnosno u iznosima od po 250,00 KM mjesečno za period od 1. maja 2006. godine do 31. decembra 2009. godine, što ukupno iznosi 12.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, na način naveden u izreci presude i sa rokom od dospijeća pa do isplate (stav prvi izreke). U preostalom dijelu odbijeni su postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu traženih zakonskih zateznih kamata preko dosuđenog iznosa i zahtjev za naknadu parničnih troškova postupka (stav drugi izreke). Stavom trećim izreke presude odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za otkaz ugovora o zakupu, isplatu dospjelog duga po osnovu korištenja predmetnog stana i za njegovu predaju u posjed tužiteljima jer je apelant koristio predmetni stan – vlasništvo tužitelja na osnovu zaključenog ugovora o zakupu u smislu odredbe člana 596. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i nije plaćao zakupninu. Pri tome je Općinski sud imao u vidu da je Općina Cazin donijela rješenje kojim je izvršila povrat predmetnog stana prijeratnom nositelju stanarskog prava, ali je smatrao da navedena okolnost nije bila od značaja u konkretnom sporu koji je proizašao iz obligacionopravnog odnosa parničnih stranaka.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 20 o P 001407 10 Gž od 17. marta 2011. godine, kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i odbio tužbeni zahtjev tužitelja, osim u dijelu za isplatu zakupnine za period od 1. septembra 2005. godine do 30. augusta 2006. godine kao dana kada je predmetni stan vraćen ranijem nositelju stanarskog prava. U obrazloženju presude Kantonalni sud je kao razloge za svoju odluku naveo da je vraćanjem predmetnog stana ranijem nositelju stanarskog prava ugovor o iznajmljivanju od 15. novembra 2002. godine raskinut, pa kako se raskinuti ugovor ne može otkazati, više ne postoji osnov na temelju kojeg bi zakupodavac mogao tražiti predaju u posjed i isplatu zakupnine.

8. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je Presudom broj 20 0 P 001407 11 Rev od 22. marta 2012. godine reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije istakao da je reviziju tužitelja dopustio primjenom odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), iako vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM (član 237. stav 2. ZPP), jer je zaključio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Dalje je navedeno da je predmet konkretnog spora zahtjev tužitelja za otkaz ugovora o zakupu predmetnog stana, iseljenje i predaja na korištenje predmetnog stana, kao i isplata duga po osnovu neplaćene zakupnine za period od 1. septembra 2005. godine do 31. decembra 2009. godine. Vrhovni sud je istakao da u toku postupka nije bilo sporno da su tužitelji ugovorom od 25. februara 2000. godine od Općine Cazin otkupili predmetni stan (Ov. broj 1658/2000) i da je ugovor predat na provođenje u KPU Općinskog suda, nakon čega su sa apelantom zaključili ugovor o iznajmljivanju predmetnog stana 15. novembra 2002. godine na period od tri godine. Dalje je utvrđeno da je predmetni ugovor istekom vremena na koje je bio zaključen prešutno produžen. Također je utvrđeno da je apelant redovno izmirivao ugovorenu zakupninu sve do augusta 2005. godine kada je saznao da je izvršen povrat predmetnog stana ranijem nositelju stanarskog prava Jusi Pervezu sa kojim je od tada u ugovornom odnosu (na osnovu usmenog ugovora o zakupu). Dalje je istaknuto da se apelant i dalje nalazi u posjedu predmetnog stana.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je dalje istakao da iz sadržaja odredbe člana 124. ZOO-a slijedi da u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije šta drugo određeno, tražiti ispunjenje obaveza ili pod uvjetima predviđenim u drugim članovima raskinuti ugovor prostom izjavom ako raskid ne nastupa po samom zakonu. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da dvostrani ugovor mogu raskinuti samo strane koje su ga zaključile, što bi u konkretnom slučaju značilo da raskid ugovora mogu tražiti samo tužitelji i apelant. Dakle, kako je dalje navedeno, vraćanjem predmetnog stana ranijem nositelju stanarskog prava ugovor se ne može smatrati raskinutim. Vrhovni sud je istakao da, osim toga, što su i tužitelji s pravom prigovorili, nije od utjecaja na odluku suda i apelantovu obavezu da tužiteljima preda u posjed predmetni stan i isplati dospjelu zakupninu apelantov prigovor koji se odnosi na vlasništvo predmetnog stana. Naime, kako je smatrao Vrhovni sud, ugovor o zakupu može zaključiti i lice koje nije vlasnik predmeta zakupa. U konkretnom slučaju je bitno da je apelant u posjedu predmetnog stana na osnovu ugovora zaključenog sa tužiteljima, pa kako apelant nije plaćao zakupninu, stekli su se uvjeti iz člana 584. u vezi s članom 583. stav 1. ZOO-a za otkaz ugovora, predaju u posjed predmetnog stana tužiteljima i isplatu duga na osnovu neizmirene zakupnine. Zahtjev tužitelja za predaju u posjed predmetnog stana, kako je zaključeno, ima karakter otkaza ugovora o zakupu, pa sve i da tužitelji nisu postavili zahtjev za otkaz ugovora o zakupu to bi se o tome (otkazu) moralo raspraviti u smislu člana 12. ZPP kao o prethodnom pitanju prilikom odlučivanja o zahtjevu za predaju u posjed predmetnog stana tužiteljima.

11. Vrhovni sud je zaključio da je iz navedenih razloga ostvaren prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u drugostepenoj presudi, dok ne postoje povrede odredaba parničnog postupka, a nema ni prekoračenja zahtjeva. Prihvatajući utvrđenim da je apelant koristeći predmetni stan i nakon povećanja ranije ugovorene mjesečne zakupnine prešutno pristao na izmjenu ugovora u tom dijelu (član 3. ugovora), Vrhovni sud je na osnovu svega izloženog primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP donio navedenu presudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da u konkretnom slučaju Općinski i Vrhovni sud nisu ocijenili činjenicu da je prvotužitelj predmetni stan prodao svom bratu 26. februara 2009. godine. Zatim apelant navodi da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno ocijenili činjenicu da je predmetni stan vraćen ranijem nositelju stanarskog prava, te da je apelant s tim licem zaključio usmeni ugovor o zakupu predmetnog stana za koji uredno izmiruje zakupninu ranijem nositelju stanarskog prava.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da apelantovim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim time i da nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

14. Općinski sud je u odgovoru naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije.

15. Tužitelji su u odgovoru istakli da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 124.

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 583. stav 1.

Plaćanje zakupnine (1) Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona, kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predana zakupcu. Član 584.

Otkaz zbog neplaćanja zakupnine (1) Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu ako zakupac ne plati zakupninu ni u roku od 15 dana pošto ga je zakupodavac pozvao na plaćanje.

(2) Ali će ugovor ostati na snazi ako zakupac isplati iznos dužne zakupnine prije nego što mu otkaz bude saopšten.

Član 596. stav 1.

Prešutno obnavljanje zakupa (1) Kad po proteku vremena za koje je ugovor o zakupu bio zaključen, zakupac produži da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen novi ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uslovima kao i prethodni.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 001407 11 Rev od 22. marta 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

21. Apelant opovrgava osporene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu navedenog prava, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. Ustavni sud zapaža da apelant apelacijom osporava odluke donesene u parničnom postupku koji se ticao građanskih prava, to jeste otkaza ugovora o zakupu predmetnog stana, pa stoga primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna.

25. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Općinski sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su Vrhovni i Općinski sud u osporenim odlukama pogrešno usvojili tužbeni zahtjev tužitelja za otkaz ugovora o zakupu predmetnog stana i obavezali apelanta da tužiteljima preda predmetni stan i isplati zakupninu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u konačnici zaključio da je u konkretnom slučaju apelant u obligacionopravnom odnosu sa tužiteljima na osnovu prešutno produženog ugovora o zakupu, imajući u vidu činjenicu da je apelant i dalje u posjedu predmetnog stana na osnovu ugovora zaključenog sa tužiteljima, pri čemu se Vrhovni sud pozvao na relevantne odredbe ZOO-a. Vrhovni sud je pri tome utvrdio da na takvu njegovu odluku nisu od utjecaja činjenice da je predmetni stan vraćen ranijem nositelju stanarskog prava ili pitanje vlasništva predmeta zakupa. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu pravno validnu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Općinski sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava nije posebno obrazložio, već se navodi o kršenju tog prava također zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode i s aspekta kršenja navedenog prava.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

30. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu tog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio. Apelant je koristio pravo žalbe protiv prvostepene presude. Činjenica da korištenje pravnog lijeka, to jeste revizije suprotne strane nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu

13. Evropske konvencije u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su i ti apelacioni navodi neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

32. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje ima se smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran. Ustavni sud smatra da su paušalni apelantovi navodi o diskriminaciji, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama kojima su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja za svoje odlučenje dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.

35. Apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije povrijeđeno jer su i apelant i suprotna strana imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje su i koristili.

36. Također, nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant nije ponudio argumente o navodnoj povredi prava na nediskriminaciju, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1935/12 (H. P.) | Sudska praksa | Aktio