Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3044/12 (D. V.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Dokaz
  • Imunitet
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3044/12

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3044/12, rješavajući apelaciju Damira Vašičeka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Damira Vašičeka, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 090735 12 Kžk od 21. maja 2012. godine

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Damir Vašiček (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zdravko Rajić, advokat iz Mostara, podnio je 13. augusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 090735 12 Kžk od 21. maja 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora koja je apelantu izrečena osporenom presudom Kantonalnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3044/12 od 13. marta 2013. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 31. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 1. septembra 2014. godine, dok Tužiteljstvo nije dostavilo odgovor u roku koji je istekao 19. augusta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Stavom 1 presude Kantonalnog suda broj 58 0 K 090735 12 Kžk od 21. maja 2012. godine, donesenom nakon održanog glavnog pretresa pred tim sudom, apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i utvrđena mu kazna zatvora u trajanju od tri godine. Navedenom presudom je, na temelju odredbi člana 64. stav 1. KZFBiH, opozvana uvjetna osuda izrečena apelantu Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 K 915506 04 K od 15. decembra 2009. godine koja je postala pravosnažna 7. januara 2010. godine, pa je utvrđeno da se kazna zatvora izrečena apelantu u navedenoj presudi u trajanju od šest mjeseci smatra utvrđenom, te je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 7. aprila 2011. godine od 22.55 sati do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora izrečene ovom presudom. Dalje je, shodno odredbama 238. stav 4. KZFBiH, oduzeta opojna droga heroin u količini od 513,228 grama koja je oduzeta privremeno od lica poimenično navedenog u presudi a po osnovu potvrde MUP-a HNK Mostar o privremeno oduzetim predmetima, te je apelant obavezan da plati troškove postupka u ukupnom iznosu od 450,00 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Stavom 2 presude apelant je oslobođen od optužbe da je u vremenskom intervalu januar, februar i mart 2011. godine u Mostaru počinio ovo krivično djelo, na način preciziran u presudi.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 090735 11 K od 18. novembra 2011. godine apelant proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi. Presudom Općinskog suda je također apelant obavezan da plati troškove postupka u iznosu pobliže navedenom u presudi. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je, razmatrajući žalbe apelanta i Tužiteljstva podnesene protiv navedene presude Općinskog suda, svojim Rješenjem broj 58 0 K 090735 0 12 Kž 5 od 14. februara 2012. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo osporenu presudu Općinskog suda i odredio održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom. Pri tom je Kantonalni sud u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka budući da u ukinutoj presudi nisu bili navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Kantonalni sud je, dalje, naveo i da je na pretresu održanom pred tim sudom preuzeo dokaze optužbe i odbrane koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, a koji su precizirani u presudi, te je istakao da je nakon izvršene ocjene dokaza za koje je taj sud smatrao da su vjerodostojni, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.

8. Kantonalni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant 7. aprila 2011. godine neovlašteno prodavao drogu na području grada Mostara preko Željka Jurića, tako što mu je u večernjim satima na lokalitetu Bulevara dao opojnu drogu heroin u količini od ukupno 954,206 grama kako bi je Željko Jurić prodao drugim osobama, a apelantu donio novac od prodaje. Utvrđeno je da je droga bila podijeljena i upakirana u šest omota od prozirne PVC kese i sastavljena u jednu tzv. „kocku“ oblijepljenu smeđom ljepljivom trakom. Utvrđeno je i da je droga pod međunarodnom kontrolom i nalazi se na popisu opojnih droga u tablici I pod rednim brojem 10, te je kao takva zabranjena za neovlaštenu upotrebu, posjedovanje i promet shodno odredbama člana

19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga. Kantonalni sud je naveo da je utvrdio i da je iste večeri Željko Jurić odvojio četiri omota koja su sadržavala ukupnu količinu heroina od 440,978 grama s namjerom da, prema ranijem dogovoru, tu drogu proda Bojanu Puvači, dok je preostali dio ostavio s vagom pored kontejnera u blizini kuće u kojoj je stanovao. Obrazloženo je i da je Željko Jurić potom odvojeni dio droge predao Bojanu Puvači, koji mu je naknadno trebao isplatiti iznos od 10.400,00 KM nakon čega su obojica lišeni slobode.

9. U vezi s prigovorima apelantove odbrane da su nezakoniti dokazi - dva iskaza koje je svjedok Željko Jurić dao 8. aprila 2012. godine u policijskoj stanici, i to prvo u svojstvu svjedoka a zatim i osumnjičenog, kao i iskazi koje je taj svjedok dao pred Tužiteljstvom kao svjedok 8. aprila i 20. aprila 2012. godine, taj sud je naveo da su neosnovani. Navedeno je da iskaze Željka Jurića date u policijskoj stanici nije ni predložila odbrana kao dokaze u toku postupka, niti su provedeni, zbog čega, prema obrazloženju Kantonalnog suda, ne mogu ni biti nezakoniti niti se zbog tih iskaza ostali dokazi mogu smatrati nezakonitim. Također je navedeno da ni iskazi koje je Željko Jurić dao u Tužiteljstvu nisu nezakoniti jer su se mogli koristiti na glavnom pretresu zbog toga što je taj svjedok na glavnom pretresu negirao bilo kakvu vezu s apelantom, kao i navode optužnice da je prodavao drogu za apelanta uopće, pa i onu koju je tog dana prodavao Bojanu Puvači. Kantonalni sud je obrazložio da je taj sud bio u obavezi prvenstveno da utvrditi da li su iskazi iz istrage zakoniti dokazi jer je odbrana tvrdila da je davanju iskaza u Tužiteljstvu radi psihološkog pritiska na svjedoka Željka Jurića prisustvovao i policajac poimenično naveden u presudi kojeg se svjedok Željko Jurić bojao jer je, kako je odbrana tvrdila, vidio kada je taj policajac prilikom hapšenja udarao Bojana Puvaču, zbog čega je svjedok Željko Jurić i dao navedene iskaze. S tim u vezi je navedeno da je Kantonalni sud utvrdio da je navedeni policajac, u vrijeme kada je svjedok Željko Jurić davao iskaz Tužiteljstvu u prisustvu svog advokata, ušao na trenutak u ured tužitelja i odmah ga napustio jer ga je tužitelj pozvao da donese dokumentaciju vezanu za taj slučaj. Kantonalni sud je obrazložio da navedena činjenica nema takav značaj, da se iz nje mogao izvesti zaključak da je na svjedoka vršen psihološki pritisak na način da on ne izrazi slobodnu volju prilikom davanja iskaza niti se iz te činjenice može izvesti zaključak da je navedeni policajac prema svjedoku iskazivao silu, prijetnju ili bilo koji oblik prisile zbog koje svjedok nije govorio istinu. Osim toga, obrazloženo je i da svjedok Željko Jurić nije u toku postupka izjavio da je navedeni policajac pa niti bilo koji drugi policajac, prema njemu upotrijebio ili pokušao da upotrijebi bilo kakvu silu ili prijetnju u vrijeme kada je zatečen u izvršenju predmetnog krivičnog djela i lišen slobode, a sam navod tog svjedoka da je vidio da policajac tuče Bojana Puvaču, prema obrazloženju tog suda, ne predstavlja nikakvu inkriminaciju u predmetu protiv apelanta niti je bilo čime dokazan. Kantonalni sud je, dalje, naveo da se ne može nakon analize navedenih dokaza zaključiti da su priznanja svjedoka uzimana iznuđivanjem, niti da su tom prilikom prekršena bilo koja ljudska prava i slobode tog svjedoka niti da su pribavljeni na nezakonit način.

10. Dalje, obrazloženo je da je neosnovan i apelantov prigovor da je navedene iskaze svjedok Željko Jurić dao isključivo zbog toga što je od Tužiteljstva dobio imunitet za gonjenje zbog izvršenja krivičnog djela koje je počinio prodajući opojnu drogu za apelanta. Naime, kako je naveo taj sud, Željko Jurić koji je zatečen u izvršenju krivičnog djela prodaje droge Bojanu Puvači, dobrovoljno ju je predao policiji i priznao da ju je prodavao, te je sasvim jasno da mu Tužiteljstvo ne bi dalo imunitet od krivičnog gonjenja za priznanje tog djela. Navedeno je i da je imunitet zaista dat navedenoj osobi, ali da je općepoznata stvar da tužiteljstva daju imunitet osobama koje su počinile krivična djela u zamjenu za kvalitetnu informaciju o drugim osobama kao izvršiteljima krivičnih djela, zbog čega ne postoji potreba da se od takvih osoba iskazi iznuđuju pa da se nakon toga daje imunitet kako je to pogrešno, prema obrazloženju tog suda, tvrdila apelantova odbrana. Osim toga, navedeno je da je neosnovan i apelantov prigovor da Željko Jurić ne može biti svjedok u krivičnom postupku jer je više puta osuđivan, jer povremeno koristi drogu i jer iz mišljenja vještaka proizlazi da on kao ovisnik ne može relevantno svjedočiti. S tim u vezi je navedeno da takvo stajalište za Kantonalni sud nije prihvatljivo jer na glavnom pretresu nije vršena ocjena mogućnosti sudjelovanja tog svjedoka u postupku, a ta ocjena bi svakako pretpostavila i ranije opservacije svjedoka i sačinjavanje nalaza i mišljenja o njegovoj mogućnosti da pravilno zaključuje.

11. Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da je iz iskaza Željka Jurića, koji su potvrđeni ostalim preciziranim dokazima kao i iskazima svjedoka poimenično navedenih u presudi, utvrđeno da su se Željko Jurić i apelant upoznali tokom izdržavanja zatvorske kazne; da su se tada dogovorili da nakon što izađu iz zatvora Željko Jurić za apelanta prodaje drogu u Mostaru i da su taj dogovor realizirali tako što je Željko Jurić, koji živi u Konjicu, iznajmio stan u Mostar tri mjeseca prije ovih događaja; da je apelant upoznao Željku Jurića s Bojanom Puvačom i drugim kupcima s kojima je on i kontaktirao, a ne apelant; da je policija dobila saznanje da će 7. aprila 2011. godine doći do prodaje droge Bojanu Puvači na naprijed navedenom lokalitetu; da se Željko Jurić te noći sastao s apelantom oko 21 sat kada mu je apelant i predao drogu koju je trebao prodati Bojanu Puvači, te da je oko 23 sata došlo do hapšenja svih navedenih lica uključenih u predmetnu trgovinu drogom. Navedeno je i da su prilikom lišavanja slobode od apelanta, Željke Jurića i Bojana Puvače oduzeti mobiteli precizirani u presudi i da je iz njih utvrđeno da je apelant sa svog mobitela kontaktirao mobitel oduzet od Željka Jurića i obratno, kao i da je Željko Jurić sa svog mobitela kontaktirao Bojana Puvaču i obratno, i to u više navrata i više dana, uključujući i vrijeme neposredno prije obavljanja trgovine. Navedeno je i da su svjedoci odbrane, poimenično navedeni u presudi, tvrdili da je apelant u vrijeme izvršenja prodaje opojne droge svo vrijeme bio s njima u kući na porodičnoj večeri u periodu od 18 do 21.15 sati, i da ni na trenutak nije izašao iz kuće ali da Kantonalni sud te iskaze ne može prihvatiti s obzirom da je u kući stalno bilo više osoba i da je u takvoj situaciji nemoguće stalno „držati na oku“ samo jednu osobu. Ovo i stoga, kako je naveo taj sud, jer iz iskaza oba navedena svjedoka proizlazi da je apelant u večernjim satima izašao iz kuće i da ga oni poslije toga nisu vidjeli, te da je u situaciji kada je nesporno da je apelant uhapšen, oko 23 sata, prema obrazloženju tog suda, postojala vremenska mogućnost da se, od vremena kada su svjedoci tvrdili da je apelant bio s njima u kući, apelant sastao sa Željkom Jurićem i predao mu drogu koju je on kasnije prodao Bojanu Puvači.

12. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je temeljem svih provedenih dokaza nesporno utvrđeno i dokazano da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH, te je apelanta za to djelo proglasio krivim. Kantonalni sud je naveo i da je apelantu presudom Općinskog suda broj preciziran u presudi, zbog krivičnih djela teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. KZFBiH i krivičnog djela sudjelovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH izrečena uvjetna osuda u kojoj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, to je taj sud bio obavezan opozvati uvjetnu osudu jer je apelant počinio krivično djelo u vrijeme roka provjeravanja, te je apelantu izrečena jedinstvena kazna kao u dispozitivu.

13. Konačno, Kantonalni sud je, u dijelu u kojem je apelanta oslobodio od optužbe, naveo da je utvrđeno da je apelant u periodu za koji je osumnjičen da je počinio to krivično djelo (period od januara do kraja marta 2011. godine) bio lišen slobode, odnosno da se nalazio u pritvoru po osnovu rješenja o određivanju pritvora i produženju pritvora Suda Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je naveo da rješenja Suda BiH nemaju klauzulu pravosnažnosti budući da se radi o ovjerenim kopijama, ali da je evidentno da se apelant u sporno vrijeme nalazio u pritvoru i da nije mogao sakrivati drogu na lokalitetu „Fortica“, kako je izjavio svjedok Željko Jurić, budući da pritvorski tretman ne onemogućava nikakvu komunikaciju optuženog s vanjskim svijetom osim s braniteljem. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koji su rezultat, kako apelant navodi, nezakonito dobijenih dokaza. Navodi i da su u postupku korišteni nezakoniti dokazi, te da je pitanje da li je svjedok Željko Jurić slobodnom voljom davao iskaze ili je taj iskaz od njega iznuđen, a posebno ako se ima u vidu da se radi o osobi koja je više puta osuđivana, koja koristi drogu i ima potpuno izmijenjenu strukturu ličnosti i lažljive je prirode, kako to tvrdi neuropsihijatar koji je svjedočio u postupku, te je za takvo postupanje imao i motiv a to je davanje imuniteta. Apelant navodi i da se presuda zasniva samo na iskazu navedenog svjedoka koji je dat uz psihički pritisak na svjedoka jer je policajac koji je teško pretukao Bojana Puvaču bio prisutan davanju iskaza, zbog čega je Željko Jurić prestrašen tim događanjima i dao nezakonite iskaze. Zbog toga smatra da su prekršeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Također navodi i da je nezakonit dokaz - iskaz koji je Željko Jurić dao pred policijom, i da nije istina da nije korišten u postupku. Apelant tvrdi da su i iskazi policajaca koji su svjedočili dijametralno suprotni, ali da to nije smetalo sudu da te iskaze prihvati kao vjerodostojne.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da u postupku koji je vođen protiv apelanta nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva. Kantonalni sud navodi da apelant kao apelacione navode iznosi tvrdnje koje je iznosio i u postupku pred tim sudom, te navodi i da je tačno da je taj sud preuzeo sve dokaze koje je proveo prvostepeni sud ali da u postupku ocjene dokaza nije cijenio iskaze Željke Jurića date u policijskoj stanici već isključivo iskaze date pred Tužiteljstvom, jer je samo te iskaze taj sud ocijenio kao vjerodostojne, a što je vidljivo iz presude. Kantonalni sud je naveo i da nije tačan apelantov navod da je presuda zasnovana isključivo na iskazu svjedoka Željka Jurića, već da se temelji i na ostalim brojnim kako materijalnim dokazima tako i iskazima ostalih svjedoka koje je taj sud detaljno interpretirao u osporenoj presudi i svaki od tih dokaza ocijenio kako posebno tako i dovođenjem u njihovu međusobnu vezu.

V. Relevantni propisi

16. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 238. stav 1.

Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

17. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 11.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 K 090735 12 Kžk od 21. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. juna 2012. godine a apelacija je podnesena 13. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

25. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.

26. Apelant navodi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja jer je osuđen samo na osnovu nezakonitog dokaza - iskaza svjedoka Željke Jurića kojem je dat imunitet od krivičnog gonjenja i koji je pribavljen na nezakonit način, prisilom, da je navedeni svjedok nevjerodostojan jer je narkoman i ranije je osuđivan za više krivičnih djela, kao i da ničim nije dokazano da je apelant počinio djelo za koje je osuđen zbog čega smatra da su narušeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.

27. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud zapaža da apelant, između ostalog, osporava zakonitost iskaza svjedoka Željke Jurića koji je od Tužiteljstva dobio imunitet od krivičnog gonjenja u zamjenu za otkrivanje identiteta lica za koje je prodavao opojnu drogu, kao i zakonitost dokaza - iskaza istog lica datog u policijskoj stanici, te osporava valjanost svjedočenja navedenog svjedoka jer je on, kako tvrdi apelant, dugogodišnji narkoman i više puta osuđivano lice.

29. U vezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj činjenica da su dokazi nezakonito pribavljeni ili da su korišteni nedopustivi dokazi sama po sebi ne dovodi do nivoa povrede iz člana 6, osim ako je, kada se uzmu u obzir činjenice i okolnosti slučaja, došlo do nepravičnog suđenja. Sud često zapaža da njegova uloga nije da odlučuje o dopustivosti dokaza u nacionalnim sudovima, te da taj sud više vodi računa o pravičnosti postupka kao cjeline. U odnosu na pravičnost dokaza i njihovo korištenje, Evropski sud pridaje značaj sljedećem: 1) da li je podnosilac predstavke dobio mogućnost da osporava autentičnost dokaza i da se suprotstavi njihovoj upotrebi, i 2) kvalitetu dokaza, uključujući i da li okolnosti pod kojima su pribavljeni dokazi bacaju sumnju na njihovu vjerodostojnost i tačnost (vidi Jalloh protiv Njemačke [GC], br. 54810/00, stav 96, ECHR 2006-IX).

30. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je tokom postupka apelant osporavao valjanost dokaza, odnosno ukazivao na to da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima, tj. iskazom svjedoka koji dobio imunitet od krivičnog gonjenja i na nezakonito pribavljenom dokazu - iskazu datom pred Tužiteljstvom uz prisustvo policajca kojeg se svjedok bojao.

31. U odnosu na pitanje koje je i apelant problematizirao u kontekstu iskaza svjedoka Željke Jurića, tj. da li je u konkretnom slučaju trebalo odstupiti od principa legaliteta prema kojem tužiteljstvo ima obavezu krivično goniti počinioce krivičnih djela, Ustavni sud zapaža da je jedan od načina koji koriste savremene države i međunarodna zajednica za uspješniju borbu protiv izvršilaca teških krivičnih djela, svakako, stvaranje zakonskih mehanizama koji dopuštaju da tužitelj pod određenim uvjetima odstupi od principa legaliteta krivičnog gonjenja, a to su svakako posebni slučajevi, kada to zahtijeva veći javni interes. U takvim slučajevima radi se o specifičnoj primjeni principa oportuniteta od krivičnog progona za lice koje je na određeni način bilo umiješano u izvršenje krivičnog djela, ukoliko takvo lice sarađuje s organima gonjenja u smislu davanja podataka, informacija i dokaza koji imaju presudnu ulogu u otkrivanju teških krivičnih djela i procesuiranja njihovih izvršilaca. Ustavni sud naglašava i da u krivičnom postupku iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja mora biti potkrijepljen i drugim dokazima, što je put pravilne ocjene njegove vjerodostojnosti.

32. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju svjedoka Željka Jurića zatekla policija prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela, te da je svojevoljno predao predmet prodaje i priznao da je počinio navedeno krivično djelo, te da je dao iskaze pred Tužiteljstvom i dobio imunitet od krivičnog gonjenja u zamjenu za otkrivanje identiteta lica za koje je vršio prodaju droge. Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta proizlazi da nije bilo nikakvih pritisaka prilikom davanja njegovog iskaza vezanog za navedeni događaj. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Kantonalnog suda koje je detaljno interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke, jasno i argumentirano proizlazi da presuda protiv apelanta nije donesena isključivo na iskazu ovog svjedoka, kako to tvrdi apelant, nego i na iskazima drugih poimenično navedenih svjedoka, vještačenjima mobilnih telefona i pronađenih supstanci i novčanica, fotodokumentaciji i drugim materijalnim dokazima detaljno pobrojanim u presudi. Zbog svega rečenog Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da je iskaz svjedoka Željke Jurića nezakonit zbog davanja imuniteta tom licu neosnovani. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da iz obrazloženja presude proizlazi da iskaz navedenog svjedoka dat u policijskoj stanici nije korišten kao dokaz u postupku protiv apelanta, te da iz tog razloga i ne može biti razmatrano pitanje njegove zakonitosti i zbog čega taj iskaz ne može uticati na zakonitost ostalih dokaza, zbog čega Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode vezane za nezakonitost navedenih iskaza.

33. Ustavni sud također zapaža i da je Kantonalni sud, u odnosu na apelantov prigovor na vjerodostojnost svjedoka Željka Jurića jer se radi o osobi koja upotrebljava drogu i više puta je osuđivan, također dao obrazloženje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju nije na glavnoj raspravi niti u postupku vršena procjena - vještačenje mogućnosti sudjelovanja tog svjedoka u postupku već da je svjedokinja, inače po struci neuropsihijatar, koju je predložila odbrana, u svom iskazu iznijela svoja mišljenja vezana za navedeno lice, zbog čega se apelantovi prigovori na vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka ne mogu prihvatiti. Zbog navedenog Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim. Ustavni sud, također, suprotno apelantovim navodima, u osporenoj presudi ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su iskazi policajaca na koje apelant upućuje dijametralno suprotni pa i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

34. U vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te dovodeći te navode u kontekst s navedenom elaboracijom, Ustavni sud zapaža da je, kako je već rečeno, u postupku na osnovu iskaza svjedoka i materijalnih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi dao argumentirano obrazloženje na osnovu čega je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da iz navedenog obrazloženja ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kako u odnosu na utvrđivanje činjeničnog stanja tako i u odnosu na primjenu pravnih propisa, te da je navedeno obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga Ustavni sud i apelantove navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pravnih propisa smatra neosnovanim.

35. Zatim Ustavni sud, dovodeći u kontekst navedenog u prethodnim tačkama ove odluke s apelantovim tvrdnjama da su u njegovom slučaju prekršeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo podsjeća da su principi garantirani članom 6. stav 2. Evropske konvencije prema kojem, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). S tim u vezi, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na osnovu provedenih dokaza, čiji je postupak izvođenja detaljno opisao, utvrdio da je apelant nesporno počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, a što je, kako je već rečeno, u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud elaborirao, zbog čega se pokazuju kao neosnovani apelantovi navodi o kršenju principa in dubio pro reo. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama o kršenju principa presumpcije nevinosti budući da ništa ne ukazuje da je Kantonalni sud postupao s predubjeđenjem o apelantovoj krivici i time prekršio princip prema kojem se svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Dalje, Ustavni sud smatra da razlozi koje je naveo Kantonalni sud ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornosti apelanta u smislu da je neka činjenica ostala nerazjašnjena i što bi vodilo kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

36. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i

2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada je iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja potkrijepljen i drugim dokazima čiji je proces izvođenja i analize Kantonalni sud detaljno obrazložio, kada Ustavni sud u konkretnom slučaju nije našao ništa što bi ukazivalo da su činjenice proizvoljno utvrđene i pravo proizvoljno primijenjeno, kad ništa ne ukazuje da je Kantonalni sud postupao s predubjeđenjem o apelantovoj krivici i kada niti jedna činjenica u predmetu nije ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3044/12 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio