Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2789/12 (Ž. V., Ž. V. i S. B.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2789/12

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2789/12, rješavajući apelaciju Željka Vujinovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja se apelacija Željka Vujinovića, Žarka Vujinovića i Snežane Babić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 072 484 11 Gž od 11.

oktobra 2011. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Željku Vujinoviću, Žarku Vujinoviću i Snežani Babić, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.800,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Vujinovića, Žarka Vujinovića i Snežane Babić, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 072 484 11 Gž od 7. juna 2012.

godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 072 484 11 Gž od 11. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci 71 0 P 072 484 09 P od 26. maja 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Željko Vujinović, Žarko Vujinović i Snežana Babić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Imljana, opština Kneževo, odnosno iz Banje Luke, koje zastupa Gordana M. Popović, advokat iz Beograda, Republika Srbija, podnijeli su 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 072 484 11 Gž od 7. juna 2012. godine, Presude Okružnog suda broj 71 0 P 072 484 11 Gž od 11. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 71 0 P 072 484 09 P od 26. maja 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske, Vojske Republike Srpske koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 27. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 7. aprila 2015. godine, Osnovni sud 9. aprila 2015. godine a tuženi 13. aprila 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 17. juna 1999. godine podnijeli Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete zbog pogibije bliskog lica u ratu.

6. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 15. april 2011. godine na kojem je tuženi podnio odgovor na tužbu.

7. Ročište za glavnu raspravu je održano 11. maja 2011. godine, nakon čega je odlučeno da će presuda biti donijeta 26. maja 2011. godine.

8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 072 484 09 P od 26. maja 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obavezano Ministarstvo finansija Republike Srpske da na ime nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica isplati svakom apelantu po 8.000,00 KM, ukupno 24.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Presudom je obavezan tuženi da apelantima isplati na ime naknade materijalne štete za troškove crnine ukupan iznos od 250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je kao neosnovan odbijen zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete preko dosuđenog iznosa. Također je presudom obavezan tuženi da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 7.678,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, a na ruke njihovog zajedničkog punomoćnika, advokata navedenog u prethodnim tačkama ove odluke, dok je kao neosnovan odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu između zahtijevanog i dosuđenog iznosa.

9. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je prednik apelanata - njihov otac Jovo Vujinović (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) u 49. godini života poginuo 25. jula 1994. godine na mjestu preciziranom u presudi, izvršavajući borbeni zadatak u svojstvu pripadnika Vojske Republike Srpske u sklopu jedinice precizirane u presudi, koju činjenicu nije osporavao ni tuženi, ali da nije postignuto vansudsko poravnanje s tuženim u vezi s naknadom nematerijalne i materijalne štete apelantima zbog smrti prednika apelanata, zbog čega je i pokrenut konkretan sudski postupak. S tim u vezi je navedeno da je odredbama člana 201. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da u slučaju smrti nekog lica sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca, roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Osnovni sud je obrazložio da, kako je nesporno da su apelanti djeca prednika apelanta koji je poginuo u svojstvu vojnika Vojske RS, to apelanti, prema mišljenju Osnovnog suda, imaju pravo na naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova uslijed smrti bliskog lica, u konkretnom slučaju oca. Navedeno je i da je prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete i visini naknade taj sud vodio računa o tome da se ta novčana naknada dosuđuje kao satisfakcija trpljenjima kojima su izloženi bliski srodnici, i o tome da se njom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelantima pripada naknada nematerijalne štete u iznosu od po 8.000,00 KM.

10. Dalje je navedeno da je odredbom člana 193. stav 1. ZOO propisano da je onaj ko prouzrokuje nečiju smrt dužan nadoknaditi uobičajene troškove njegove sahrane. Osnovni sud je obrazložio da u ove troškove spadaju izdaci učinjeni radi postavljanja nadgrobnog spomenika prema mjesnim običajima, zatim troškovi za pribavljanje crnine koja je vanjska manifestacija izražavanja tuge zbog smrti bliskog lica za period uobičajen u mjestu sahrane, te troškovi pogrebnog ceremonijala u koje spadaju i izdaci za hranu i piće neposredno vezani za sahranu, a prema mjesnim običajima. S tim u vezi je navedeno da, kako su apelanti pravoslavne vjeroispovijesti, a te osobe prema tradiciji nose crninu kao znak žalosti, to je Osnovni sud za ovaj vid materijalne štete apelantima dosudio iznos od 250,00 KM na način preciziran u presudi, dok je zahtjev za naknadu ostalih vidova materijalne štete odbijen kao neosnovan. Osnovni sud je istakao i da je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe člana 386. stav 2. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je dosudio troškove koji su obračunati na način preciziran u presudi što ukupno iznosi 7.678,34 KM, dok je zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

11. Protiv navedene presude i apelanti i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 072 484 11 Gž od 11. oktobra 2011. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je obavezao tuženog da apelantima umjesto iznosa od 7.678,34 KM naknadi iznos od 5.724,86 KM, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je odbijena žalba apelanata kao neosnovana. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su žalbe i apelanata i tuženog u odnosu na visinu dosuđene naknade štete neosnovane jer je, prema zaključku tog suda, prvostepeni sud odmjerio visinu naknade štete na način koji je zasnovan na principu pravičnosti i individualizacije svakog slučaja, te uzeo u obzir relevantne odredbe ZOO. Okružni sud je istakao da je, međutim, razmatrajući žalbe i apelanata i tuženog u odnosu na navode vezane za visinu dosuđenih troškova postupka utvrdio da je osnovan dio žalbenih navoda tuženog koji se odnosio na visinu dosuđenih troškova postupka. S tim u vezi je navedeno da je odredbama člana

387. ZPP-a propisano da će sud, pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci, uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, kao i Tarifu o nagradi i naknadi troškova za rad advokata. Navedeno je da je taj sud mišljenja da apelantima pripadaju troškovi precizirani u presudi u ukupnoj visini od 5.760,00 KM, te da nisu priznate dnevnice za prisustvo na tri ročišta, kao ni troškovi goriva zbog toga što su apelanti mogli angažovati advokata iz mjesta gdje je sjedište suda, a ukoliko su željeli drugog advokata (u konkretnom slučaju iz Beograda) navedeno ne može pasti na teret tuženog. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

12. Apelanti su 4. juna 2012. godine podnijeli prijedlog za ispravljanje navedene presude Okružnog suda, navodeći da troškovi nisu dobro obračunati. U vezi s tim Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 072 484 11 Gž od 7. juna 2012. godine kojim je navedena presuda ispravljena na način preciziran u izreci rješenja, između ostalog tako što su apelantima dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 6.183,00 KM umjesto iznosa 5.724,86 KM. U obrazloženju je navedeno da je, postupajući po pismenom prijedlogu apelanata od 4. juna 2012. godine u kojem je ukazano da se očigledno radi o pogrešnom preračunavanju troškova postupka, taj sud u smislu odredbe člana 195. ZPP-a odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga. Navedeno je da je u izreci i obrazloženju navedene presude došlo do očigledne omaške prilikom obračuna troškova postupka. Navedeno je da je sud pravilno izračunao ukupan broj bodova od 1440, te da oni po vrijednosti boda od 2,00 KM predstavljaju vrijednost od 2.880,00 KM, ali da je međutim pogrešno obračunao dodavanje paušala od 25% i uvećanja od 75% na navedeni iznos za zastupanje više lica. Okružni sud je obrazložio da ukupan iznos troškova nakon sabiranja treba da iznosi 6.138,00 KM a ne 5.724,86 KM, kako je to očiglednom omaškom navedeno u presudi tog suda. Iz činjenica predmeta proizlazi da apelanti protiv navedenog rješenja nisu podnosili žalbu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama u dijelu koji se odnosi na dosuđene troškove postupka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da je nezakonit stav drugostepenog suda da su troškovi putovanja, tj. dnevnica i benzina, neosnovani jer su apelanti mogli uzeti advokata iz mjesta sjedišta suda a ne iz Beograda. Smatraju da je na ovakav način proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, da su imali pravo da angažuju bilo kojeg advokata i da se taj trošak nadoknadi. Osim toga, navode da je Okružni sud donio novu odluku o svim troškovima iako se trebao baviti samo pojedinim segmentima, vodeći računa o žalbi tuženog, čime smatraju da su oštećene u iznosu od 1.312,50 KM. Apelanti također navode i da ne samo da im je osporena presuda kojom je postupak okončan uručena tek nakon šest mjeseci od donošenja presude, nego i da je ta presuda imala nedostatke zbog kojih je tražena ispravka. Apelanti smatraju i da je postupak trajao nerazumno dugo i traže da im Ustavni sud dodijeli naknadu u iznosu od po 3.900,00 KM, odnosno po 300 KM za svaku godinu trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer u postupku koji je vođen po tužbi apelanata nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.

15. Osnovni sud je naveo hronologiju postupka, te istakao da je sve radnje u postupku poduzimao u skladu sa zakonom zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

16. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 383.

Parnične troškove sačinjavaju izdaci u toku ili povodom postupka.

Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na naknadu.

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjerit će se po toj tarifi.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 072 484 11 Gž od 11. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 25. maja 2012. godine a apelacija je podnesena 20. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud zapaža da se ovaj postupak tiče utvrđivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica, dakle da se radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanata i tuženog, te je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenljiv.

U odnosu na apelacione navode u vezi s primjenom materijalnog prava

26. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer im nisu dosuđeni troškovi postupka u cjelini, budući da ih je zastupao advokat iz Beograda a ne iz mjesta sjedišta suda. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud se dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da apelanti smatraju da su im redovni sudovi trebali dosuditi troškove postupka vezane i za putne troškove i gorivo za advokata koji ih je zastupao. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje. Tako je u Odluci broj AP 141/12 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 141/12 od 26. februara 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), rješavajući pitanje primjene materijalnog prava u slučaju kada je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova putovanja i benzina za advokata koji je zastupao apelanta, a nije bio iz mjesta sjedišta suda, odbio apelantovu apelaciju kao neosnovanu. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „U apelantovom slučaju redovni sud je osporenu odluku o troškovima donio u skladu s članom 387. stav 1. ZPP-a u kojem je propisano da će, pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci, sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Citirana odredba daje redovnim sudovima diskreciono ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju ocijene koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice, pri čemu su dužni brižljivo ocijeniti sve okolnosti. Postupajući u okviru datog ovlaštenja, redovni sud je odlučio da ne prizna dio apelantovih troškova (odsustvovanje iz kancelarije od devet časova, kao i troškove prevoza u iznosu od 169,74 KM) jer oni nisu nužni troškovi potrebni za vođenje parnice. Ustavni sud smatra, imajući u vidu obrazloženja redovnih i relevantne odredbe ZPP i Tarife na kojima su sudovi utemeljili svoje odlučenje, da nije bilo proizvoljnosti u postupanju sudova koje je moglo dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Konačno i praksa Ustavnog suda pokazuje da se putni troškovi apelantovog punomoćnika ne mogu priznati shodno članu 387. stav 1. ZPP (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2757/06 od 14. oktobra 2008. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba).“

26. S obzirom da i u konkretnom slučaju redovni sud nije dosudio troškove postupka za putne troškove, tj. dnevnice i gorivo advokatu apelanata koji je bio iz Beograda, smatrajući da to nisu bili nužni troškovi za vođenje parnice jer su apelanti mogli angažovati advokata iz mjesta sjedišta suda, Ustavni sud smatra da se stav iz Odluke AP 141/12 može primijeniti i na konkretan slučaj, pa se umjesto posebnog obrazloženje ove odluke u dijelu koji se odnosio na troškove postupka poziva na obrazloženje Odluke AP 141/12. Osim toga, u odnosu na navode apelanata da je Okružni sud o troškovima postupka trebao odlučiti samo u segmentu koji se odnosio na žalbene navode tuženog vezano za troškove za vansudsku nagodbu, Ustavni sud zapaža da je, suprotno tvrdnjama apelanata prilikom odlučivanja o troškovima postupka, taj sud uzeo u obzir žalbene navode i tuženog i apelanata. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da iz činjenica predmeta proizlazi da apelanti nisu protiv rješenja o ispravci presude u dijelu u kojem su obračunati troškovi postupka podnosili žalbu. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata vezani za primjenu materijalnog prava.

29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na navode apelanata vezane za primjenu materijalnog prava.

Dužina trajanja postupka

30. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog nerazumno dugog trajanja postupka.

a) Relevantni principi

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

32. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe apelanata započeo 17. juna 1999. godine, a da je okončan Presudom Okružnog suda od 11. oktobra 2011. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno 12 godina i četiri mjeseca, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

33. U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja prava apelanata na naknadu nematerijalne štete zbog pogibije bliskog lica i materijalne štete za troškove sahrane. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se s obzirom na činjenična i pravna pitanja koje su sudovi trebali raspraviti nije radilo o složenom predmetu.

34. Ustavni sud zapaža da je, nakon što su apelanti podnijeli tužbu 17. juna 1999. godine, pripremno ročište zakazano tek za 5. april 2011. godine, dakle tek nakon više od 11 godina. Pri tom Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je u periodu od podnošenja tužbe do zakazivanja pripremnog ročišta na predmetu bilo aktivnosti redovnog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakve argumente ili ukazao na objektivne okolnosti koje su uticale na dužinu trajanja postupka, već je istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je, nakon zakazivanja pripremnog ročišta pred prvostepenim sudom, kompletan postupak na dvije sudske instance okončan za svega šest mjeseci. Imajući u vidu navedeno, te kako iz stanja spisa nije vidljivo da su apelanti na bilo koji način uticali na dužinu trajanja postupka, te da činjenica da je postupak nakon poduzimanja procesnih radnji okončan u vrlo kratkom roku ne umanjuje odgovornost Osnovnog suda za 11 godina procesne neaktivnosti, Ustavni sud smatra da odgovornost za ovako dugo trajanje ovog postupka snosi Osnovni sud.

35. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

36. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak trajao 12 godina i četiri mjeseca i da se ne radi o postupku koji je prema zakonskim odredbama hitan, apelantima se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

37. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi svoju odluku o troškovima postupka utemeljili na relevantnim odredbama ZPP-a kojim je regulisano pitanje troškova postupka.

39. S druge strane postoji kršenje prava pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje oduke u razumnom roku kada je postupak za naknadu nematerijalne štete zbog pogibije bliskog lica, koji nije bio složen, trajao 12 godina i četiri mjeseca a pri tom nema objektivnih okolnosti koje su uticale na tako dugo trajanje tog postupka.

40. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju tog prava vezuju za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

41. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2789/12 (Ž. V., Ž. V. i S. B.) | Sudska praksa | Aktio