Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3816/14 (I. M.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Služnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3816/14
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3816/14, rješavajući apelaciju Ismeta Mujanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Mujanovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 017451 14 Gž od 11. jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ismet Mujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je 18. augusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 017451 14 Gž od 11. jula 2014. godine, s prijedlogom za izdavanje privremene mjere. Budući da uz podnesenu apelaciju nije dostavljena osporena presuda, apelant je dopisom od 11. septembra 2014. godine pozvan da, u skladu s članom 22. stav (1) Pravila Ustavnog suda, otkloni nedostatke i dostavi osporenu presudu. Apelant je u ostavljenom roku dostavio osporenu presudu i predložio da se usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio „tuženom da ukloni prepreku“ s jedinog adekvatnog prilaza njegovoj kući, do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Hašima Mujanovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. februara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. februara 2015. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo parnični postupak protiv tuženog, radi sprečavanja vršenja prava stvarne služnosti.
6. Općinski sud je donio Presudu broj 23 0 P 017451 12 od 24. januara 2014. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev usvojen i tuženi obavezan da dalje ne sprečava apelanta da koristi prolaz kolima i pješice. To pravo mu pripada kao suvlasniku i posjedniku nekretnina, čije su bliže oznake navedene u izreci presude. Na njima postoji kolski put u dužine oko 44 metra i širine oko 3 metra, i tuženi je dužan ukloniti prepreku koju je postavio uzduž navedenog puta - ogradu u vidu drvenih kočića povezanih bodljikavom žicom, jer će u protivnom tu ogradu ukloniti apelant ili treće lice o trošku tuženog, u roku od 30 dana računajući od dana donošenja presude, pod prijetnjom izvršenja.
7. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je u postupku utvrđeno da je apelant na nekretninama na kojima se nalazi sporni put upisan kao korisnik s dijelom 1/1; da je svoju nekretninu kupio 1998. godine i da je sporni kolski put, koji je ustanovljen preko susjednih parcela, koristio za prilazak svojoj porodičnoj kući. Obimno izveden dokazni postupak, prema ocjeni Općinskog suda, upućuje na zaključak da je apelant vršio stvarnu služnost korištenjem spornog puta dugi niz godina i da je tuženi, postavljanjem ograde u dužini od 44 metra, spriječio i onemogućio apelant vršenje navedene služnosti i neometan dolazak na svoju nekretninu. Stoga je, po mišljenju Općinskog suda, osnovan apelantov tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 62. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) kojom je propisano da, ako treća osoba vlasnika povlasne nekretnine protivpravno ometa ili sprečava u vršenju stvarne služnost, vlasnik povlasne nekretnine ima pravo da tužbom zahtijeva da to ometanje ili sprečavanje prestane.
8. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, donio Presudu broj 23 0 P 017451 14 Gž od 11. jula 2014. godine, kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je u cijelosti kao neosnovan odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Nakon što je pobijanu prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da su u konkretnoj pravnoj stvari pravilno utvrđene činjenice ali je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba člana 62. ZVPO. Naime, iz utvrđenih činjenica se ne može izvesti zaključak da je apelant po bilo kojem osnovu stekao stvarnu služnost prolaza preko parcele tuženog, jer u postupku nije dokazao da je služnost stekao pravnim poslom, ili odlukom nadležnog organa a niti dosjelošću. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant svoju nekretninu kupio 1998. godine i da je za pristup svojoj nekretnini koristio susjedne parcele, iz čega slijedi da je bio samo u posjedu prava stvarne služnosti. Sadržaj stvarne služnosti, kako je dalje navedeno, apelant vrši od 1998. godine iz čega proizlazi da do zaključenja glavne rasprave nije stekao stvarnu služnost ni dosjelošću, jer je u na temelju člana 60. ZVPO uvjet vršenja služnosti od 20 godina, a taj vremenski period od početka njenog vršenja 1998. godine do zaključenja glavne rasprave nije istekao. Budući da apelant nije dokazao da je po bilo kojem zakonskom osnovu stekao stvarnu služnost u smislu člana 57. ZVPO, ne može s uspjehom tražiti niti ostvariti zaštitu stvarne služnosti na temelju člana 62. ZVPO, jer je za primjenu ove odredbe neophodno da je već stekao stvarnu služnost. Ipak, ako služnost vrši a nije je stekao na prethodno opisani način, to znači da je samo u posjedu prava stvarne služnosti (član 75. stav 3. ZVPO) pa mu preostaje jedini način pravne zaštite u vidu zaštite posjeda prava stvarne služnosti prema odredbama čl. 80. do 85. ZVPO. S obzirom na navedeno, žalba tuženog je po ocjeni Kantonalnog suda pravilno ukazala na nepostojanje uvjeta za traženu pravnu zaštitu, zbog čega je žalba usvojena a prvostepena presuda preinačena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je istakao da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo na njegovu štetu, tretirajući njegov tužbeni zahtjev kao zahtjev za utvrđenje stvarne služnosti temeljem dosjelosti. Smatra da je u konkretnom postupku dokazao svoje pravo služnosti i čin uznemiravanja tuženog, budući da je sporni put uspostavljen 1982. godine a on ga koristi od 1998. godine. Također je ukazao na nespornu činjenicu da je tuženi, kao treće lice, 12. oktobra 2011. godine, uzduž navedenog puta postavio prepreku u vidu drvenih kočića povezanih bodljikavom žicom, čime ga je onemogućio u vršenju prava stvarne služnosti. Apelant je istakao da je nekretninu kupio 1998. godine, da je sporni put uspostavljen 1982. godine i da je u vrijeme korištenja spornog puta bilo neophodno uračunati vrijeme korištenja njegovog prednika, a zatim i njegovo vrijeme, što je sveukupno preko 20 godina. Stoga, apelant smatra da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i time povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant je zatražio od Ustavnog suda da "naloži tuženom da ukloni prepreku u vidu drvenih kočića povezanih bodljikavom žicom“ jer je to jedini adekvatan prilaz njegovoj kući.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je ostao pri razlozima iz obrazloženja svoje odluke i predložio da se apelacija kao i prijedlog za donošenje privremene mjere odbiju kao neosnovani.
V. Relevantni propisi
11. Zakon o vlasničko pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 57.
Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom nadležnog organa i dosjelošću. Član 60.
Stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio.
Stvarna služnost se ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva.
Član 62.
Ako treća osoba vlasnika povlasne nekretnine protivpravno ometa ili spriječava u vršenju stvarne služnosti, vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da to ometanje ili sprečavanje prestane.
Član 75.
Posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed).
Posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, kojoj je na osnovu pravnog posla, dala stvar u neposredan posjed (posredan posjed).
Posjed prava stvarne služnosti ima osoba koja faktički koristi nekretninu druge osobe u obimu koji odgovara sadržini te služnosti.
[...] Član 80.
Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).
Član 81.
Posjednik ima pravo na samopomoć protiv onoga ko ga neovlašteno uznemirava u posjedu ili mu je posjed oduzeo, pod uvjetom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna i da način njenog vršenja odgovara prilikama u kojima postoji opasnost.
Član 82.
Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).
Član 83.
Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
I posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 82 .ovog zakona. Član 84.
Odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda.
Član 85.
Suposjednik uživa zaštitu po odredbi člana 80. ovog zakona, u odnosu na treće osobe, kao i u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima, ako jedan od njih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovom suposjedu.
VI. Dopustivost
12. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 017451 14 Gž od 11. jula 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. jula 2014. godine a apelacija je podnesena 18. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
17. Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom slučaju postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na vršenje prava stvarne služnosti puta, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.
18. Suštinski, navodi apelacije ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno obaveznu primjenu odredbe člana 62. ZVPO koja je u konkretnom slučaju izostala.
19. Ustavni sud naglašava svoj stav da općenito nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
20. U pogledu navoda o pogrešnoj, odnosno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da obrazloženje osporene presude sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba ZVPO (čl. 57, 60. i 75. stav 3) zaključeno da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime Kantonalni sud je, polazeći od činjenica utvrđenih u prvostepenoj presudi, zaključio da apelant nije stekao stvarnu služnost prolaza preko parcele tuženog po bilo kojem osnovu propisanom u odredbi člana 57. ZVPO (pravnim poslom, odlukom nadležnog organa ili dosjelošću), što je osnovni preduvjet za ostvarenje zaštite stvarne služnosti na temelju odredbe člana 62. ZVPO, na način kako je apelant zahtijevao. Dakle, za primjenu navedene odredbe je neophodno da je stvarna služnost već stečena, a u konkretnoj situaciji to nije slučaj. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da je Kantonalni sud vezi s prethodnim stavom u obrazloženju presude napravio jasnu distinkciju između stečenog prava služnosti i posjeda prava stvarne služnosti, iz kojih proizlaze različiti načini ostvarenja sudske zaštite (stvarne služnosti odnosno posjeda prava stvarne služnosti), pozivajući se na relevantne odredbe ZVPO.
21. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svoju odluku, kojom je prvostepena presuda preinačena i apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cjelini, obrazložio na jasan i argumentovan način, uz obrazloženje koje je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da je Kantonalni sud naveo relevantne i potpuno jasne odredbe ZVPO kojima je regulisano zasnivanje i načini sticanja stvarne služnosti, kao i posjed prava stvarne služnosti te načini zaštite stvarne služnosti odnosno posjeda ovog prava, u postupku pred redovnim sudom.
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi vezani za pogrešnu primjenu materijalnog prava nisu osnovani, te da stoga nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
23. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, odlučujući u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, naveo jasne zakonske odredbe prema kojima postoji razlika između stečenog prava služnosti i posjeda prava stvarne služnosti, iz kojih proizlaze i različiti načini ostvarenja sudske zaštite, uz relevantne odredbe ZVPO.
24. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman