Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4276/12 (R. L. iz Sokoca, G. L. iz Bijeljine, B. L. iz Vogošće, N. J. iz Višegrada i A. O. iz Loznice)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4276/12
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4276/12, rješavajući apelaciju Ranka Lalića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ranka Lalića, Gorana Lalića, Boška Lalića, Nikole Jeftića i Anđe Ostojić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049079 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ranko Lalić iz Sokoca, Goran Lalić iz Bijeljine, Boško Lalić iz Vogošće, Nikola Jeftić iz Višegrada i Anđa Ostojić iz Loznice (svi u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Milan Borovčanin-Bulić, advokat iz Sokoca, podnijeli su 4. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 049079 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine. Apelanti su podneskom od 19. avgusta 2014. godine dopunili apelaciju sa traženom punomoći za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od tuženog Joze Marića (u daljnjem tekstu: tuženi), odnosno njegovog punomoćnika, zatraženo je 12. avgusta, odnosno 11. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tuženog su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 1. septembra 2014. godine do 5. januara 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su kao tužitelji u ovom postupku 29. avgusta 2006. godine tužbom pokrenuli parnični postupak protiv tuženog radi predaje u posjed i raspolaganje nekretninu, pobliže preciziranu u izreci presude, slobodnu od objekata, stvari, građevinskog materijala i ljudi. Predmet spora je nekretnina (zemljište) označena kao k.č. 1193/1, u naravi oranica površine 1830 m², upisana u zk. ul. broj 44 k.o. Vogošća (stari premjer), odnosno u p.l. broj 207/05 k.o. Svrake (novi premjer) (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina).
6. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 049079 06 P od 27. aprila 2012. godine kojom je tužbeni zahtjev usvojen, uz obavezivanje tuženog da apelantima preda u posjed i raspolaganje spornu nekretninu, slobodnu od objekata, stvari i ljudi, te da apelantima naknadi troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
7. Općinski sud je tokom postupka, između ostalog, utvrdio da su apelanti na spornoj nekretnini, i to po starom premjeru, upisani kao suvlasnici na temelju Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda broj O-1323/03 i to, između ostalih suvlasnika, apelant Ranko Lalić s dijelom 73/315, a apelant Goran Lalić sa dijelom 2/9 suvlasništva. Isto tako je Općinski sud, na temelju provedenih dokaza, utvrdio da je tuženi na spornoj nekretnini sagradio kuću i pomoćni objekat većih gabarita u odnosu na kuću koja je evidentirana u katastarskom operatu, te da se sporna nekretnina po novom premjeru vodi na umrlom pravnom predniku apelanata Mlađenu Sime Lalić (u daljnjem tekstu: prednik apelanata). Dalje je tokom postupka utvrđeno da je 1. septembra 1996. godine supruga prednika apelanata Mara Lalić (da li je u pitanju vjenčana ili nevjenčana supruga sud na temelju provodnih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi) sačinila ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je spornu nekretninu (zemljište na mjestu stare porušene kuće) ustupila tuženom, koji nije ovjeren kod nadležnog suda, pri čemu je također utvrđeno da Mara Lalić nije učestvovala u ostavinskom postupku iza umrlog prednika apelanata.
8. Dalje je iz obrazloženja prvostepene presude proizašlo da je tuženi u svom iskazu naveo da je s izgradnjom stambenog objekta na spornoj nekretnini započeo nakon što je od supruge prednika apelanata Mare Lalić obaviješten da je prednik apelanata za života usmenim putem raspodijelio svoje nekretnine djeci, pri čemu se tačno znalo šta kome pripada, tako da je sporna nekretnina pripala Mari Lalić. Isto tako je iz iskaza tuženog proizašlo da je tuženi gradnju stambenog objekta započeo i dovršio dok je Mara Lalić bila živa (umrla je 2001. godine), zatim da su apelanti odmah i saznali za gradnju, ali da se tome tada nisu usprotivili. Nasuprot ovim navodima, kako je naveo Općinski sud, iz iskaza apelanta Ranka Lalića je proizašlo da je tuženi sa izgradnjom stambenog objekta započeo 2004. godine, da su nakon toga tužitelji išli kod tuženog radi postizanja dogovora oko isplate protuvrijednosti na ime sporne nekretnine, ali Općinski sud na temelju provodnih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenice u vezi s tim navodima.
9. Odlučujući o istaknutim prigovorima tuženog o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije Općinski sud je prigovore ocijenio neosnovanim, prije svega imajući u vidu sadržaj Zemljišnoknjiškog izvatka broj 44 k.o. Donja Vogošća, iz kojeg je proizašlo da su apelanti upisani kao suvlasnici na spornoj nekretnini, pri čemu je tokom postupka nesporno utvrđeno da tuženi spornu nekretninu drži u svom posjedu. Općinski sud je ocijenio neosnovanim i prigovor tuženog da je građenjem stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, kao savjestan graditelj i to na izgrađenom objektu, zemljištu ispod objekta, kao i onom koje služi za redovnu upotrebu, jer se apelanti nisu odmah usprotivili gradnji, te da su apelanti u postupku eventualno mogli tražiti samo isplatu cijene zemljišta jer je izgrađeni objekat znatno veće vrijednosti od vrijednosti zemljišta. Neosnovanost navedenih prigovora Općinski sud je obrazložio time što se iz ponuđenih dokaza nisu mogle pouzdano utvrditi navedene činjenice.
10. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da su apelanti u postupku dokazali da su vlasnici sporne nekretnine, koju u posjedu drži tuženi, pa je primjenom odredaba čl. 43. i 50. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) odlučeno kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na temelju odredaba člana 386. stav 1. i 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 049079 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine kojom je žalbu uvažio, te prvostepenu presudu preinačio, tako da su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata. Kantonalni sud je donio takvu odluku nakon preispitivanja prvostepene presude u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 221. ZPP-a. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda (koje je iscrpno elaborirano u obrazloženju presude) iz kojeg je, pored ostalog, proizašlo da su apelanti imali saznanje da je tuženi ušao u posjed sporne nekretnine nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno, kako su izjavili na ročištu održanom 5. decembra 2012. godine, da su za izgradnju kuće saznali 1996. godine. Imajući u vidu takve činjenične okolnosti Kantonalni sud je zauzeo stav da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva koji bi za posljedicu doveo do rušenja kuće čija je vrijednost znatno veća od sporne nekretnine na kojoj je sagrađena kuća. Dalje je Kantonalni sud pojasnio da je iz iskaza tuženog proizašlo da je s izgradnjom stambenog objekta na spornoj nekretnini započeo nakon što je ga je Mara Lalić, supruga prednika apelanata, obavijestila da je prednik apelanata još prije smrti raspodijelio svoju imovinu, tako da je njoj pripala sporna nekretnina koju je uživala i bila u njenom posjedu, te da je apelant dovršio izgradnju stambenog objekta dok je Mara Lalić bila živa, dakle prije 2001. godine.
12. Stoga je, kako je istakao Kantonalni sud, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe iz člana 27. i 28. ZVPO-a. Naime, kako je istaknuto u obrazloženju, citirane odredbe propisuju sticanje prava vlasništva na tuđem zemljištu tako da osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi imao pravo vlasništva (graditelj) stiče pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala, niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah tome usprotivio. Shodno citiranim odredbama, kako je istakao Kantonalni sud, vlasnik zemljišta ima pravo da u roku od tri godine od dana saznanja za završenu gradnju, a najkasnije 10 godina od završetka izgradnje zahtijeva da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke. Dalje je pojašnjeno da, ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu, i ako to nije znao a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinskom objektu, ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje, ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta. U tom pravcu je dalje navedeno da, izuzetno od odredbe člana 28. stav 1. ZVPO-a, sud može odlučiti da se izgrađeni objekat ne poruši ako njegovo rušenje ne bi bilo opravdano, jer se u obzir uzima i vrijednost objekta, u odnosu na vrijednost zemljišta. U tom slučaju, kako je navedeno, vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete, ukoliko se ona dokaže.
13. Kantonalni sud je na temelju provedenih dokaza i uvidom u cjelokupan spis zaključio da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da se stambeni objekat poruši, odnosno da se apelantima preda u posjed i raspolaganje sporna nekretnina slobodna od objekta, stvari, građevinskog materijala i ljudi, jer apelanti nisu postupili u rokovima propisanim relevantnim odredbama ZVPO-a, i to čl. 27. i 28. citiranog Zakona. Shodno svemu navedenom Kantonalni sud je, uzevši u obzir činjenicu da punomoćnik apelanata ostavlja mogućnost dogovora s tuženim oko isplate vrijednosti zemljišta, naveo da to pravo apelanti mogu ostvariti u drugom postupku, kako bi im tuženi naknadio prometnu vrijednost zemljišta. Navedeno tim prije što rušenje stambenog objekta u konkretnom slučaju ne bi bilo opravdano kada se ima u vidu da je njegova vrijednost veća od vrijednosti zemljišta.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelanti ističu da su suvlasnici na spornoj nekretnini što su tokom postupka i dokazali, ali da im je Kantonalni sud spornu nekretninu oduzeo i dodijelio je tuženom, koju je on bespravno prisvojio i na kojoj je sagradio kuću. Smatraju da je na taj način povrijeđeno njihovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta jer apelanti imaju namjeru da se vrate na svoju očevinu. Navode da Kantonalni sud nije mogao dosuditi svo zemljište tuženom jer izgrađena kuća ne pokriva cijelu površinu sporne nekretnine. Tvrde da je bilo moguće da im se vrati zemljište koje nije ispod kuće i da oni na to imaju pravo. Navode da je Kantonalni sud svojom odlukom dokazao svoju pristranost i nezakonitost u radu. Predložili su da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, ili da se presuda preinači tako da se u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu uz naknadu troškova postupka prema priloženom troškovniku punomoćnika.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da vijeće navedenog suda ostaje u svemu kod obrazloženja osporene odluke. Istaknuto je da je drugostepena presuda donesena primjenom zakonskih odredaba čl. 27. i 28. ZVPO-a, u situaciji kada apelanti nisu postupili, u smislu člana 28. citiranog Zakona, niti su se usprotivili izgradnji, niti su tražili isplatu prometne vrijednosti zemljišta, što apelanti svakako mogu da traže u drugom postupku. Još je istaknuto da u konkretnom slučaju rušenje stambenog objekta ne bi bilo opravdano ako se ima u vidu njegova vrijednost koja je veća od vrijednosti zemljišta. Upravo na tim osnovama je i preinačena prvostepena presuda i odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata. Još je navedeno da su apelanti dopunskim rješenjem navedenog suda od 9. januara 2013. godine obvezani na naknadu troškova postupka.
17. Općinski sud je hronološki opisao tok postupka, te je izrazio stav da se ne može detaljnije izjasniti na navode iz apelacije, budući da apelanti osporavaju isključivo presudu Kantonalnog suda.
18. Punomoćnik tuženog je u odgovoru na apelaciju sve navode apelanata ocijenio kao neosnovane. U odgovoru je istaknuto da su apelanti propustili da svoju zaštitu traže u zakonom propisanim rokovima, pa propuštanjem tih rokova više ne podliježu pravnoj zaštiti pozitivnog zakonodavstva. Naglašeno je da se to što su apelanti svojim svjesnim propuštanjem izgubili vlasnička prava na svojim nekretninama se ne može dovoditi u vezu s povredama ustavnih prava na koja su se neosnovano pozvali u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 27.
Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.
Član 28.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta. Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši, ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnosti slučaja (vrijednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja u toku izgradnje i sl.) ne bi bilo opravdano. U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete. Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat, dužan je graditelju naknaditi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke. Pravo izbora iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta.
20. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 75/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 049079 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 30. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su tom presudom tim povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), d), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. i člana 5. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom slučaju nije sporno. Naime, u konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku u okviru kojeg su se raspravljala pitanja koja se tiču imovinskih prava parničnih stranaka, pa Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
29. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje suštinski vide u tome da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je u konačnici, prema ocjeni apelanata, rezultiralo donošenjem osporene odluke.
30. U vezi s prigovorima apelanata koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi: Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su apelanti tužbenim zahtjevom tražili da im tuženi preda u posjed i raspolaganje spornu nekretninu, slobodnu od objekata, stvari građevinskog materijala i ljudi. Krećući se u granicama tako postavljenog tužbenog zahtjeva, u smislu odredbe člana 2. stav 1. ZPP-a, prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu, dok je s druge strane Kantonalni sud, postupajući u granicama svojih zakonskih ovlaštenja iz člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a, uvažio žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanata. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, na temelju činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda i uvidom u spis predmeta, između ostalog, utvrdio da je tuženi na spornoj parceli izgradio stambeni objekat čija je vrijednost veća od sporne nekretnine, da je stambeni objekat izgrađen prije 2001. godine, da su apelanti još 1996. godine imali saznanja da apelant gradi stambeni objekat, da se apelanti tome nisu odmah usprotivili, što apelanti ni u apelaciji ne dovode u sumnju, pa je Kantonalni sud, primjenjujući odredbe člana 27. i 28. ZVPO-a odlučio kao izreci presude, navodeći da su apelanti propustili da u zakonom propisanim rokovima traže rušenje objekta.
33. Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučenja imao u vidu da u okolnostima konkretnog slučaja ne bi bilo ni svrsishodno naložiti rušenje stambenog objekta imajući u vidu da je njegova vrijednost veća od sporne nekretnine. Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučenja također uzeo u obzir činjenicu da apelanti u posebnom postupku mogu ostvariti pravo na isplatu prometne vrijednosti sporne nekretnine, na što svakako imaju pravo, ali da apelanti takav zahtjev nisu postavili u okviru predmetnog postupka. Imajući u vidu sve navedeno u okolnostima konkretnog slučaja, činjeničnog stanja koje apelanti ne osporavaju, te sadržaja relevantnih odredbi materijalnog prava koje je drugostepeni sud imao u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja Kantonalnog suda ne proizlazi proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava.
34. U vezi sa prigovorom apelanata da je Kantonalni sud proizvoljno pristupio kada apelantima nije dodijelio preostalo zemljište koje se nalazi izvan sagrađenog objekta, Ustavni sud podsjeća da redovni sudovi odlučuju u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, u smislu odredbe člana 2. stav 1. ZPP-a. Ustavni sud dalje zapaža da su apelanti izričito tražili predaju u posjed sporne nekretnine oslobođene od objekata, stvari i dr. pa se, imajući u vidu jasan zakonski okvir kojim su propisane granice postupanja redovnih sudova, ovi navodi apelanata čine neutemeljenim. Ustavni sud također smatra paušalnim prigovor apelanata da je Kantonalni sud prilikom odlučenja postupao pristrano, budući da ovaj prigovor apelanti ničim nisu obrazložili. Osim toga, Ustavni sud iz raspoloživih dokaza prima facie tako što ne zapaža, pri čemu Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenom odlukom per se ne pokreće pitanje pristranosti.
35. Stoga, imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je ovaj postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da osporenom presudom Kantonalnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog prava, na što su apelanti neosnovani ukazali.
Pravo na imovinu
36. Apelanti navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu posebno obrazložili, ali iz navoda apelacije proizlazi da oni kršenje navedenog prava dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke ne nalazeći proizvoljnost u tom segmentu. Stoga, Ustavni sud i navode o kršenju prava na imovinu također smatra neutemeljenim.
Ostali navodi
37. U vezi sa pozivanjem apelanata na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kojima se garantuje pravo na slobodu i sigurnost, odnosno pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim paušalnog pozivanja na kršenje ovih prava, nisu naveli u čemu se sastoji povreda navedenih prava u ovom postupku u okviru koga se raspravljalo isključivo o imovinskopravnim pitanjima u kontekstu sporne nekretnine. Analizirajući okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenom odlukom pokreće bilo koje pitanje u vezi s uživanjem garancija iz navedenih prava imajući u vidu njihovo suštinsko značenje, te ove paušalne navode apelanata smatra neosnovnim. Naknada troškova postupka
38. U pogledu zahtjeva apelanata da im se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije snose isključivo apelanti.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima, preinačio prvostepenu presudu dajući u osporenoj odluci obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava na koji su apelanti neosnovani ukazali.
40. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud izjasnio u okviru prava na pravično suđenje ne nalazeći proizvoljnost u tom segmentu.
41. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, jer Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenom odlukom pokreće bilo koje pitanje u vezi s uživanjem ovih prava.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman