Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1505/15 (E.K.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 2. EK – pravo na život
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Pritvor
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Apelacija preuranjena
- Krivično djelo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1505/15
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1505/15, rješavajući apelaciju E. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. K. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 061257 15 Kž 2 od 11.
februara 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 061257 14 K od 5. februara 2015. godine u odnosu na prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.K. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 061257 15 Kž 2 od 11.
februara 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 061257 14 K od 5. februara 2015. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. E. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Akif Kadrić, advokat iz Živinica, podnio je 31. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 061257 15 Kž 2 od 11. februara 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 061257 14 K od 5. februara 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 8. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 16. aprila 2015. godine, a Općinski sud 23. aprila 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 K 061257 14 K od 5. februara 2015. godine apelantu, koji je nepravosnažnom Presudom Općinskog suda broj 33 0 K 061257 14 K od 5. februara 2015. godine proglašen krivim zbog krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci u koju mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 12. novembra 2014. godine pa dalje, produžen je pritvor koji mu po tom rješenju može trajati najduže pet mjeseci ili do nove odluke suda.
6. Općinski sud je u obrazloženju rješenja, prije svega, ukazao da je odredbom člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 8/13) izmijenjen član 152. stav 1. ZKPFBiH i propisano da sud, kada izrekne kaznu zatvora, može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnosti učinioca. Općinski sud je dalje naveo da je, u konkretnom slučaju, sud apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZFBiH, te da je smatrao neophodnim apelantu produžiti pritvor radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka s obzirom na okolnosti u vezi sa izvršenjem krivičnog djela i ličnošću učinioca. Općinski sud je istakao da su okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela takve da je apelant prvostepenom presudom proglašen krivim za krivično djelo koje spada u grupu krivičnih djela protiv spolne slobode i morala, koje je apelant počinio na štetu svoje maloljetne kćerke, koja je u vrijeme izvršenja krivičnog djela imala samo 13 godina, dakle bila je dijete, da je u izvršenju tog krivičnog djela više puta prema njoj činio bludne radnje u svojoj porodičnoj kući u kojoj živi zajedno sa svojom maloljetnom kćerkom (oštećenom), majkom, suprugom i tri sina, te da iz iskaza oštećene, prema zapisniku o saslušanju PU Živinice od 11. novembra 2014. godine, proizlazi da je apelant bludne radnje prema oštećenoj preduzimao kada je bio pijan, da ona strahuje od njega i da bi je bilo strah da se susretne sa njim. Također je navedeno da iz socijalne anamneze JU Centar za socijalni rad Živinice od 29. januara 2015. godine proizlazi da je apelant konzumirao alkohol, da porodica spada u red socijalno ugroženih, da je higijenski, edukativno i odgojno zapuštena i da je neophodno uključivanje šire društvene zajednice kako bi se problemi ove porodice ublažili, te da je predložena socijalna terapija da se izmjesti oštećena, da joj se pruži odgovarajući psiho-socijalni tretman, kao i da će se po okončanju sudskog postupka preduzeti odgovarajuće mjere prema ovoj porodici.
7. Imajući u vidu navedene okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela i ličnost učinioca, po mišljenju Općinskog suda, apelantu je bilo neophodno produžiti pritvor nakon izricanja presude i da se svrha zbog koje je pritvor produžen ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom. Općinski sud je istakao da se kroz produženje pritvora ostvaruje pravo suda da preduzme mjere kojim će osigurati pravosnažno okončanje krivičnog postupka, izvršenje presude i ostvarenje njenog cilja, što se ne bi moglo ostvariti ako bi se apelant pustio na slobodu, jer bi se ponovo stvorili isti uvjeti kao i u vrijeme izvršenja krivičnog djela u kojima bi apelant, budući da živi u istom domaćinstvu sa maloljetnom oštećenom, kćerkom, mogao ponoviti krivično djelo na koji način se ne bi mogla pružiti zaštita maloljetnoj kćerki kao žrtvi krivičnog djela, a zaštita i satisfakcija žrtve krivičnog djela je jedna od svrha krivičnopravnih sankcija.
8. Obrazlažući odbijanje prijedloga apelantovog branioca koji je u završnoj riječi predložio ukidanje pritvora, navodeći da je maloljetna oštećena izmještena iz porodice, Općinski sud je ukazao da ovaj navod ničim nije dokumentirao, zbog čega nije mogao prihvatiti kao tačne ove navode, pogotovo što to ne proizlazi iz socijalne anamneze JU Centar za socijalni rad Živinice od 29. januara 2015. godine u kojoj je navedeno da je to potrebno učiniti, ali ne i da je učinjeno.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 K 061257 15 Kž 2 od 11. februara 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 33 0 K 061257 14 K od 5. februara 2015. godine.
10. U obrazloženju rješenja je istaknuto da se, prema izmijenjenoj odredbi člana 152. stav 1. ZKPFBiH, određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude kojom je optuženi osuđen na kaznu zatvora manju od pet godina vezuje za ocjenu suda da je određivanje, odnosno produženje pritvora neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca. Određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, prema ovoj odredbi, više se ne vezuje striktno za postojanje razloga za pritvor propisanih u članu 146. stav 1. tač. a), c) i d)
ZKPFBiH.
11. Dalje je istaknuto da iz obrazloženja rješenja Općinskog suda, prije svega, iz razloga kojima se Općinski sud rukovodio pri ocjeni neophodnosti produženja pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude, koji se tiču načina i okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela i ličnosti optuženog (apelanta), koji su, i po ocjeni Kantonalnog suda, pravilni, proizlazi da se prvostepeni sud pri donošenju ovakve odluke o pritvoru rukovodio činjenicom da je apelant predmetnom presudom nepravosnažno osuđen zbog krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZFBiH, koje je apelant počinio prema svojoj maloljetnoj kćerki u vrijeme kada je ona imala svega 13 godina, i to u alkoholiziranom stanju, na način da je u jednom dužem vremenskom periodu preduzimao radnje izjednačene sa spolnim odnosom, koje su bliže opisane u izreci nepravosnažne presude, da maloljetna oštećena, koju je njena majka zbog bojazni da bi je apelant mogao silovati, sklanjala od njega i smještala je da spava na spratu kuće, ima strah od susreta sa apelantom, te da bi se njegovim puštanjem na slobodu po objavi presude ponovo stvorili isti uvjeti kao i u vrijeme izvršenja krivičnog djela da apelant ponovi krivično djelo, te da se time, posebno kada se ima u vidu činjenica da je apelant sklon vršenju krivičnih djela, zbog čega je i ranije osuđivan, da živi u zajedničkom domaćinstvu sa maloljetnom oštećenom i da je sklon konzumiranju alkohola, ne bi mogla pružiti zaštita oštećenoj kao žrtvi seksualnog nasilja i tako ostvariti jedan od osnovnih ciljeva i svrhe izricanja krivičnopravnih sankcija općenito.
12. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se neosnovano žalbom apelantovog branioca ukazuje da prvostepeni sud nije dao razloge, niti naveo okolnosti koje se odnose na zakonski uvjet za produženje pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude kojom je on osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, jer okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela kojim se prvostepeni sud vodio pri donošenju odluke o pritvoru apelantu, posebno one koje se tiču apelantove ličnosti, a koje ukazuju na njegovu kontinuiranu kriminalnu djelatnost, jasno ukazuju da je produženje pritvora apelantu u konkretnom slučaju neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Pri tome su irelevantni navodi istaknuti u žalbi da se oštećena trenutno nalazi u Centru za smještaj nezbrinutih osoba u Dujama s obzirom na to da se radi o privremenom smještaju i utočištu oštećene radi njene zaštite od apelantovog seksualnog nasilja.
13. Konačno, Kantonalni sud je istakao da apelantovi žalbeni navodi kojima se ukazuje da ni Tužilaštvo nije insistiralo na pritvoru prema njemu nakon nakon izricanja presude ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepnog rješenja, jer određivanje, odnosno produženje pritvora, u smislu odredbe člana 152. stav 1. ZKPFBiH, nije ni ovisno od prijedloga Tužilaštva.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
15. Apelant smatra da mu je pritvor produžen bez postojanja relevantnih razloga za produženje pritvora, u smislu odredaba čl. 146. i 152. ZKPFBiH. S tim u vezi je istakao da, s obzirom na protek vremena, tj. da je krivično djelo izvršeno tokom 2013. godine, te da u međuvremenu nije učinio novo ili istovrsno djelo, nema potrebe da se pritvor odredi u smislu člana 146. stav 1. tačka c). Dalje ističe da, prema odredbi člana 145. ZKPFBiH, trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, a u konkretnom slučaju i dosadašnji apelantov boravak u pritvoru ne može se smatrati najkraćim nužnim vremenom pogotovo što apelant nije osporio izvršenje krivičnog djela. Konačno, ne postoje razlozi zbog kojih je određen pritvor u smislu člana 152. ZKPFBiH, jer se u konkretnom slučaju maloljetna oštećena nalazi na nepoznatoj lokaciji u sigurnoj kući, te kako je nesporno da je apelant učinio krivično djelo, nego je sporna samo visina krivičnopravne sankcije, ni u kom slučaju nije ugroženo vođenje krivičnog postupka. Konačno, ističe da je pritvor određen bez prijedloga tužioca, te da su apelantu mogle biti izrečene mjere zabrane propisane u članu 140.
ZKPFBiH.
16. Povredu prava na život i prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju apelant nije posebno obrazlagao.
b) Odgovor na apelaciju
17. Tužilaštvo, Kantonalni sud i Općinski sud smatraju da osporenim rješenjima nisu povrijeđene odredbe ZKPFBiH, kao ni Ustava Bosne i Hercegovine.
V. Relevantni propisi
18. U Krivičnom zakonu («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:
Član 208. stav 2.
Bludne radnje (2) Ko u slučaju iz člana 207. (Spolni odnošaj s djetetom) ovoga Zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, počini samo bludnu radnju, ili ko krivično djelo iz stava 1. ovoga člana počini prema djetetu ili maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
19. U Zakonu o krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) relevantne odredbe glase: Član 152. stav 1.
Pritvor poslije izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
22. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
23. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U trenutku podnošenja apelacije doneseno je rješenje kojim je apelantu produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostala prava
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 33 0 K 061257 15 Kž od 11. februara 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 31. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;
[...]
30. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj se osobe koje su pritvorene nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bile u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, a ne onoj koju propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost «zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude», pri čemu se fraza «osuđujuća presuda» ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, Serija A broj 7, stav 9). Također, «zakonitost» pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi, Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, Serija A broj 63, stav 35).
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim zbog krivičnog djela bludne radnje koje je počinio prema svojoj maloljetnoj kćerki, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati «još pet mjeseci ili do nove odluke suda», što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.
32. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja sa domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu sa odredbom člana 152. stav 1. ZKPFBiH, prema kojoj se određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, kojom je optuženi osuđen na kaznu zatvora manju od pet godina, vezuje za ocjenu suda da je određivanje, odnosno produženje pritvora neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca. Određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, prema ovoj odredbi, kao što je istakao i Kantonalni sud u obrazloženju drugostepenog rješenja, više se ne vezuje striktno za postojanje razloga za pritvor propisanih u članu 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH. Ovo zakonsko rješenje ukazuje da se radi o novoj vrsti pritvora vezanog za novu fazu krivičnog postupka nakon izricanja prvostepene presude. Preduvjet za određivanje pritvora je da je izrečena presuda kojom se optuženi proglašava krivim i kojom je izrečena kazna zatvora. Međutim, to ne znači da se prilikom primjene ove odredbe, pored okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca, ne mogu razmatrati i osnovi iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH koji su relevantni u svakoj fazi krivičnog postupka, već da se okolnosti vezane za ove pritvorske osnove razmatraju u vezi sa svim drugim činjenicama, odnosno okolnostima koje se mogu podvesti pod zakonski pojam okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti vezanih za ličnost učinioca. Pri tome stvar je ocjene suda u svakom konkretnom slučaju koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su vezane za ličnost učinioca, kao i da li one imaju utjecaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka.
33. U konkretnom slučaju sudovi su svoju odluku o neophodnosti produženja pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude, zbog okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela i ličnosti optuženog, zasnovali na činjenici da je apelant predmetnom presudom nepravosnažno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora zbog krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZFBiH, koje je apelant počinio prema svojoj maloljetnoj kćerki u vrijeme kada je ona imala svega 13 godina, i to u alkoholiziranom stanju, na način da je u jednom dužem vremenskom periodu preduzimao radnje koje su bliže opisane u izreci nepravosnažne presude, da je apelant sklon vršenju krivičnih djela zbog čega je ranije i osuđivan, da živi u zajedničkom domaćinstvu sa maloljetnom oštećenom (kćerkom) koja strahuje od njega, da je sklon konzumiranju alkohola, što, po ocjeni redovnih sudova, ukazuje da bi se puštanjem apelanta na slobodu po objavi presude ponovo stvorili isti uvjeti kao i u vrijeme izvršenja krivičnog djela i na taj način se ne bi mogla pružiti zaštita oštećenoj kao žrtvi seksualnog nasilja. Činjenicu da je oštećena trenutno smještena u Centru za smještaj nezbrinutih osoba u Dujama Kantonalni sud je ocijenio irelevantnom s obzirom na to da se radi o privremenom smještaju i utočištu oštećene radi njene zaštite od apelantovog seksualnog nasilja.
34. Dakle, pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 152. ZKPBiH, sudovi su obrazložili detaljno i na način koji Ustavni sud ne može dovesti do zaključka da je takva odluka donesena proizvoljno i bez odgovarajućeg obrazloženja. Naime, sudovi su detaljno analizirali sve okolnosti koje se tiču izvršenja krivičnog djela i ličnosti optuženog (apelanta), imajući u vidu specifičnosti izvršenja krivičnog djela bludne radnje za koje je apelant nepravosnažnom presudom proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, naročito odnos apelanta i žrtve, tj. da je krivično djelo apelant počinio na štetu svoje maloljetne kćerke, kao i apelantova lična svojstva i socijalne faktore na temelju socijalne anamneze nadležnog Centra za socijalni rad, te činjenicu da je oštećena privremeno izmještena iz porodice, što ukazuje na njenu ugroženost od apelanta, a sveukupno da procjena sudova da sve ove okolnosti imaju utjecaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka i da se svrha zbog koje je pritvor produžen ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom nije proizvoljna.
35. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu, jer je sud odlučivao o produženju pritvora apelantu bez prijedloga tužioca. Ustavni sud zapaža da, kako je i Kantonalni sud istakao u obrazloženju drugostepenog rješenja, sud prilikom određivanja, odnosno produženja pritvora, u smislu odredbe člana 152. stav 1. ZKPFBiH, nije ni ovisan od prijedloga tužilaštva.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
37. Apelant, također, smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da apelant, osim svojih paušalnih navoda u pogledu navedenih prava, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije kada je rješenje o određivanju pritvora zasnovano na zakonskoj odredbi koja propisuje da sud, kad nepravosnažnom presudom izrekne kaznu zatvora, može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnosti učinioca, i kada je sud ispitao navedene okolnosti koje predstavljaju pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 152. ZKPFBiH, i obrazložio detaljno i na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
39. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na to da su u predmetnom postupku povrijeđena ova apelantova prava.
40. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman