Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2482/12 (N. J., M. J., E. J. i S. J.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član porodičnog domaćinstva
- Stanovi JNA
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2482/12
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2482/12, rješavajući apelaciju Nađije Jusufagić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nađije Jusufagić, Mirsada Jusufagića, Esada Jusufagića i Seada Jusufagića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042396 11 Gž od 10. maja 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042396 04 P od 30. septembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nađija Jusufagić, Mirsad Jusufagić, Esad Jusufagić i Sead Jusufagić (u daljnjem tekstu: apelanti) nastanjeni u Švedskoj, koje zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 2. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042396 11 Gž od 10. maja 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042396 04 P od 30. septembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena), te tuženog Mane Lakića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 18. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, prvotužena i drugotuženi dostavili su odgovore na apelaciju od 25. do 30. marta 2015. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 042396 04 P od 30. septembra 2011. godine, donesenom povodom tužbe apelanata protiv tuženih radi utvrđenja i iseljenja, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana u Banjoj Luci u ulici Anke Drakulić broj 2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je zaključen 1992. godine između pravnog prednika apelanata Nazifa Jusufagića (daljnjem tekstu: pravni prednik) kao kupca i prvotužene kao prodavca (stav 1. izreke), te da se prvotužena obaveže da apelantima izda ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu u korist apelanata kao nasljednika njihovog pravnog prednika sa po 1/5 suvlasničkog dijela u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude, a da će u suprotnom predmetna presuda biti pravni osnov za uknjižbu suvlasništva kako je sve preciznije navedeno u stavu 2. izreke, te da se tuženi obavežu da apelantima predaju u posjed predmetni stan (stav 3. izreke) i da im solidarno nadoknade troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom apelanti su obavezani da tuženima solidarno isplate iznose od po 1.000,00 KM.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrđeno da je pravni prednik apelanata bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koje svojstvo je stekao po osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 24. maja 1983. godine sa Direkcijom za izgradnju i održavanje stambenog fonda JNA – Odjeljenje Sarajevo (u daljnjem tekstu: Direkcija za izgradnju). Također je navedeno da je na osnovu uvjerenja Ministarstva odbrane Republike Srpske – Uprave za nekretnine od 30. aprila 2004. godine utvrđeno da je pravni prednik apelanata 7. februara 1992. godine podnio zahtjev za otkup predmetnog stana, da je prema listi procjene vrijednosti stana cijena predmetnog stana 15. februara 1992. godine iznosila 400.103,00 dinara, te da je Direkcija za izgradnju pripremila Ugovor o kupoprodaji i otkupu predmetnog stana broj 3513-6325-4. Dalje, utvrđeno je da je 30. jula 1993. godine pravni prednik apelanata sa Javnim željezničkim transportnim preduzećem u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: preduzeće) zaključio ugovor kojim je ustupio predmetni stan navedenom preduzeću na korištenje. Navedeni ugovor je ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem I-Ov-3388/93 od 11. avgusta 1993. godine. Nakon toga, predmetni stan je dodijeljen na korištenje Abdulahu Abduloviću, koji je u tom stanu živio do 18. oktobra 1994. godine kada ga je napustio i predao na korištenje i upravljanje Vojnoj pošti 7001 u Banjoj Luci. Također je utvrđeno da od 25. septembra 2003. godine, uz saglasnost Komande garnizona Banja Luka, u predmetnom stanu živi drugotuženi.
7. Osnovni sud je naveo da je na osnovu akta Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 18. jula 2011. godine utvrđeno da pravni prednik apelanata, a ni apelanti nisu podnijeli zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana do 19. aprila 2000. godine koji je bio krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana, niti nadležnom upravnom organu, kao ni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija). Naime, Osnovni sud je naveo da iz navedenog akta Ministarstva proizlazi da je prvoapelantica kao supruga pravnog prednika apelanata posredstvom punomoćnika 3. marta 2004. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana Ministarstvu, koji je Rješenjem Ministarstva broj 05050-02-01-30/04 od 11. maja 2004. godine odbijen kao neosnovan, te da je u upravnom sporu Okružni sud presudom od 11. maja 2004. godine odbio prvoapelanticinu tužbu kao neosnovanu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ugovor o otkupu predmetnog stana nije zaključen iako je bio uplaćen iznos na ime doprinosa pravnog prednika apelanata za stambeno obezbjeđenje u JNA, budući da je doprinos za stambeni fond bivše JNA samo jedan od elemenata koji utječe na utvrđivanje konačne vrijednosti stana. S obzirom na to da apelanti nisu dokazali postojanje pravno valjanog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu ni dokazali da je njihov pravni prednik stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, shodno odredbama članova 8, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.
8. Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je prvoapelantica kao sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 3. marta 2004. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da je zahtjev odbačen kao neblagovremen u skladu s odredbama člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na to da su pravni prednik apelanata kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno apelanti kao članovi njegovog porodičnog domaćinstva imali pravo da u zakonom propisanom roku traže povrat stana u posjed od nadležnog Ministarstva (čl. 14, 15. i 16. Zakona o prestanku primjene). Budući da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da pravni prednik apelanata, a niti bilo koji član njegovog porodičnog domaćinstva nisu podnijeli zahtjev za povrat predmetnog stana u roku propisanom odredbom člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene, Osnovni sud je istakao da je stanarsko pravo njihovog pravnog prednika kao predratnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno pravo njegovog člana porodičnog domaćinstva na povrat predmetnog stana prestalo. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je rok iz člana 16. Zakona o prestanku primjene materijalnopravne prirode i da je prekluzivan, te da se propuštanjem navedenog roka gubi pravo na preduzimanje određene radnje, u konkretnom slučaju podnošenje zahtjeva za povrat u posjed stana, i taj propust dovodi do gubitka prava u materijalnom smislu, a što proizlazi iz člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da su apelanti izgubili pravo da traže predaju predmetnog stana u posjed, odnosno da nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 042396 11 Gž od 10. maja 2012. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka u iznosu od 877,50 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je, nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje, zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Naime, Okružni sud je obrazložio da su apelanti svoj tužbeni zahtjev temeljili na tvrdnji da je njihov pravni prednik sa prvotuženom zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana na osnovu njegovog zahtjeva za otkup stana od 7. februara 1992. godine, u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA. Okružni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelanti tokom postupka nisu, u smislu čl. 7, 123. i 126. ZPP, dokazali da je navedeni ugovor zaključen, budući da uvjerenje Ministarstva odbrane u Banjoj Luci – Uprave za nekretnine od 30. aprila 2004. godine, a taj dokaz je pročitan na glavnoj raspravi, nije dokaz na osnovu kojeg sud može utvrditi da su pravni prednik apelanata kao kupac i prvotužena kao prodavac zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da su ugovorne strane svoje potpise na ugovoru ovjerile u sudu, da je pravni prednik apelanata isplatio kupoprodajnu cijenu određenu ugovorom, te s tim u vezi izvesti zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za nalaganje izdavanja isprave podobne za uknjižbu prava suvlasništva na stanu u korist apelanata kako je precizirano njihovim tužbenim zahtjevom, kao i obavezivanje tuženih da apelantima predaju predmetni stan u posjed. Prema mišljenju Okružnog suda, činjenica da je pravni prednik apelanata po osnovu svog doprinosa u Stambeni fond bivše JNA uplatio iznos od 4.000,00 dinara na ime kupoprodajne cijene za otkup predmetnog stana ukazuje na to da se uplaćeni iznos ne odnosi na uplatu ukupno ugovorene kupoprodajne cijene na ime otkupa predmetnog stana. Osim navedenog, Okružni sud je istakao da i činjenica da je Vojno-građevinska direkcija Sarajevo pripremila Ugovor o otkupu predmetnog stana broj 3513-6325-4 na ime pravnog prednika apelanata, a da mu je nakon toga predmetni stan oduzet i dat drugi na korištenje, ukazuje na to da u konkretnom slučaju nije zaključen pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana. Okružni sud je na kraju zaključio da je, suprotno navodima apelanata, prvostepeni sud provedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom člana 8. ZPP, te da je pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali da je njihov pravni prednik zaključio pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti osporavaju zaključke sudova koji su primjenom relevantnih odredbi ZPP utvrdili da oni nisu dokazali da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je njihov prednik zaključio sa prvotuženom. Apelanti su istakli da je njihov pravni prednik sa prvotuženom zaključio Ugovor o otkupu predmetnog stana pod brojem 3513-6325-4, u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, i da je isplatio iznos na ime otkupa predmetnog stana, ali da prvotužena nije nikad pravnom predniku uručila primjerak ugovora o otkupu predmetnog stana. Također su naveli da je njihovom pravnom predniku tužena oduzela predmetni stan, a dala drugi na korištenje. Apelanti smatraju da je na osnovu Ugovora o otkupu stana broj 3513-6325-4 njihov prednik stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, te predlažu da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje njihovih ustavnih prava, te osporena presuda Okružnog suda od 10. maja 2012. godine ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud je naveo da je osporena presuda tog suda pravilna i zakonita, te da u predmetnom postupku nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji.
12. Prvotužena i drugotuženi su naveli da su osporene presude donesene pravilnom ocjenom dokaza i pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nisu povrijeđena Ustavom zagarantovana prava na čiju povredu ukazuju apelanti. Tuženi su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 042396 11 Gž od 10. maja 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
18. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
21. Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu prema kojoj prava koja se odnose na pitanja u vezi s pravom na korištenje stana, uključujući i pitanje stjecanja stanarskog prava, odnosno imovinskih prava na nekom stanu, potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 497/04 od 28. juna 2005. godine, stav 28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 27/06). S obzirom na to da je predmet konkretnog postupka bilo utvrđenje da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i predaja u posjed predmetnog stan, proizlazi da se u postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata iz čega proizlazi da apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda iz apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje svodi na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan jer je zaključio da apelanti nisu, u skladu s odredbama čl. 7, 123. i 126. ZPP, dokazali da je njihov pravni prednik zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana, te na njemu stekao pravo vlasništva, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev apelanata usmjeren na utvrđenje da je njihov prednik zaključio pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te dosljedno tome zahtjev da se tužena obaveže da apelantima izda ispravu podobnu za uknjižbu i da im tuženi predaju stan u posjed. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud jasno obrazložio da njihov pravni prednik kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno prvoapelantica kao član njegovog porodičnog domaćinstva nisu u zakonom propisanom roku podnijeli zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana (čl. 14, 15. i 16. Zakona o prestanku primjene).
25. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, istakao da je prvostepeni sud provedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom člana 8. ZPP, te da je pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali da je njihov pravni prednik zaključio pravno valjan ugovor, u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj presudi, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, jasno ukazao na to da apelanti, na kojima je bio teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, u smislu odredaba čl. 7, 123. i 126. ZPP, u predmetnom postupku nisu dokazali da je njihov pravni prednik sa prvotuženom zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, odnosno da su ugovorene strane svoje potpise na ugovoru ovjerile u sudu, te da je pravni prednik apelanata isplatio kupoprodajnu cijenu određenu ugovorom. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda, primjenom pravila o teretu dokazivanja, za svoje zaključke dali jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP, odnosno za svoje zaključke dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na to da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da je primjena relevantnih odredaba ZPP u konkretnom slučaju bila proizvoljna, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom i pravo na imovinu
27. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata i kada su dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, koji nisu proizvoljni, već su zasnovani na relevantnim zakonskim odredbama, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti te navode vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman