Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2539/12 (I. T.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ratna šteta
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2539/12

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2539/12, rješavajući apelaciju Ibre Trnovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ibre Trnovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 000702 11 Rev od 5. juna 2012. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 000702 10 Gž od 25. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 000702 08 P od 20. aprila 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ibro Trnovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Šemsa Droce, advokatica iz Mostara, podnio je 6. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 000702 11 Rev od 5. juna 2012. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 000702 10 Gž od 25. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 000702 08 P od 20. aprila 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i zakonskih zastupnika tuženih Republike Srpske i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena, odnosno tužene) zatraženo je 29. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužene nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku koji je istekao 12. juna 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 000702 10 Gž od 20. aprila 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno na ime naknade štete po osnovu neosnovanog lišavanja slobode za period od 79 dana isplate iznos od 11.060,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe, kao i troškove postupka (stav 1. izreke). Istom presudom apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u preciziranim iznosima (stav 2. izreke).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u tužbi istakao da je tokom ratnih djelovanja u periodu od 1. juna do 18. augusta 1992. godine bio neosnovano lišen slobode i zatočen u ratnom logoru „Bileća“, gdje je trpio svakodnevno psihičko i fizičko zlostavljanje, zbog čega su prema njemu počinjena krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana

142. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), zatim krivično djelo surovog postupanja sa ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz člana 150. KZSFRJ, kao i krivično djelo rasne i druge diskriminacije iz člana 154. KZSFRJ. Osnovni sud je, dalje, naveo da su tužene u odgovoru na tužbu istakle prigovor zastarjelosti u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Osnovni sud je, odlučujući o istaknutim prigovorima zastarjelosti potraživanja od tuženih, ukazao na to da je odredbom člana 376. ZOO-a propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu, ili za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Osnovni sud je, dalje, obrazložio da je šteta apelantu nastala u periodu neosnovanog lišavanja slobode (juni – august 1992. godine), tako da je apelant za štetu saznao u isto vrijeme, a kako je sam u iskazu priznao, znao je i lica koja su mu štetu nanijela. Shodno takvim nespornim okolnostima, kako je istakao Osnovni sud, apelant je mogao potraživati naknadu štete samo u rokovima određenim navedenim zakonom. Dalje je navedeno da su na području Republike Srpske neposredna ratna opasnost i ratno stanje ukinuti 19. juna 1996. godine, pa je apelant od navedenog datuma u naknadnom roku od tri godine mogao podnijeti tužbu nadležnom sudu za naknadu štete, ali budući da je apelant tužbu podnio 16. jula 2008. godine, kao nesporno se pokazuje da je njegovo potraživanje zastarjelo.

7. Osnovni sud je ocijenio kao neosnovane apelantove prigovore da su se u radnjama neosnovanog lišavanja, te apelantovog maltretiranja stekla obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i druga krivična djela koja ne zastarijevaju, pa time ni predmetno potraživanje nije zastarjelo. U vezi s tim, Osnovni sud je, prije svega, naveo da apelant u vezi s takvim prigovorima nije ukazao ni na jednu pravosnažnu presudu koja bi upućivala na postojanje logora u Bileći, odnosno po kojoj su pojedinačno određena lica proglašena odgovornim za krivična djela koja apelant navodi, kojom bi sud bio vezan u parničnom postupku, u skladu s odredbom člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), o čemu se Osnovni sud detaljno izjasnio na str. 3. obrazloženja. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na osnovu odredbe člana 386. ZPP.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 P 000702 10 Gž od 25. marta 2011. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Ispitujući zakonitost osporene presude u odnosu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, te da ju je prvostepeni sud dovoljno obrazložio i da navedeni sud u cijelosti podržava izraženi stav prvostepenog suda u vezi sa zastarjelošću potraživanja, u smislu člana 376. ZOO-a. U vezi s apelantovim prigovorima da je šteta nastala izvršenjem krivičnih djela, i to iz grupe krivičnih djela koja ne zastarijevaju, pa da, shodno tome, ni predmetno potraživanje nije zastarjelo, Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. stav 1. ZOO-a, koja propisuje kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Naime, Okružni sud je naveo da se citirana zakonska odredba može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je prouzrokovao štetu, a ne u odnosu na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Osim toga, kako je istakao Okružni sud, citirana odredba može se primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Budući da navedeni uvjeti u konkretnom slučaju nisu ispunjeni, Okružni sud je zaključio da nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. ZOO-a.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 95 0 P 000702 11 Rev od 5. juna 2012. godine, kojom je odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na to da je predmet u konkretnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev da mu tužene isplate određeni iznos novca na ime naknade nematerijalne štete koju je pretrpio po osnovu neosnovanog lišavanja slobode u toku ratnih djelovanja, jer su ga pripadnici vojnih formacija Vojske Republike Srpske zatočili u logoru „Bileća“ u periodu od 1. juna do 18. augusta 1992. godine. Vrhovni sud je također naveo da je apelant svoj zahtjev zasnivao na tvrdnji da mu je šteta pričinjena izvršenjem krivičnih djela, koja ne zastarijevaju, te da je šteta nastala kao posljedica fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Polazeći od činjenica da je apelant bio zatočen u logoru od 1. juna do 18. augusta 1992. godine, da su ratno stanje i neposredna ratna opasnost ukinuti na teritoriji Republike Srpske 19. juna 1996. godine, kao i da od tada teče rok zastarjelosti od tri godine (član 376. ZOO-a), te da je apelant tužbu podnio 16. jula 2008. godine, Vrhovni sud je istakao da je, shodno odredbama člana 360. st. 1. i 3. ZOO-a, pravilan zaključak nižestepenih sudova da je osnovan prigovor tuženih u pogledu zastarjelosti apelantovog potraživanja i da iz tog razloga apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Vrhovni sud je ukazao i na to da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se u predmetnom slučaju nije mogao primijeniti rok zastarjelosti iz člana 377. stav 1. ZOO-a jer se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan navedenim članom, može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen, ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili kada postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. U protivnom, prema mišljenju Vrhovnog suda, ima se primijeniti rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO-a. Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju zastarjelost ne može ocijeniti u domenu primjene člana 377. ZOO-a, jer se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan navedenim članom, može primijeniti samo kada postoji konkretni učinilac krivičnog djela koji je pričinio štetu. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje u reviziji da odluke nižestepenih sudova nisu zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava jer u pogledu zastarjelosti predmetnog potraživanja nisu primijenili odredbe člana 377. ZOO-a.

IV.Apelacija Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U opširnoj apelaciji apelant ističe da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu člana 376. ZOO-a, koja, prema apelantovom mišljenju, nije primjenjiva. Naime, apelant smatra da su osporene presude zasnovane na proizvoljnom stavu redovnih sudova da je predmetno potraživanje zastarjelo jer je nesporno utvrđeno da je on u logoru u Bileći bio lišen slobode duže od dva mjeseca, pri čemu je bio izložen psihičkom i fizičkom maltretiranju u nehumanim uvjetima, što sve jasno ukazuje na to da su pripadnici određenih formacija Republike Srpske nad njim počinili krivična djela ratnog zločina koja ne zastarijevaju, pa time ne zastarijeva ni potraživanje koje proistječe iz takvih djela. Apelant ukazuje na to da su tužene bile dužne da, prema međunarodnom i domaćem zakonodavstvu (Povelja Ujedinjenih naroda, rezolucije br. 752 (iz 1992. godine) i 827 (iz 1993. godine) Vijeća sigurnosti, te brojne konvencije koje je apelant naveo i sl.), spriječe takva postupanja svojih organa. U suprotnom, moraju snositi odgovornost za pričinjenu štetu.

V.Relevantni propisi

11. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 360. st. 1. i 2.

Opšte pravilo (1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361. stav 1.

Kad zastarijevanje počinje teći (1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Član 377.

Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

VI.Dopustivost

12. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 000702 11 Rev od 5. juna 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

16. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.a), b), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 2, 3, 5. i 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

19. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

20. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO-a, jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a, budući da mu je šteta pričinjena krivičnim djelima.

21. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju u apelaciji, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima s aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća na to da u citiranoj odluci nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava kada su, shodno odredbi člana 376. ZOO-a, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Ustavni sud ističe da, u vezi s primjenom člana 377. ZOO-a, Ustavni sud u citiranoj odluci nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u vezi s primjenom člana 377. ZOO-a, da se citirana odredba može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a (u tom predmetu tužena je bila Republika Srpska). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Evropskom konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Evropskom konvencijom (vidi Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. godina). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce, s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002. god., već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. juli 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO-a predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.

22. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31˗37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje. Naime, Evropski sud je u citiranoj odluci, raspravljajući o aplikaciji roditelja mladića koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći, u okolnostima kada je krivični postupak protiv optuženog obustavljen zbog zastare krivičnog gonjenja, naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji je identičan onom iz ZOO-a, uključujući i član 377. ZOO-a), što bi, prema stavu Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U citiranoj odluci Evropski sud je naglasio da su se podnosioci time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Evropski sud je istakao da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u tom predmetu, povrijedili samu bit prava podnosilaca na pristup sudu.

23. Ustavni sud je u navedenom predmetu, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da u odnosu na apelante nije prekršeno pravo na pravično suđenje.

24. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da je apelant tužbu za naknadu štete pričinjene neosnovanim lišavanjem slobode u periodu od juna do augusta 1992. godine podnio izvan rokova propisanih zakonom iz odredaba člana 376. ZOO-a. Naime, redovni sudovi su uzeli u obzir da je apelant za štetni događaj imao saznanja odmah nakon lišavanja slobode (1992. godina), te za učinioce, kako je apelant u iskazu naveo. Isto tako, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi rokove za zastarjelost potraživanja nisu računali od tada već od 19. juna 1996. godine kada je Narodna skupština Republike Srpske ukinula ratno stanje, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti, kada su prestale nesavladive prepreke koje su apelanta sprječavale da podnese tužbu nadležnom sudu, pri čemu je nesporno utvrđeno da je apelant tužbu podnio 16. jula 2008. godine, dakle, izvan rokova propisanih odredbama člana 376. ZOO-a.

25. U vezi s odredbama člana 377. ZOO-a na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO-a, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira s obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4128/10) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO-a primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovara po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećem licu koje za štetu odgovara umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji su u tom smislu iznijeli Okružni sud i Vrhovni sud u konkretnom slučaju.

26. Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje i na odredbe Rezolucije Ujedinjenih naroda kojom su usvojeni Osnovni principi i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovni principi). U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da Osnovni principi ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da ne postoji nijedan razlog na osnovu kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO-a pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4537/11 od 9. decembra 2014. godine, tačke 29˗33).

27. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i noviju praksu Ustavnog suda i Evropskog suda usvojenu u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u vezi s primjenom rokova zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zaključuje da su osporene presude donesene u skladu sa standardima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u okviru predmetnog parničnog postupka primjenom rokova iz člana 376. ZOO-a apelantu ni na koji način nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.a), b), d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.a), b), d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnopravnih propisa na apelantovu štetu, te kada su sudovi za svoje odlučenje dali jasne i precizne razloge.

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.a), b), d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant te navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2539/12 (I. T.) | Sudska praksa | Aktio