Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2595/12 (A. K.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2595/12

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2595/12, rješavajući apelaciju Ankice Knežević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ankice Knežević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 P 000475 11 Gž od 24. aprila 2012. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ankice Knežević podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 P 000475 11 Gž od 24. aprila 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču broj 44 0 P 000475 08 P od 23. septembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ankica Knežević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Žepča, koju zastupa Adis Mehinović, advokat iz Tešnja, podnijela je 9. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 P 000475 11 Gž od 24. aprila 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 44 0 P 000475 08 P od 23. septembra 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od tuženih Hanife Pašić, Lejle Rešić, Adisa Rešića, Hamide Alić, Nermina Alića i Fikreta Rešića (u daljnjem tekstu: tuženi ili tuženi H. P., L. R., A. R., H. A., N. A. i F. R.), kao druge strane u postupku, zatraženo je 29. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 5. i 6. februara 2015. godine. Tuženi H. P., te L. P. i A. R. dostavili su odgovore na apelaciju 12. i 13. februara 2015. godine. Tuženi H. A., N. A. i F. R. nisu odgovorili na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 13. marta 2008. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženih zbog smetanja posjeda. Odmah po prijemu tužbe, Općinski sud je tužbu vratio apelantici radi ispravke i dopune, po kojem nalogu je apelantica postupila 27. marta 2008. godine.

6. Općinski sud je 8. decembra 2009. godine pozvao apelanticu da sudu dostavi dovoljan broj primjeraka tužbe za sud i suprotnu stranu, po kojem nalogu je apelantica postupila 16. decembra 2009. godine.

7. Općinski sud je 16. marta 2011. godine održao pripremno ročište, ročište na licu mjesta 8. aprila 2011. godine, te 24. augusta 2011. godine glavnu raspravu.

8. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, donio Rješenje broj 44 0 P 000475 08 P od 23. septembra 2011. godine, kojim je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su je tuženi smetali u zadnjem faktičkom i mirnom posjedu parcele pobliže označene u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporna parcela) na način da su od navedene parcele načinili put koji su nasuli kamenjem i šljunkom i taj prostor samovlasno zaposjeli koristeći ga kao parking, te da se tuženim naloži da prestanu sa navedenim smetanjem posjeda. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti apelanticine tvrdnje da ranije nije postojao put na spornoj parceli jer iz dokaza koje je ponudila to ne proizlazi. Naime, Općinski sud je naveo da je prvenstveno na osnovu iskaza tuženih, zatim saslušanih svjedoka, te uvidom u skicu lica mjesta koju je sačinio vještak geodetske struke, zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan jer su tuženi na predmetnoj parceli koja je i ranije bila put imali posljednji posjed do 24. juna 1993. godine kada su svoja imanja napustili usljed ratnih djelovanja, te da tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan i kada bi se prihvatilo da je apelantica imala posljednji posjed, s obzirom na to da nije dokazala da su smetanje izvršili tuženi A. R., L. R. i N. A., niti je dokazala da tuženi navedeni put koriste kao parking. Općinski sud je istakao da su tvrdnje tuženih o postojanju i korištenju puta potkrijepljeni i iskazima svjedoka Pave Dudić i Antona Martića iz kojih je zaključio da je na spornoj parceli postojao put i 2006. godine. Također, kako je istakao Općinski sud, iz navedenih razloga nije mogao prihvatiti ni tvrdnje svjedoka Ilije Vrankovića (koji je apelanticin bratić) i Ilije Bonića da na spornoj parceli nije bilo puta jer je iz drugih dokaza sud zaključio suprotno. Općinski sud se u odluci pozvao na odredbe člana 79. stav 2. i čl. 82. i 83. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 44 0 P 000475 11 Gž od 24. aprila 2012. godine odbijena je apelanticina žalba kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje Općinskog suda. U obrazloženju rješenja je istaknuto da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da su je tuženi smetali u zadnjem, faktičkom i mirnom posjedu sporne parcele na način da su od te parcele načinili put koji su nasuli kamenjem i šljunkom i taj prostor samovlasno zaposjeli koristeći ga kao parking, te da im se naloži da prestanu sa smetanjem i da se ubuduće uzdrže od takvog ili sličnog smetanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne. Kantonalni sud je istakao da, nasuprot apelanticinim navodima, smatra da je Općinski sud, kod utvrđivanja činjenica vezano za postojanje i korištenje puta, pravilno ocijenio izjavu svjedokinje Pave Dudić koja je izjavila da je na predmetnu parcelu dolazila i prije rata i da na dijelu gdje je sada put nije postojao put u ovoj veličini i kvaliteti, ali je postojala staza dijelom trase puta, kao i izjavu svjedoka Antona Martića koji je naveo da je u više navrata dolazio na spornu nekretninu od 2006. godine, te je i tada postojao put tom trasom kao i danas i kao zasebna građevinska cjelina, s tim da je danas kvalitetniji jer je nasut. Dalje, Kantonalni sud je istakao da su u obrazloženju rješenja dati potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, te da je Općinski sud naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Pri tome je, kako je zaključio Kantonalni sud, sve provedene dokaze ocijenio na način propisan odredbama člana 8. ZPP, što proizlazi iz analize provedenih dokaza, jer dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu u provedenim dokazima i stanju predmetnog spisa.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da su joj u predmetnom postupku prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su joj navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede principa jednakosti pred zakonom, odnosno iz razloga što su sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze. Ukazuje na to da su sudovi pogrešno i netačno u obrazloženjima svojih odluka naveli da su apelanticini svjedoci Pava Dudić i Antun Martić potvrdili navode tuženih da je na predmetnoj parceli postojao put. Navodi da je tačno da je svjedok Antun Martić u svom iskazu potvrdio postojanje puta (ne u tom obimu kao nakon smetanja), ali nakon 2006. godine, a svjedokinja Pava Dudić da je postojao ranije put, ali samo kao pješačka staza, koju niko drugi izuzev apelanticinih članova porodice nije koristio. Indikativno je i to što se sudovi ne osvrću na iskaz svjedoka Ilije Bonića, koji je kao graditelj drvenog objekta na spornoj parceli izjavio da na dijelu nekretnine koja je sada nasuti put nije bilo tragova puta, već poneka voćka, trava itd. Ističe da je dokazala da je bila u posjedu sporne parcele, da je uživanje posjeda ometano, bez obzira na pogrešan stav sudova da tuženi nisu počinili smetanje, koji je donesen isključivo na osnovu iskaza tuženih, koji su u suprotnosti sa njenim iskazom. Osim toga, ističe i da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka. Istakla je da je stoga pretrpjela i danas trpi nematerijalnu štetu, te predložila da joj se zbog dužine trajanja postupka dosudi kompenzacija u iznosu od 1.800,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

11. Općinski sud je naveo da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 13. marta 2008. godine, ali da je isti dan vraćena apelantici uz nalog da je ispravi i dopuni u skladu sa relevantnim odredbama ZPP, po kojem nalogu je apelantica postupila 27. marta 2008. godine. Također, budući da apelantica nije dostavila sudu tužbu u dovoljnom broju primjeraka, ponovno joj je rješenjem od 8. decembra 2009. godine dat nalog da to ispravi, što je ona i učinila 16. decembra 2009. godine. Slijedom toga, kako je istakao Općinski sud, nesporno je da je zbog apelanticinih procesnih propusta sud u dva navrata vraćao tužbu na uređenje, zbog čega je protekao duži rok od podnošenja prvobitne tužbe do podnošenja uređene tužbe, u kojem sud mogao postupati. Osim toga, kako je istakao Općinski sud, u tom sudu je stalan problem nedovoljan broj sudija, te da je u konkretnom predmetu promijenjeno troje sudija, pa iz svih razloga smatra da u postupku nije povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Općinski sud je istakao da su navodi kako je povrijeđeno apelanticino pravo na jednakost pred sudom u potpunosti neosnovani. Istaknuto je da je uvidom u spis utvrđeno da je sud u toku postupka, na osnovu savjesne ocjene svih dokaza, zaključio da postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan, te da stoga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

12. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Tužena H. P. je istakla da apelantica nije dokazala da je vlasnik sporne parcele i da nije mogla biti ometena u posjedu koji nije njen. Istakla je, vezano za nasipanje spornog puta, da je Općina Žepče, uz saglasnost Željeznica BiH (koje su vlasnik sporne parcele), sporni put proglasila javnim dobrom i nasula ga šljunkom, te da to nisu učinili tuženi.

14. Tuženi A. R. i L. R. u identičnim su odgovorima istakli da su u predmetnom postupku provedeni svi dokazi koje je apelantica predložila, uključujući i njeno saslušanje, te da je sud u skladu s odredbama člana 8. ZPP brižljivo ocijenio sve izvedene dokaze na osnovu kojih je i odlučio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Dalje, istakli su da je sporni put javni put, te da stoga apelantica nije ni mogla dobiti posjedovnu zaštitu od suda.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Postupak u parnicama zbog smetanja posjeda Član 423.

Ako u ovoj glavi ne postoje posebne odredbe, u parnicama zbog smetanja posjeda primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona.

Član 424.

Pri određivanju rokova i ročišta povodom tužbi zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.

Član 425.

Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

16. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 75. stav 1.

Posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed).

Član 80.

Posjednik ima zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).

Član 83. stav 1.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.

Član 84.

Odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 44 0 P 000475 11 Gž od 24. aprila 2012. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 10. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

21. Apelantica osporava navedena rješenja tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe i da joj je zbog dužine parničnog postupka povrijeđeno pravo na razuman rok.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu vezanom za smetanje posjeda, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi na apelanticin slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

25. U konkretnom slučaju apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje i slijedom toga proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantica tražila da sud utvrdi da su je tuženi smetali u zadnjem faktičkom i mirnom posjedu sporne parcele na način da su od te parcele načinili put po kojem su nasuli kamenje i šljunak i taj prostor samovlasno zaposjeli koristeći ga kao parking, te da im se stoga naloži da prestanu sa smetanjem apelantice u navedenom posjedu kao i da se ubuduće uzdrže od tog smetanja.

27. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon provedenog postupka osporenom odlukom odbio apelanticin tužbeni zahtjev budući da je zaključio da nije osnovan jer apelantica nije dokazala da je učinjeno smetanje posjeda na način na koji je ona postavila tuženi zahtjev (da su „načinili put“) iz razloga što je zaključio da je i prije 2008. godine na spornoj parceli postojao put, te što apelantica nije dokazala da su radnje nasipanja sporne parcele kamenjem i šljunkom učinili tuženi koje je navela apelantica, a koji zaključak je potvrdio Kantonalni sud. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ta ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno istakao zašto nije poklonio vjeru apelanticinim navodima koji se tiču prije svega postojanja puta na spornoj parceli te zašto u tom smislu nije poklonio vjeru ni drugim apelanticinim ponuđenim dokazima, te u vezi s tim dokazima dao detaljno i jasno obrazloženje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim rješenjima, ocjenom dokaza provedenih u postupku pred Općinskim sudom, detaljno i jasno obrazložili svoje stavove u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja. Data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na apelanticinu štetu, zbog čega se apelanticini navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža da osporena rješenja u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih zakona (ZPP i Zakon o vlasničkopravnim odnosima).

28. Konačno, Ustavni sud u vezi s navodima o povredi jednakosti pred zakonom zapaža da je apelantica imala mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu i da je s punomoćnikom učestvovala u svim fazama postupka, a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je u odnosu na tužene bila drugačije tretirana. Pri tome Ustavni sud zapaža da su sudovi razmotrili apelanticine navode koje ona ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto nisu prihvatili iskaze pojedinih svjedoka čime su poštovali garancije prava na pravično suđenje. Dakle, nesporno je da je apelantica imala pristup sudu, i to na dvije sudske instance, a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka joj nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelanticine navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Donošenje odluke u razumnom roku

a) Relevantni principi

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelantica pokrenula tužbom pred Općinskim sudom 13. marta 2008. godine, koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 44 0 P 000475 11 Gž od 24. aprila 2012. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelanticine tužbe na dvije sudske instance je trajao nešto duže od četiri godine, pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.

c) Analiza dužine trajanja postupka

32. U pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče apelanticinog tužbenog zahtjeva radi smetanja posjeda, te s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi u vezi s tim, zatim dokaze koje je trebalo provesti, smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o složenom predmetu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.

33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantica tužbu podnijela 13. marta 2008. godine, koju je Općinski sud odmah uzeo u rad i vratio apelantici na ispravku i dopunu po kojem nalogu je apelantica postupila, ali da sud u daljnjem periodu od godinu i devet mjeseci predmet nije uzeo u rad nego da je tek protekom tog perioda utvrdio da apelantica nije dostavila dovoljan broj primjeraka tužbe, te je ponovno od apelantice tražio dostavu dovoljnog broja primjeraka tužbe, po kojem nalogu je apelantica postupila u kratkom roku. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud uzeo predmetni spis u rad tek u martu 2011. godine, dakle tri godine nakon podnošenja tužbe, te da je u relativno kratkom roku predmetni postupak i okončao. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud postupao u relativno razumnom roku, donoseći odluku o žalbi u roku od oko sedam mjeseci od donošenja prvostepenog rješenja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije ponudio opravdane razloge za svoju potpunu neaktivnost u ovom periodu osim što je u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće u vezi s kadrovskim problemima, te procesne nedostatke u podnesenoj tužbi. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je Općinski sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina predmetnog postupka u ukupnom periodu od nešto duže od četiri godine, od čega je period potpune neaktivnosti tog suda trajao duže od tri godine. S druge strane, Ustavni sud smatra da se apelanticini propusti na koje je ukazao Ustavni sud ne mogu uzeti kao opravdanje za nepostupanje suda u toliko dugom periodu, budući da je apelantica u oba navrata postupila po nalozima suda u kratkom roku. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23). Stoga, na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se odgovornost za nerazumno dugo trajanje postupka može staviti na teret isključivo Općinskom sudu koji nije za tako dugo trajanje postupka ponudio razumno i objektivno opravdanje, osim malog broja sudija, što Ustavni sud ne može smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem u predmetnom slučaju u kojem je postupak trajao nešto duže od četiri godine.

34. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

35. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava (2) navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, određivanje naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, vrstu postupka i njegov značaj za apelanticu i zaključio da je za apelanticu dovoljna satisfakcija odluka kojom se utvrđuje kršenje njenog ustavnog prava.

Pravo na imovinu

36. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se prema relevantnim odredbama ZPP smatra hitnim, trajao nešto duže od četiri godine, a redovni sud nije ponudio razumno i objektivno pravdanje za toliku dužinu trajanja postupka.

38. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje, budući da u obrazloženju osporene odluke ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili procesno pravo, a obrazloženje sadrži detaljne, jasne i logične razloge, niti je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku.

39. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2595/12 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio