Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1088/15 (T.B.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Razvod braka
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izdržavanje
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1088/15
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1088/15, rješavajući apelaciju T.B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. srpnja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija T.B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 120154 14 Gž od 20.
siječnja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. T.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa Marija Zovko, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 12. ožujka 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 120154 14 Gž od 20. siječnja 2015. godine. Obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane člankom 21. stavak (2) Pravila Ustavnog suda (nisu precizirane odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava-u daljnjem tekstu: Europska konvencija-za koje apelantica smatra da su joj prekršena), od apelantice je zatraženo 27. travnja 2015. godine da dopuni apelaciju. Apelantica je 1. lipnja 2015. godine dostavila traženu dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i M.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. ožujka 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tuženi je dostavio odgovor 6. travnja 2015. godine, a Kantonalni sud 13. travnja 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 120154 12 P od 7. listopada 2013. godine razveden je brak između apelantice i tuženog, zaključen 14. kolovoza 1997. godine i upisan u matičnu knjigu vjenčanih, preciziranu u presudi. Presudom su mldb. B.B., rođena 12. siječnja 1998. godine, mldb. K.B., rođena 19. veljače 2003. godine, i mldb. F.B., rođen 27. kolovoza 2004. godine, povjereni na odgoj, čuvanje i brigu majci-apelantici uz obvezu oca-tuženog da na ime doprinosa za njihovo izdržavanje plaća mjesečni iznos od po 180,00 KM (ukupno 540,00 KM) počev od presuđenja pa ubuduće, dok se okolnosti ne izmijene, najkasnije do 10. u mjesecu za tekući mjesec na ruke majke-apelantice i zakonske zastupnice. Presudom je određeno i da će mldb. djeca sa tuženim održavati osobne odnose i neposredne kontakte dva puta tjedno, i to utorkom i četvrtkom, u trajanju od dva sata u terminima koje stranke dogovore, svaki drugi vikend od subote ujutro od 10 sati do nedjelje do 18 sati, za vrijeme trajanja zimskog raspusta sedam dana, a za vrijeme trajanja ljetnog raspusta 30 dana, i to u razdoblju od 1. kolovoza do 1. rujna, te svaki drugi vjerski blagdan i državni praznik, što im je majka dužna omogućiti. U preostalom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev apelantice i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju je navedeno da je na temelju dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je brak između apelantice i tuženog zaključen 14. kolovoza 1997. godine, da su u braku rođena mldb. Djeca, da su odnosi u braku bili u redu sve do 2003. godine, kada nastaju promjene kao posljedica različitih naravi, očekivanja i poimanja bračne obveze, da je apelantica u više navrata napuštala bračnu zajednicu u koju bi se vraćala s nadom da će se situacija promijeniti, da apelantica živi sa mldb. kćerkama u iznajmljenom stanu bez obveze plaćanja najamnine, da je uposlena u suvenirnici u Međugorju i da je u stalnom radnom odnosu, te da mjesečno ima primanja od oko 800,00 KM, da tuženi sa mldb. sinom od 2013. godine živi u obiteljskoj kući i da mldb. sin rijetko kontaktira sa majkom, jer je krivi za prestanak bračne zajednice, da je tuženi RVI sa invalidnošću od 90% i da živi od invalidnine koja iznosi oko 1.770,00 KM, kao i da tuženi u proteklom razdoblju nije doprinosio izdržavanju mldb. Kćerki, a ni apelantica izdržavanju mldb. sina koji živi sa ocem-tuženim. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da, pošto je u konkretnom slučaju izostala suglasnost stranaka u pogledu povjeravanja mldb. djece na odgoj, čuvanje i brigu jednom od roditelja, taj sud je prilikom donošenja odluke o tome vodio računa o izraženom mišljenju, volji i želji mldb. djece s kojom je, sukladno odredbama članka 271. stavak 2. Obiteljskog zakona, obavljen neformalni razgovor. Navedeno je i da je taj sud vodio računa i o nalazu, mišljenju i iskazu vještaka psihologa i Centra za socijalni rad, prema kojim i jedan i drugi roditelj nisu bazično diskreditirani u odnosu na roditeljsku brigu, niti pokazuju simptome koji bi upućivali na dublja psihopatološka odstupanja. Kako je naveo Općinski sud, oboje roditelja su afektivno topli i brižni roditelji, angažirani u svojim roditeljskim ulogama i pokazuju ljubav i nježnost spram mldb. djece koja su usprkos narušenoj obiteljskoj dinamici, urednog razvoja i privrženi roditeljima. Općinski sud je istaknuo da su tom prilikom mldb. kćerke izrazile želju da i dalje ostanu živjeti sa apelanticom dok je mldb. sin rekao da bi želio ostati da živi s tuženim, jer misli da je apelantica kriva za raspad bračne zajednice. Obrazloženo je da se mldb. sin u velikoj mjeri identificira sa tuženim, te da njegova želja da se roditelji pomire i nastave živjeti zajedno i neostvarivanje kontakata sa majkom predstavljaju sredstvo „ucjene“ kojom bi se pomirba postigla, što, i prema mišljenju tog suda kao i psihologa i tijela starateljstva, ne predstavlja zdrava osjećanja za pravilan rast i razvoj mldb. sina.
7. Navedeno je da je, međutim, iz opservacija psihologa i tijela starateljstva utvrđeno da je primarni objekt privrženosti mldb. sina upravo apelantica, budući da je ona bila osoba koja je imala najveći utjecaj u njegovom dosadašnjem odrastanju, te da sve troje djece, unatoč izraženoj ljubavi i emocionalnoj privrženosti jednih drugima, nemaju kvalitetan i adekvatan kontakt kako međusobno, tako ni sa oba roditelja iako je prirodno da odrastaju zajedno i ostvaruju adekvatne socijalno-emocionalne relacije jedni prema drugima. Prema obrazloženju presude, upravo ovi socijalno-emocionalni odnosi mldb. djece su osnovni preduvjet njihovog zdravog i nesmetanog psiho-fizičkog razvoja koji se u okolnostima njihove razdvojenosti i izostanka komunikacije među roditeljima ne može ostvariti. U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da je vještak psiholog, u svezi s navedenim stavom mldb. sina, istaknuo da je odgovornost koju je mldb. sin preuzeo na sebe neprimjerena njegovoj starosnoj dobi a da se uzroci njegovog ponašanja prema apelantici upravo nalaze u potrebi solidariziranja sa tuženim, te potrebi za odobrenjem ili ohrabrenjem tuženog da sa apelanticom gradi odnos na bilo kakvoj drugoj osnovi, te da dođe do pomirenja roditelja, što je, prema mišljenju psihologa, manipulativnog karaktera i neprimjereno uzrastu mldb. sina. Prema obrazloženju Općinskog suda, da bi se prekinula veza majke i djeteta, moraju postojati vrlo ozbiljni razlozi a iz činjeničnog stanja u konkretnom slučaju, kako je obrazložio taj sud, nije utvrđeno ništa što bi apelanticu okvalificiralo kao nesavjesnog roditelja koji bi svojim ponašanjem i dosadašnjim odgojem negativno utjecao na daljnji razvoj i formiranje ličnosti mldb. djece.
8. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je člankom 308. Obiteljskog zakona propisano da je sud dužan odlučiti o izdržavanju djece kada donese odluku o razvodu i dijete dodijeli da živi sa jednim od roditelja, a da je člankom 215. istog zakona propisano da su roditelji dužni izdržavati mldb. dijete i u izvršavanju te obveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti. Navedeno je i da je odredbom članka 235. Obiteljskog zakona propisano da će sud utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje a za stranu koja je dužna davati izdržavanje uzet će se u obzir sva njezina primanja i stvarne mogućnosti da stječe povećanu zaradu, kao i njezine vlastite potrebe i zakonske obveze za izdržavanje. Istaknuto je i da je odredbom članka 142. stavak 2. istog zakona propisano da roditelj s kojim mldb. djeca ne žive treba i dalje aktivno sudjelovati u njihovom životu na način da će se i dalje brinuti o njihovom zdravlju i školovanju, sudjelovati u donošenju svih važnijih odluka o njihovom podizanju i brinuti o svim važnijim pitanjima u njihovom životu.
9. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, izraženo mišljenje mldb. Djece, kao i nalaz i mišljenje vještaka psihologa i Centra za socijalni rad, Općinski sud je odlučio da sve troje mldb. djece povjeri na odgoj, čuvanje i brigu apelantici dok će osobne odnose i neposredne kontakte sa tuženim mldb. djeca održavati na način preciziran u dispozitivu presude. U kontekstu navedenog, Općinski sud je donio i odluku o visini doprinosa izdržavanja mldb. djece od tuženog, preciziranu u dispozitivu, kao strane s kojom djeca ne žive, a uzimajući u obzir starosnu dob mldb. djece, njihove potrebe, kao i financijske mogućnosti apelantice i tuženog, s druge strane, sve sukladno odredbama članka 244. u svezi sa člankom 242. Obiteljskog zakona. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude tuženi je podnio priziv Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 58 0 P 120154 14 Gž od 20. siječnja 2015. godine priziv tuženog djelomično uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio na način da se mldb. sin parničnih stranaka F.B., rođen 27. kolovoza 2004. godine, povjerava na odgoj, čuvanje i brigu tuženom, te se određuje da će mldb. sin sa apelanticom održavati osobne odnose i neposredne kontakte dva puta tjedno, i to utorkom i četvrtkom u trajanju od dva sata u terminima koje stranke dogovore, svaki drugi vikend od subote ujutro od 10 sati do nedjelje do 18 sati, za vrijeme trajanja zimskog raspusta sedam dana a za vrijeme ljetnog raspusta 30 dana, te svaki drugi vjerski blagdan i državni praznik, što mu je tuženi dužan omogućiti. Presudom je uvažen i priziv tuženog u odnosu na utvrđeni iznos za izdržavanje mldb. kćerki, prvostupanjska presuda i u tom dijelu preinačena na način da je tuženi obvezan na ime izdržavanja mldb. kćerki plaćati mjesečni iznos od po 100,00 KM, odnosno ukupno 200,00 KM počev od presuđenja pa ubuduće, dok se okolnosti ne izmijene, najkasnije do 10. u mjesecu za tekući mjesec na ruke apelantice kao zakonske zastupnice. U preostalom dijelu priziv tuženog je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
11. U obrazloženju je navedeno da je taj sud, ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama prizivnih navoda, utvrdio da je priziv tuženog djelomično utemeljen. Obrazloženo je da je neutemeljen dio priziva tuženog u kojem se navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da mldb. kćerke povjeri na čuvanje i odgoj apelantici. Ovo stoga što, kako je naveo Općinski sud, mldb. kćerke od faktičkog prekida bračne zajednice u 2012. godini žive sa apelanticom, kao i da su izrazile želju da i dalje žive s njom, zbog čega je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud pravilno odlučio da ih povjeri na čuvanje i odgoj apelantici smatrajući da će mldb. kćeri na ovaj način ostvarivati punu emocionalnu vezu prvenstveno sa apelanticom sa kojom žive a potom i sa tuženim. Kantonalni sud je obrazložio da su, međutim, utemeljeni prizivni navodi tuženog da je prvostupanjski sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kad je mldb. sina dodijelio na čuvanje i odgoj apelantici. Navedeno je da je nepobitno utvrđeno da mldb. sin živi sa tuženim počev od 2013. godine, i to na temelju svoje izričite želje, da imaju kvalitetan i razvijen odnos obzirom na to da tuženi ne radi i da većinu svog vremena provodi sa mldb. sinom. S tim u svezi, Kantonalni sud je istaknuo da, prema mišljenju tog suda, prilikom donošenja odluke o tome kome će se mldb. djeca povjeravati na čuvanje, odgoj i izdržavanje, jedini i primarni pokazatelj treba biti interes djeteta, odnosno činjenica kod kojeg roditelja će mu život biti udobniji, ispunjeniji i sa kojim će od roditelja proživljavati sretno djetinjstvo. Kantonalni sud je istaknuo da, obzirom na to da je nepobitno da mldb. sin nema dobre odnose sa apelanticom, da odbija kontaktirati s njom, jer smatra da je ona razrušila obitelj i da izjavljuje da je ne voli više, taj sud smatra da mldb. sina treba povjeriti tuženom na odgoj, čuvanje i izdržavanje a koji će doprinositi uspostavljanju boljeg odnosa mldb. sina sa apelanticom. Zbog navedenog, Kantonalni sud je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odlučeno o povjeravanju na čuvanje, odgoj i izdržavanje mldb. Sina, čime je automatski, kako je obrazložio taj sud, trebalo izmijeniti i odluku o visini izdržavanja mldb. kćerki na način preciziran u presudi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Kršenje ovog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da su donošenjem osporene presude grubo prekršena i prava mldb. sina zagarantirana Konvencijom o pravima djeteta, te da je Kantonalni sud onemogućio bilo kakav kontakt mldb. sina sa apelanticom i mldb. Sestrama, te da je nepobitno utvrđeno i da je tuženi osoba koja ima epileptične napade, da često konzumira alkohol, da je prekršajno kažnjavan zbog nasilja u obitelji. Apelantica smatra da se odluka o povjeravanju mldb. sina na odgoj i staranje tuženom nije mogla zasnivati na odluci mldb. djeteta koje još uvijek nije dovoljno zrelo da bi takvu odluku donijelo i da je na ovakav način uništen život mldb. djece.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da je presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava o čemu su dani razlozi i argumenti u presudi tog suda, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.
14. Tuženi je naveo da je apelacija neutemeljena, jer je sam mldb. sin izrazio želju da živi s tuženim, te da je nepobitno da su apelantičine odgojne metode neodgovarajuće i da je mldb. sin u sigurnom okruženju kod njega, te da činjenica da je on RVI ne znači da se ne može brinuti o sebi i mldb. sinu i da mu je za to potrebna tuđa pomoć.
V. Relevantni propisi
15. U Obiteljskom zakonu FBiH («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Članak 124.
(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.
(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovito održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.
(3) Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i obitelj. Članak 129. stavak 2.
(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.
Članak 140.
Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta. Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drugačije.
Članak 142. st. 1. do 5.
(1) Ako roditelji ne žive u obiteljskoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obvezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna suglasnost drugog roditelja.
(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
(3) U odluci iz stavka 2. ovog članka sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da sudjeluje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.
(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavku 3. ovog članka, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u izvanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.
(5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.
Članak 145. stavak 1.
(1)U odluci o staranju o djetetu iz stavka 2. članka 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
Članak 148.
(1) Na prijedlog nene i djeda ili djeteta sud će u izvanparničnom postupku odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa nenom i djedom, osim ako to nije u interesu djeteta.
(2) Na prijedlog roditelja, djeteta, ili tijela starateljstva, sud će u izvanparničnom postupku odlučiti i o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata između djece koja ne žive sa istim roditeljem.
(3) Ako je to u interesu djeteta, sud može odlučiti o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim osobama.
(4) U donošenju odluke iz st. 1., 2. i 3. ovog članka sud će uzeti u obzir najbolji interes djeteta.
(5) Odluke suda iz st. 1., 2. i 3. ovog članka su izvršne isprave.
Članak 215.
Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.
Članak 269. stavak 2.
(1) Sud mora po službenoj dužnosti tijekom postupka naročito paziti da se zaštite prava i interesi djece i drugih osoba koje nisu sposobne same brinuti se o svojim pravima i interesima.
(2) Radi zaštite prava i interesa djeteta tijelo starateljstva djetetu će imenovati posebnog staratelja u svim postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta.
Članak 271. stavak 2.
(2) Tijekom postupka u kojem se odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudac obavlja neformalan razgovor sa djetetom na sudu, ili izvan suda, uz posredovanje tijela starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik. Članak 304. stavak 1.
Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji […] ili se razvodi […] kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje […] o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem […].
Članak 305. stavak 1.
Prije donošenja odluke iz stavka 1. članak 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog tijela starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, tijelo starateljstva dužno je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlaštene za posredovanje.
(3) U postupku donošenja odluke iz stavka 1. ovog članka sud nije vezan zahtjevima stranaka.
VI. Dopustivost
16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 120154 14 Gž od 20. siječnja 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 26. siječnja 2015. godine a apelacija je podnesena 12. ožujka 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njezina prava iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
22. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u predmetnom postupku odlučivano o građanskim pravima apelantice i tuženog, odnosno o razvodu braka koji su zaključili, određivanju s kojim roditeljem će živjeti mldb. djeca rođena u braku, utvrđivanju načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djece s drugim roditeljem i o roditeljskom staranju iz čega proizlazi da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.
23. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od Kantonalnog suda, jer je taj sud preinačio prvostupanjsku presudu i mldb. sina povjerio na odgoj i čuvanje tuženom, a mldb. kćerke apelantici, čime je onemogućeno viđanje i kontakt mldb. djece međusobno. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24).
25. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da prema jurisprudenciji Europskog suda briga o djeci i njihovo povjeravanje jednom od roditelja ili, u iznimnim slučajevima, nekoj ustanovi predstavlja pitanje široke slobode nadležnih tijela u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Što je konkretan interes djece je uvijek primarna procjena. Europski sud priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra da je neophodno da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo veoma osjetljive naravi nego s vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Europski sud, Olsson v. Švedska, presuda od 27. studenog 1992. godine, Serija A broj 250, stavak 90, i Europski sud, Johansen v. Norveška, presuda od 7. kolovoza 1996. godine, 23 EHRR 33, stavak 64).
26. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jeste da ocijeni je li Kantonalni sud u postupku povodom priziva, preinačavajući djelomično prvostupanjsku presudu, naveo jasne razloge i interes mldb. djece u pogledu njihovog povjeravanja, te način održavanja njihovih osobnih odnosa i neposrednih kontakata. U tom smislu Ustavni sud napominje da su kriteriji za odlučivanje suda u postupcima u kojima odlučuje o povjeravanju djece raznovrsni, te da je sud dužan rukovoditi se najboljim interesom djeteta, a taj interes ovisi o okolnostima koje mogu biti značajne za donošenje odluke među kojima mogu biti želje roditelja, želje djece, stambene, zdravstvene i socijalne prilike oba roditelja, njihove mogućnosti ili integriranost djeteta u određenu socijalnu sredinu. S tim u svezi, Ustavni sud napominje da je sud koji donosi odluku o povjeravanju djece, prema relevantnim odredbama Obiteljskog zakona, dužan pribaviti nalaz i stručno mišljenje tijela starateljstva ili drugih specijaliziranih ustanova, te odgovarajućih stručnjaka - psihologa ili psihijatara, a u konačnici i mišljenje djeteta, vodeći računa da se razgovor obavi na adekvatan način i uz pomoć stručnjaka. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju svoje presude odluku o povjeravanju zajedničke malodobne djece apelantice i tuženog zasnovao na odredbi čl. 142, 145, članka 304. stavak 1. i 305. Obiteljskog zakona, kojima je, između ostalog, propisano da odluku o tome s kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud uz mišljenje i prijedlog centra za socijalni rad, te je sve troje djece povjereno na daljnju brigu i čuvanje apelantici.
27. Međutim, Kantonalni sud, djelomično uvažavajući priziv tuženog, ocijenio je da je prvostupanjski sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je i mldb. sina povjerio na odgoj i čuvanje apelantici. Kantonalni sud je pritom, kako je dalje navedeno u obrazloženju, imao u vidu činjenicu da mldb. sin od 2013. godine živi sa tuženim i da nema dobar odnos sa apelanticom, da tuženi provodi veći dio dana sa mldb. sinom i s njim razvija različite u presudi precizirane aktivnosti, te da je mldb. sin sam izjavio da želi živjeti sa tuženim, što će, prema mišljenju tog suda, značajno utjecati i na mogućnost popravljanja odnosa mldb. sina prema apelantici. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta proizlazi da je mišljenje tijela starateljstva i psihologa da su oba roditelja u podjednakoj mjeri sposobna za obavljanje roditeljske dužnosti, odnosno da su „oboje roditelja afektivno topli i brižni roditelji, angažirani u svojim roditeljskim ulogama i pokazuju ljubav i nježnost spram mldb. djece koja su usprkos narušenoj obiteljskoj dinamici, urednog razvoja i privrženi roditeljima“. Imajući u vidu navedeno, kao i relevantne odredbe Obiteljskog zakona, Ustavni sud smatra da u konkretnom obrazloženju Kantonalnog suda ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je donio odluku o povjeravanju mldb. sina tuženom. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, kako je već rečeno, uzeo u obzir sve relevantne činjenice prilikom donošenja osporene odluke, uključujući mišljenje i nalaz vještaka psihologa, mišljenje tijela starateljstva, uvjete za život koje osiguravaju kako apelantica, tako i tuženi, kao i želju mldb. sina da nastavi živjeti sa tuženim i pri tome zaključio da je u najboljem interesu mldb. sina da nastavi i dalje živjeti sa tuženim.
28. Pored toga, Ustavni sud ukazuje i da je odredbama članka 3. stavak 1. Konvencije o pravima djeteta propisano da „u svim akcijama u svezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“. Obzirom na prethodna razmatranja, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da su u konkretnom slučaju, pored relevantnih odredbi Obiteljskog zakona, ispoštovani i standardi propisani Konvencijom o pravima djeteta. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da obrazloženje Kantonalnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, te da su apelantičini navodi neutemeljeni.
29. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je Kantonalni sud donošenjem osporene presude onemogućio bilo kakav kontakt mldb. sina sa mldb. sestrama. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na odredbu članka 148. stavak 2. Obiteljskog zakona kojim je reguliran način rješavanja navedenog pitanja, budući da je tom odredbom propisano da će na prijedlog roditelja, djeteta ili tijela starateljstva sud u izvanparničnom postupku odlučiti i o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata između djece koja ne žive sa istim roditeljem.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
31. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na obiteljski život. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenje navedenog prava, također, zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelantičini navodi o kršenju prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud preinačenje osporene presude kojom je dvije mldb. kćerke dodijelio na čuvanje i odgoj apelantici, a mldb. sina tuženom obrazložio na argumentiran i jasan način uz pozivanje na relevantne odredbe Obiteljskog zakona, zasnivajući tu presudu na iskazanoj želi mldb. sina da živi sa tuženim, kao i na ostalim provedenim dokazima - nalazu i mišljenju vještaka psihologa i tijela starateljstva - pri čemu je ključan argument bio interes mldb. sina.
33. Nema kršenja prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman