Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3434/12 (H. S.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3434/12

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3434/12, rješavajući apelaciju Hasije Selimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasije Selimović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 050237 12 Rsž od 5. jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 050237 10 Rs od 30. decembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hasija Selimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnijela je 21. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 050237 12 Rsž od 5. jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 050237 10 Rs od 30. decembra 2011. godine. Apelantica je dostavila dopunu apelacije 27. septembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Prerade i prometa mlijeka“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 8. aprila 2015. godine, Općinski sud 9. aprila 2015. godine, a tuženi nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 8. juna 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 050237 10 Rs od 30. decembra 2011. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je Odlukom o otkazu ugovora o radu koju je donio tuženi 20. septembra 2010. godine pod brojem 1442/10-100.06 apelantici nezakonito otkazan ugovor o radu, pa se ta odluka poništava, a tuženom nalaže da apelantici uspostavi radnopravni status kakav je imala do 22. septembra 2010. godine, kao dana prestanka rada i zadataka koje je obavljala do otkaza ugovora o radu, i da je vrati na poslove i radne zadatke koje je radila do tog datuma, kao i da se naloži tuženom da joj isplati plaće sa zakonskim zateznim kamatama, sve precizirano u presudi. Presudom je obavezana apelantica da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 982,80 KM u roku preciziranom u presudi.

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi (iskazi svjedoka, zapisnici, pravilnici) utvrđeno da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog od 1980. godine, da je apelantici 30. aprila 2009. godine dostavljeno pismeno upozorenje u kojem je navedeno da je apelantica prekršila radnu obavezu na način da je ukrala određenu količinu proizvoda tuženog (litar jogurta, dva komada trajnog mlijeka od po litar, dva komada milerama težine od 400 grama), te da će joj, ako ponovi navedeni prekršaj, biti otkazan ugovor o radu, da je 7. septembra 2010. godine apelanticu zaustavio zaštitar na izlaznoj kapiji tuženog i da je tom prilikom utvrđeno da je apelantica u osobnom vozilu, u torbi, imala do 15 komada maslaca, svaki težine po 250 grama, koje je apelantica odbila da izvadi, te da je apelantica, nakon što je zaštitar telefonski prijavio krađu pravnici i sociologu zaposlenom kod tuženog, svojevoljno napustila automobilom prostore tuženog zbog čega joj je, shodno odredbama člana 90. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Zakon), odnosno člana 88. Zakona o radu, i otkazan ugovor o radu bez otkaznog roka.

7. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je uvidom u Pravilnik o radu tuženog utvrdio da je odredbama poglavlja 12 reguliran prestanak, odnosno način prestanka ugovora o radu, tačnije da je članom 76. tog pravilnika propisano da tuženi može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez poštivanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu a koji su takve naravi da ne bi bilo osnovano očekivati da zaposlenik nastavi radni odnos. Navedeno je i da je Pravilnikom propisano da se kod lakših prestupa i lakših povreda radnih obaveza ugovor o radu ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku a da to upozorenje mora sadržavati opis prestupa ili povreda radnih obaveza za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaju da se takav prestup ponovi, kao i da su u članu 77. istog pravilnika pobrojane povrede zbog kojih se može zaposleniku dati otkaz ugovora o radu, među kojim su pronevjera i krađa.

8. Nadalje je navedeno da je odredbama Zakona, odnosno Zakona o radu (čl. 33. i 36, odnosno 88. i 91) određeno da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano od poslodavca očekivati da mu nastavi radni odnos, da se radni odnos zaposleniku u slučaju lakših prestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu ne može otkazati bez prethodnog upozorenja zaposlenika, te da je poslodavac dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz. Općinski sud je dalje naveo da je apelantica u toku postupka prigovarala da tuženi nije dokazao razloge za otkaz, jer nije dokazao da je počinila krađu maslaca, da osim zaštitara nije bilo drugih svjedoka, da nije bilo saglasnosti sindikalne organizacije (s obzirom na to da kod tuženog nije formirano vijeće zaposlenika) za otkaz ugovora o radu, da prije otkaza nije proveden disciplinski postupak, da joj nije dozvoljeno da se kao dokaz provede videozapis tog dana.

9. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je utvrđeno da se sindikalna organizacija uključila u navedeni slučaj nakon što je apelantica primila pismeni otkaz ugovora o radu, da je tada održan sastanak predstavnika sindikata sa rukovodstvom tuženog, ali da se nakon tog sastanka sindikalna organizacija nije više bavila pitanjem otkaza ugovora o radu apelantici zbog čega je taj sud ove apelanticine prigovore odbio kao neosnovane. Nadalje, Općinski sud je odbio kao neosnovan i apelanticin prigovor vezan za nevođenje disciplinskog postupka, ističući da članom 88. Zakona o radu više nije predviđena mogućnost vođenja disciplinskog postupka, niti je poslodavac imao obavezu da u takvoj situaciji zatraži saglasnost od sindikata za otkaz ugovora o radu, budući da je apelantica već odranije imala opomenu za istovrsne radnje koje je počinila 2009. godine.

10. Prema obrazloženju presude, Općinski sud je odbio apelanticin zahtjev za provođenje dokaza-videosnimka od 7. septembra 2010. godine s obzirom na to da je ranije utvrđeno da je on u redovnoj proceduri izbrisan, kao i da taj snimak ne bi mogao poslužiti u dokazivanju bilo čega jer kamerama nije pokriven veći dio terena na kojem se sve odvijalo. Također je kao neosnovan odbijen i apelanticin prigovor da je presuda zasnovana isključivo na iskazu zaštitara, budući da je, kako je obrazložio Općinski sud, njegov iskaz potvrđen i iskazima svjedoka poimenično navedenih u presudi, kao i materijalnim dokazima u spisu, te da je apelantici u svakom slučaju omogućeno pravo na odbranu i od tuženog (data joj je mogućnost da iznese svoj iskaz povodom navedenog događaja) i od suda u konkretnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 32 0 P 050237 12 Rsž od 5. jula 2012. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da je žalba neosnovana. Navedeno je da se ne mogu prihvatiti apelanticine žalbene tvrdnje da ničim nije dokazano da je počinila predmetnu krađu, budući da, kako je obrazložio taj sud, iz iskaza poimenično navedenih svjedoka i preciziranih materijalnih dokaza proizlazi suprotno, čime je, kako je naveo taj sud, tuženi u skladu sa odredbama člana 91. Zakona o radu dokazao razloge za otkaz. Navedeno je i da je neosnovan navod da apelantica nije imala mogućnost da iznese svoju odbranu jer iz stanja spisa, kako je naveo Kantonalni sud, jasno proizlazi da je apelantici odbrana omogućena u skladu sa odredbama člana 90. Zakona o radu, a što je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud detaljno obrazložio u svojoj presudi. Nadalje je navedeno da je neosnovano apelanticino pozivanje na nemogućnost prezentiranja videosnimka od 7. septembra 2010. godine jer, kako je obrazloženo, kamerama nije pokriven cjelokupan prostor izlaza i ulaza u prostor tuženog, kao i da je snimak obrisan, te da se njime ne može snimiti unutrašnjost torbe koja se još nalazila i na sjedištu automobila. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, na pravilnost prvostepene presude ne utječe ni apelanticin navod da protiv nje nije vođen disciplinski postupak, kao i da je tuženi nije prijavio policiji, niti pokrenuo krivični postupak. Ovo stoga što, kako je obrazložio Kantonalni sud, vođenje disciplinskog postupka prema odredbama radnih propisa nije uvjet za otkazivanje ugovora o radu, kao i da je pokretanje krivičnog postupka u izričitoj dispoziciji tuženog, te da je on imao mogućnost da donese odluku o prijavi događaja policiji, što očito nije koristio. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminirana iz člana II/4. Ustava i člana 14. Evropske konvencije, pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), kao i pravo iz člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskih pravima. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da ničim nije dokazano da je počinila krađu koja joj je stavljena na teret i zbog koje je dobila otkaz ugovora o radu. Navodi da joj nije bilo dopušteno da kao dokaz u svoju korist provede dokaz-videosnimak koji je sačinjen spornog dana, zbog čega smatra da nije imala isti tretman kao tuženi, da nikad nije vođen disciplinski postupak protiv nje, niti je tražena saglasnost sindikata za davanje otkaza ugovora o radu, što smatra da je dokaz za njene tvrdnje. Navodi da i činjenica da zaštitar nije primijenio silu prema njoj jasno govori da nije ukrala maslac, a da prijava koju je zaštitar protiv nje podnio ne znači ništa, te da je mogla dobiti otkaz tek nakon provođenja krivičnog postupka protiv nje, a što se nije desilo. Apelantica smatra da joj je navedenim ponašanjem redovnih sudova i tuženog prekršeno pravo na rad i da je zbog tog razloga i diskriminirana.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da apelaciju zbog toga treba odbiti.

14. Općinski sud je naveo da je postupak proveden u rokovima propisanim zakonom, da je apelantici omogućeno da u postupku učestvuje u istoj mjeri kao i tuženi, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o radu („Službene novine FBIH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 88.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku. Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.

Član 91.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, dokazati postojanje razloga za otkaz.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 050237 12 Rsž od 5. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 6. Međunarodnog pakta i člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Prvo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle, da se radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelantice, te su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenljivi.

24. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zato što nije bila u ravnopravnom položaju sa tuženim, jer joj nije dopušteno da izvede dokaz-videosnimak u svoju korist. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da je u postupku utvrđeno da je apelatnica iz zgrade tuženog pokušala da neovlašteno iznese proizvode tuženog-maslac, kao i da je apelantica već ranije opomenuta zbog istog prekršaja, zbog čega joj je i otkazan ugovor o radu shodno odredbama člana 88. Zakona o radu i pravilnika tuženog preciziranim u prethodnim tačkama ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da je odbijen apelanticin zahtjev za provođenje dokaza uvida u videosnimak jer je ranije utvrđeno da je on izbrisan, kao i da ne pokriva sva mjesta na kojima je vršen pregled apelanticinog vozila. Također, proizlazi i da su redovni sudovi obrazložili da, shodno odredbama člana 88. Zakona o radu, više ne postoji obaveza provođenja disciplinskog postupka, da je sindikat obaviješten o otkazu ugovora o radu, ali da se nakon održanog sastanka sa rukovodstvom tuženog više nije uključivao u predmet, jer je već ranije intervenirao u apelanticinu korist, te da su redovni sudovi obrazložili da je diskreciono pravo tuženog bilo da podnese prijavu policiji protiv apelantice, što tuženi nije koristio, i da navedeno nema utjecaja na zakonitost otkaza ugovora o radu apelantici. S tim u vezi, a imajući u vidu citirane relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost redovnih sudova u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, što je u skladu sa principima prava na pravično suđenje, te da navedena utvrđenja apelantica kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i svojim apelacionim navodima ničim nije dovela u pitanje. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi u suštini svode na ponavljanje prijedloga i prigovora istaknutih u postupku pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi razmotrili i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

28. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta i člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

29. Ustavni sud zapaža da apelantica navode o kršenju ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantica bila diskriminirana, odnosno da je različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti proizlazi da je bila u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženog, te kako je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju prilikom donošenja odluka o osnovanosti otkaza ugovora o radu apelantici nema ništa što bi ukazivalo da su činjenice proizvoljno utvrđene ili da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud i apelanticine navode o kršenju navedenih prava smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

30. Nemakršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u postupku u kojem je odlučivano o osnovanosti otkaza ugovora o radu koji je dobila apelantica proizvoljno utvrdili činjenično stanje ili proizvoljno primijenili materijalno pravo.

31. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta i iz člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima kada aplantica navode o kršenju ovih prava svodi na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3434/12 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio