Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3580/12 (M. F.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Uporedive situacije
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3580/12

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3580/12, rješavajući apelaciju Mumina Fatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mumina Fatića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000879 11 Rev od 11. septembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 000879 08 P od 21. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 000879 08 P od 2.

jula 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mumin Fatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora podnio je 12. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 000879 11 Rev od 11. septembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 000879 08 P od 21. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 000879 08 P od 2. jula 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Zorana Lipljanca (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 8. augusta 2014. godine, Okružni sud 20. augusta 2014. godine, tuženi 22. augusta 2014. godine, a Osnovni sud 26. augusta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 000879 08 P od 2. jula 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 15. jula 1994. godine između apelanta kao prodavca i tuženog kao kupca, ovjeren kod tog suda pod brojem Ov-1374/94, te da se naloži tuženom da apelantu preda u posjed nekretnine precizirane u presudi i stambeno-porodične zgrade precizirane u presudi a koje su izgrađene na predmetnim nekretninama, slobodne od lica i stvari sa pokretnim stvarima koje su se nalazile u kući, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, te da tuženi naknadi apelantu troškove parničnog postupka. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio tužbu protiv tuženog kojim je postavio tužbeni zahtjev čije je preciziranje izvršio na ročištu za glavnu raspravu i koji, u konačnici, glasi kako je navedeno u izreci presude. Navedeno je da je apelant u tužbi naveo da je predmetni ugovor ništav, jer je zaključen u vrijeme ratnih zbivanja, kada je on kao pripadnik manjinskog bošnjačkog naroda, bio izložen pritisku i prijetnjama zbog čega je predmetni ugovor i zaključio.

6. Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio da su apelant i tuženi 15. jula 1994. godine zaključili ugovor o kupoprodaji kojim je apelant kao prodavac prodao predmetne nekretnine tuženom kao kupcu za 20.000,00 KM, da je ugovor ovjeren kod Osnovnog suda, da je apelant tuženom predao u posjed predmetne nekretnine na kojima je tuženi izvršio dogradnju i renoviranje kuće, izgradio pomoćni objekt i uredio parcelu tako što je sagradio septičku jamu, priključio objekt na infrastrukturnu mrežu i izlio betonski serklaž na kojem je postavio stubove za podizanje ograde, da je apelant sa suprugom, nakon predaje nekretnina tuženom, ostao sve do 26. oktobra 1994. godine da živi u predmetnoj kući, kao i da je pomagao tuženom u vršenju građevinskih radova na kući za šta mu je tuženi uredno plaćao, da je nakon toga apelant sa suprugom otišao da živi u Švedsku, da je nakon završetka rata apelant sa suprugom 1999. godine posjetio tuženog kada je tražio od tuženog da plati punu cijenu ili da se iseli iz kuće. Osnovni sud je dalje na osnovu iskaza svjedoka, poimenično navedenih u presudi, utvrdio da u mjestu u kojem su živjeli apelant i tuženi (Ratkovac) u toku rata nije bilo nikakvih nacionalnih netrpeljivosti i da niko nije prijetio i prisiljavao apelanta i njegovu porodicu da se iseli, te da je samo jednom prilikom policijska patrola od tri policajca vršila pretres apelantove kuće (pa i ostalih), jer su tražili lica koja su pobjegla-dezertirala iz Vojske Republike Srpske sa ratne linije. Nadalje je navedeno da su svjedoci potvrdili da je tuženi isplatio apelantu odmah dio ugovorene kupoprodajne cijene, i to na ime kapare, za šta je novac posudio od lica preciziranih u presudi, dok je ostatak novca za kupljene nekretnine i pokretne stvari koje su bile u kući, nakon što je podigao kredit, poslao apelantu posredstvom lica poimenično navedenog u presudi, a u prisustvu lica koje je, također, imenovano u presudi.

7. Osnovni sud je, nadalje, naveo da je odredbama člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovor smatra zaključenim kada se ugovorne strane saglase sa svim bitnim sastojcima a da je članom 56. istog zakona propisano da je za zaključenje punovažnog ugovora potrebno da ugovarači imaju poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje ugovora. Navedeno je i, da bi ugovor bio punovažan i u skladu sa prinudnim propisima, općim načelima društva i moralom, potrebno je da ugovorne strane prilikom zaključivanja ugovora izraze svoju slobodnu volju o svim bitnim elementima ugovora, tako da ugovor ne može proizvesti bilo kakva djejstva u pravnom poretku ukoliko je bilo koja ugovorna strana zaključila ugovor pod utjecajem prinude i prijetnje s obzirom na to da u tom slučaju kod ugovarača ne bi postojala poslovna sposobnost koja se traži za zaključivanje tog ugovora. Osnovni sud je istakao da je općepoznata činjenica da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora na teritoriji BiH bio rat, te da su se pripadnici manjinskih naroda i njihove porodice na teritoriji koju su kontrolirali drugi narodi osjećali nesigurno. Zbog navedenog, te okolnosti, kako je obrazložio Osnovni sud, mogle su utjecati na odsustvo volje, a samim tim i na postojanje poslovne sposobnosti prilikom zaključivanja pravnih poslova kojim su raspolagali svojom imovinom, što bi proizvelo ništavost zaključenih ugovora koji bi bili protivni općim načelima, prinudnim propisima ili moralu.

8. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da nije mogao pokloniti vjeru apelantovim tvrdnjama da je sporni ugovor zaključio pod prinudom i silom, jer iz svih provedenih dokaza proizlazi da u konkretnom slučaju nije vršena prisila na apelanta, a što su i sam apelant i njegova supruga isticali, kako proizlazi iz iskaza svjedoka, poimenično navedenih u presudi, koji su bili saslušani kao svjedoci koje je predložio apelant, kao i oni koje je predložio tuženi. Zbog svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da je sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina izraz slobodno izražene volje ugovornih strana a, također, i njihov ugovor o prodaji pokretnih stvari koje su se zatekle u kući, tako da je, prema mišljenju tog suda, tuženi stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama i pokretnim stvarima na osnovu pravnog posla, shodno odredbama člana 20. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, zbog čega je taj sud i donio odluku kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 78 0 P 000879 10 Gž od 21. februara 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je neosnovan apelantov navod da je ugovor zaključio zbog straha, jer je njegov zet bio maltretiran i pretučen i jer je dobio rok od tri dana da preda kuću tuženom. Ovo stoga što je, kako je obrazložio Okružni sud, u toku postupka utvrđeno da nije bilo nikakvog maltretiranja, niti prisile u odnosu na apelanta i članove njegove porodice, te da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je apelant sa suprugom, štaviše, ostao izvjesno vrijeme da živi u kući i da obavlja građevinske radove za tuženog na kući, kao i da je apelantova kuća, kao i susjedne kuće, pretresena samo zbog toga što je policija tražila lica koja su ranije pobjegla sa linije, tj. iz redova Vojske Republike Srpske. Također je navedeno da su neosnovane i apelantove tvrdnje da mu tuženi nikad nije isplatio kupoprodajnu cijenu, jer, kako je naveo taj sud, iz utvrđenih činjenica proizlazi suprotno. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se kod ovakvog stanja stvari jedino može zaključiti da u konkretnom slučaju nisu postojali faktori koji su bitno ograničavali slobodu odlučivanja kod apelanta da zaključi predmetni ugovor, te da općepoznate ratne okolnosti koje su postojale u apelantovom okruženju i na koje se apelant pozivao tokom postupka ne daju dovoljan osnov za zaključak da je sporni ugovor ništav. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 78 0 P 000879 11 Rev od 11. septembra 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da su osporene odluke pravilne i zasnovane na zakonu i da nisu dovedene u pitanje apelantovim revizionim navodima. Navedeno je da je za valjano zaključenje ugovora osnovni uvjet da su se ugovorne strane saglasile sa bitnim sastojcima ugovora (član 26. ZOO) a izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno (član 28. stav 2. ZOO). Vrhovni sud je, dalje, naveo da je za valjanost ugovora o prometu nekretnina koji su zaključeni u periodu ratnih djejstava u BiH nužno za svaki pojedinačni ugovor ocijeniti da li su postojale subjektivne okolnosti koje su bitno utjecale na slobodnu i ozbiljnu volju ugovarača da takav ugovor zaključe. Uzimajući u obzir navedeno da, prema ocjeni tog suda, u konkretnom slučaju obje nižestepene presude sadrže jasne, razumljive i pravno utemeljene razloge vezane za pravilnu primjenu materijalnog prava, te iznose jasan stav u vezi sa ključnom činjenicom-slobodno izraženom voljom apelanta da zaključi predmetni ugovor. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao i da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da su na njega utjecale okolnosti (življenje u Ratkovcu, penzioniranje, bolest, udaja i odlazak djece u inozemstvo i nekih komšija u Njemačku kako ne bi učestvovali u ratu), budući da se, prema mišljenju i tog i nižestepenih sudova, radi o općim okolnostima koje nisu utjecale na njegovu volju, te da pri tome niti jednim provedenim dokazom u toku postupka nije učinjeno vjerovatnim da je u toku rata na navedenom području bilo maltretiranja pripadnika manjinskog naroda, pa tako ni apelanta niti njegove porodice. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, neosnovani su i navodi apelantove revizije da je ugovor ništav, jer mu tuženi nije isplatio kupoprodajnu cijenu. Ovo stoga što, kako je naveo taj sud, iz utvrđenih činjenica proizlazi suprotno (u tužbenom zahtjevu je apelant naveo i da je apelant bio prisiljen da uzme novac), te da je slučajno apelant i dokazao da mu kupoprodajna cijena nije isplaćena, to ne bi, prema obrazloženju Vrhovnog suda, predmetni ugovor činilo ništavim, već bi apelant imao pravo da traži ili ispunjenje ugovora ili njegov raskid. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je bio prisiljen da potpiše navedeni ugovor i da mu je silom oduzeta lična karta i odnesena u sud kako bi ugovor bio potpisan, te da pritisci na njega i dalje traju a da svjedoci koji su dali iskaze u postupku nisu ničim navedeno porekli. Navodi da nikada nije primio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, te da sud nije povjerovao iskazima svjedoka u njegovu korist, niti su dali valjane razloge o tome u presudama, te da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi, jer je ugovor morao zaključiti samo zato što je Bošnjak.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da su u osporenim presudama dati razlozi za odlučenje koji odgovaraju prihvaćenim standardima.

13. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u presudi, te da je zbog toga apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

14. Osnovni sud je naveo da je postupak vođen u skladu sa odredbama Evropske konvencije, Ustava i zakona, te da je apelacija neosnovana.

15. Tuženi je naveo da su apelacioni navodi paušalni i da nisu ničim potkrijepljeni, te da je apelant tokom postupka, a i ranije, jasno isticao da nije bilo nikakvih pritisaka na njega, te da u korist tome govori i činjenica da je apelant tužbu podnio tek 2008. godine.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima ( "Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 26.

Ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 28.

1)Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima i drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

2)Izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 103. stav 1.

1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 000879 11 Rev od 11. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 11. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora, dakle, da se radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta i tuženog, te su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenljivi.

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su redovni sudovi utvrdili da sporni ugovor nije zaključen pod prijetnjom i silom, te da zbog toga nije ništav. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

27. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav iskazan u više odluka u kojima je rješavao slično činjenično i pravno pitanje i prema kojem „sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sâm po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nekretnina, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima (vidi, npr. Odluku Ustavnog suda broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na osnovu iskaza brojnih svjedoka koji su detaljno interpretirani u prvostepenoj presudi utvrdili da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, iako je taj ugovor zaključen u toku 1994. godine, nije bilo nikakvih pritisaka, niti bilo kakvog drugog utjecaja (ne samo na apelanta nego ni na ostale pripadnike manjinskog bošnjačkog naroda u mjestu Ratkovac u kojem su apelant i tuženi živjeli) za zaključenje spornog kupoprodajnog ugovora, te da je apelant ostao sa suprugom da živi u predmetnoj kući nakon predaje u posjed tuženom i da je čak radio na dogradnji kuće, za šta mu je tuženi plaćao, do odlaska u Švedsku. Ustavni sud zapaža da su, u vezi s navedenim, redovni sudovi obrazložili da je taj ugovor zaključen uz apelantovu slobodnu volju, čime su ispunjeni uvjeti za njegovu punovažnost iz čl. 26. i 28. ZOO, kao i da je tuženi izvršio isplatu kupoprodajne cijene apelantu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su obrazloženja koja su istakli redovni sudovi u skladu sa standardima Evropske konvencije i da nema ničeg što bi ukazivalo da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje ili proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud smatra i da apelant svojim navodima kako u postupku pred redovnim sudovima, tako i u postupku pred Ustavnim sudom nije ničim doveo u pitanje činjenična utvrđenja redovnih sudova i njihove pravne stavove. Zbog toga, Ustavni sud smatra apelantove navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovanim.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju .Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava, također, zasniva na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

30. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

32. U suštini, iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdi da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi, te da je sporni ugovor morao zaključiti jer je Bošnjak. Međutim, kako apelant nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je na bilo koji način diskriminiran na nacionalnoj osnovi, odnosno da je zbog svoje nacionalne pripadnosti drugačije tretiran u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji, te pošto takvo nešto ne proizlazi ni iz činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje utvrđenje da sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina u toku rata u BiH nije zaključen uz prisilu i utjecaj na apelantovu volju dali razložna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi da su činjenice proizvoljno utvrđene niti da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na nediskiminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada apelant ne nudi argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi i kada u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo na diskriminaciju po tom osnovu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3580/12 (M. F.) | Sudska praksa | Aktio