Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1295/12 (Z. M.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 112
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1295/12
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1295/12, rješavajući apelaciju Z.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Z.M.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 004874 13 GŽ od 28. januara 2014. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Z.M., u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.050,00 KM zbog nedonošenja odluka u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Z.M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 004874 13 GŽ od 28.
januara 2014. godine, Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 004874 06 P od 28. decembra 2012. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 I 11188 11 Gž od 8. maja 2012.
godine, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji je okončan donošenjem Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 I 011188 14 Gž 3 od 15. maja 2014. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.M. podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 I 011188 07 I od 28. januara 2014. godine, zato što je u vrijeme podnošenja bila preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Urbandale, Iowa, USA, koju zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 9. aprila 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se pod brojem 23 0 P 004874 06 P (raniji broj: 408/06) vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i izvršnog postupka koji se pod brojem 23 0 I 011188 07 I (Gž) vodi pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Apelantica je 11. juna 2012. godine dostavila dopunu apelacije kojom je navode apelacije proširila i na Rješenje Kantonalnog suda broj 23 0 I 11188 11 Gž od 8. maja 2012. godine. Apelantica je, također, 30. novembra 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odgađanje izvršenja rješenja preciziranih u zahtjevu. Apelantica je 21. marta 2014. godine dostavila dopunu apelacije u kojoj je osporila presude Kantonalnog suda broj 23 0 P 004874 13 GŽ od 28. januara 2014. godine i Općinskog suda broj 23 0 P 004874 06 P od 28. decembra 2012. godine, te Rješenje Općinskog suda broj 23 0 I 011188 07 I od 28. januara 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1295/12 od 20. decembra 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 16. aprila 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Raiffeisen bank d.d. BiH - Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: povjerilac) i „7. maja-Mimin“ Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: sudužnik) zatraženo je 23. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Općinski sud je dostavio odgovor 30. aprila 2012. godine a Kantonalni sud 11. maja 2012. godine. Kantonalni sud je 15. aprila 2015. godine dostavio informaciju da je postupak po apelanticinim žalbama pred tim sudom okončan. Pošiljka kojom je tražen odgovor od sudužnika vraćena je Ustavnom sudu 25. aprila 2015. godine sa naznakon da sudužnik više ne postoji. Povjerilac nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 27. aprila 2015. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Šemso Mehmedagić (u daljnjem tekstu: prednik apelantice) je dao punomoć 15. aprila 2004. godine kojom je ovlastio Osmana Dajića da u njegovo ime može preduzimati sve radnje u postupku, odnosno druge radnje, da može neograničeno u ime prednika apelantice upravljati i raspolagati njegovom imovinom - nekretninama preciziranim u punomoći (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), a posebno ga je opunomoćio da predmetne nekretnine može založiti pod hipoteku za podizanje kredita bilo lično ili putem preduzeća DOO „Tabak“ iz Velike Kladuše. Prednik apelantice je posredstvom navedenog opunomoćenika 19. aprila 2004. godine zaključio sa povjeriocem ugovor o jemstvu-zasnivanju založnog prava na predmetnim nekretninama. Nakon toga Općinski sud je donio Rješenje broj IP-13/04 od 21. aprila 2004. godine o zasnivanju založnog prava na nekretninama dužnika-jemaca-sudužnika na osnovu ugovora u jemstvu od 19. aprila 2004. godine koji su zaključeni na osnovu sporazuma stranaka – povjerioca, s jedne strane, i DOO „Tabak“ Velika Kladuša kao dužnika sa sadužnikom i dužnicima-jemcima Fikretom Tabakovićem, te prednikom apelantice i Ejubom Bašićem, s druge strane. Navedenim rješenjem je u korist povjerioca određena uknjižba založnog prava na nekretninama preciziranim u rješenju (između kojih i predmetnim nekretninama) radi osiguranja potraživanja povjerioca iz Ugovora o kreditiranju i poslovnoj saradnji broj 3824/2400/MH od 16. aprila 2004. godine po osnovu kojeg je povjerilac odobrio dužnicima finansijsku podršku u iznosu od 490.668,00 KM.
7. Prednik apelantice je umro 2006. godine nakon čega je pred Općinskim sudom proveden ostavinski postupak, te doneseno Rješenje o nasljeđivanju broj 023-0-O-06-000 054 od 30. juna 2006. godine kojim su apelantica, Fahrudin Muhamedagić i Zinaida Dajić proglašeni nasljednicima prednika apelantice.
8. Nakon toga, 14. septembra 2007. godine, povjerilac i „Drvopromet“ d.o.o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: primatelj ustupljenog potraživanja) zaključili su Ugovor o ustupanju potraživanja broj OPU-887/07 kojim povjerilac preostala potraživanja po osnovu duga iz navedenog ugovora o kreditiranju i poslovnoj saradnji u ukupnom iznosu od 341.296,14 KM, zajedno sa hipotekom zasnovanom i uknjiženom na predmetnim nekretninama, ustupa primatelju ustupljenog potraživanja.
Izvršni postupak
9. Primatelj ustupljenog potraživanja je 7. oktobra 2007. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje Rješenja tog suda broj IP-13/04 od 21. aprila 2004. godine (o zasnivanju založnog prava na nekretninama dužnika-jemaca-sudužnika) koje je dozvoljeno Rješenjem broj 023-0-I-07-000612 od 25. januara 2008. godine.
10. Protiv navedenog rješenja apelantica, Fahrudin Muhamedagić i Zinaida Dajić su podnijeli prigovor koji je odbijen Rješenjem Općinskog suda broj 023-0-I-07-000612 od 7. novembra 2008. godine. Protiv tog rješenja apelantica i navedena lica su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, koja je Rješenjem broj 01 0 I 004212 09 GŽ od 7. oktobra 2010. godine odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
11. Nakon toga za 2. decembar 2010. godine zakazano je ročište za utvrđivanje vrijednosti predmetnih nekretnina na kojem su apelantica i Fahrudin Muhamedagić podnijeli prigovor da nisu izvršenici, nego treća lica u postupku, i prijedlog za prekid postupka.
12. Rješenjem Općinskog suda broj 23 0 I 011188 07 I od 14. decembra 2010. godine odbačen je prigovor apelantice i Fahrudina Muhamedagića da nisu izvršenici, nego treća lica u postupku i njihov prijedlog za prekid postupka izjavljen posredstvom zajedničkog opunomoćenika na zapisnik kod suda 2. decembra 2010. godine kao neblagovremen i nedopušten. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem o izvršenju tog suda broj 023-0-I-000612 od 25. januara 2008. godine određeno izvršenje na nekretninama izvršenika, i to Fikreta Tabakovića na nekretninama bliže navedenim u rješenju, te na predmetnim nekretninama u suvlasništvu apelantice, Fahrudina Muhamedagića i Zinaide Dajić kao nasljednika iza umrlog prednika apelantice, i to zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom po osnovu izvršne isprave – Rješenja tog suda broj IP-13/04 od 21. aprila 2004. godine i notarski obrađene isprave, i to ugovora o ustupanju potraživanja sastavljenog kod notara poimenično navedenog u rješenju. Navedeno je i da je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno i izvršno i da je sud zakazao ročište radi utvrđivanja vrijednosti nekretnina koje su predmet spora.
13. U rješenju je navedeno i da je izvršna isprava na osnovu koje je predmetno izvršenje određeno protiv nasljednika prednika apelantice Rješenje tog suda broj IP-13/04 od 21. aprila 2004. godine o zasnivanju založnog prava na nekretninama dužnika-jemaca-sudužnika na osnovu ugovora o jemstvu od 19. aprila 2004. godine koje je na osnovu sporazuma stranaka navedenih u uvodnim napomenama određeno u korist povjerioca uknjižbom založnog prava na nekretninama preciziranim u rješenju. Navedeno je da je svrha zasnivanja založnog prava bila osiguranje potraživanja povjerioca iz Ugovora o kreditiranju i poslovnoj saradnji broj 3824/2400/MH od 16. aprila 2004. također naprijed preciziranom. Nadalje je navedeno da su 14. septembra 2007. godine povjerilac i primatelj ustupljenog potraživanja („Drvopromet“) zaključili Ugovor o ustupanju potraživanja broj OPU-887/07 kojim preostala potraživanja po osnovu duga iz navedenog ugovora o kreditiranju i poslovnoj saradnji u ukupnom iznosu od 341.296,14 KM, zajedno sa hipotekom zasnovanom i uknjiženom na predmetnim nekretninama dužnika-jemaca Fikreta Tabakovića i prednika apelantice, povjerilac ustupa primatelju ustupljenog potraživanja.
14. Navedeno je da je nakon toga primatelj ustupljenog potraživanja kao tražilac izvršenja 7. oktobra 2007. godine podnio tom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Fikreta Tabakovića i apelantice, Fahrudina Muhamedagića i Zinaide Dajić kao nasljednika prednika apelantice na nekretninama koje su predmet ugovora o kreditiranju i finansiranju, ugovora o zasnivanju hipoteke i ugovora o ustupanju potraživanja. Općinski sud je, također, naveo da je u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje dužnik-jemac–prednik apelantice već bio umro, ostavinski postupak iza njega proveden, proglašeni njegovi nasljednici, i to apelantica kao supruga i Fahrudin Muhamedagić i Zinaida Dajić kao djeca. Navedeno je da su se oni kao nasljednici i uknjižili na spornoj nekretnini na kojoj je zasnovana hipoteka i zajedno sa potraživanjem ustupljena tražiocu izvršenja. Nadalje, navedeno je da je odredbom člana 68. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da, „radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjeritelja (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjeritelja koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjeritelja koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine“.
15. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je neosnovan prijedlog apelantice i Fahrudina Muhamedagića kojim je traženo da se prijedlog za izvršenje vrati primatelju ustupljenog potraživanja na ispravku kako bi umjesto njih kao izvršenika označio prednika apelantice. Navedeno je da Šemso Muhamedagić više ne može biti stranka u postupku, jer je umro prije podnošenja prijedloga za izvršenje a primatelj ustupljenog potraživanja je Rješenjem tog suda broj 23-0-O-06-000 054 od 30. juna 2006. godine dokazao da su apelantica i Fahrudim Muhamedagić zakonski nasljednici predmetne opterećene nekretnine. Zbog navedenog, taj sud, kako je naveo, ne može smatrati apelanticu i ostalo dvoje nasljednika trećim licima, već su oni ispravno navedeni kao izvršenici. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio prigovor apelantice i Fahrudina Muhamedagića. Nadalje, Općinski sud je odbio i prijedlog za prekid postupka uz obrazloženje da u slučaju podnošenja prigovora lica koja se smatraju trećim licima i u vezi s tim eventualno upućivanje na parnicu, ne sprečava, shodno odredbama člana 52. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, provođenje izvršenja, niti ostvarivanja potraživanja tražitelja izvršenja.
16. Protiv navedenog rješenja apelantica i Fikret Muhamedagić su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 23 0 I 11188 11 Gž od 8. maja 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Rješenjem je odbijen i zahtjev apelantice i Fahrudina Muhamedagića za isplatu troškova za sastav žalbe u iznosu od 801,88 KM. Kantonalni sud je, između ostalog, obrazložio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Navedeno je da je apelantica bila supruga Šemse Mehmedagića, koji je zaključio ugovor o jemstvu na temelju kojeg je upisana hipoteka na predmetnoj nekretnini i da je apelantica temeljem rješenja o nasljeđivanju, kao nasljednica prednika apelantice, upisana kao suvlasnik predmetne nekretnine u zemljišne knjige u dijelu 4/6, te da, shodno odredbama člana 143. Zakona o nasljeđivanju, nasljednici odgovaraju solidarno za obaveze svog prednika do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Nadalje, navedeno je da iz izreke rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je apelantica zajedno sa ostalim nasljednicima-djecom ostavitelja proglašena za zakonsku nasljednicu imovine s tim da je apelantica naslijedila veći dio od djece i da ½ imovine ostavitelja nije, kako je tvrdila apelantica, izdvojeno iz ostavinske mase kao bračna stečevina, već su djeca ostavitelja bila saglasna da apelantici pripadne veći dio, te ta imovina nije kao takva uknjižena posebno na apelanticu zbog čega se apelantica ne može smatrati trećim licem. Kantonalni sud je naveo da ni Fahrudin Muhamedagić ne može biti treće lice, jer je nesporno nasljednik svog oca, prednika apelantice zbog čega nisu ispunjene pretpostavke iz člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku na osnovu kojih bi se rješenje o izvršenju proglasilo nedopuštenim po prigovoru trećih lica.
17. Kantonalni sud je naveo da, zbog navedenog, nema osnova ni za primjenu odredbi člana 52. stav 1. Zakona o izvršnom postupku kojim je određeno da će sud o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, pravilno je odbačen i prijedlog za prekid postupka jer takva mogućnost nije propisana članom 51. Zakona o izvršnom postupku, već, naprotiv, propisano je da takav prigovor ne sprečava provođenje izvršenja. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi da u postupku nije odlučeno o svim prijedlozima onako kako su postavljeni na ročištu od 2. oktobra 2010. godine. Ovo stoga što, kako je naveo Kantonalni sud, iz zapisnika sa tog ročišta proizlazi da su tačno specificirani svi zahtjevi o kojima rješenjem treba biti odlučeno i da na tako specificirane zahtjeve opunomoćenik izvršenika nije imao nikakvih prigovora. Navedeno je i da su apelantica i Fahrudin Muhamedagić, između ostalog, u žalbi još naveli i da je dug plaćen tražitelju izvršenja a ugovor o preuzimanju potraživanja zaključen tek nakon isplate, da je ugovor o jemstvu istekao i da je hipoteka prestala, jer je ugovorena na određeno vrijeme, tj. do 12. aprila 2007. godine, a da je prijedlog za izvršenje podnesen poslije tog datuma. Kantonalni sud je u vezi sa ovim navodima obrazložio da se radi o prigovorima koje apelantica i Fahrudin Muhamedagić kao izvršenici mogu istaći u nastavku izvršnog postupka, a ne u konkretnom postupku, te da će o tim navodima i prijedlozima odlučiti izvršni sud.
18. Nakon toga Općinski sud je 19. septembra 2012. godine donio zaključak broj 23 0 I 011188 07 I o prodaji predmetnih nekretnina prvom najpovoljnijem ponuđaču-primatelju ustupljenog potraživanja sa 1/1 dijela za cijenu i to nekretninu u suvlasništvu apelantice, Fahrudina Muhamedagića i Zinaide Dajić od 106.350,00 KM, a nekretnine u vlasništvu Elvedina Tabakovića za cijenu od 239.316,00 KM. Zaključkom je utvrđeno da primatelj ustupljenog potraživanja nije dužan da plati ponuđene cijene zbog toga što je njegovo potraživanje iz prijedloga za izvršenje, i to i glavnog duga i troškova postupka, veće od ponuđene cijene. Zaključak je objavljen na oglasnoj tabli suda.
19. Osim toga, Općinski sud je 19. septembra 2012. godine donio Rješenje o dosudi broj 23 0 I 011188 07 I kojim je stavom 1. tač. a) i b) nekretnine precizirane u tim tačkama dosudio kupcu primatelju ustupljenog potraživanja sa 1/1 dijelom vlasništva i posjeda za cijenu nekretnina od 106.350,00 KM i 239.316,00 KM. Stavom 2. i 3. određeno je da će po pravosnažnosti rješenja o dosuđenju izvršenici (među kojim i apelantica) i eventualno treća lica koja su u posjedu nekretnina predmetne nekretnine predati u posjed kupcu, te je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši upis promjene prava vlasništva na predmetnim nekretninama preciziranim u rješenju a Službi da isto učini sa promjenom prava na posjed, i to sa imena izvršenika - apelantice, Fahrudina Muhamedagića, Zinaide Dajić i Elvedina Tabakovića na ime kupca-primatelja ustupljenog potraživanja, te je određeno da će se rješenje o dosudi objaviti na oglasnoj tabli suda a istekom trećeg dana od dana isticanja na tabli suda smatrat će se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji. U obrazloženju rješenja su navedene sve istaknute činjenice.
20. Protiv navedenog rješenja izvršenici, tj. apelantica, Zinaida Dajić, Fikret Tabaković i Fahrudin Mehmedagić, 26. septembra 2012. godine podnijeli su žalbe Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Rješenjem broj 23 0 I 011188 12 Gž 2 od 25. januara 2013.godine žalbe uvažio i prvostepeno rješenje u dijelu koji se odnosi na nekretnine iz stava 1. tačka a) i nekretnine iz stava 2. tačka a) i stava 3. tačka a) ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da je prvostepeni sud, suprotno odredbama člana 82. Zakona o izvršnom postupku, zakazao ročište za prvu prodaju prije isteka roka od 30 dana od dana objavljivanja zaključka o prodaji, kao i zbog toga što nema dokaza da je predmetni zaključak o prodaji objavljen na oglasnoj tabli suda.
21. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Rješenje o dosudi broj 23 0 I 011188 07 I od 28. januara 2014. godine kojim se sporne nekretnine, po pravosnažnosti predmetnog rješenja, dosuđuju kupcu-primatelju ustupljenog potraživanja. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu.
22. Prema informaciji koju je Ustavnom sudu dostavio Kantonalni sud, taj sud je, rješavajući o žalbi protiv rješenja Općinskog suda o dosudi od 28. januara 2014. godine, donio Rješenje broj 23 0 I 011188 14 GŽ 3 od 15. maja 2014. godine kojim je žalbe odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedeno da se niti jednim žalbenim navodom ne ukazuje na eventualne konkretne nedostatke pobijanog rješenja o dosudi, niti je dokazano da je tražitelj izvršenja namiren a ukazivanje na to da postoje druga sredstva za namirenje, i to pokretne stvari koje su kupljene iz kredita koji je osiguran spornom hipotekom, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije osnovan razlog za pobijanje rješenja o dosudi. Navedeno je da nije bilo osnova za obustavu izvršenja na nekretninama apelantice i ostalih saizvršenika zbog toga što je utvrđeno da tražitelj izvršenja nije u cijelosti namiren a izvršenje nije traženo na drugim sredstvima. Kantonalni sud je obrazložio da se neosnovano u žalbama ukazuje na odredbe Zakona o zaštiti žiranata u BiH, jer je taj zakon stupio na snagu 26. decembra 2013. godine, nakon zasnivanja konkretne obaveze, i jer nije propisana njegova retroaktivna primjena, dakle, obavezna je njegova primjena ubuduće.
23. Osim toga, Služba je donijela Rješenje broj 04/2-30-3675/14-4 od 30. jula 2014. godine kojim se mijenja stanje u katastarskom operatu koji se vodi kod Službe na način da je kao posjednik na predmetnom zemljištu upisan primatelj ustupljenog potraživanja. Protiv navedenog rješenja apelantica je 8. augusta 2014. godine podnijela žalbu Federalnoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava). Apelantica do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda nije obavijestila Ustavni sud da je Federalna uprava donijela odluku po žalbi. Parnični postupak
24. Apelantica je 13. aprila 2006. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv povjerioca kojom je tražila da se u prethodnim tačkama precizirani ugovori proglase ništavim. Apelantica je 5. novembra 2007. godine dostavila dopunu tužbe kojom je proširila tužbeni zahtjev i na primatelja ustupljenog potraživanja. Nakon toga, 7. novembra 2011. godine, apelantica je dostavila prijedlog za pridruženje Zinaide Dajić apelantici u svojstvu sutužiteljice.
25. Apelantica i Zinaida Dajić su 15. septembra 2012. godine podnijele Općinskom sudu prijedlog za donošenje sudske mjere osiguranja i privremene mjere a nakon toga, 1. oktobra 2012. godine, i dopunu navedenog prijedloga poslije čega je tužba sa svim prijedlozima dostavljena povjeriocu i primatelju ustupljenog potraživanja na odgovor. Nakon što su povjerilac i primatelj ustupljenog potraživanja dostavili odgovore na tužbu, Općinski sud je zakazao pripremno a nakon toga i ročište za glavnu raspravu na kojoj je donio Presudu broj 23 0 P 004874 06 P od 28. decembra 2012. godine. Navedenom presudom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice i Zinaide Dajić kojim su tražile da se utvrdi da je ništav ugovor o jemstvu, ugovor o ustupanju potraživanja, da je pravno nevaljana uknjižba založnog prava na predmetnim nekretninama na kojima je zasnovano založno pravo po osnovu navedenih ugovora, jer su ti ugovori ništavi. Presudom je odbijen i prijedlog za određivanje mjere osiguranja i privremene mjere kojim bi se obustavio postupak izvršenja na predmetnim nekretninama do pravosnažnog okončanja parnice. Presudom je odbijen zahtjev apelantice i Zinaide Dajić za naknadu troškova postupka preciziranog u presudi.
26. U obrazloženju su ponovljene navedene činjenice predmeta, te navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, nakon njihove savjesne i brižljive ocjene kako pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, taj sud zaključio da su tužba apelantice i Zinaide Dajić, kao i prijedlog za određivanje mjere osiguranja i privremene mjere neosnovani. Općinski sud je naveo da je, prije svega, utvrdio da je u punomoći prednika apelantice koju je dao 15. aprila 2004. godine i kojom ovlašćuje Osmana Dajića za preduzimanje svih radnji u postupku, odnosno drugih radnji, naznačeno i da Osman Dajić može neograničeno u ime prednika apelantice upravljati i raspolagati njegovom imovinom-predmetnim nekretninama, a posebno ga je opunomoćio da predmetne nekretnine može založiti pod hipoteku za podizanje kredita bilo lično ili putem preduzeća DOO „Tabak“ iz Velike Kladuše. Navedeno je i da su predmetne nekretnine koje su navedene u punomoći bile upisane u posjedovni list preciziran u presudi na ime prednika apelantice sa dijelom 1/1- pravo korištenja zemljišta a u zemljišnim knjigama sa vlasništvom prednika apelantice 1/1 na stambeno-poslovnoj zgradi koji zajedno čine predmetne založene nekretnine.
27. Općinski sud je naveo i da je utvrdio da je kod (već preciziranih) činjenica predmeta zaključio da je predmetni ugovor o jemstvu-založnom pravu na nekretninama, pravno valjan, jer je zaključen između Osmana Dajića kao opunomoćenika zalogodavca-pravnog prednika apelantice koji je u vrijeme zaključenja ugovora bio isključivi vlasnik predmetnih nekretnina i povjerioca kao zalogoprimca. Navedeno je da je zalogoprimac-povjerilac postupao savjesno i u dobroj vjeri, jer je kao stjecalac založnog prava izvršio uvid u zemljišne knjige u kojima je utvrđeno da je prednik apelantice uknjižen kao isključivi vlasnik sa dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama – stambeno-poslovnim objektima i pravom korištenja na zemljištu u dijelu 1/1. Općinski sud je obrazložio da su, s tim u vezi, obje ugovorne strane postupale u skladu sa odredbama člana 9. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama kojima je propisano da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim a da za treće osobe koje imaju dobru vjeru u postojanje nekretnina, ili prava na toj nekretnini putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora, ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige, ili ukoliko joj to, zbog grube nepažnje, nije poznato. Također je obrazloženo da taj sud smatra da je punomoć koju je prednik apelantice dao Osmanu Dajiću pravno valjana, te da apelantica i Zinaida Dajić nisu sudu predočile dokaze za svoje navode da je prednik apelantice u vrijeme davanja i ovjere sporne punomoći bio teško bolestan od raka na mozgu, što je utjecalo na njegovo rasuđivanje. Obrazloženo je i da su neosnovani i njihovi navodi da sporna punomoć po svojoj sadržini nema posebno ovlaštenje za svaki pojedini slučaj preuzete obaveze, pa time niti za zaključenje ugovora o jemstvu, kao i da nije mogla biti podobna za zasnivanje zaloga na nekretninama. Ovo stoga što je, kako je istakao Općinski sud, prednik apelantice dao punomoć kojom je ovlastio Osmana Dajića za zaključenje ugovora o jemstvu na njegovim nekretninama precizno označenim i u punomoći i u ugovoru o jemstvu a to posebno ovlaštenje-upis hipoteke, kako je obrazložio Općinski sud, dato je jasno i nedvosmisleno u punomoći.
28. Općinski sud je nadalje obrazložio da su apelantica i Zinaida Dajić u toku postupka isticale da nisu znale za izdavanje punomoći, niti za upis hipoteke sve dok nije pokrenuta ostavinska rasprava na kojoj su apelanta kao supruga prednika apelantice i Zinaida Dajić i Fahrudin Muhamedagić, kao njegova djeca, sporazumno odredili da ostavinska masa predstavlja ½ nekretnina koja pripada djeci prednika apelantice a da preostala ½ pripada apelantici, jer smatraju da je to bila njena bračna stečevina. Općinski sud je naveo i da je u Rješenju o nasljeđivanju broj 023-0-O-06-000 054 od 30. juna 2006. godine, suprotno navodima apelantice, navedeno da su predmetne nekretnine zaostavština iza umrlog prednika apelantice sa dijelom 1/1, a što je u skladu sa upisima u zemljišnim i posjedovnim knjigama, a da činjenica da su nasljednici (apelantica i djeca prednika apelantice) postigli sporazum o nasljednim dijelovima u kojem su naveli da smatraju da apelantici pripada ½ ostavinske mase, jer spada u bračnu stečevinu, prema obrazloženju Općinskog suda, ne znači da se navedeno temelji na stvarnim činjenicama koje su, kako je obrazložio taj sud, suprotne takvim tvrdnjama. S obzirom na navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
29. Protiv navedene presude apelantica i Zinaida Dajić su podnijele žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 23 0 P 004874 13 Gž od 28. januara 2014. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio zahtjev apelantice i Zinaide Dajić za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se apelantica i Zinaida Dajić pozivaju na odredbe člana 91. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da opunomoćenik ne može bez posebnog ovlaštenja za svaki pojedini slučaj preuzeti mjeničnu obavezu, zaključiti ugovor o jemstvu, poravnanju, izabranom sudu, kao ni odreći se nekog prava bez naknade, te da smatraju da punomoć koju je prednik apelantice dao Osmanu Dajiću nije data u skladu sa ovom odredbom, jer nije data posebna punomoć za zasnivanje hipoteke u kojoj bi se navelo ko daje kredit, kome, po kom osnovu, te svi drugi uvjeti kreditiranja. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da su ove žalbene tvrdnje neosnovane, jer je nesporno utvrđeno da su u predmetnoj punomoći navedeni svi ovi podaci a što jasno, kako je naveo taj sud, proizlazi iz sadržaja punomoći. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, koji je bio na snazi u vrijeme upisa hipoteke, bilo propisano da vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena članom 87. tog zakona. Osim toga, navedeno je da je članom 9. istog zakona propisano da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim, da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji, da se za treće osobe koje su u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekretnini, putem pravnog posla stekle takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige smatra tačnim ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige, ili joj zbog grube nepažnje nije poznata. Također je navedeno da je tim članom propisano da, ako je nositelj prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišne knjige, ili ako je to poznato trećoj osobi a za savjesnost treće osobe kod stjecanja prava na nekretnini je mjerodavno vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
30. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da apelantica i Zinaida Dajić nisu dokazale da je povjerilac u korist kojeg je prvobitno i upisana hipoteka bio nesavjestan, jer je u zemljišnim knjigama kao vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama bio upisan prednik apelantice. Obrazloženo je da je članom 68. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da, radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjerioca (hipoteka) koji je ovlašten da na način propisan zakonom zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjerilaca koji na njoj nemaju hipoteku. Navedeno je i da je članom 69. istog zakona propisano da hipoteka nastaje na temelju pravnog posla, sudske odluke i zakona, a na temelju pravnog posla ili sudske odluke hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom a da je članom 71. propisano da se hipoteka može prenijeti na drugog samo zajedno sa prenosom potraživanja koje je hipotekom osigurano a za prenos hipoteke nije potrebna saglasnost dužnika. U vezi s navedenim zakonskim odredbama, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da je povjerilac prenio potraživanje na primatelja potraživanja a da je to potraživanje od samog početka osigurano založnim pravom na nekretnini-hipotekom na predmetnim nekretninama koja je, također, prenosom potraživanja prenesena na novog povjerioca-primatelja ustupljenog potraživanja dok su istovremeno na osnovu rješenja o nasljeđivanju i nekretnine prenesene sa prednika apelantice na apelanticu i djecu prednika apelantice. Obrazloženo je da taj sud smatra da je, s obzirom na sve navedeno, prvostepeni sud pravilno ocijenio provedene dokaze i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenice i donio odluku koju je opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima.
31. Kantonalni sud je naveo i da su apelantica i Zinaida Dajić u žalbi navele i da je nevaljana punomoć kojom je prednik apelantice ovlastio Osmana Dajića da raspolaže predmetnim nekretninama, jer je prednik apelantice bio teško bolestan, pa da su zbog toga i svi ugovori koji su zaključeni na osnovu te punomoći ništavi. S tim u vezi, navedeno je da je članom 111. ZOO propisano da je ugovor rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana volje kod strana, kao i kad je to zakonom ili posebnim propisom određeno, te da članom 112. stav 1. ZOO ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi. Kantonalni sud je u vezi s navedenim istakao da bolest-karcinom prednika apelantice ne potpada pod uvjete propisane odredbom člana 111. ZOO na osnovu kojeg bi se mogla utvrditi nevaljanost predmetne punomoći. Osim toga, navedeno je i da su apelantica i Zinaida Dajić tužbenim zahtjevom tražile utvrđivanje ništavosti ugovora o jemstvu i u dijelu u kojem je obuhvaćena i nekretnina koja je u vlasništvu Fikreta Tabakovića, ali da je Kantonalni sud, budući da navedena nekretnina nije bila obuhvaćena ugovorom o jemstvu između prednika apelantice i povjerioca, jer nije ni bila vlasništvo i posjed prednika apelantice, već Fikreta Tabakovića, zaključio da je i u ovom dijelu žalba neosnovana. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
32. Apelantica smatra da joj je, zbog dužine trajanja izvršnog i parničnog postupka i osporenim odlukama, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da se kompletan parnični postupak i izvršni postupak provode nezakonito, jer apelantica nije znala za stavljanje nekretnina pod hipoteku iako je već tada po osnovu bračne stečevine bila vlasnica ½ nekretnine, da je dug već ranije u potpunosti isplaćen, kao i da je prestalo djejstvo hipoteke ne samo isplatom duga nego i zbog toga što je hipoteka stavljena na određeno vrijeme. Smatra da je sporna punomoć pravno nevaljana, jer je u vrijeme njenog izdavanja prednik apelatnice bio bolestan od karcinoma i nije znao šta radi. Navedeno je da je nesporno da je 40 godina bila u braku sa prednikom apelantice i zajedničkim životom i radom s njim stjecala imovinu, te da sad živi u Americi od socijalne pomoći i nema gdje stanovati ako se vrati u Bosnu i Hercegovinu, te da nije tačan zaključak redovnih sudova da ona nije treće lice u konkretnom postupku. Smatra da su, s tim u vezi, redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U dopunama apelacije apelantica ponavlja iste navode kao u apelaciji, te osporava odluke donesene u toku postupka iz navedenih razloga.
b) Odgovor na apelaciju
33. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je riješio predmete u dijelu koji apelantica osporava.
34. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja apelanticinih prava i da je postupak dugo trajao zbog velikog priliva predmeta.
V. Relevantni propisi
35. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
36. U Zakonu o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
37. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe galse:
Član 9.
Ako ovim zakonom nije drukčije određeno na osnovu zakona umrlog nasljeđuju: svi njegovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i babe i njihova djeca.
Lica iz prethodnog stava nasljedjuju po nasljednim redovima.
Nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva lica daljeg nasljednog reda. Član 143.
Nasljednik odgovora za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti nasljeđene imovine. Nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za dugove ostaviočeve.
Kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva. Među nasljednicima dugovi se dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom nije drukčije određeno.
38. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/119) relevantne odredbe glase:
Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Član 112. stav 1.
Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.
39. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98, 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 68.
Radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjeritelja (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtjeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjeritelja koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjeritelja koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine. Hipoteka se može zasnovati i na idealnom suvlasničkom dijelu nekretnine. Hipoteka se odnosi na cijelu nekretninu, na njene plodove dok su neodvojeni, kao i na druge njene sastavne dijelove i pripatke, uključujući i poboljšanje njenog stanja nastalo nakon zasnivanja hipoteke. Za osiguranje jednog potraživanja može se zasnovati hipoteka na više nekretnina (zajednička hipoteka). Založena nekretnina u cjelini osigurava potraživanje povjeritelja do potpunog namirenja tog potraživanja, bez obzira na kasniju podjelu nekretnine (nedjeljivost hipoteke). Član 69.
Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona. Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom. Na osnovu zakona hipoteka se stječe kada se ispune uvjeti određeni zakonom.
Član 71.
Hipoteka se može prenijeti na drugog samo zajedno sa prenosom potraživanja koje je hipotekom osigurano. Hipotekarni povjeritelj može zasnovati hipoteku na postojećoj hipoteci u korist treće osobe bez pristanka hipotekarnog dužnika (nadhipoteka).
VI. Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na dužinu trajanja postupka
42. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
43. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da izvršni postupak i parnični postupak u vrijeme podnošenja apelacije i dopune apelacije vezane za dužinu trajanja postupka nisu bili okončani (u međuvremenu su okončani, i to izvršni postupak na čiju dužinu apelantica ukazuje rješenjem Kantonalnog suda od 15. maja 2014. godine, te parnični postupak presudom Kantonalnog suda od 28. januara 2014. godine), Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 23 0 P 004874 13 GŽ od 28. januara 2014. godine i Rješenje broj 23 0 I 11188 11 Gž od 8. maja 2012. godine
44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom u ovom dijelu su Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 004874 13 GŽ od 28. januara 2014. godine (kojom je okončan predmetni parnični postupak) i Rješenje Kantonalnog suda broj 23 0 I 11188 11 Gž od 8. maja 2012. godine (doneseno u predmetnom izvršnom postupku-o odbacivanju prigovora apelantice i Fahrudina Muhamedagića da su treća lica u postupku i njihov prijedlog za prekid postupka) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 7. februara 2014. godine a dopuna apelacije kojom je apelantica osporila navedenu presudu je podnesena 21. marta 2014. godine, dok je osporeno rješenje apelantica primila 17. maja 2012. godine a dopuna apelacije kojom je osporeno navedeno rješenje je podnesena 11. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da osporenim rješenjem od 8. maja 2012. godine kojim je odbačen prigovor apelantice i Fahrudina Muhamedagića nije, u smislu relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku, okončan predmetni postupak. Međutim, Ustavni sud smatra da navedeno rješenje u okolnostima konkretnog slučaja, iako apelantica u predmetnom postupku ima poziciju izvršenika, predstavlja rješenje kojim je odlučivano o apelanticinim građanskim pravima i obavezama, zbog čega će Ustavni sud razmotriti navode o eventualnom kršenju apelanticinog prava u odnosu na navedeno rješenje.
45. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
U odnosu na Rješenje Općinskog suda broj 23 0 I 011188 07 I od 28. januara 2014. godine
47. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
48. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
49. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je, nakon što je apelantica podnijela žalbu Kantonalnom sudu protiv rješenja Općinskog suda o dosudi, odnosno Ministarstvu protiv rješenja Službe koja su već precizirana, u vrijeme podnošenja dopuna apelacije kojim su osporena navedena rješenja bio u toku, a apelantica nije obavijestila Ustavni sud, u smislu odredbe člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, da je Kantonalni sud, odnosno Ministarstvo donijelo odluku po žalbi.
50. U tom kontekstu Ustavni sud ističe da je od Kantonalnog suda dobio informaciju o okončanju postupka po žalbi protiv Rješenja o dosudi Općinskog suda broj 23 0 I 011188 07 I od 28. januara 2014. godine (donesenog u ponovnom postupku) donošenjem Rješenja Kantonalnog suda broj 23 0 I 011188 14 GŽ 3 od 15. maja 2014. godine. Međutim, apelantica nije obavijestila Ustavni sud da je i Kantonalni sud u međuvremenu donio navedeno rješenje, niti je osporila to rješenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra, podržavajući praksu u predmetima koji su sa aspekta dopustivosti pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1007/08 od 8. decembra 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 47/11, i AP 2710/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba), da u odnosu na osporeno rješenje Općinskog suda nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim povredama apelanticinih ustavnih prava. Ovo zato što apelantica navode o povredi ovih prava nije dovela u kontekst rješenja Kantonalnog suda koje je u međuvremenu doneseno i kojim je predmetni postupak (u vezi sa dosudom spornih nekretnina) okončan, a one su u vrijeme podnošenja apelacije u odnosu na tadašnje stanje postupka bile preuranjene.
51. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII. Meritum
52. Apelantica tvrdi da su joj zbog dužine trajanja izvršnog i parničnog postupka i osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
54. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
55. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupci tiču izvršenja pravosnažne sudske odluke, te parničnog postupka u vezi sa naslijeđenim nekretninama, dakle, da se radilo o utvrđivanju apelanticinih građanskih prava i obaveza, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
56. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama donesenim u parničnom postupku i Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 I 11188 11 Gž od 8. maja 2012. godine, donesenim u izvršnom postupku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
57. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
58. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u izvršnom postupku, u vezi sa odlučivanjem o prigovoru apelantice i Fahrudina Muhamedagića da oni u postupku izvršenja ne mogu biti izvršenici, nego samo treća lica, obrazložili da se, s obzirom na to da su nakon upisa hipoteke na predmetnim nekretninama oboje postali nasljednici nekretnina nakon smrti prednika apelantice, te da je relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju propisano da nasljednici odgovaraju solidarno za obaveze svog prednika do visine vrijednosti naslijeđene imovine, apelantica i Fahrudin Muhamedagić ne mogu smatrati trećim licima, već isključivo izvršenicima. Ustavni sud smatra da iz navedenog obrazloženja, imajući u vidu relevantne odredbe čl. 51. i 52. Zakona o izvršnom postupku (kojim su regulirane pretpostavke za prigovor trećeg lica i ovlaštenje suda da u izvršnom postupku odluči o prigovoru takvih lica), ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbili apelanticinu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Općinskog suda broj 23 0 I 011188 07 I od 14. decembra 2010. godine kojim je odbačen prigovor apelantice i Fahrudina Muhamedagića da nisu izvršenici, nego treća lica u postupku i njihov prijedlog za prekid postupka. Stoga, apelanticine navode o povredi njenih ustavnih prava u odnosu na osporeno rješenje Kantonalnog suda Ustavni sud smatra neosnovanim.
59. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica navodi da su proizvoljni zaključci i primjena materijalnog prava u parničnom postupku u kojem je utvrđeno da se apelantica ne može smatrati suvlasnicom polovine predmetnih nekretnina kao bračnoj stečevini, jer su joj to u ostavinskom postupku priznala njena djeca koju ima sa svojim prednikom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da apelantica u toku postupka nije dokazala da je bila suvlasnica predmetnih nekretnina, jer su te nekretnine bile upisane kao vlasništvo i posjed prednika apelantice sa dijelom 1/1. Također je obrazloženo da je nesporno da je te nekretnine apelantica stekla na osnovu nasljeđivanja svog prednika a da činjenica da su joj sunasljednici sporazumno priznali pravo na ½ predmetnih nekretnina, jer je godinama bila u braku sa prednikom apelantice, ne predstavlja utvrđenje da se radi o bračnoj stečevini, jer za tako nešto nema dokaza. Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje redovnih sudova jasno i argumentirano, te da je u skladu sa standardima Evropske konvencije, pa Ustavni sud i ove apelanticine navode smatra neosnovanim.
60. Apelantica, nadalje, u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima da je nevaljana punomoć koju je potpisao prednik apelantice i na osnovu koje su predmetne nekretnine i založene kao sredstvo osiguranja kredita. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da je apelantica kao dokaz za tvrdnje o nevaljanosti punomoći navela bolest prednika apelantice-karcinom, ali da su redovni sudovi obrazložili da navedena bolest ne spada u uvjete propisane članom 111. ZOO da bi se neki pravni posao smatrao rušljivim zbog postojanja mane volje, niti je u tom smislu apelantica ponudila bilo kakav dokaz osim paušalne tvrdnje. S obzirom na to da u navedenom obrazloženju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost redovnih sudova u primjeni relevantnih odredaba, Ustavni sud smatra i ove apelanticine navode neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno i zato što je predmetni dug vraćen a hipoteka aktivirana nakon isteka roka za koji je važila. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta prezentiranih u prethodnim tačkama ove odluke proizlazi da je dio dugovanja u iznosu od više od 100.000,00 KM ostao nepodmiren i da je zbog navedenog i zatražena realizacija predmetne hipoteke, i to prije isteka roka na koji je hipoteka zasnovana. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove apelanticine navode smatra neosnovanim.
61. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkrentom slučaju nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Dužina trajanja postupka
62. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
U odnosu na izvršni postupak Period koji se uzima u obzir
63. Ustavni sud zapaža da je u odnosu na apelanticu izvršni postupak započeo podnošenjem prijedloga primatelja ustupljenog potraživanja kao povjerioca Općinskom sudu od 7. oktobra 2007. godine za donošenje rješenja o izvršenju kojim bi se odredilo izvršenje na predmetnim nekretninama koje su nasljeđivanjem postale suvlasništvo apelantice i djece prednika apelantice. Ustavni sud, u okviru apelacionih navoda, zapaža da je predmetni postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda od 15. maja 2014. godine kojim je odbijena apelanticina žalba protiv rješenja Općinskog suda o dosudi. Dakle, konkretan postupak u odnosu na apelanticu i u dijelu koji apelantica osporava je trajao ukupno šest godina i pet mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja postupka.
Analiza razumnosti trajanja postupka
64. U konkretnom slučaju radi se o postupku izvršenja na nekretninama koje su apelantica i ostali suvlasnici naslijedili nakon smrti prednika apelantice na kojima je bilo upisano založno pravo-hipoteka radi osiguranja kredita. S tim u vezi, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku kojim je regulirano izvršenje na nekretninama, Ustavni sud smatra da se radi o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri.
65. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, nakon što je podnesen prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju 7. oktobra 2007. godine u odnosu na apelanticu i njenu djecu, navedeno rješenje o izvršenju doneseno 25. januara 2008. godine. Nakon toga je Općinski sud rješavao i o prigovoru apelantice i njene djece protiv navedenog rješenja koji je odbijen. Općinski sud je, kako proizlazi iz činjenica predmeta, rješavao i o prigovoru istih lica da nisu izvršenici, nego treća lica u postupku, kao i o prijedlogu za prekid postupka, koji je Općinski sud odbacio rješenjem od 14. decembra 2012. godine. Ustavni sud zapaža i da je rješenje o dosudi od 19. septembra 2012. godine doneseno nakon toga, a u vezi s kojim je Kantonalni sud u žalbenom postupku predmet u toku 2013. godine vratio na ponovni postupak prvostepenom sudu zbog procesne greške Općinskog suda, koji je prije isteka zakonskog roka od 30 dana zakazao ročište za prvu prodaju. Ustavni sud zapaža da je ponovljeni postupak pred prvostepenim sudom okončan donošenjem novog rješenja o dosudi od 28. januara 2014. godine, te da je, kako proizlazi iz informacija Kantonalnog suda, ova faza konkretnog postupka okončana rješenjem tog suda od 15. maja 2014. godine kojim su odbijene žalbe apelantice i Zinaide Dajić protiv navedenog rješenja o dosudi. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u cijelom vremenskom periodu provodili zakonom propisane procesne radnje, ali da je, i pored toga, kompletan postupak, u odnosu na faze koje osporava apelantica, zbog svoje složenosti i pitanja koja je trebalo riješiti a koja su precizirana u prethodnim tačkama ove odluke, trajao više od šest godina. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja iz kojih proizlazi da su redovni sudovi kontinuirano u relativno primjerenim rokovima poduzimali poslove iz svoje nadležnosti predmetni postupak nije prešao granice postupanja sudova u razumnom roku.
66. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na parnični postupak Period koji se uzima u obzir
67. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak započeo tako što je apelantica 13. aprila 2006. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv povjerioca i primatelja ustupljenog potraživanja, a da je okončan presudom Kantonalnog suda od 28. januara 2014. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak trajao sedam godina i devet mjeseci i da je to period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja postupka. Analiza razumnosti trajanja postupka
68. U konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je apelantica tražila utvrđivanje ništavosti ugovora o jemstvu i založnom pravu-hipoteci na nekretninama koje su apelantica i djeca prednika apelantice naslijedila od prednika apelantice. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri.
69. Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošenja tužbe Općinskom sudu 13. aprila 2006. godine, tom sudu trebalo šest godina i šest mjeseci da bi tužbu dostavio povjeriocu i primatelju ustupljenog potraživanja radi davanja odgovora. Ustavni sud zapaža i da je nakon toga Općinski sud prvostepenu presudu donio za svega dva mjeseca, a Kantonalni sud presudu po žalbi za godinu i jedan mjesec. Međutim, Ustavni sud smatra da navedeno ne umanjuje odgovornost Općinskog suda za više od šest godina procesne neaktivnosti pogotovo u situaciji kada taj sud nije ponudio nikakve argumente ili ukazao na objektivne okolnosti zbog kojih nije bilo aktivnosti na predmetu osim priliva velikog broja predmeta. Zbog toga, Ustavni sud smatra da odgovornost za trajanje parničnog postupka od sedam godina i devet mjeseci snosi Općinski sud.
70. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku od redovnog suda, prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
71. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
72. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je parnični postupak u konkretnom slučaju trajao sedam godina i devet mjeseci, te da se ne radi o postupku koji je po zakonu hitan, apelantici se određuje naknada u visini od 1.050,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Pravo na imovinu
73. Apelantica smatra da joj je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
74. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada parnični postupak traje sedam godina i devet mjeseci a da pri tome ne postoje nikakve objektivne okolnosti koje su doprinijele ovako dugom trajanju predmetnih postupaka.
75. S druge strane, nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku i izvršnom postupku u kojem su donesene osporene odluke proizvoljno primijenili materijalno pravo. Također, nema kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji je u fazi na koju apelantica ukazuje trajao šest godina i pet mjeseci s obzirom na to da se radi o složenom postupku.
76. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
77. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
78. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman