Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3820/12 (I.H. i I.H.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3820/12

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3820/12, rješavajući apelaciju I.H. i I.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I.H. i I.H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 005464 12 Rev 2 od 26. jula 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 005464 11 Gzr od 15. novembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. I.H. i I.H. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 2. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 005464 12 Rev 2 od 26. jula 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 005464 11 Gzr od 15. novembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „I-Crni“ d.o.o. Cazin i Ekrema Puškara (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 7. augusta 2014. godine, Općinski sud 11. augusta 2014. godine, a Vrhovni sud 13. augusta 2014. godine, a tuženi nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 21. augusta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj P-193/05 od 17. augusta 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili „da se utvrdi da su tuženi na poslovnoj zgradi koja leži na k.č.br. 349/17 iz zk.ul. broj 1707 k.o. Ćoralići, kojoj po podacima novog katastarskog operata odgovora k.č. broj 1902/4, upravna zgrada, površine 142 m2, iz p.l. broj 1267 k.o. Ćoralići, 30. augusta 2006. godine postavljanjem krovnog pokrova iznad dijela objekta u vlasništvu apelanata oštetili zaštitni lim na završnom zidu ravnog krova objekta u vlasništvu apelanata, a zatim od 20. septembra 2005. godine, nasilu i mimo znanja i volje apelanata, izvršili građevinske radove, te na ravni krov apelanata postavili drvenu krovnu konstrukciju koju su prekrili limenim pokrovom i tako svojim radom i sredstvima izgradili kosi krov na objektu u kojem su instalirali dva dimnjaka, čime su izvršili čin oduzimanja posjeda krova apelanata. Nalaže se tuženim da u roku od 15 dana po donošenju ove presude o svom trošku uklone dogradnjom postavljeni krov sa dimnjacima na vlasništvu apelanata i postavljanje oštećenog zaštitnog lima na vanjskom zidu krova apelanata, te da apelantima predaju, slobodan od ljudi i stvari, poslovni prostor u vlasništvu apelanata, dimenzija 44 m2, koji se nalazi na spratu upravne zgrade izgrađene na k.č. broj 1902/4 k.o. Ćoralići, do kojih se dolazi zasebnim ulazom a koji u naravi čine hodnik i dvije kancelarije i koje se nalaze ispod krova na kome su vršili radove, te da odustanu od svakog daljeg ovakvog ili sličnog smetanja posjeda apelanata i da apelantima naknade troškove postupka“. Presudom su obavezani apelanti da tuženim naknade troškove postupka precizirane u presudi.

6. U obrazloženju je navedeno da je taj sud, nakon provedenih dokaza preciziranih u presudi, presudu donio primjenom odredaba člana 43. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon). Navedeno je da apelanti tokom postupka nisu dokazali šta i koje su poslovne prostorije putem javnog poziva USK broj 11 iz novembra 1999. godine kupili od „Tvornice kartona i ambalaže“ d.o.o. Cazin po kojem javnom pozivu je naziv predmeta prodaje bila „Stolarska radionica“ Cazin. Navedeno je da apelanti nisu dokazali činjenicu kupovine, budući da nisu prezentirali kupoprodajni ugovor iz kojeg bi se moglo utvrditi koje su sve prostorije kupili, da li samo određene prostorije u prizemlju ili, eventualno, i prostorije na spratu poslovne zgrade RJ „Transport“. Općinski sud je obrazložio da je, nasuprot navodima apelanata da su prilikom kupoprodaje kupili nekretnine u ukupnoj površini od 832 m2, od toga poslovni prostor od 142 m2, a 690 m2 ekonomskog dvorišta koje pripada k.č. broj 1902/4, u postupku vještačenja utvrđeno da je navedena površina veća nego što glasi upis u zemljišne knjige na ime apelanata. Također je navedeno da su neosnovani navodi apelanata da su tuženi postavljanjem krovnog pokrova iznad objekta oštetili zaštitni lim na završnom zidu ravnog krova objekta zbog toga što je dokazano da su sprat poslovne zgrade RJ „Transport“ kupili tuženi, koji su time postali i vlasnici navedenog prostora. Prema obrazloženju Općinskog suda, neosnovano je pozivanje i na smetanje posjeda s obzirom na to da je u tužbenom zahtjevu navedeno da su navedeni radovi izvršeni 20. septembra 2005. godine, a tužba je podnesena 25. oktobra 2006. godine, dakle, nakon proteka roka za podnošenje tužbe za smetanje posjeda. Također je navedeno da je neosnovano i pozivanje apelanata da su tuženi ugovorom o kupoprodaji putem tendera kupili nekretnine, tj. poslovni prostor RJ “Transport“ koje se vode kao k.č. broj 1902/3, po novom katastarskom operatu upisane u zk.ul. broj 1053 k.o Ćoralići, a ne nekretnine upisane u zk.ul. broj 1708. k.o. Ćoralići. Ovo stoga što, kako je naveo taj sud, u vrijeme raspisivanja javnog poziva i sačinjavanja ugovora o kupoprodaji predmeta tendera navedena parcela bila je upisana prije privatizacije na vlasnika „Tvornicu kartona i ambalaže“ d.o.o. sa pravom raspolaganja da bi tuženi nakon izvršene kupovine predmetne nekretnine upisali u novi zk. izvod na svoje ime kao suvlasnici. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 001-0-Gž-07-001402 od 4. februara 2010. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o odbijanju tužbenog zahtjeva za predaju u posjed poslovnog prostora, tako što je naložio tuženim da apelantima predaju u posjed, slobodan od ljudi i stvari, poslovni prostor koji je vlasništvo apelanata, površine 44 m2, koji se nalazi na spratu upravne zgrade izgrađene u Cazinu na parceli k.č. broj 1902/4 k.o. Ćoralići, do kojeg se dolazi zasebnim ulazom a koji u naravi čine hodnik i dvije kancelarije koje se nalaze ispod krova, dok je u preostalom dijelu presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 43. Zakona propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari s tim da mora dokazati da je on vlasnik stvari i da tuženi drži tu stvar u posjedu, te da ovo pravo ne zastarijeva. S tim u vezi je navedeno da je nesporno da iz izvoda iz zemljišne knjige proizlazi da su apelanti vlasnici k.č. na kojoj je izgrađena zgrada koju su kupili i da se na toj parceli, kao dio kupljene zgrade, nalazi i sporni poslovni prostor za koji tuženi nisu dokazali da su ga putem javnog poziva kupili. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli svi uvjeti iz člana 43. Zakona za predaju u posjed, te je u tom dijelu presudu preinačio na način preciziran u dispozitivu. U odnosu na ukinuti dio presude, navedeno je da su u postupku ostala neraspravljena pitanja da li su i šta tuženi radili na krovu i dimnjaku predmetnog objekta, odnosno da li to što je rađeno predstavlja kakvu povredu ili ugrožavanje prava apelanata, te je u tom dijelu Kantonalni sud prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

9. Protiv navedene presude tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 20 0 P 005464 10 Rev od 26. maja 2011. godine reviziju uvažio, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi pogrešno polazili od odredbe člana 43. Zakona umjesto odredaba čl. 44. do 47. istog zakona, koje reguliraju institut višestrukog ugovaranja otuđenja iste nekretnine, tzv. konkurenciju ugovora. Navedeno je da drugostepeni sud zanemaruje činjenicu da je upis u zemljišne knjige oboriva pretpostavka, pa ukoliko se radi o nekretnini upisanoj u javnoj knjizi na ime apelanata, što je slučaj u konkretnom predmetu, važi oboriva pretpostavka da je stvar njihovo vlasništvo, a onaj ko tvrdi suprotno, u ovom slučaju tuženi, svoju tvrdnju može dokazivati. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, prema do sada nepouzdano utvrđenim činjenicama proizlazilo bi da su sporne kancelarije sa hodnikom na spratu poslovne zgrade bile predmet kupovine i apelanata i tuženih, zbog čega, prema mišljenju tog suda, za pravilno razrješenje situacije treba prethodno utvrditi da li su izvršeni cijepanje osnovne parcele i upis u k.č. bilo prije ili nakon što su tuženi zaključili ugovor o kupoprodaji, zatim, utvrditi savjesnost stranaka u momentu zaključenja ugovora, te utvrditi predaju u posjed spornih prostorija i, na kraju, vrijeme upisa u zemljišne knjige, jer od navedenih činjenica, kako je obrazložio Vrhovni sud, zavisi pravilna primjena materijalnog prava.

10. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 20 0 P 005464 11 Gzr od 15. novembra 2011. godine kojom je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za predaju u posjed poslovnog prostora, površine 44 m2, koji se nalazi na spratu upravne zgrade izgrađene u Cazinu na parceli k.č. broj 1902/04 k.o. Ćoralići, po starom operatu k.č. broj 349/17, upisana u zk. ul. broj 1707 k.o. Ćoralići. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je javni poziv Agencije za privatizaciju Unsko-sanskog kantona broj 11 od 22. novembra 1999. godine objavljen u listu „Dnevni avaz“, da je u pozivu naznačeno da je predmet prodaje „Stolarska radionica“ u Cazinu, vlasništvo „Tvornice kartona i ambalaže“ d.o.o., te da su kupci navedenog predmeta prodaje bili apelanti. Nadalje je navedeno da iz javnog poziva i ugovora o kupoprodaji predmeta tendera broj 7/00-T od 19. januara 2000. godine proizlazi da je predmet kupovine tog tendera bila RJ „Transport“, kao i objekti, te da su kupci tog predmeta prodaje bili tuženi. Nadalje je utvrđeno da RJ „Transport“ čine objekti izgrađeni na parceli k.č. broj 349/16 iz zk. ul. broj 1708 k.o. Ćoralići i da su na njemu kao suvlasnici upisani tuženi, dok je „Stolarska radionica“, koju također čine objekti izgrađeni na k.č. broj 349/17 iz zk.ul. broj 1707 k.o. Ćoralići, upisana kao suvlasništvo apelanata.

11. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, iz nalaza vještaka geometra i skice predmetnih parcela i objekata na njima, kao i iskaza tog vještaka datog pred prvostepenim sudom i na raspravi pred tim sudom proizlazi da se sporne prostorije nalaze na spratu i da su locirane iznad „Stolarske radionice“, te da, gledajući vertikalno sve objekte, prema utvrđenju tog vještaka, sporne prostorije se nalaze na k.č. broj 1902/4 koju su kupili apelanti, a da se objekti RJ „Transport“, koji su kupili tuženi, nalaze izgrađeni na susjednoj parceli k.č. broj 1902/3. Navedeno je i da iz nalaza vještaka građevinske struke, kao i njegovog iskaza i pred prvostepenim i pred tim sudom proizlazi da sporne prostorije imaju površinu 44 m2, da su izgrađene iznad objekta „Stolarske radionice“ kojeg su kupili apelanti, da se sastoje od dvije prostorije i hodnika, te da nisu funkcionalno povezane sa prostorijama ispod njih koje pripadaju apelantima, a da su funkcionalno povezane sa ostalim prostorima RJ „Transport“ koje su kupili tuženi, da spornim prostorijama nema pristupa iz „Stolarske radionice“, te da one u biti čine krovni pokrov objekta „Stolarska radionica“, ali da u te prostorije nema ulaza iz „Stolarske radionice“, već da se ulazi isključivo iz prostora RJ „Transport“. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se činjenica kome zaista pripada sporni dio poslovnog prostora nije mogla neposredno utvrditi iz bilo kojeg izvedenog dokaza, jer niti jedan ne sadrži tu činjenicu jasno navedenu, tako da je taj sud zaključak o tome morao izvesti na osnovu posrednih činjenica.

12. Na osnovu takvih činjenica Kantonalni sud je zaključio da je nesporno da su tuženi kupili sporne prostorije bez obzira na činjenicu da su te prostorije locirane iznad prostorija „Stolarske radionice“ koju su kupili apelanti i na kojima faktički sporni prostor i leži. Međutim, kako je obrazložio Kantonalni sud, nesporno je da su tuženi kupili kompletnu RJ „Transport“, koju sačinjavaju objekti na parceli broj 1902/3, ali nesporno i predmetne prostorije koje sa RJ „Transport“ oduvijek čine fizičko i funkcionalno jedinstvo i jer su one bile uvijek povezane sa ostatkom objekta RJ „Transport“, zbog čega i pripadaju onome što su tuženi kupili a što je postupku nesporno utvrđeno. Navedeno je i da je predmetnim javnim pozivima o prodaji u procesu privatizacije jasno naznačeno da su predmet prodaje RJ „Transport“ i „Stolarska radionica“ iz čega proizlazi, kako je naveo taj sud, da su kupci - apelanti i tuženi - sa sigurnošću i jasno mogli znati šta se prodaje i šta kupuju. Nadalje je navedeno da je, zbog svega istaknutog, taj sud čvrsto uvjeren da su sporne poslovne prostorije, površine 44 m2, bile dio predmeta prodaje objavljenog pod nazivom RJ „Transport“, i to zbog toga što je u javnom pozivu jasno navedeno da se prodaje kompletna RJ „Transport“ sa svim objektima, vozilima, postrojenjima, mašinama i sl., budući da su nesporno predmetne prostorije funkcionalno i fizički oduvijek bile spojene sa RJ „Transport“. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da su svjedoci, poimenično navedeni u presudi, koji su bili članovi komisije za predaju u posjed predmeta prodaje u privatizaciji i koji su predali u posjed RJ „Transport“ tuženim, jasno istakli da su predmetne prostorije oduvijek bile dio RJ „Transport“ i da su ih tom prilikom predali u posjed tuženim. Također je navedeno da je utvrđeno i da su tuženi od dana uvođenja u posjed bili u posjedu predmetnih prostorija i nesmetano ih koristili. Kantonalni sud je nadalje obrazložio da, nasuprot navedenom, prema iskazu samih apelanata, proizlazi da nisu prethodno ni pitali koje prostorije kupuju, niti su ih obilazili kako bi se na terenu mogli uvjeriti šta im pripada, jer su smatrali da se podrazumijeva da kupuju kompletnu parcelu. S tim u vezi je navedeno i da se iz svega navedenog može jasno zaključiti da su tuženi imali objektivni osnov vjerovati da su upravo oni kupili i sporne prostorije, površine od 44 m2, koje su locirane na spratu iznad „Stolarske radionice“ i koje su im predate u posjed zajedno sa ostalim prostorijama RJ „Transport“, zbog čega su od samog početka bili njihovi savjesni posjednici i pretpostavljeni etažni vlasnici, budući da etažiranje nije izvršeno. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, u situaciji kakva je konkretna nije od odlučujućeg značaja upis u zemljišne knjige, jer bi to bio presudan argument jedino u situaciji da su javnim pozivom prodavane isključivo zemljišne parcele, a ne kompletni objekti-dijelovi preduzeća u procesu privatizacije. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

13. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 20 0 P 005464 12 Rev 2 od 26. jula 2012. godine reviziju odbio, kao i zahtjeve apelanata i tuženih za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te navedeno da su revizioni navodi neosnovani. Vrhovni sud je obrazložio da su neosnovani navodi apelanata da je drugostepeni sud nezakonito postupio kada je odbio da na njihov zahtjev otkaže zakazano ročište pred tim sudom. Kako je obrazložio taj sud, navedeni prijedlog je odbijen zbog razloga procesne ekonomije, jer nije bilo osnova za odlaganje već zakazanog ročišta zbog zauzetosti opunomoćenika apelanata pred drugim sudom, jer su pozivi strankama bili uredno dostavljeni, a od prijema poziva do održavanja rasprave je proteklo više od osam dana. Pri tome je Vrhovni sud istakao i da zakonska odrednica da se u pravilu sud konsultira sa strankama o zakazivanju rasprave ne znači i obavezu suda da se u svakom slučaju sa strankama mora konsultovati a pogotovo u konkretnom slučaju kada su, prema mišljenju tog suda, apelanti i njihov opunomoćenik imali dovoljno vremena da osiguraju adekvatnu zamjenu. Nadalje je navedeno da je drugostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza pravilno zaključio da su sporne prostorije predstavljale predmet kupovine tuženih s obzirom na to da su one i ranije bile u sastavu RJ „Transport“, da je kupoprodaji prethodio pregled predmeta kupovine od tuženih zbog čega je, prema obrazloženju tog suda, nesporno da nema osnova za primjenu odredbi člana 43. Zakona na koji su se pozivali apelanti, već se imaju primijeniti odredbe člana 48. istog zakona. Vrhovni sud je naglasio da je drugostepeni sud o tom pitanju dao jasne, odgovarajuće i pravilne razloge u obrazloženju svoje odluke koje kao takve prihvata i taj sud. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo iz člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) i prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka (u daljnjem tekstu: Univerzalna deklaracija). Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da su nesporno zemljišnoknjižnim izvodima, posjedovnim listom i nalazima vještaka dokazali svoje vlasništvo na spornim prostorijama, a da su tuženi sve vrijeme, iako su držali u posjedu te prostorije, bili svjesni da ih nikada nisu kupili. Apelanti smatraju da je bilo kada postojala bilo kakva sumnja o vlasništvu na spornim prostorijama, oni nikada ne bi mogli uknjižiti svoje vlasništvo. Također, navode da tuženi ničim nisu dokazali da su kupili sporne prostorije a da činjenica da su te prostorije spojene sa predmetom kupovine od tuženih ne znači da su oni te prostorije i kupili, te da drugostepeni sud nije vodio računa da su apelanti prvi izvršili kupovinu spornih prostorija, a tek onda tuženi njihov ostatak. Smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno i zato što nisu bili u jednakom položaju u odnosu na tužene, jer je rasprava pred drugostepenim sudom održana bez prisustva njihovog opunomoćenika i u prisustvu samo jednog apelanta.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da je apelacija neosnovana.

16. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, što se jasno može zaključiti iz stanja spisa, te da apelaciju treba odbiti.

17. Općinski sud je naveo da je predmetni postupak okončan i da u tom postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima(„Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 48.

Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva. Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.

19. U Zakonu o zemljišnim knjigama („Službene novine FBiH“ br. 19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase:

Član 9. stav 1.

Javno povjerenje (1)Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 005464 12 Rev 2 od 26. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 3. septembra 2012. godine a apelacija je podnesena 2. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/4 i II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, čl. 13. i 14. Evropske konvencije, člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta i čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u predmetnom postupku odlučivano o građanskim pravima apelanata i tuženih, odnosno o pravu vlasništva i posjeda na spornim prostorijama, iz čega proizlazi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

28. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su redovni sudovi utvrdili da su tuženi kupili sporne prostorije iako su se apelanti uknjižili kao vlasnici parcele na kojoj su one izgrađene. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su apelanti i tuženi po osnovu javnog poziva kupili predmetne firme, precizirane u prethodnim tačkama ove odluke, kao dijelove „Tvornice kartona i ambalaže“ d.o.o. u postupku privatizacije i da su se i jedni i drugi uknjižili kao vlasnici kupljenih dijelova, ali da iz materijalne dokumentacije nije jasno ko je od njih kupio sporne prostore i ko je uknjižen kao njihov vlasnik. Također, proizlazi da su sporne proslovne prostorije od 44 m2 locirane iznad objekata koje su kupili apelanti, ali da sa njima nisu u nikakvoj fizičkoj i funkcionalnoj povezanosti, niti postoji ulaz u sporne prostorije iz prostorija apelanata, već da se one nalaze u fukcionalnoj i fizičkoj vezi sa prostorima koje su kupili tuženi, koji su nakon kupovine i uvedeni u posjed tih prostorija, koje i danas koriste. Ustavni sud zapaža da apelanti, za razliku od tuženih, nikada nisu izvršili pregled prostora kupljenih po tenderu, niti su uvedeni u posjed, te da su redovni sudovi na osnovu toga utvrdili da su tuženi njihovi savjesni posjednici i da su sa pravom vjerovali da su kupili te prostorije, jer predmet kupovine nisu bile zemljišne parcele, nego kompletni objekti sa svim sadržajima RJ „Transport“ i „Stolarske radionice“ zbog čega, prema zaključku redovnih sudova, one pripadaju tuženim shodno odredbama člana 48. Zakona.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih presuda nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, niti takvo nešto proizlazi iz stanja spisa. Ustavni sud smatra i da apelanti ničim nisu doveli u pitanje navedena utvrđenja kako ni tokom postupka pred redovnim sudovima, tako ni u postupku pred Ustavnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu navedene odredbe člana 48. Zakona prema kojima, kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi. Kako su u konkretnom slučaju apelanti uknjiženi kao vlasnici parcele na kojoj su izgrađene sporne prostorije, zatim, kako nije bilo jasnih dokaza iz kojih bi se moglo eksplicitno utvrditi ko je izvršio kupovinu spornih prostorija a time ni ko se uknjižio kao vlasnik, te kako je nesporno da su tuženi uvedeni u njihov posjed i da su ih nesmetano koristili i koriste od dana kupovine, Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova da tuženim pripadaju sporne prostorije temeljem odredbi člana 48. Zakona u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ovo i stoga što apelanti ni u apelaciji, osim pozivanja na zemljišne knjige, ne nude nikakve dokaze iz kojih bi proizašlo da su zaista kupili sporne prostorije u sklopu kupovine „Stolarske radionice“ (apelanti ni u toku postupka pred redovnim sudovima nisu dostavili na uvid kupoprodajni ugovor iz kojeg bi se eventualno moglo zaključiti šta su sve apelanti kupili). Pri tome Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama kojima je propisano da se ono što je upisano u zemljišne knjige smatra tačnim. Iz navedenog proizlazi, kako su to i obrazložili redovni sudovi, da se radi o oborivoj pretpostavci, te da onaj ko tvrdi suprotno to može dokazivati. Kako je u toku postupka utvrđeno citirano činjenično stanje kojim je, kako su obrazložili redovni sudovi, oborena pretpostavka da su apelanti vlasnici spornih prostorija, Ustavni sud smatra navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovanim.

32. Apelanti tvrde i da im je pravo na pravično suđenje prekršeno i time što je rasprava pred drugostepenim sudom vođena bez prisustva njihovog opunomoćenika i u prisustvu samo jednog od apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio ove navode i dao razloge zašto su oni neosnovani, zaključivši da drugostepeni sud nije nezakonito postupio kada je odbio prijedlog apelanata za otkazivanje zakazanog ročišta pred tim sudom, budući da je od prijema poziva do održavanja rasprave proteklo više od osam dana, te su apelanti i njihov opunomoćenik imali dovoljno vremena da osiguraju adekvatnu zamjenu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da u takvoj situaciji nije bilo, shodno zakonskim odredbama, prepreke za održavanje ročišta, niti iz činjenica predmeta proizlazi da, usljed takve situacije, apelant koji je bio prisutan raspravi nije imao mogućnost da pod istim uvjetima kao i tuženi provodi dokaze. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra i ove navode apelanata neosnovanim.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu i zabrana diskriminacije

34. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu i zabrana diskriminacije. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovih prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključak da u konkretnom slučaju materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

35. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su apelanti u konkretnom postupku koristili redovni pravni lijek koji im je bio na raspolaganju u skladu sa zakonom (žalba) i vanredni pravni lijek (revizija) o kojim su redovni sudovi raspravljali, te da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlučenjem u korist apelanata ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra i navode apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu, neosnovanim.

Ostali navodi

36. Apelanti, također, ukazuju na kršenje prava iz čl. 2, 6. i. 7 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koji garantiraju uživanje prava i sloboda bez razlike - diskriminacije po bilo kom osnovu (član 2) i pravo na jednakost pred zakonom (čl. 6. i 7), kao i prava iz člana 2. stav 3. i člana

26. Međunarodnog pakta koji garantiraju pravo na žalbu (član 2) i pravo na jednaku zakonsku zaštitu bez ikakve diskriminacije (član 26). S obzirom na to da su navedenim odredbama, suštinski, zagarantirana ista prava kao i odredbama člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije koji su razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da je bespredmetno razmatranje kršenja navedenih prava iz Univerzalne deklaracije i Međunarodnog pakta.

VIII. Zaključak

37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno u situaciji kada su redovni sudovi utvrdili da, i pored činjenice da su apelanti uknjiženi kao vlasnici parcele na kojoj su izgrađene sporne prostorije, nema drugog dokaza koji bi ukazivao da su apelanti prostorije i kupili na osnovu javnog poziva za kupovinu „Stolarske radionice“ i kada su tuženi nakon kupovine uvedeni u posjed tih prostorija, jer one čine fizičku i funkcionalnu cjelinu sa objektom RJ „Transport“ koji su tuženi kupili putem javnog poziva.

38. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelanti kršenje tih prava vezuju za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a Ustavni sud je zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

39. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada su apelanti koristili pravne lijekove koji su im, shodno zakonskim odredbama, stajali na raspolaganju a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanata ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3820/12 (I.H. i I.H.) | Sudska praksa | Aktio