Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2403/12 (H. J., S. J., O. J., S. J. i F. S.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zakup
- Zastara
- Materijalna šteta
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2403/12
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2403/12, rješavajući apelaciju H. J. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija H. J., S. J., O. J., S. J., F. S.
i Osmana Jenčiragića podnesena protiv:
- presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 83 0 P 000516 10 Rev od 23. maja 2012. godine i 118 0 P 000115 10 Rev od 4. aprila 2012. godine,
- presuda Okružnog suda u Bijeljini br. 83 0 P 000516 10 Gž od 24. septembra 2010. godine i 012-0-Gž-08-000 317 od 28. decembra 2009. godine i
- presuda Osnovnog suda u Zvorniku br. 83 0 P 000516 07 P od 14. aprila 2010. godine i 083-0-P-06-000 112 od 21. marta 2008.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. H. J., S. J., O. J., S. J. i F. S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Nedžad Imamović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 26. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000115 10 Rev od 4. aprila 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-08-000 317 od 28. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 083-0-P-06-000 112 od 21. marta 2008. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena punomoć za zastupanje za sve apelante), od apelanata je 1. aprila 2014. godine zatraženo da dopune apelaciju. Apelanti su 11. aprila 2014. godine dostavili dopunu apelacije. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2403/12.
2. Osman Jenčiragić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Živinica, kojeg zastupa Jasminka Mehinagić, advokatica iz Kalesije, podnio je 6. augusta 2012. godine apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 000516 10 Rev od 23. maja 2012. godine, Okružnog suda broj 83 0 P 000516 10 Gž od 24. septembra 2010. godine i Osnovnog suda broj 83 0 P 000516 07 P od 14. aprila 2010. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda (nisu dostavljene osporene presude), od drugoapelanta je 21. maja 2014. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Drugoapelant je 9. juna 2014. godine dostavio dopunu apelacije. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2935/12.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija pod brojevima AP 2403/12 i AP 2935/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2403/12.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te Općine Zvornik, Republike Srpske i „MP 19. decembar“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 25. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Okružni sud i tuženi dostavili su odgovore 6. aprila 2015. godine (u predmetu AP 2403/12) i 8. aprila 2015. godine (u predmetu AP 2935/12), a Vrhovni sud 16. aprila 2015. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 6. aprila 2015. godine (u predmetu AP 2403/12) i 8. aprila 2015. godine (u predmetu AP 2935/12).
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Činjenice predmeta AP 2403/12
7. Presudom Osnovnog suda broj 083-0-P-06-000 112 od 21. marta 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tužene da im na ime obeštećenja-kompenzacije za porušeni stambeno-poslovni objekt i na ime zakupnine za poslovne prostore trgovinske djelatnosti za period naveden u presudi isplate iznose precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2008. godine. Presudom su apelanti obavezani da trećetuženom naknade troškove parničnog postupka precizirane u presudi.
8. U obrazloženju je navedeno da su apelanti 27. aprila 2006. godine podnijeli tužbu protiv prvotužene i drugotužene, a 5. februara 2007. godine i tužbu protiv trećetuženog, navodeći da su suvlasnici stambeno-poslovnog objekta koji se nalazio u Zvorniku u ulici Đure Pucara Starog, sada Karađorđeva, koja je izgrađena na parceli označenoj kao k.č. 1036 upisana u p. l. 546 KO Zvornik Grad; da imaju saznanja da je prvotužena porušila predmetni objekt na osnovu odluke njene skupštine, i to bez pravnog osnova; da su apelanti tražili od prvotužene da im naknadi štetu za porušeni objekt, a da ih je načelnik prvotužene obavijestio dopisom od 23. februara 2006. godine da svoje pravo na naknadu štete mogu ostvariti putem suda; da se objekt sastojao od podruma, prizemnog dijela koji je korišten u poslovne svrhe i sprata; da im je objekt vraćen u posjed Odlukom CRPC-a broj 203-8039-1/1 od 2. maja 2000. godine, te kako nije moguća uspostava ranijeg stanja, traže da im svi tuženi naknade štetu na osnovu čl. 154. i 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog uništenog objekta i izgubljene zarade koju bi imali po osnovu davanja u zakup poslovnih prostora. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da su u postupku provedeni dokazi precizirani u presudi i da je na osnovu tih dokaza utvrđeno da su apelanti na osnovu nasljeđa postali suvlasnici predmetnog objekta i da je taj objekt porušen, ali da se i dalje u zemljišnim knjigama objekt i parcele vode uknjiženi na apelante.
9. Osnovni sud je, dalje, istakao da je vještak geometar u svom nalazu i mišljenju naveo da je sporni porušeni objekt bio izgrađen na parceli k.č. 1036 zvana Kućište, i to dvorište od 123 m² i kuća i zgrada od 204 m² upisana u p. l. 546 KO Zvornik Grad na ime svakog od apelanata sa dijelom 1/5, te da se po starom operatu vodila upisana na način preciziran u presudi, te na ime prednika apelanata Mustafe Jenčiragića. Dalje je navedeno da je predmetna parcela upisana u zk. ul. 2712 KO Zvornik na ime svakog od apelanata, te da je dio betonske staze koja od ulice vodi ka banci koja se nalazi u novoizgrađenoj zgradi Centar 3 zauzeo predmetnu parcelu u površni od 2 m² što je u naravi ranije predstavljalo dio haustora porodične kuće. Utvrđeno je da je na susjednoj parceli trećetuženi, na osnovu urbanističke saglasnosti prvotužene i atesta-licence za građenje objekta izdatog od nadležnog ministarstva sve iz 1998. godine, izgradio poslovni objekt Centar 3, dok je na parceli apelanata prazan prostor koji se koristi za parkiranje vozila.
10. U vezi s navedenim, Osnovni sud je obrazložio da je odredbama člana 154. ZOO-a propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a članom 158. istog zakona da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Navedeno je i da je članom 376. ZOO-a propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i lice koje ju je počinilo, te da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala. Osnovni sud je, s tim u vezi, naveo da su apelanti u toku postupka dokazivali samo da im je nastala šteta i njenu visinu, ali da nisu dokazivali postojanje određenih radnji činjenja ili nečinjenja, odnosno propuštanja tuženih i uzročno-posljedični odnos između njih i nastale štete, kao ni činjenice iz koje bi proizlazila odgovornost svakog od tuženih pojedinačno za nastalu posljedicu. Također je navedeno da se apelanti nisu bavili dokazivanjem odgovornosti tuženih, odnosno nisu sudu prezentirali činjenice u pogledu pitanja koje radnje tuženih predstavljaju štetnu radnju na kojoj se zasniva odgovornost za nastalu štetu, niti su dokazivali kada je, na osnovu čega i na koji način došlo do rušenja predmetnog objekta, da li u toku rata ili nakon toga. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan jer nisu dokazali pasivnu legitimaciju niti jednog od tri tužena.
11. Osnovni sud je, dalje, naveo da je apelant H. J. u svom iskazu istakao da je 2000. godine ili 2001. godine vidio da je predmetna kuća porušena, te da je od trećetuženog čuo da je srušena na osnovu odluke prvotužene iz čega, kako je obrazložio taj sud, proizlazi da su apelanti za nastalu štetu i štetnika saznali najkasnije 2001. godine, te da je apelant M. J. za štetu saznao 1996/1997. godine. Osnovni sud je naveo da, kako su se svi tuženi pozvali na zastarjelost, te kako su apelanti tužbu protiv prvotužene i drugotužene podnijeli 27. aprila 2006. godine, to je nesporno da je tužba podnesena nakon isteka roka od tri godine od dana saznanja za štetu i štetnika, dok je u odnosu na trećetuženog protekao i rok od pet godina, budući da je protiv njega tužba podnesena 5. februara 2007. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
12. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 012-0-Gž-08-000 317 od 28. decembra 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da je žalba neosnovana. Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da prvostepena presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može preispitati kao i da nema razloge o odlučnim činjenicama, te da su navedeni razlozi nejasni i protivrječni. Naime, kako je obrazložio Okružni sud, žalbeni navodi su paušalni i ničim potkrijepljeni, s obzirom na to da je nesporno da su apelanti bili suvlasnici predmetnog objekta, ali da ničim nisu dokazali da je objekt porušen u vrijeme rata kada su ga koristile izbjeglice, niti ko je, i da li je, naložio rušenje tog objekta. Navedeno je da, sve i da je tačno da su apelanti od načelnika prvotuženog upućeni da podnesu tužbu za naknadu štete i da se to desilo 2006. godine, nesporno je da je i u to vrijeme već bio protekao rok iz člana 376. ZOO-a. Obrazloženo je i da se apelanti u žalbi neosnovano pozivaju i na član 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon), po kom se može tražiti predaja individualno određene stvari koja se nalazi u posjedu tuženog. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju, kako je istakao Okružni sud, predmetni objekt ne nalazi kod tuženog jer on više i ne postoji, nije ni moguća njegova predaja, te da se u takvom slučaju traži naknada štete, kao što su apelanti i učinili. Navedeno je i da se apelanti u žalbi pozivaju na tvrdnju da su svi tuženi bili dužni provesti postupak eksproprijacije, ali da ne navode ko je bio dužan postupak provesti, te da je jasno da trećetuženi i ne može biti korisnik eksproprijacije. Navedeno je i da se apelanti u prvostepenom postupku nisu pozivali na navedeno, te da je iz tog razloga u smislu odredbi člana
207. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) taj žalbeni navod neosnovan. Okružni sud je, također, naveo i da je teret dokazivanja da su svi tuženi postupali nezakonito i suprotno zakonu kojim je regulirano pitanje korištenja napuštene imovine, te da je iz tog razloga nastala šteta bio na strani apelanata kao tužilaca, kao i da je neosnovano pozivanje apelanata na urbanističku dozvolu (kojom je obuhvaćena i parcela k.č. 1036 upisana u p. l. 546. KO Zvornik Grad) i saglasnost za izgradnju Centra 3 paušalno jer se ničim ne dokazuje njihova nezakonitost. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
13. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118 0 P 000115 10 Rev od 4. aprila 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu, kao i zahtjev trećetuženog za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju je navedeno da je taj sud u postupku utvrdio da su odluke nižestepenih sudova zakonite i pravilne. Navedeno je da je odredbom člana 376. ZOO-a propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu prouzročilo, a u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Navedeno je da prema utvrđenju nižestepenih sudova rušenjem predmetnog objekta apelantima je počinjena materijalna šteta, ali kako apelanti provedenim dokazima nisu dokazali postojanje pretpostavki za odgovornost tuženih za predmetnu štetu jer nisu dokazali da je šteta nastala štetnim i protivpravnim radnjama tuženih kao ni uzročno-posljedičnu vezu između radnje i nastale štete, zbog čega taj sud smatra da su utvrđenja nižestepenih sudova pravilna. Vrhovni sud je obrazložio i da, s obzirom na to da su apelanti za štetu i štetnika saznali najkasnije 2000. ili 2001. godine, a da su tužbu protiv prvotužene i drugotužene podnijeli 27. aprila 2006. godine, a protiv trećetuženog 5. februara 2007. godine, to je nesporno da je, prema obrazloženju tog suda, protekao trogodišnji i petogodišnji rok propisan članom 376. ZOO-a.
14. Navedeno je da je odredbom tog člana propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje, a da zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u okviru kog povjerilac nije vršio svoje pravo ako se obveznik na kome je obaveza ispunjenja pozove na zastarjelost. S tim u vezi, navedeno je da, prema pravnoj prirodi postavljenog tužbenog zahtjeva i činjeničnim navodima tužbe, apelanti u konkretnom slučaju traže naknadu obične štete na ime rušenja stambeno-poslovnog objekta, te izgubljenu korist na ime izgubljene zakupnine, zbog čega je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, pozivanje apelanata na tvrdnju da su se stekli uvjeti za provođenje postupka eksproprijacije u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji irelevantno za rješavanje spora. Navedeno je da nema mjesta niti navodima revizije kojim se ukazuje na odredbe Aneksa VII Dejtonskog sporazuma jer taj sporazum ne isključuje primjenu odredbi ZOO-a kojim je uređeno pitanje naknade štete i rokovi u okviru kojih se ostvaruje sudska zaštita tog vida potraživanja. Vrhovni sud je, također, obrazložio da je neosnovano pozivanje apelanata na akt načelnika prvotužene kojim ih je uputio na ostvarivanje prava putem suda, budući da time nije riješeno niti o kakvim pravima ili obavezama apelanata. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
Činjenice predmeta AP 2935/12
15. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 000516 07 P od 14. aprila 2010. godine odbijen je drugoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže prvotuženu, drugotuženu i trećetuženog da mu na ime porušenog stambeno-poslovnog objekta preciziranog u presudi koji je bio upisan kao k.č. 942/2 upisan u p. l. 2092 KO Zvornik Grad i k.č. 942/3 upisana u p. l. 1452 KO Zvornik Grad isplate ukupan iznos od 287.550,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja do isplate. Presudom je odbijen kao neosnovan i njegov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno predaju u posjed predmetni stambeno-poslovni objekt u roku preciziranom u presudi, s tim da se mogu osloboditi te obaveze ako mu isplate iznos od 1.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Također je odbijen drugoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu na ime izgubljene zarade zbog nemogućnosti korištenja tri poslovna prostora koja su se nalazila u prizemlju zgrade, za period preciziran u presudi, isplate iznos od 75.380,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. aprila 2009. godine kao dana vještačenja pa do isplate. Presudom je obavezan drugoapelant da trećetuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
16. U obrazloženju je navedeno da je drugoapelant 20. septembra 2007. godine podnio tužbu protiv tuženih sa zahtjevom preciziranim u prethodnoj tački ove odluke, te da je u tužbi naveo da je bio vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina u kojima je, u jednom od tri poslovna prostora, do početka rata u BiH obavljao časovničarsku djelatnost; da je objekt adaptirao neposredno pred rat; da je navedeni objekt srušen do temelja iako mu je odlukom CRPC-a, čiji broj i datum nisu precizirani, vraćen u posjed; da je rušenje učinila prvotužena; da je prvotužena dala urbanističku saglasnost trećetuženom da na susjednoj parceli izgradi stambeni objekt Centar 4 za koji je trećetuženi dobio sve potrebne dozvole, dok je na drugoapelantovim parcelama na kojim se nalazio srušeni objekt napravljeno parkiralište, te da prvotužena nikada nije naknadila štetu.
17. S tim u vezi je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je drugoapelant bio vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina i da se u zemljišnoknjižnom i katastarskom operatu isti upis vodi i danas. Navedeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da je predmetni stambeno-poslovni objekt bio dimenzija preciziranih u presudi; da je bio snabdjeven svim potrebnim instalacijama i priključen na infrastrukturnu mrežu; da je adaptiran 1987. godine bez potrebnih dozvola; da je na susjednim parcelama do predmetne izgrađen objekt Centar 4, ali da na predmetnoj parceli nije izgrađen nikakav objekt, da je obrađena i nasuta tucanikom. Navedeno je i da iz rješenja prvotuženog preciziranih u presudi proizlazi da je trećetuženi 2002. godine dobio urbanističku saglasnost za izgradnju zgrade Centar 4, a dvije godine kasnije i odobrenje za izgradnju tog objekta, a nakon njegove izgradnje i upotrebnu dozvolu, ali da navedeni objekt nije izgrađen na drugoapelantovoj parceli niti je urbanistička dozvola izdata za drugoapelantovu parcelu.
18. Osnovni sud je, dalje, obrazložio da je članom 154. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a da je članom 158. istog zakona propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Navedeno je i da je članom 376. ZOO-a propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i lice koje je štetu počinilo, a da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala. Osnovni sud je, s tim u vezi, naveo da je drugoapelant u toku postupka dokazivao samo da mu je nastala šteta i njenu visinu, ali da nije dokazivao postojanje određenih radnji činjenja ili nečinjenja, odnosno propuštanja tuženih i uzročno-posljedični odnos između njih i nastale štete, kao ni činjenice iz kojih bi proizlazila odgovornost svakog od tuženih pojedinačno za nastalu posljedicu.
19. Također je navedeno da drugoapelant nije dokazao ni na osnovu čega i na koji način je došlo do rušenja predmetnog objekta, da li u toku rata ili nakon toga. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da je drugoapelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer nije dokazao pasivnu legitimaciju niti jednog od tri tužena. Navedeno je i da, kako je drugoapelant tužbu podnio u septembru 2007. godine, a da je šteta navodno počinjena 1997. godine za koju je saznao tokom 2000. godine, to je, prema zaključku tog suda, u konkretnom slučaju, predmetno potraživanje zastarjelo zbog proteka zastarnih rokova iz člana 376. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
20. Protiv navedene presude drugoapelant i trećetuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 83 0 P 000516 10 Gž od 24. septembra 2010. godine drugoapelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a žalbu trećetuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosio na odluku o troškovima parničnog postupka na način da je drugoapelant obavezan da trećetuženom na ime troškova isplati iznos od 4.640,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 1.960,00 KM u roku preciziranom u presudi. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te navedeno da je u konkretnom slučaju drugoapelant pokrenuo postupak protiv tuženih radi naknade štete za porušeni stambeno-poslovni objekt, a da iz njegove tužbe proizlazi da je imao ostvariv zahtjev da mu se na ime štete isplati novčana naknada. Okružni sud je obrazložio da je, međutim, prvostepeni sud dao jasne razloge zbog kojih je drugoapelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te da je jedan od tih razloga i činjenica da je protekao i subjektivni i objektivni rok za naknadu štete.
21. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da se objektivni rok zastarijevanja potraživanja naknade štete od pet godina primjenjuje tek kad subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu i počinioca ističe izvan petogodišnjeg roka. Navedeno je i da je odredbom člana 376. stav 1. ZOO-a propisano da početak subjektivnog roka za potraživanje naknade štete kumulativno zavisi od dvije činjenice: saznanja oštećenika za štetu i saznanja oštećenika za lice koje je štetu učinilo. Kako je, prema obrazloženju Okružnog suda, drugoapelant sam potvrdio da je za štetu i štetnika saznao tokom 2000. godine na način da je saznao da je objekt porušen 1997. godine i da su to uradili organi prvotužene i drugotužene, te kako je drugoapelant tužbu podnio 20. septembra 2007. godine, to je, prema mišljenju tog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da je protekao zastarni petogodišnji rok. Okružni sud je naveo i da nije ispitivao ostale razloge zbog kojih je prvostepenom odlukom odbijen drugoapelantov tužbeni zahtjev budući da drugoapelant u prvostepenom postupku nije dokazao da je tužbu podnio u zakonom propisanom roku, te i zbog toga što drugoapelant ni u žalbi nije pokušao da osporava navode prvostepenog suda koji se odnose na zastarjelost potraživanja. To, prema mišljenju Okružnog suda, znači da drugoapelant nije, u smislu odredbi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) mogao imati „legitimno očekivanje“ da će njegov ostvariv zahtjev biti usvojen, s obzirom na to da nije dokazao da je podnio tužbu u roku propisanom zakonom. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
22. Protiv navedene presude drugoapelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 83 0 P 000516 10 Rev od 23. maja 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da nije osnovan navod revizije da je šteta prouzrokovana krivičnim djelom ratnog zločina koji ne zastarijeva, kao i navod vezan za vođenje krivičnog postupka pred Međunarodnim sudom u Hagu protiv bivšeg predsjednika prvotužene Branka Grujića, Radovana Karadžića i protiv drugih lica zbog ratnih zločina. Vrhovni sud je naveo da, da bi se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete ocijenila saglasno odredbi člana 377. ZOO-a, po ocjeni tog suda, pored uvjeta da je za krivični progon propisan duži rok zastarjelosti, nužno je da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršilaca krivičnog djela i da je to lice pravosnažnom presudom proglašeno krivim za krivično djelo koje je za posljedicu imalo nastanak štete. Zbog navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, bez obzira na to što se protiv navedenih lica vodi krivični postupak, apelant u konkretnom slučaju nije podnio tužbu protiv tih lica već protiv tuženih. Navedeno je i da je neosnovano drugoapelantovo pozivanje na mogućnost primjene Zakona o eksproprijaciji prilikom utvrđivanja naknade predmetne štete jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da su sporne nekretnine apelanata eksproprirane. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelanti i drugoapelant smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da njihovo potraživanje nikada ne može zastarjeti s obzirom na odredbe Evropske konvencije o pitanju imovine, te kada bi se i uzelo da je to moguće, smatraju da je zastara prekinuta navedenim aktom načelnika prvotužene jer je on na taj način priznao štetu i odgovornost za štetu. Apelanti smatraju da su nesumnjivo dokazali da su im svi tuženi pričinili štetu jer je nesporno da je prvotužena imala u svom posjedu njihove objekte, te da su sudovi trebali postupiti u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji. Apelanti navode da je nesporno da su predmetne objekte eksplozivom srušili prvotužena i drugotužena u toku 1992. godine, kao i još 30 objekata u blizini, da su davali predmetne objekte na korištenje izbjeglicama, te da tuženi to negiraju, čime stavljaju pretjeran teret na apelante u odnosu na njih. Navode da je dokaz za njihove tvrdnje i činjenica da je direktor trećetuženog napustio Zvornik i da živi na nepoznatoj adresi u okolini Novog Sada jer je zaštićeni svjedok pred Međunarodnim sudom nudio apelantu H. J. naknadu za zemljište ispod porušenog objekta i pri tom ga uputio da se tužbom sudu obrati za naknadu štete za objekte. Osim toga, drugoapelant navodi i da je oduzimanje imovine izvršeno i imovina je zauzeta, što nesporno ukazuje na to da je izvršena eksproprijacija, iako ona formalnopravno nije provedena niti su nekretnine vraćene u posjed drugoapelantu. Navodi i da porušeni objekt čiji je vlasnik drugoapelant i danas egzistira u katastru i gruntovnici iako je prvotužena dopustila gradnju parkinga za objekte Centar 3 i Centar 4 čiji je investitor trećetuženi.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud navodi činjenice predmeta, te ističe da apelanti navodima pokušavaju konstruirati prekid toka zastare potraživanja, te da je apelacija neosnovana jer apelanti u toku postupka nisu ponudili niti jedan dokaz u korist svojih tvrdnji.
25. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u postupku nije došlo do kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.
26. Prvotužena i drugotužena su navele da je apelacija neosnovana, te da apelanti nisu ponudili niti jedan dokaz u korist svojih tvrdnji.
27. Trećetuženi je naveo da u potpunosti osporava činjenične i pravne navode istaknute u apelaciji, te da je nesporno da je zastara nastupila u skladu sa zakonskim odredbama na koje su se i pozvali redovni sudovi.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastupila bez njegove krivice.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
29. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojim se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 102.
Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
VI.Dopustivost
30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Vrhovnog suda br. 83 0 P 000516 10 Rev od 23. maja 2012. godine (AP 2935/12) i 118 0 P 000115 10 Rev od 4. aprila 2012. godine (AP 2403/12), protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu u predmetu AP 2403/12 apelanti su primili 28. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2012. godine, dok je u predmetu AP 2935/12 drugoapelant presudu primio 12. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 6. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti i drugoapelant osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama prekršena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
37. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na utvrđivanje prava na naknadu materijalne štete za srušeni objekt i naknadu izgubljene zakupnine. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). U konkretnom slučaju se, dakle, radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanata, te je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
38. Apelanti i drugoapelant smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer je utvrđeno da su njihova potraživanja zastarjela i da nisu dokazali način nastanka štete i ko ju je učinio. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su apelanti protiv prvotužene i drugotužene predmetnu tužbu kojom su tražili naknadu štete za porušene nekretnine i izgubljenu zakupninu podnijeli 27. aprila 2006. godine i protiv trećetuženog 5. februara 2007. godine, dok je drugoapelant protiv svih tuženih tužbu podnio 20. septembra 2007. godine. Utvrđeno je i da su apelanti i drugoapelant za nastalu štetu saznali krajem 2000. godine i početkom 2001. godine, zbog čega su redovni sudovi utvrdili da je njihovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbi člana 376. ZOO-a. Ustavni sud zapaža i da je u postupcima pred redovnim sudovima utvrđeno da su odlukama CRPC-a sporne nekretnine vraćene u posjed apelantima i drugoapelantu, da se nekretnine i dalje vode upisane u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu kao posjed i vlasništvo apelanata i drugoapelanta, kao i da na njima nije izgrađen nikakav novi objekt, već da su stari objekti porušeni, a na njihovom mjestu se nalazi prazan prostor koji se koristi kao parking.
41. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su apelanti i drugoapelant u postupku pred redovnim sudovima navodili da im je šteta nastala eksproprijacijom koja je izvršena bez ikakve odluke, zatim da su istakli da su nekretnine srušene u toku rata u sklopu etničkog čišćenja, odnosno da su srušene nakon rata odnosno 1997. godine. Iz navedenog proizlazi da apelanti i drugoapelant u toku postupka nisu ustrajali niti u jednoj od tvrdnji vezanoj za način nastanka štete, niti su ponudili dokaze u vezi s bilo kojim načinom njenog nastanka i lica koje je štetu počinilo, zbog čega su redovni sudovi zaključili da nisu dokazali način nastanka štete kao ni učinioca. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 7. stav 1. i člana 8. ZPP, kojim je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, kao i da će sud na osnovu savjesne i brižljive ocjene kako svakog pojedinačnog tako i svih dokaza zajedno, na osnovu slobodne ocjene utvrditi koje se činjenice smatraju dokazanim. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da apelanti i drugoapelant ničim nisu dokazali način nastanka štete, niti su doveli u uzročno-posljedičnu vezu ijednog od tuženih sa nastalom štetom, što je osnovni preduvjet za obavezivanje nekog lica (u ovom slučaju provotužene i drugotužene) na naknadu nastale štete. Imajući u vidu navedeno, kao i citirane relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su ti navodi apelanata i drugoapelanta neosnovani.
42. Dalje, apelanti i drugoapelant smatraju da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno i kada je utvrđeno da su njihova potraživanja zastarjela. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na navedene odredbe člana 376. ZOO-a, prema kojima potraživanje nastale štete zastarijeva za tri godine od dana saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju zastarijeva nakon proteka roka od pet godina od nastanka štete. Osim toga, Ustavni sud naglašava i da je u svojoj praksi u brojnim odlukama iskazao stav da nema proizvoljnosti u utvrđenjima redovnih sudova da se protekom subjektivnog i objektivnog zastarnog roka propisanog članom 376. ZOO-a gubi i samo pravo da se zahtijeva naknada štete (vidi, npr., odluke Ustavnog suda AP 1820/09 od 27. juna 2012. godine, tačka 38. i. AP 92/09 od 12. oktobra 2011. godine, tačka 11, obje dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dovodeći u kontekst navedene stavove Ustavnog suda, utvrđenja redovnih sudova u konkretnom slučaju i citirane relevantne zakonske odredbe na koje su se redovni sudovi u osporenim odlukama i pozvali, Ustavni sud primjećuje da su, kako su to obrazložili redovni sudovi, od dana saznanja za nastanak štete do dana podnošenja predmetnih tužbi (datumi precizirani u prethodnim tačkama ove odluke) nesporno protekli zastarni rokovi propisani u članu 376. ZOO-a. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je potraživanje apelanata i drugoapelanta zastarjelo, te da su i navodi apelanata i drugoapelanta s tim u vezi neosnovani.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
44. Apelanti i drugoapelant smatraju da im je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
45. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a kada su zaključili da su potraživanja apelanata i drugoapelanta za naknadu materijalne štete zastarjela, odnosno da su proizvoljno primijenili odredbe ZPP kada su utvrdili da su apelanti i drugoapelant dokazali nastanak štete, ali da nisu dokazali na koji način je šteta učinjena i ko je štetnik.
46. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti i drugoapelant navode o kršenju tog prava svode na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman