Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3362/12 (J.Č.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3362/12

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3362/12, rješavajući apelaciju J. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J. Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 066975 11 Rev od 31. jula 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002540 10 Gž od 18. februara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. J.Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Dobošnice, kojeg zastupa Nisad Omerović, advokat iz Lukavca, podnio je 17. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 066975 11 Rev od 31. jula 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 002540 10 Gž od 18. februara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i „Sisecam Soda Lukavac“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi je dostavio odgovor 7. aprila 2015. godine, Vrhovni sud 9. aprila 2015. godine i Kantonalni sud 10. aprila 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-001259 od 15. januara 2010. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i poništeno Rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu broj 1649/09 od 27. aprila 2009. godine i naloženo tuženom da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na radno mjesto na kojem je bio raspoređen prije otkaza, uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa počev od 13. maja 2009. godine, kao dana prestanka radnog odnosa, pa do povratka na rad. Presudom je obavezan tuženi da apelantu na ime neisplaćenih plaća za period od 13. maja 2009. godine do 24. novembra 2009. godine, kao dana sačinjavanja dopune nalaza i mišljenja vještaka, isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, kao i da Zavodu za PIO uplati doprinose za isti period u iznosu preciziranom u presudi. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi.

6. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio tužbu radi poništenja navedenog rješenja o otkazu ugovora o radu, ističući da je ono nezakonito, jer prilikom njegovog donošenja tuženi nije ispoštovao odredbe Zakona o radu i ugovora o radu, budući da je rješenje donio bez prethodne konsultacije sa sindikalnom organizacijom, niti je sa tom organizacijom i pokušao da riješi pitanje radnika za koje je tuženi smatrao da su višak.

7. Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio da je apelant bio zaposlenik tuženog počev od 5. oktobra 2007. godine do 27. aprila 2009. godine, da je rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno primjenom čl. 98. i 99. Zakona o radu, odnosno čl. 41. i 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama) i da apelantu prestaje radni odnos nakon isteka otkaznog roka od 15 dana od dana uručenja rješenja zbog tehničkih, ekonomskih i finansijskih razloga tuženog, kao i da apelantu pripada pravo na otpremninu, da je apelant protiv navedenog rješenja podnio žalbu tuženom koji je žalbu odbio rješenjem od 11. maja 2009. godine, kao i da je apelant sa tuženim 18. maja 2009. godine, nakon otkaza ugovora o radu, potpisao ugovor o načinu, visini, uvjetima i rokovima isplate otpremnine (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim mu je utvrđeno pravo na isplatu precizirane otpremnine i kojim se apelant odrekao prava na žalbu protiv rješenja o otkazu ugovora o radu. Navedeno je da je tuženi donio Odluku broj 779/09 od 16. februara 2009. godine o smanjenju broja zaposlenika za 79 zaposlenika usljed ekonomskih, finansijskih i tehnoloških poteškoća tuženog. Utvrđeno je da je navedenom odlukom naloženo sektorima i neposrednim rukovoditeljima zaposlenika da u radnim jedinicama i službama, u skladu sa pravilima struke, izvrše selekciju zaposlenika koji su neophodni radi izvršavanja poslova i zadataka i da sačine spisak zaposlenika na koje u budućem periodu ne računaju prilikom raspodjele poslova. Općinski sud je utvrdio i da je nesporno da je pismeni akt tuženog pod nazivom Program zbrinjavanja viška zaposlenika dostavljen sindikalnoj organizaciji 17. marta 2009. godine uz dopis u kojem je navedeno da se taj program dostavlja radi konsultacija sa sindikalnom organizacijom u smislu odredbi člana 99. Zakona o radu, te da od dana dostave teče period od 30 dana konsultiranja sa sindikatom. Utvrđeno je i da su 24. marta 2009. godine i 17. aprila 2009. godine održani sastanci uprave tuženog sa sindikalnom organizacijom, te da je tuženi na tim sastancima, vezano za prijedloge sindikalne organizacije, istakao da nema mogućnosti za zbrinjavanje viška zaposlenika, pa ni u pojedinačnim slučajevima, iako je sindikat predložio da svi radnici solidarno snose dio troškova kako bi se zadržali na radu svi zaposlenici do 31. decembra 2009. godine. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 32. Zakona o izmjenama propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz tehničkih, ekonomskih ili organizacionih razloga a ako se zbog kapaciteta i ekonomskog stanja poslodavca ne može osnovano očekivati da poslodavac zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, tj. osposobi za rad na drugim poslovima. Navedeno je i da je čl. 41. i 42. Zakona o izmjenama propisano da je poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da, zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu, ali najmanje za petoricu zaposlenika, obavezan da se konsultira sa vijećem zaposlenika. Ako ono nije formirano, propisano je da postoji obaveza konsultacija sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika, kao i da se navedena konsultacija zasniva na aktu u pisanoj formi koji je pripremio poslodavac i dostavio vijeću zaposlenika ili sindikatu prije konsultacija i započinje najmanje 30 dana prije obavijesti o otkazu zaposlenicima. Osim toga, navedeno je da je članom 108. Zakona o radu propisano da zaposlenici kod poslodavca koji redovno zapošljava najmanje 15 zaposlenika imaju pravo da formiraju vijeće zaposlenika koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i interesa a ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na ovlaštenja vijeća zaposlenika u skladu sa zakonom. Pored toga, Općinski sud je istakao da su navedene odredbe Zakona istovjetne odredbama čl. 23, 24, 25. i 31. Zakona o vijeću zaposlenika.

8. S tim u vezi, navedeno je da je utvrđeno da zaposlenici tuženog nisu formirali vijeće zaposlenika, ali da su formirali sindikalnu organizaciju. Općinski sud je naveo da je utvrđeno da iz akta Kantonalne uprave za inspekcijske poslove od 11. maja 2009. godine, koji je ta inspekcija uputila Sindikatu radnika hemije i nemetala u FBiH, koji je u suštini odgovor na zahtjev tog sindikata za inspekcijski pregled tuženog vezano za otpuštanje 79 zaposlenika, proizlazi da je inspekcija izvršila pregled kod tuženog u tri navrata (datumi precizirani u presudi), te da je utvrđeno i zapisnički konstatirano da tuženi nije pribavio saglasnost sindikalne organizacije prije donošenja odluke o otkazu zaposlenicima-muškarcima starijim od 55 godina i ženi starijoj od 50 godina, što je suprotno članu 26. Zakona o vijeću zaposlenika, kao i da nije pribavio prethodnu saglasnost za otkaz zaposlenicima kod kojih postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invaliditeta, što je suprotno odredbama člana 67. Zakona o radu i člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika. Nadalje je navedeno da iz priloženih tabelarnih prikaza zaposlenika koji su predviđeni za otkaz, jer su tehnološki višak, proizlazi da je invalida rada ukupno 25, a ostalih radnika 54.

9. S tim u vezi je istaknuto da je nesporno i da je tuženi dao apelantu i još grupi od navedenih 79 radnika otkaz ugovora o radu, omogućio mu otkazni rok, te isplatio otpremninu. Međutim, navedeno je da iz svega proizlazi da je tuženi odluku o smanjenju broja zaposlenika donio bez obaveznih prethodnih konsultacija sa sindikalnom organizacijom, da nije preduzeo mjere radi prekvalifikacije radnika ili neke druge mjere koje bi im omogućile lakše zapošljavanje kod drugih poslodavaca, odnosno da u postupku odlučivanja o višku zaposlenika nije dosljedno ispoštovao odredbe čl. 32, 41. i 42. Zakona o izmjenama. Općinski sud je naveo i da je neprihvatljiva tvrdnja tuženog da je zbrinjavanje viška zaposlenika riješio na način što im je isplatio otpremninu u skladu sa članom 100. Zakona o radu i članom 66. Pravilnika tuženog o radu, što zaposleniku u svakom slučaju zakonski pripada kod otkaza ugovora osim ako se radi o otkazu zbog kršenja radne obaveze. Osim toga, navedeno je i da tuženi neosnovano osporava pravo apelantu na sudsku zaštitu pozivajući se na odredbe Ugovora, jer se apelant, prihvatajući odredbu člana 5. tog ugovora, odrekao prava na žalbu protiv rješenja o otkazu ugovora o radu. Ovo stoga što, prema obrazloženju Općinskog suda, nepodnošenje žalbe protiv rješenja nije uvjet za traženje sudske zaštite kod nadležnog suda. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je otkaz ugovora o radu koji je dat apelantu nezakonit, te je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 03 0 P 002540 10 Gž od 18. februara 2011. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove sastava žalbe u iznosu i roku preciziranom u presudi a odbijen je apelantov zahtjev da mu se naknade troškovi sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju je navedeno da je osnovan žalbeni navod tuženog da je u osporenoj presudi pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, ali da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo. Kantonalni sud je obrazložio da iz utvrđenja prvostepenog suda, kao i iz stanja spisa proizlazi da je, nakon donošenja spornog rješenja o otkazu ugovora o radu, između tuženog i apelanta zaključen ugovor iz čije sadržine slijedi da su se navedene strane, nakon prestanka radnog odnosa apelantu, saglasile da apelantu prestaju sva prava i obaveze zaposlenika izuzev obaveza preuzetih tim ugovorom a to je isplata otpremnine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da, suprotno shvatanju prvostepenog suda, navedeni ugovor proizvodi pravni učinak među ugovornim stranama, te da je potpisivanjem tog ugovora rješenje o otkazu ugovora o radu steklo formalnu pravosnažnost, što je tuženi i isticao tokom postupka. Navedeno je da nastupanjem formalne pravosnažnosti rješenja o otkazu ugovora o radu prestaje svaka procesna mogućnost, pa makar i kao prethodno pitanje, ispitivanja njegove zakonitosti, jer se smatra istinitim ono što je pravosnažno. Kantonalni sud je dalje naveo da u takvoj činjeničnoj situaciji kakva je konkretna i kada apelant postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio poništenje zaključenog ugovora ili eventualno njegovih pojedinih odredaba, to apelant, prema mišljenju Kantonalnog suda, nema zakonskog prava da zahtijeva ispitivanje zakonitosti i pravilnosti rješenja kojim mu je otkazan ugovor o radu upravo zbog te činjenice, odnosno zato što se nakon donošenja rješenja sa tuženim dogovorio o reguliranju svih prava i obaveza proisteklih na osnovu radnog odnosa, pa se tako saglasio i sa donesenim rješenjem o otkazu ugovora o radu. Prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud je pogrešno ocijenio značaj zaključenog ugovora i njegov učinak među strankama zbog čega se upustio u raspravljanje pravilnosti i zakonitosti rješenja o otkazu ugovora o radu i pri tome još zaključio da je postupak koji je prethodio donošenju tog rješenja nezakonit, što u konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, nije slučaj. Navedeno je da, kako je već i rečeno, mogućnosti preispitivanja zakonitosti i pravilnosti osporavane odluke apelant bi mogao imati samo u situaciji da je tužbenim zahtjevom tražio poništenje spornog ugovora i na takav način eliminirao njegov pravni učinak među strankama i pod uvjetom da je njegovo poništenje traženo u uvjetima i roku propisanom članom 103. Zakona o radu. Pošto je rješenje o prestanku ugovora o radu postalo pravosnažno, to se, prema mišljenju tog suda, smatra da je ono doneseno u skladu sa zakonom i da nema odgovornosti tuženog za eventualne nezakonitosti u postupku donošenja takvog rješenja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 32 0 P 066975 11 Rev od 31. jula 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je nesporna činjenica da su apelant i tuženi zaključili ugovor kojim je apelant saglasan da se odriče prava na žalbu iz čega, prema mišljenju tog suda, proizlazi pravilna primjena materijalnog prava, i to odredbe člana 1089. stav 1. ZOO u vezi sa članom 103. stav 2. Zakona o radu, ali na koje se drugostepeni sud nije pozvao. Navedeno je da ugovorom o poravnanju, koji je reguliran navedenom normom ZOO, lica između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obaveze. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju je zaključen ugovor između apelanta i tuženog (18. maja 2009. godine) nakon donošenja rješenja tuženog o otkazu od 17. aprila 2009. godine, koje je apelant, prema navodima tužbe, primio 27. aprila 2009. godine. Istaknuto je da se apelant saglasio sa svim pravima koja mu je tuženi kao poslodavac tim ugovorom prenio (sve dospjele plaće, naknade i otpremninu) a apelant je preuzeo obavezu da razduži svu imovinu koju je privremeno zadužio i odrekao se prava na žalbu na rješenje o otkazu, čime su mu prestala sva prava i obaveze kao zaposlenika osim onih koja su utvrđena samim ugovorom. Iz navedenih formulacija ugovora, „kao i činjenice da je on potpisan nakon prijema rješenja o otkazu, te odluke tuženog o odbijanju žalbe [apelanta] na donijeto rješenje o otkazu, jasno proizlazi volja ugovornih strana da se potpisanim ugovorom riješi sporni pravni odnos povodom prestanka radnog odnosa otkazom sa otkaznim rokom zbog ekonomskih razloga u poslovanju tuženog društva“. S tim u vezi je navedeno da je članom 103. stav 2. Zakona o radu propisano da zaposlenik može tražiti zaštitu svog povrijeđenog prava iz radnog odnosa pred nadležnim sudom nezavisno od mogućnosti da tu zaštitu traži i od poslodavca. Kako je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelant podnio žalbu tuženom protiv rješenja o otkazu ugovora o radu 30. aprila 2009. godine, koja je odbijena kao neosnovana, a predmetni ugovor sa izjavom o odricanju od sudske zaštite potpisao 18. maja 2009. godine kojim je iskazao volju o odricanju od prava na sudsku zaštitu, a nakon toga podnio i tužbu nadležnom sudu, to je, prema obrazloženju tog suda, nesporno da je apelant, ipak, koristio svoje pravo predviđeno u članu 103. Zakona o radu.

12. Nadalje je navedeno da, s druge strane, iz činjenica predmeta proizlazi, kako je to konstatirao i drugostepeni sud, da nije bilo povreda procedure iz čl. 98. i 99. Zakona o radu na osnovu kojih je doneseno zakonito rješenje o otkazu ugovora o radu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da u postupku nije bilo sporno da je tuženi poslovao sa gubicima, da je sačinio akt u pismenoj formi pod nazivom Program zbrinjavanja viška zaposlenika, da je taj akt dostavljen sindikalnoj organizaciji, da je sa predstavnicima sindikalne organizacije održan sastanak, da je ta organizacija dostavila u roku svoje pismeno očitovanje nakon čega se pristupilo sačinjavanju liste zaposlenika koji će dobiti otkaz, te da su na kraju donesena i pojedinačna rješenja o otkazu među kojima je bilo i apelantovo. Vrhovni sud je dalje obrazložio da iz navedenog proizlazi da su konsultacije o zbrinjavanju viška zaposlenika kod tuženog izvršene u skladu sa navedenim odredbama Zakona o radu, jer navedene odredbe podrazumijevaju mogućnost da se poslodavcu predlože različita rješenja za prevazilaženje krize, ali takvi prijedlozi, shodno tim zakonskim odredbama, nisu obavezujući za poslodavca. S tim u vezi, navedeno je da, pošto u konkretnom slučaju tuženi nije prihvatio prijedlog sindikalne organizacije, to ne čini, prema obrazloženju Vrhovnog suda, proceduralnu grešku prilikom donošenja osporenog rješenja o otkazu. Navedeno je i da je u tom smislu ispoštovana i odredba člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika koja se analogno primjenjuje na sindikalnu organizaciju shodno odredbama člana 108. stav 2. Zakona o radu, jer je tuženi s namjerom da, zbog ekonomskih razloga, otkaže ugovor o radu, izvršio konsultacije sa sindikatom prije donošenja rješenja o otkazu kao odluke značajne za prava i obaveze zaposlenika. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je Vrhovni sud u više svojih presuda koje prilaže uz apelaciju zauzeo potpuno različit stav od ovog u njegovom slučaju, te da je u njima proglasio nezakonitim i ništavim ugovore kojim su se tužitelji u tim predmetima odrekli prava na sudsku zaštitu, te utvrdio da procedura donošenja rješenja o otkazu ugovora u tim predmetima nije ispoštovana a da je u njegovom slučaju, i u još samo nekoliko slučajeva, utvrđeno da je procedura ispoštovana. Apelant smatra da je ovakvim ponašanjem Vrhovnog suda do sada 16 radnika tuženog vraćeno na posao, a apelant je ostao bez posla, te smatra da je u odnosu na sve radnike istog tuženog morao biti primijenjen isti standard i donesene istovjetne presude.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih prava i da apelaciju treba odbiti.

15. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da taj sud ostaje kod razloga koje je dao u osporenoj presudi.

16. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana, te ponovio pravne stavove navedene u osporenim presudama i istakao da je Vrhovni sud riješio samo predmete u kojima su pojedinačni radnici izjavili revizije, ali da nije riješio predmete u kojima je tuženi izjavio reviziju.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 87.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1.ovog člana, ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.

Član 98.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu, ali najmanje petorici zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika, a ako kod istog poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika.

Član 99.

Obaveza konsultiranja u smislu člana 98. ovog zakona:

1. zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac;

2. započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu zaposlenicima na koje se odnosi.

Akt u pismenoj formi iz stava 1.ovog člana dostavlja se vijeću zaposlenika ili sindikatu prije početka konsultiranja, a sadrži, naročito, slijeće podatke:

-razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu;

-broj i kategoriju zaposlenika za čije je ugovore predviđen otkaz;

-mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi (npr. raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto kod istog poslodavca, prekvalifikacija gdje je to potrebno, privremeno skraćivanje radnog vremena);

-mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca;

-mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju prekvalificiranja zaposlenika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca;

Ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu, u smislu člana 98. ovog zakona, poslodavac namjerava da zaposli zaposlenike sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme, prije zapošljavanja drugih lica će ponuditi zaposlenje onim zaposlenicima čiji su ugovori o radu otkazani.

Član 103.

Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.

Podnošenje zahtjeva iz stava 1.ovog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kom slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka.

Ukoliko se postupak ne okonča u skladu sa stavom 4.ovog člana u razumnom roku, zaposlenik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu.

Član 108.

Zaposlenici kod poslodavca koji redovno zapošljava najmanje 15 zaposlenika, imaju pravo da formiraju vijeće zaposlenika, koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i interesa.

Ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na ovlaštenja vijeća zaposlenika, u skladu sa zakonom.

18. U Zakonu o vijeću zaposlenika („Službene novine FBiH“ broj 38/04) relevantne odredbe glase:

Član 23.

Prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika poslodavac se obvaezno konzultira sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o:

• donošenju pravilnika o radu;

• namjeri poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% zaposlenika, ali najmanje petorici;

• planu zapošljavanja, premještaju i otkazu;

• mjerama u vezi zaštite zdravlja i zaštite na radu;

• značajnim promjenama ili uvođenju nove tehnologije;

• planu godišnjih odmora;

• rasporedu radnog vremena;

• noćnom radu;

• naknadama za izume i tehnička unapređenja;

• drugim odlukama za koje je kolektivnim ugovorom predviđeno konzultiranje vijeća uposlenika u njihovom donošenju.

Član 24.

Podaci o namjeravanoj odluci iz člana 23. ovog Zakona dostavljaju se vijeću zaposlenika najmanje 30 dana prije donošenja odluke.

Vijeće zaposlenika u roku od sedam dana od dana dostavljanja podataka iz stava 1. ovog člana o namjeravanoj odluci dostavlja primjedbe i prijedloge kako bi rezultati konzultacija mogli uticati na donošenje namjeravane odluke.

Ako se vijeće uposlenika ne izjasni o namjeravanoj odluci poslodavca u roku iz stava 2. ovog člana, smatra se da nema primjedbi i prijedloga.

Član 25.

Odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog Zakona o obavezi onzultiranja s vijećem zaposlenika ništavna je .

Član 26.

Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća uposlenika, donijeti odluku o:

• otkazu članu vijeća uposlenika;

• otkazu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti;

• otkazu zaposleniku starijem od 55 godina i ženi starijoj od 50 godina;

• prikupljanju, obrađivanju, korištenju i dostavljanju podataka trećim licima o zaposleniku.

Ako se vijeće zaposlenika u roku od 10 dana od dana tražene saglasnosti pisano ne izjasni o davanju suglasnosti, smatra se da je suglasno sa odlukom poslodavca.

Ako vijeće zaposlenika uskrati saglasnost na odluku iz stava 1. ovog člana, rješavanje spora povjerava se arbitraži.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 066975 11 Rev od 31. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. augusta 2012. godine a apelacija je podnesena 17. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle, da se radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obaveza, te je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenljiv.

27. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer je utvrđeno da postupak donošenja odluke o prestanku radnog odnosa apelanta nije bio nezakonit i jer su redovni sudovi u predmetima gotovo svih 79 zaposlenika tuženog koji su dobili otkaz riješeni pozitivno, a apelant je ostao bez posla. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta, kako su to obrazložili redovni sudovi, proizlazi da je tuženi prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu i ostalih 79 zaposlenih izvršio konsultacije sa sindikalnom organizacijom na način propisan zakonom

- dostavljen pismeni program zbrinjavanja radnika koji su višak, postupak konsultovanja je trajao 30 dana, održani sastanci sa sindikalnom organizacijom, te je u konačnici tuženom dostavljen prijedlog sindikalne organizacije za zbrinjavanje navedenih radnika do kraja 2009. godine. Osim toga, proizlazi da činjenica da tuženi, zbog ekonomskih problema, nije prihvatio prijedlog sindikalne organizacije za zbrinjavanje tih radnika, što, prema obrazloženju tih sudova, ne čini postupak donošenja rješenja nezakonitim, budući da, shodno zakonskim odredbama, poslodavac nije obavezan da postupi u skladu sa prijedlogom sindikalne organizacije koja predstavlja samo mogućnost koju poslodavac razmatra, ali nije njime obavezan. Ustavni sud zapaža, kako su to obrazložili i Kantonalni sud i Vrhovni sud, da je navedene činjenice istakao i prvostepeni sud, ali da je, i pored toga, zaključio da tuženi nije izvršio konsultacije sa sindikalnom organizacijom zbog čega su ti sudovi i zaključili da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u navedenom obrazloženju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo zbog čega Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na ovo pitanje smatra neosnovanim.

30. Nadalje, apelant navodi i da je predmetno rješenje o otkazu ugovora o radu ništavo, jer se apelant nesvjesno saglasio sa odricanjem od prava na žalbu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u obrazloženju revizione presude istakao da iz spornog ugovora proizlazi da se apelant odrekao prava na žalbu protiv rješenja o otkazu, zaključujući ugovor o poravnanju sa tuženim, kojim se, prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelant saglasio sa svim pravima koje mu je tuženi prenio - sve dospjele plaće, naknade i otpremnina, ali da iz svih ostalih činjenica predmeta proizlazi da je apelant, i pored toga, iskoristio mogućnosti predviđene odredbama člana 103. Zakona o radu, odnosno da je protiv rješenja o otkazu ugovora o radu podnio žalbu tuženom a nakon toga i tužbu nadležnom sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra i apelantove navode vezane za proizvoljnu primjenu materijalnog prava u odnosu na navedeno pitanje neosnovanim.

31. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je samo u odnosu na njega i još nekoliko radnika utvrđeno da je postupak donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu zakonit, a u odnosu na ostale radnike se utvrdilo da su rješenja nezakonita, te da je nesporno trebalo donijeti iste odluke u odnosu na sve radnike, jer se radi o istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz presuda koje je apelant dostavio uz apelaciju kao dokaz za svoje tvrdnje proizlazi da se u tim predmetima radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, iz navedenih presuda (u kojima je Vrhovni sud uvažio revizije tužitelja i preinačio presude Kantonalnog suda na način da je žalbe tuženog odbio i potvrdio prvostepene, usvajajuće, presude) proizlazi da su radnike tuženog koji su tužitelji u navedenim predmetima nadležne komisije proglasile invalidima određenih kategorija, te je za njih utvrđena smanjena radna sposobnost, ili da se radi o licima kod kojih, zbog vrste radnog mjesta, postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, ali da tuženi, kako je to konstatirala i inspekcija, nije u njihovom slučaju tražio izričitu saglasnost sindikalne organizacije za otkaz, što je suprotno odredbama člana 67. Zakona o radu i člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na citirane odredbe člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika koji se analogno primjenjuje na članove sindikalnih organizacija u preduzećima u kojima vijeće nije formirano i kojim je izričito propisano da poslodavac bez saglasnosti vijeća zaposlenika, odnosno sindikalne organizacije ne može otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti a ako tu saglasnost ne dobije, pristupa se rješavanju tog pitanja pred arbitražom. Imajući u vidu navedeno, te pošto iz stanja spisa ne proizlazi da se kod apelanta radi o istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u navedenim predmetima koje apelant dostavlja kao dokaz za svoje tvrdnje, Ustavni sud smatra i apelantovo pozivanje na navedene predmete neosnovanim.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u osporenim presudama proizvoljno primijenili materijalno pravo, zaključujući da je rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu doneseno u postupku propisanom odredbama Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika i kada se sudska praksa na koju ukazuje apelant ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer apelantu nije utvrđena invalidnost, niti smanjena radna sposobnost kao tužiteljima u tim predmetima.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3362/12 (J.Č.) | Sudska praksa | Aktio