Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1628/12 (J. V.-B.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1628/12

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1628/12, rješavajući apelaciju Jasne Vidović-Babić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasne Vidović-Babić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035786 11 Gž od 31. januara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasna Vidović-Babić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 30. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 035786 11 Gž od 31. januara 2012. godine. Apelantica je 13. maja 2013. godine dopunila apelaciju i dostavila Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 035786 12 Rev od 11. aprila 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tužene dr Zorice Mećava, vlasnice ambulante opšte stomatologije „Dr Mećava“, zatraženo je 6. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 22. maja 2014. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 035786 09 P od 6. oktobra 2011. godine poništeni su kao nezakoniti akti tužene dr Zorice Mećava, vlasnice ambulante opšte stomatologije „Dr Mećava“ (u daljnjem tekstu: tužena), Odluka o otkazu broj 01/08 od 5. marta 2008. godine i Ugovor o radu broj 03/08 od 24. marta 2008. godine (stav 1) i utvrđeno da je ništav Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 01/08 od 10. januara 2008. godine zaključen između tužene kao poslodavca i apelantice kao radnika (stav 2). Istom presudom utvrđeno je da je između apelantice i tužene zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme od 1. oktobra 2005. godine sa punim radnim vremenom i mjesečnom zaradom, platom u iznosu od 480,00 KM (stav 3), a tužena je obavezana da apelanticu vrati na rad i rasporedi na radno mjesto na kojem je radila prije prestanka radnog odnosa, tj. do 28. januara 2008. godine, ili drugo radno mjesto koje odgovara njenim stručnim i radnim sposobnostima, te da sa apelanticom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa punim radnim vremenom, mjesečnom platom od 480,00 KM i početkom rada od 1. oktobra 2005. godine (stav 4), da joj na ime naknade plate isplati iznos od 480,00 KM mjesečno počev od 1. februara 2008. godine pa do vraćanja na rad sa zakonskom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate (stav 5). Također, tužena je obavezana da apelantici uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u Fondu PIO Republike Srpske za period od 14. aprila 2007. godine pa do vraćanja na rad (stav 6). Istom presudom odbačena je kao neblagovremena apelanticina tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tužena u Fondu PIO Republike Srpske uplati doprinose za period od 1. oktobra 2005. godine do 14. aprila 2007. godine (stav 7). Dalje, tužena je obavezana da apelantici na ime troškova parničnog postupka isplati ukupan iznos od 1.392,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do isplate (stav 8).

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica 14. aprila 2008. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa. Naime, nakon brojnih izvedenih dokaza, izvršenog uvida u potvrdu tužene bez broja, apelanticin zdravstveni karton u zdravstvenoj ustanove „Medikos“ broj 1413, apelanticin zahtjev za zaštitu prava iz radnog od 29. januara 2008. godine koji je podnijela Republičkoj upravi za inspekcijske poslove, Odjeljenje Banja Luka (u daljnjem tekstu: Inspekcija), Rješenje Inspekcije broj 26.2.10/173-453/08 od 7. marta 2008. godine, Odluku o otkazu ugovora o radu broj 01/08 od 5. marta 2008. godine i raskid Ugovora o radu broj 03/08 od 24. marta 2008. godine, te Ugovora o radu na određeno vrijeme broj 01/08 od 10. januara 2008. godine, kao i iskaz parničnih stranaka, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude. Naime, ocjenjujući izvedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), taj sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica faktički obavljala poslove i radne zadatke kod tužene, ali da je sporna osnovanost njenog tužbenog zahtjeva u smislu da li je ugovor o radu na određeno vrijeme zakonit, da li je apelantici radni odnos sa tuženom nezakonito prestao, te da li joj pripada pravo na naknadu plate i drugih potraživanja po osnovu radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da je apelantica radila u stomatološkoj ambulanti vlasništvo tužene kao stomatološka sestra u periodu od septembra 2005. godine do januara 2008. godine, ali da sa njom nije imala zaključen ugovor o radu, da je tužena Odlukom broj 01/08 od 5. marta 2008. godine apelantici otkazala Ugovor o radu broj 03/08 od 24. marta 2008. godine zato što je, kako je navela, prestala potreba za njenim radom, nakon čega je apelantica podnijela zahtjev nadležnoj Inspekciji radi zaštite prava iz radnog odnosa. Nakon izvršenog inspekcijskog nadzora u ambulanti tužene 4. marta 2008. godine, Inspekcija je Rješenjem broj 26.2.10/173-453/08 od 7. marta 2008. godine konstatovala nepravilnosti u radu tužene koje se odnose na primjenu propisa iz oblasti radnih odnosa, a apelantici je naloženo da se javi tuženoj kao poslodavcu s ciljem ostvarivanja prava proisteklih iz radnog angažovanja kod tužene. Tužena je nakon izvršenog inspekcijskog nadzora sačinila Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 01/08 od 10. januara 2008. godine, koji je potpisala u svoje ime i u apelanticino ime, što, prema ocjeni tog suda, predstavlja falsifikovanje isprave, iz čega proizlazi jasna namjera tužene da inspekciju dovede u zabludu u pogledu samog ugovora, a sama namjera tužene da sačini takav ugovor po ocjeni Osnovnog suda predstavlja inkriminisanu radnju koja ima obilježje krivičnog djela na temelju čega je zaključio da je takav ugovor ništav, jer kod zaključivanja navedenog ugovora nije postojala saglasnost volja ugovornih strana, jer ga nisu potpisale obje ugovorne strane. Uvidom u zahtjev tužene broj 02/8 od 7. marta 2008. godine, Osnovni sud je dalje utvrdio da se tužena obratila apelantici radi dostavljanja radne knjižice s ciljem unosa adekvatnih podataka, imajući u vidu da joj je Inspekcija naložila da apelantici reguliše prava iz radnog odnosa, da je prijavi na obavezne vidove osiguranja od jula 2007. godine do dana prestanka radnog angažovanja, te da joj uruči akt kojim se reguliše prestanak ugovora o radu sa uredno popunjenom radnom knjižicom, a taj dokument apelantica tuženoj nije dostavila. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na to da je odredbom člana 19. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da se ugovor o radu zaključuje u pismenom obliku ako tim zakonom nije drugačije određeno, da ugovor o radu sadrži naročito podatke o nazivu i sjedištu poslodavca, ime i prezime, stručnu spremu i prebivalište, odnosno boravište radnika, datum stupanja radnika na rad, radno mjesto na kome se radnik zapošljava i mjesto rada, sa podacima o dužini i rasporedu radnog vremena, plati, novčanim naknadama i drugim primanjima radnika po osnovu rada, trajanje ugovora ako se zaključuje na određeno vrijeme, rokovi otkazivanja ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme, poslovi sa posebnim uslovima rada na radnom mjestu ako postoje i drugi podaci koje poslodavac i radnik smatraju značajnim za uređivanje odnosa koji nastaju po osnovu rada radnika, a poslodavac je dužan primjerak ugovora o radu uručiti radniku prije stupanja na rad. Imajući u vidu citiranu odredbu zakona, Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju nesporno došlo do kršenja citirane odredbe zakona, jer smatra da je obaveza tužene kao poslodavca bila da sa apelanticom zaključi ugovor o radu, da joj prije stupanja na rad uruči jedan primjerak ugovora, što tužena, kako to proizlazi iz izvedenih dokaza u konkretnom slučaju, nije učinila, te da je tužena kao poslodavac koji odlučuje o potrebama posla da angažuje radnika bila dužna da prije stupanja na rad provjeri da li radnik, u konkretnom slučaju apelantica, ispunjava uslove propisane zakonom, upravo iz razloga da bi se otklonile nejasnoće u pogledu ispunjavanja ili neispunjavanja uslova za rad, a da svako zanemarivanje činjenice poslodavca u pogledu neispunjavanja uslova za rad radnika, ili njegova prešutna saglasnost da zaposli radnika koji ne ispunjava uslove za rad, po ocjeni tog suda, isključiva je odgovornost poslodavca. Osnovni sud je ukazao na navedenu odredbu zakona iz razloga što je uvidom u Odluku tužene o otkazu broj 01/08 od 5. marta 2008. godine utvrdio da je istom odlukom definisano da radni dogovor (kako je u citiranoj odluci navedeno) između tužene i apelantice prestaje, jer apelantica tuženoj shodno rješenju Inspekcije od 6. marta 2008. godine nije dostavila dokumente o završenoj stručnoj spremi, radnu knjižicu i potvrdu o položenom stručnom ispitu, zbog čega je proglašena tehnološkim viškom, te tužena nema potrebu za nekvalifikovanim radnicima, a to rješenje je Osnovni sud primjenom čl. 113. tačka 2, 114. i 117. ZOR-a ocijenio nezakonitim. Naime, Osnovni sud smatra da je tužena kao poslodavac bila dužna ukazati na to da postoje poteškoće u njenom poslovanju, tj. ekonomski, organizacioni i tehnološki razlozi da se smanjio obim poslova, odnosno da je apelantici ponudila neko drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, što tužena u konkretnom slučaju nije učinila, već je nakon intervencije nadležne Inspekcije apelantici otkazala ugovor o radu, na temelju čega je zaključeno da je u smislu citiranih odredbi zakona otkaz ugovora o radu koji je tužena kao poslodavac dala apelantici nezakonit, zbog čega joj je naložila da apelanticu vrati na rad i da je rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, i da joj isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje ima pravo prema kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu. Osnovni sud je također zaključio da Ugovor o radu broj 03/08 od 24. marta 2008. godine smatra nevažećim, budući da ga je tužena donijela iz razloga što apelantica tuženoj po nalogu Inspekcije nije dostavila na uvid dokument o završenoj stručnoj spremi, radnu knjižicu i potvrdu o položenom stručnom ispitu, na temelju čega je zaključio da je tužena zbog nezakonitog postupanja dužna apelantici naknaditi štetu primjenom člana 189. ZOO-a a u vezi sa članom 154. istog zakona, odnosno da joj uspostavi stanje koje je prethodilo donošenju nezakonitog rješenja o otkazu ugovora o radu. Prema tome, kako je apelantica izvedenim dokazima nesporno dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, to je Osnovni sud primjenom čl. 7. i 123. ZPP odlučio kao u izreci presude.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 035786 11 Gž od 31. januara 2012. godine žalba tužene je djelimično usvojena i presuda Osnovnog suda od 6. oktobra 2011. godine preinačena na način što je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je sa tuženom zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme počevši od 1. oktobra 2005. godine sa punim radnim vremenom i mjesečnom zaradom – platom u iznosu od 480,00 KM (stav 3. izreke), da se tužena obaveže da joj na ime naknade plata isplati iznos od 480.00 KM mjesečno od 1. februara 2008. godine pa do 31. maja 2010. godine (stav 5. izreke), da joj tužena izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 14. aprila 2007. godine pa do 31. maja 2010. godine (dio stava 6. izreke presude), uz obavezu da joj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.392,40 KM. Istom presudom odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba u dijelu kojim su prvostepenom presudom poništeni kao nezakoniti akti tužene, Odluka o otkazu broj 01/08 od 5. marta 2008. godine i Ugovor o radu broj 03/08 od 24. marta 2008. godine, te u dijelu kojim je utvrđen ništavim Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 01/08 od 10. januara 2008. godine (st. 1. i 2), a u preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

8. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u dijelu kojim je poništio kao nezakonite akte tužene iz st. 1. i 2. izreke prvostepene presude, ocijenivši kao nespornim da je apelantica bila radno angažovana kod tužene, ali da nije imala zaključen ugovor o radu, zbog čega tužena kao poslodavac nije ni mogla otkazati ugovor o radu koji pravno ne egzistira. Dakle, kako u okolnostima konkretnog slučaja kod zaključivanja ugovora o radu nije postojala saglasnost volja ugovornih strana, odnosno ugovor nisu potpisale obje ugovorne strane, to se na pravnu valjanost ugovora koji je tužena potpisala po ocjeni tog suda imaju primijeniti pravila o važnosti ugovora iz ZOO-a kao opšteg propisa i to čl. 26. stav 1. i 103. citiranog zakona, kojim odredbama zakona je propisano da je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, odnosno da je pravno nevažeći ugovor koji nisu potpisale obje ugovorne strane. S tim u vezi je ukazao na to da je tužena sačinila pismeni Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 01/08 od 10. januara 2008. godine i potpisala ga i u svoje ime i u apelanticino ime, sve radi otklanjanja nedostataka po nalogu Inspekcije, dakle ugovor je sa apelanticom zaključila protivno odredbama ZOO-a, i ujedno je donijela i odluku o prestanku radnog odnosa, koji sa apelanticom nije ni zasnovala. S tim u vezi je ukazano na to da apelantica temeljem odredbe člana 130. ZOR-a nije mogla ostvariti radnopravnu reintegraciju u vidu vraćanja na posao i uspostavu ostalih prava iz osnova radnog odnosa, budući da radnopravni odnos između apelantice i tužene nije nikad ni uspostavljen, zbog čega je ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda da je apelantica sa tuženom zasnovala radni odnos na određeno vrijeme, jer smatra da tužena nije ispunila svoju obligatornu obavezu zaključenja ugovora o radu sa apelanticom zbog pogrešne primjene materijalnog prava, iz kog razloga je prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je utvrđeno da je između apelantice i tužene zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme od 1. oktobra 2005. godine sa punim radnim vremenom i mjesečnom zaradom – platom u iznosu od 480,00 KM (st. 1, 2. i 3. izreke prvostepene presude), u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantici na ime naknade plate isplati iznos od 480,00 KM mjesečno od 1. februara 2008. godine pa do 31. maja 2010. godine i u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantici izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za vremenski period od 14. aprila 2007. godine pa do 31. maja 2010. godine, ukazujući na to da je shodno odredbama ZOO-a radni odnos dobrovoljni ugovorni odnos zaključen između poslodavca i radnika, na osnovu kojeg se radnik uključuje u organizovani proces rada, na način i pod uslovima koje utvrdi poslodavac, lično obavljajući na profesionalnoj osnovi poslove radnog mjesta i ostvarujući na temelju toga platu i druga utvrđena, garantovana i ugovorena prava, da je ugovor o radu jedna od centralnih kategorija u radnom pravu kojim se uređuju tačne obaveze poslodavca – prava radnika, ali i obaveze radnika – prava poslodavca prema odredbama ZOR-a. Osim toga, Okružni sud smatra pogrešnim stav prvostepenog suda da u situaciji kada radnik i poslodavac nisu zaključili ugovor o radu, da se neispunjenje obaveze poslodavca da sa radnikom zaključi ugovor o radu ima staviti na teret samo poslodavcu, tako da se ima smatrati da je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme, zbog čega nalazi da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužena obavezana da apelanticu vrati na rad i rasporedi na radno mjesto na kojem je radila prije prestanka radnog odnosa, tj. do 28. januara 2008. godine ili drugo mjesto koje odgovara njenim stručnim i radnim sposobnostima, da sa imenovanom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa punim radnim vremenom i mjesečnom platom od 480,00 KM, sa početkom od 1. oktobra 2005. godine (stav 4. izreke), kao i u dijelu u kojem je tužena obavezana da apelantici isplati plate u iznosu od po 480,00 KM mjesečno, počevši od 1. juna 2010. godine pa do vraćanja na rad (dio stava 5. izreke) i u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantici uplati doprinose iz penzijskog i invalidskog osiguranja od 1. juna 2010. godine pa do vraćanja na rad, koje prekoračenje tužbenog zahtjeva je taj sud otklonio preinačenjem prvostepene presude. Iz navedenih razloga Okružni sud je primjenom odredbe čl. 226, 229. stav 1. tačke 4. i 5. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza u okviru Okružnog suda i proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP, što je, kako ističe, neposredno utjecalo na donošenje nezakonite odluke tog suda. Smatra da je drugostepeni sud takav stav zauzeo samo na temelju činjenice što sa tuženom nije imala zaključen ugovor o radu, pri tome zanemarujući činjenicu da je kod iste faktički radila u periodu od 1. oktobra 2005. godine do 28. januara 2008. godine, zbog čega je i postavila deklaratoran tužbeni zahtjev radi utvrđivanja postojanja predmetnog pravnog odnosa u smislu člana

54. ZPP. Apelantica je navela da predmetni zahtjev ne bi ni postavila da je imala valjano zaključen ugovor o radu, a ne falsifikat ugovora koji je sačinila tužena nakon izvršene inspekcijske kontrole. Dalje smatra da je taj sud potpuno zanemario činjenicu koja se odnosi na njenu diskriminaciju, jer je iz straha za vlastitu egzistenciju trpjela razna poniženja od tužene kao poslodavca u vidu omalovažavanja njenog rada, neprijavljivanja na zdravstveno i penzijsko i invalidsko osiguranje, odbijanja tužene da sa njom zaključi ugovor o radu, te na kraju u vidu otkazivanja radnog odnosa jer je ostala u drugom stanju.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 035786 12 Rev od 11. aprila 2013. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 31. januara 2012. godine odbacio kao nedozvoljenu.

b) Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i datom obrazloženju smatrajući da presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelantica poziva u apelaciji. V.Relevantni propisi

12. Zakon o radu Republike Srpske – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07):

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se način i postupak zaključivanja ugovora o radu između radnika i poslodavaca, radno vrijeme radnika, odmori i odsustva, plate i naknade po osnovu rada, zaštita prava iz radnog odnosa, reprezentativnost sindikata i poslodavaca, zaključivanje i primjena kolektivnih ugovora, rješavanje sporova između radnika i poslodavca, učešće radnika i sindikata u zaštiti prava radnika, prestanak ugovora o radu, nadzor nad primjenom zakona i druga prava i obaveze koji nastaju po osnovu radnog odnosa na teritoriji Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika).

Prava i obaveze iz radnog odnosa nastaju s danom kad radnik, na osnovu ugovora o radu, stupi na rad kod poslodavca.

Član 2.

Radnikom, u smislu ovog zakona, smatra se lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu.

2. Vrste i trajanje ugovora o radu Član 15.

Ugovor o radu može se zaključiti na neodređeno ili na određeno vrijeme.

Član 16.

Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na duži period od dvije godine. Ugovor o radu na određeno vrijeme može se zaključiti u sljedećim slučajevima:

- izvršavanja posla koji traje do 6 mjeseci;

- privremenog povećanja obima posla;

- zamjene odsutnog radnika do godinu dana;

- obavljanja posla čije je trajanje unaprijed određeno prirodom i vrstom posla.

Ugovor o radu zaključen suprotno odredbi stava 2. ovog člana smatra se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog tim ugovorom, ako se radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju.

3. Forma i sadržina ugovora o radu Član 19.

Ugovor o radu zaključuje se u pismenom obliku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Ugovor o radu sadrži naročito podatke o sljedećem:

1. nazivu i sjedištu poslodavca, 2. imenu, prezimenu, stručnoj spremi i prebivalištu, odnosno boravištu radnika, 3. datumu stupanja radnika na rad, 4. radnom mjestu na kome se radnik zapošljava i mjestu rada, sa podacima o dužini i rasporedu radnog vremena, 5. plati, novčanim naknadama i drugim primanjima radnika po osnovu rada, 6. dužini godišnjeg odmora, 7. trajanju ugovora, ako se zaključuje ugovor o radu na određeno vrijeme, 8. rokovima za otkazivanje ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme, 9. poslovima sa posebnim uslovima rada na radnom mjestu, ako postoje, 10. drugim podacima koje poslodavac i radnik smatraju značajnim za uređivanje odnosa koji nastaju po osnovu rada radnika.

Umjesto podataka iz tačaka 5. do 10. stava 2. ovog člana, u ugovoru o radu mogu se navesti odredbe odgovarajućih zakona, kolektivnih ugovora ili pravilnika o radu kojima su ta pitanja uređena.

Poslodavac je dužan da primjerak ugovora o radu uruči radniku prije stupanja radnika na rad.

VI.Dopustivost

13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 035786 11 Gž od 31. januara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

17. Apelantica osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

20. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na radni spor, dakle, na predmet građanskopravne naravi, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Ustavni sud, prije svega, nalazi da se suština apelanticinih navoda svodi na tvrdnju apelantice da se presuda Okružnog suda zasniva na proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP i odredaba ZOO-a, koji je primjenom citiranih odredbi zakona dao drugačiju ocjenu činjenica i drugačiju ocjenu dokaza izvedenih neposredno pred prvostepenim sudom, što je, prema njenom mišljenju, utjecalo na donošenje nezakonite odluke tog suda, odnosno da je takav stav taj sud zauzeo samo na temelju činjenice što sa tuženom nije imala zaključen ugovor o radu, pri tome zanemarujući činjenice da je kod nje faktički radila od 1. oktobra 2005. godine do 28. januara 2008. godine, zbog čega je i postavila deklaratoran tužbeni zahtjev radi utvrđivanja postojanja predmetnog pravnog odnosa u smislu člana 54. ZPP.

22. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na navode apelacije, ispitati da li je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

24. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasna i logična obrazloženja za svoj zaključak da apelantica u smislu odredbi člana 130. ZOR-a nije mogla zahtijevati zaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, pravo na vraćanje na posao i uspostavu ostalih prava iz osnova radnog odnosa, kada radnopravni status između apelantice i tužene nije nikad ni uspostavljen. Također, imajući u vidu da apelantica ničim nije dokazala svoje tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe ZOR-a i ZOO-a na kojima je Okružni sud utemeljio svoju oduku, kao i obrazloženje koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

25. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelantica, osim navoda o povredi tog prava, nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnost da je diskriminisana, Ustavni sud smatra da navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu osnovani.

VIII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada je Okružni sud za svoju odluku dao jasne i argumentovane razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, a apelantica, osim navoda o povredi prava na nediskriminaciju, nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnost tih navoda.

27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1628/12 (J. V.-B.) | Sudska praksa | Aktio