Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1294/12 (N. M.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1294/12

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1294/12, rješavajući apelaciju Nebojše Makića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Makića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033378 10 Rev od 25. januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 033378 10 Gz od 18.

marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 033378 01 P od 31. avgusta 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nebojša Makić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 033378 10 Rev od 25. januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 033378 10 Gz od 18. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 033378 01 P od 31. avgusta 2009. godine. Apelant je 11. maja 2015. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, "Zaštitnog fonda" Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Akcionarskog društva za osiguranje i reosiguranje "DDOR Novi Sad" Novi Sad (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 7. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su 17. aprila 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju, drugotuženi 20. aprila 2015. godine i Osnovni sud 24. aprila 2015. godine, dok prvotuženi nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 033378 01 P od 31. avgusta 2009. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa su obavezani tuženi da apelantu na ime materijalne i nematerijalne štete isplate i to na ime štete na teretnom vozilu iznos od 951,00 KM i na ime štete (poljoprivredni proizvodi i troškovi odvoza vozila) iznos od 456,00 KM, na ime pretrpljenog fizičkog bola iznos od 4.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 2.500,00 KM i na ime naruženosti iznos od 750,00 KM, na ime rente zbog umanjenja životne aktivnosti mjesečno po 100,00 KM, što od 2. avgusta 2001. do 2. avgusta 2006. godine iznosi 6.000,00 KM, te buduće mjesečne rente po 150,00 KM dok za to postoje uslovi, kao i da mu na ime dospjele izgubljene zarade isplate iznos od 6.000,00 KM i buduću izgubljenu zaradu u mjesečnim iznosima od po 250,00 KM dok za to postoje zakonski razlozi. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva (koji se odnosi na naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade zbog nemogućnosti korišćenja teretnog vozila, te naknadu materijalne i nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa) je odbijen.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da se 2. avgusta 2000. godine dogodila saobraćajna nesreća koju je prouzrokovao osiguranik drugotuženog, koji je tom prilikom poginuo, a kojom prilikom je oštećeno apelantovo vozilo, te apelant zadobio teške tjelesne povrede. Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je prvotuženi isplatio apelantu na ime naknade štete iznos od 8.042,00 KM za koji iznos se prvotuženi refundirao od drugotuženog, čime je prvotuženi priznao svoju pasivnu legitimaciju u predmetnom postupku. Osnovni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari primijenio odredbe člana 154 stav 1, člana 178 stav 1, čl. 189, 195, 200 i 941 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je visinu materijalne štete pričinjene na apelantovom vozilu utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke i vještaka mašinske struke, te da je slijedom toga obavezao tužene da apelantu isplate novčane iznose bliže navedene u izreci presude. Pri tome Osnovni sud je naveo da je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio naknadu materijalne štete po osnovu izgubljene zarade zbog nekorišćenja teretnog vozila, budući da apelant u toku postupka nije dokazao postojanje mogućnosti za ostvarenje dobiti radom teretnog vozila.

7. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete (na ime pretrpljenog fizičkog bola, pretrpljenog straha i naruženosti) prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke prema kojem je apelant prilikom saobraćajne nezgode zadobio teške tjelesne povrede koje su imale kao posljedicu umanjenje životne aktivnosti od 50%, trpljenje fizičkog bola u određenom vremenu i određenog intenziteta, te naruženost manjeg stepena, slijedom čega je dosudio apelantu navedene novčane iznose za taj vid štete. Osnovni sud je naveo da je imao u vidu apelantovu dob (rođen 1951. godine), te da se apelant bavio isključivao poljoprivredom, slijedom čega je obavezao tužene da apelantu isplate dospjele i buduće iznose na ime rente za umanjenje živote aktivnosti u iznosima bliže navedenim u izreci presude. Takođe, Osnovni sud je naveo da se naknada materijalne štete zbog umanjenja radne sposobnosti odnosi na gubitak u zaradi koju bi apelant ostvario da nije došlo do povređivanja. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke utvrdio da apelantova izgubljena zarada mjesečno iznosi 500,00 KM. Osnovni sud je naveo da je pri tome uzeo u obzir da je umanjenje apelantove opšte životne sposobnosti 50%, slijedom čega je dosudio apelantu 50% od traženog iznosa, to jest obavezao je tužene da apelantu isplate dospjelu i buduću izgubljenu zaradu u iznosima bliže navedenim u izreci presude.

8. Odlučujući o žalbama tuženih i apelanta protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 033378 10 Gz od 18. marta 2010. godine kojom je žalbu prvotuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je prvotuženi obavezan da apelantu naknadi štetu, tako što je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen (stav I izreke presude). Žalbu drugotuženog je djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je obavezan drugotuženi da apelantu na ime rente za umanjenje živote aktivnosti i na ime buduće mjesečne rente isplati navedene novčane iznose, tako što je drugotuženi obavezan da apelantu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 12.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te u dijelu u kojem je drugotuženi obavezan da apelantu na ime dospjele i buduće izgubljene zarade isplati navedene novčane iznose, tako što je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen (stav II izreke presude). Žalba drugotuženog u preostalom dijelu, te apelantova žalba u cijelosti su odbijene i prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena (stav III izreke presude).

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete ocijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, način nastanka povrede, njenu kvalifikaciju, intenzitet i dužinu trajanja bolova i straha, te stepen naruženosti. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda u tom dijelu pravilna i zakonita, da je pravilno primijenjen standard pravične novčane satisfakcije, te da se stoga ne mogu prihvatiti kao osnovane žalbe apelanta i drugotuženog koje su izjavljene u tom pogledu. Okružni sud je naveo da drugotuženi, međutim, osnovano ukazuje u žalbi da prvostepena presuda nije pravilna u dijelu u kojem je obavezan da apelantu isplati navedene novčane iznose na ime rente za umanjenje živote aktivnosti i izgubljene zarade. Naime, Okružni sud je ukazao da je dosuđivanje novčane naknade za nematerijalnu štetu u obliku rente opravdano kada se radi o izuzetno teškim posljedicama kod teških slučajeva tjelesnog oštećenja i kada naknada u obliku rente prema svim okolnostima tih izuzetno teških povreda i posljedica, koje su one ostavile u datim okolnostima, predstavlja odgovarajuću satisfakciju. Po mišljenju Okružnog suda, apelantove povrede i posljedice tih povreda nisu izuzetno teškog karaktera da bi opravdale potrebu da se naknada nematerijalne štete po tom osnovu odredi u obliku rente. Okružni sud je naveo da će se u konkretnom slučaju satisfakcija postići isplatom jednokratnog iznosa, koji je, po ocjeni tog suda, s obzirom na sve karakteristike povređivanja, apelantovu životnu dob i drugo, potrebno odrediti u iznosu od 16.000,00 KM. Pri tome Okružni sud je ukazao da je apelantu po tom osnovu već isplaćeno 4.000,00 KM, što znači da mu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti pripada iznos od 12.000,00 KM.

10. Okružni sud je dalje naveo da se naknada materijalne štete zbog umanjenja radne sposobnosti odnosi na gubitke u zaradi koju bi oštećeni ostvario da nije došlo do povređivanja, te da se ta naknada dosuđuje u obliku mjesečne novčane rente ukoliko postoji negativna razlika između prihoda koje bi oštećeni ostvario i prihoda koje ostvaruje poslije smanjenja ili gubitka radne sposobnosti. Okružni sud je ukazao da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao visinu bruto, niti neto-zarade prije povređivanja, kao ni poslije povređivanja. Okružni sud je ukazao da je vještak poljoprivredne struke u svom nalazu i mišljenju, koji su sačinjeni na osnovu apelantove tvrdnje o proizvodnji krompira, kukuruza i pšenice na sedam hektara zemljišta, naveo koliko bi ukupno mogao iznositi apelantov prihod i neto-prihod po odbijanju troškova proizvodnje, te da je apelant sa 6.000,00 KM mogao da obradi sedam hektara zemljišta, plaćajući kompletnu radnu snagu i ne učestvujući u procesu proizvodnje. Okružni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da li je i na kojoj površini uzgajao navedene kulture, koliki prinos je ostvarivao godišnje, da li je sam obrađivao zemljište, da li je i u kojem obimu angažovao druga lica za rad na poslovima obrade zemljišta. Okružni sud je naveo da je apelant bio dužan da dokaže sve te činjenice kako bi se mogla utvrditi visina apelantove zarade prije i poslije povređivanja, te eventualna razlika u zaradi. Pri tome Okružni sud je naveo da nalaz vještaka poljoprivredne struke sadrži visinu mogućeg ostvarenog prihoda i troškove plaćanja trećih lica za obradu zemljišta, ali da taj nalaz sam po sebi nije dokaz da je apelant i ostvario toliki prihod i da je angažovao radnike tom prilikom.

11. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 71 0 P 033378 10 Rev od 25. januara 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori da nižestepeni sudovi nisu pravilno odmjerili visinu naknade za pretrpljeni fizički bol, pretrpljeni strah i duševni bol zbog naruženosti i umanjenja životne aktivnosti. Naime, Vrhovni sud je ukazao da nije moguće uspostaviti objektivna mjerila i kriterijume za odmjeravanje pravične naknade nematerijalne štete, te da se zbog toga odmjeravanje naknade za taj vid štete vrši, između ostalog, i primjenom standarda "pravične naknade" koji je prihvatila sudska praksa u primjeni odredaba člana 200 ZOO. Vrhovni sud je ukazao da sud, u slučajevima odmjeravanja naknade za sve zakonom priznate vidove nematerijalne štete, vrši individualizaciju svakog pojedinog slučaja vršeći poređenje sa odmjeravanjem naknade u drugim slučajevima, pri čemu ima u vidu lična svojstva oštećenog, okolnosti pod kojima je šteta nastala, prouzrokovane posljedice i druge parametre subjektivne i objektivne prirode koji su od uticaja na visinu naknade štete. Stoga, Vrhovni sud je naveo da u cijelosti prihvata kao pravilne razloge koje je drugostepeni sud dao u obrazloženju svoje odluke u pogledu ocjene okolnosti konkretnog slučaja koje su bile od uticaja na visinu naknade nematerijalne štete koja je dosuđena apelantu.

12. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori u pogledu odbijajućeg dijela odluka o naknadi štete zbog umanjenja životne aktivnosti u obliku novčane rente, kao i apelantova tvrdnja da je odluka suda u tom dijelu donesena protivno njegovom zahtjevu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se pravična naknada, koja se u smislu odredaba člana 200 ZOO dosuđuje za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, u pravilu dosuđuje u jednokratnom novčanom iznosu, jer takva naknada odgovara prirodi te vrste štete. Vrhovni sud je ukazao da je dosuđivanje te naknade u vidu rente izuzetak i da se vrlo rijetko dosuđivala u dosadašnjoj sudskoj praksi, iako je prema načelnom stavu zauzetom na zajedničkoj sjednici sudova 1981. godine moguće da se dosudi u vidu rente. Vrhovni sud je ukazao da naknada nematerijalne štete, na zahtjev oštećenog, može biti dosuđena u obliku rente samo kada prema okolnostima datog slučaja predstavlja odgovarajuću satisfakciju. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud na opširan, jasan i prihvatljiv način, koji u svemu podržava i taj sud, obrazložio zašto smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o takvom slučaju, te da su stoga neosnovani apelantovi revizioni navodi izneseni u tom pravcu.

13. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant, prema utvrđenom činjeničnom stanju, u predmetnom štetnom događaju zadobio povrede koje su prouzrokovale smanjenje njegove radne sposobnosti za 50%. Vrhovni sud je ukazao na to, da bi apelant, u smislu odredaba čl. 195, 155 i 189 stav 3 ZOO, ostvario pravo na naknadu štete na ime izgubljene koristi koja se ogleda u izgubljenoj zaradi koju bi ostvario obrađujući poljoprivredno imanje, morao je dokazati za koliko je njegova zarada umanjena zbog smanjenja radne sposobnosti. Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku apelant nije dokazao kolika je bila njegova zarada prije povređivanja, niti kolika je zarada bila poslije povređivanja, a samim tim ni razliku između tih zarada koja bi predstavljala izmaklu korist. Naime, Vrhovni sud je naveo da postoji samo apelantova tvrdnja da je prije povređivanja njegov godišnji neto-prihod iznosio 36.000,00 KM, a nakon povređivanja 10.000,00 KM, te da tu razliku nije izračunao ni vještak poljoprivredne struke. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud, pravilnom primjenom odredaba čl. 7, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu, te da je u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, koje prihvata i taj sud. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, obrazlažući svoje odluke u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete zbog nekorišćenja vozila uništenog u saobraćajnoj nesreći, dali dovoljne i valjane razloge, koje kao pravilne prihvata i taj sud. Pri tome Vrhovni sud je naveo da okolnost da je vještak mašinske struke u svom nalazu naveo da visina izgubljene "kalkulativne zarade" zbog nekorišćenja teretnog vozila za 30 dana nakon nezgode iznosi 2.380,73 KM nije mogla ishoditi drugačiju odluku. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza ne proizilazi da je apelant obavljao djelatnost auto-prevoznika i da je na taj način ostvarivao zaradu, tako da za njega nije ni mogla nastupiti šteta te vrste.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant navodi da su odluke redovnih sudova u dijelu u kojem je odlučeno o visini naknade nematerijalne štete paušalne, proizvoljne i nedokazane, budući da su, po apelantovom mišljenju, redovni sudovi trebali navesti konkretne slučajeve koji se mogu uporediti sa njegovim slučajem. Takođe, apelant navodi da su redovni sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev kojim je tražio naknadu štete zbog nekorišćenja teretnog vozila i da je obrazloženje redovnih sudova u tom pogledu neprihvatljivo, pogotovo što je vještak mašinske struke u svom nalazu utvrdio visinu štete po tom osnovu. Apelant dalje navodi da je u saobraćajnoj nesreći pretrpio brojne i po život opasne povrede, da je postao nesposoban da sebi obezbjeđuje egzistenciju, te da mu stoga pripada renta po dva osnova – po osnovu umanjenja životne aktivnosti i po osnovu gubitka zarade. U vezi s tim, apelant navodi da se u njegovom slučaju radi o teškom invaliditetu koji mu ne dozvoljava da se aktivno bavi poljoprivredom, što mu je bilo glavno i jedino zanimanje, te da će umanjenje njegove životne aktivnosti sasvim izvjesno trajati do kraja života. Stoga, apelant smatra da su se u njegovom slučaju ispunili svi uslovi da mu nematerijalna šteta po tom osnovu bude dosuđena u vidu mjesečne rente, kako je postavljenim tužbenim zahtjevom i tražio, a ne kao jednokratan iznos naknade. Apelant navodi da je, suprotno zaključku Okružnog suda i Vrhovnog suda, u toku postupka dokazao da nije sposoban da obavlja poljoprivredne poslove, da je dokazao kolika je bila njegova zarada prije povređivanja, te da iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke proizilazi da je apelantov gubitak zarade minimalno 6.000,00 KM godišnje (jer ako bi angažovao druga lica da obavljaju umjesto njega poljoprivredne poslove, to bi ga koštalo 6.000,00 KM). Konačno, apelant navodi da redovni sudovi u Republici Srpskoj nisu utvrdili kriterijume na osnovu kojih bi se određivala visina nematerijalne štete u svakom pojedinom slučaju, a da bez unaprijed utvrđenih kriterijuma nije moguće odrediti pravičnu naknadu, niti izbjeći diskriminaciju u tom pogledu.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke tog suda. Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, te da je taj sud iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku, izjašnjavajući se i o pitanjima koja kao sporna apelant ponovo postavlja. Shodno izloženom, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke. Okružni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Osnovni sud je naveo da su činjenični navodi predmetne apelacije u potpunosti neosnovani, te stoga predlaže da se apelacija odbije.

18. Drugotuženi je naveo da su Okružni sud i Vrhovni sud u svojim odlukama dali jasne razloge kojima su se rukovodili prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete u smislu odredaba člana 200 ZOO, te detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog zahtjeva kojim je tražio rentu po osnovu umanjene životne aktivnosti i po osnovu gubitka zarade. Drugotuženi je naveo da je isplatio apelantu dosuđeni jednokratni iznos na ime nematerijalne štete po osnovu umanjenja životne aktivnosti, te da je apelant za taj vid štete u cijelosti namiren. Drugotuženi predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugog fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 178. stav 1.

(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivo krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

Član 189. st. 1. i 3.

(1) Oštećenik ima pravo na kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem Član 195.

(1) Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

(2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razbijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao i naknadu za tu štetu.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 941. stav 1.

(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze.

20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 033378 10 Rev od 25. januara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 5. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav . Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, na tri instance, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kojima su se rukovodili prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete koja apelantu pripada na ime pretrpljenog fizičkog bola, pretrpljenog straha i naruženosti, tako da Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega apelantu ne pripada pravo na naknadu štete zbog nekorišćenja teretnog vozila, o čemu se posebno detaljno izjasnio Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u tom pogledu.

30. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom usvojen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio isplatu mjesečnih novčanih iznosa na ime rente zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime izgubljene zarade. Međutim, Ustavni sud zapaža da je drugostepenom presudom, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, preinačena prvostepena presuda u tom dijelu tako što je obavezan drugotuženi da apelantu, umjesto rente zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 12.000,00 KM, dok je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio naknadu izgubljene zarade. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su drugostepeni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da se naknada nematerijalne štete u pravilu dosuđuje u jednokratnom novčanom iznosu, dok se u vidu rente može dosuditi izuzetno, to jest kod izuzetno teških slučajeva tjelesnog oštećenja sa izuzetno teškim posljedicama shodno odredbama člana 200 ZOO. Pri tome Ustavni sud smatra da su drugostepeni sud i Vrhovni sud, zaključujući da za apelanta, prema okolnostima datog slučaja, jednokratna novčana naknada predstavlja odgovarajuću satisfakciju, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge kojima su se rukovodili pri izvođenju takvog zaključka u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud zapaža da su drugostepeni sud i Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe čl. 7, 123 i 126 ZPP, zaključili da apelant (kao tužilac) u predmetnom postupku nije dokazao visinu zarade prije i poslije povređivanja, a samim tim ni razliku između tih zarada koja bi predstavljala izmaklu korist u smislu odredaba člana 195 u vezi sa odredbama čl. 155 i 189 stav 3 ZOO, slijedom čega su i odlučili kao u dispozitivu svojih odluka. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP i ZOO sa odlučenjem drugostepenog suda i Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.

31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

33. Apelant smatra da je diskriminisan što je suprotno garancijama iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na to da apelant nije ponudio odgovarajuće argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema diskriminacije apelanta iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer ne postoji ništa što bi ukazalo da je u predmetnom postupku apelant diskriminisan.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1294/12 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio