Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1331/12 („Potkozarje“ a.d. Gradiška)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1331/12

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1331/12, rješavajući apelaciju „Potkozarja“ a.d. Gradiška, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Potkozarja“ a.d.

Gradiška izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 009807 11 Pž od 25. januara 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Potkozarje“ a.d. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnio je 9. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 009807 12 Rev od 22. marta 2012. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 009807 11 Pž od 25. januara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg suda i ZZ „Gradiška“ (u daljnjem tekstu: tužilac), kao suprotne strane u postupku, zatraženo je 9. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Viši sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku koji je istekao, samo je dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju presude apelantu, dok je tužilac dostavio odgovor 14. jula 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Okružni privredni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 57 0 Ps 009807 07 Ps od 30. avgusta 2011. godine kojom je (u stavu 1 izreke presude) odbio tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu preda poslovni prostor sa karakteristikama i na katastarskoj čestici preciziranoj u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), slobodan od stvari i lica, u roku od 15 dana. Stavom 2 izreke presude utvrđeno je da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Stavom 3 izreke presude odbačen je zbog nenadležnosti dio protivtužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio upis prava svojine u svoju korist sa dijelom 1/1 u javnu evidenciju prava svojine na nekretninama. Stavom 4 izreke presude odbijen je prijedlog tužioca za određivanje mjere obezbjeđenja i tužilac je obavezan da apelantu na ime troškova postupka naknadi iznos od 6.852,92 KM, a preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka je odbijen.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo da je prvobitno u predmetnoj pravnoj stvari tužba podnesena 2001. godine i da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev tužioca, a drugostepeni sud odlukom broj Pž-72/04 od 12. septembra 2006. godine po apelantovoj žalbi preinačio presudu i odbio tužbeni zahtjev tužioca sa obrazloženjem da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da odluka o preuzimanju poslovnih jedinica iz 1975. godine, na osnovu koje je apelant ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora, nije valjan pravni osnov za sticanje prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru a tužilac nije dokazao da je pravo korišćenja stekao na zakonit način. Nadalje je navedeno da je tužilac 17. oktobra 2006. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka, iznoseći nove dokaze, i to zk. izvod kojim dokazuje da je pravo na nekretninama stekao zakonito. Okružni sud je dozvolio ponavljanje postupka, smatrajući ga osnovanim, jer bi za tužioca bila donesena povoljnija odluka da je mogao upotrijebiti dokaze o svojini u toku postupka. Nadalje, Okružni sud je, prije svega, ukazao da je tužilac podnio tužbu radi predaje u posjed poslovnog prostora u koji je apelant, prema navodima tužioca, ušao nezakonito, te je svoju svojinu dokazivao zk. izvodom, odnosno činjenicom da je vlasnik cijele zgrade u kojoj se nalazi i sporni poslovni prostor. Apelant (tuženi-protivtužilac) je podnio protivtužbu protiv tužioca radi utvrđenja da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji drži od 1975. godine u svom posjedu u koji je ušao na osnovu odluke o preuzimanju predmetnog prostora (od 18. juna 1975. godine) i koji je ušao u apelantovu imovinu prilikom privatizacije. Sud je, dakle, utvrdio da je među parničnim strankama sporna osnovanost tužbenog zahtjeva tužioca zbog toga što je apelant isticao da je stekao pravo svojine pravnim osnovom po osnovu održaja i zbog toga što je tužilac izgubio pravo da traži povrat, kao i da nije dokazao da je vlasnik. Sud je istakao da je sporna osnovanost apelantovogprotivtužbenog zahtjeva, jer je tužilac naveo da je apelant nezakonito ušao u posjed čiji je on vlasnik, kao i cijele zgrade u kojoj se prostor nalazi, pa smatra da ima jači osnov.

7. Nakon sprovedenog dokaznog postupka, kod utvrđenih činjenica koje nisu među parničnim strankama sporne, sud je utvrdio da je poslovni prostor u sudskom registru upisan kao apelantovaposlovna jedinica a što je u skladu sa odlukom o preuzimanju od 18. juna 1975. godine, a koja je uslijedila nakon odluka Radničkog savjeta OOUR-a „Potkozarje“, te je apelant vršio adaptaciju (1981. godine), kao i da je ova imovina obuhvaćena u postupku privatizacije apelanta. Nadalje, sud je smatrao da su neosnovani navodi tužioca (protivtuženog) da je apelantov posjedbez pravnog osnova zbog toga što je u vrijeme podnošenja odluke o preuzimanju prodavnice bio na snazi Zakon o udruženom radu (u daljnjem tekstu: ZUR) kojim je regulisan način prelaska društvenog sredstva iz jednog u drugo društveno lice (čl. 246 i 250 ZUR-a). Okružni sud je utvrdio da su stranke u spornom periodu poslovale u okviru AIPK „Bosanska Krajina“ i da su strane bile osnovne organizacije udruženog rada, da je svaka za sebe imala pravnu samostalnost, odnosno subjektivitet, iako su bile udružene u složeniji oblik organizovanja.

8. Okolnost da u toku postupka nije pročitan samoupravni sporazum, prema mišljenju suda, ne umanjuje značaj odluke o preuzimanju poslovnog prostora, čija je suština potvrđena svim sprovedenim dokazima (materijalnim i saslušanjem svjedoka), kao i činjenicom da tužilac do 2001. godine (kada je podnio tužbu) nije isticao zahtjev za vraćanje poslovnog prostora. Na ovakav zaključak upućuje i činjenica da je sporni poslovni prostor upisan kao poslovna jedinica tužioca u registarskom ulošku Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (broj 489-29-28 iz upisnika Fi:1290/73), koji je izvršen u skladu sa čl. 1 i 2 Uredbe o upisima u sudski registar organizacija udruženog rada, a koji tužilac, takođe, nije osporavao. Isto potvrđuju i ROJ obrasci iz 1984, 1994, 1996, 1999. i 2001. godine iz kojih je vidljivo da se kod Republičkog zavoda za statistiku SRBiH, a zatim i RS, prema razvrstavanju organizacionih jedinica u sastavu AIPK RO „Potkozarje“, kao poslovna jedinica pojavljuje predmetni poslovni prostor. Isto je zaključeno i čitanjem obrasca P1- programa privatizacije kod apelanta kojim je utvrđeno da je kao imovina tuženog unesen i predmetni poslovni prostor, koji je apelant vodio u poslovnim knjigama kao osnovno sredstvo.

9. Nadalje, sud je istakao da apelant nije osporio da je tužilac vlasnik zgrade u kojoj se nalazi poslovni prostor, ali je istakao da je on vlasnik poslovnog prostora. Sud se s tim u vezi pozvao na odredbu člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima kojim je propisano da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, kao i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom. Nadalje, Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima propisano je da se ovim zakonom uređuju uslovi i postupak za predaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Imajući u vidu cilj privatizacije, a to je da se državni kapital prenese u svojinu fizičkih i pravnih lica kroz kupovinu državnog kapitala, na koji način kupac stiče svojinu na akcijama, a samim tim i svojinu, odnosno susvojinu na preduzeću, proces privatizacije je istovremeno i proces sticanja svojine na nekom preduzeću, koje podrazumijeva i svojinu na imovini tog preduzeća, pa tako i nekretninama. Dakle, sud je zaključio da se svojina stiče na osnovu Zakona o privatizaciji državnog kapitala. Kod činjenice da je apelant privatizovan i da je sporni poslovni prostor obuhvaćen postupkom privatizacije državnog kapitala kod apelanta, kao njegova imovina (što nije sporno i proizilazi iz sprovedenih dokaza) sud je zaključio da je apelant postao vlasnik imovine – spornog poslovnog prostora, te je stekao pravo svojine u skladu sa članom 20 stav 2 Zakona o svojinskopravnim odnosima.

10. Dalje, sud je istakao da je apelant dokazao da je kroz postupak privatizacije stekao pravo svojine pa sud nije prihvatio da je tužilac na osnovu zk. izvoda kojeg je prezentovao, a iz kojeg proizilazi da je vlasnik zemljišta i poslovne zgrade dokazao svoje jače pravo u odnosu na apelanta. Ovo zbog toga što je upis u zk. izvodu tužilac izdejstvovao tek 2006. godine, odnosno 2008. godine, nakon sprovedenog postupka privatizacije kod apelanta. Osim toga, tužilac nije dokazao po kom osnovu je stekao pravo svojine na poslovnom prostoru koji je u apelantovom posjedu od 1975. godine po valjanom pravnom osnovu, pa sud nije prihvatio zk. izvod, pozivajući se na oborivu zakonsku pretpostavku da je upisano lice i vlasnik nekretnine.

11. Dakle, imajući u vidu da je apelant dokazao da je stekao pravo svojine na poslovnom prostoru, a tužilac nije dokazao da ima jači pravni osnov za predaju u posjed, sud je odbio zahtjev tužioca za predaju u posjed i zbog toga što nije dokazano da su ispunjeni uslovi iz člana 37 Zakona o svojinskopravnim odnosima, a usvojio dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je stekao pravo svojine na poslovnom prostoru u skladu sa odredbom člana 20 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.

12. Okružni sud je odbio apelantov zahtjev da se utvrdi da je poslovni prostor stekao održajem, jer Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima u članu 29 propisuje da se na stvari u društvenoj svojini ne može steći svojina održajem. Takođe, sud je odbio apelantov prigovor da je tužilac prekludiran u odnosu na zahtjev da traži vraćanje poslovnog prostora, jer ovo pravo nije koristio u roku od pet, odnosno 10 godina (u skladu sa članom 268 ZUR-a), jer su se ovom odredbom mogli koristiti privatni vlasnici čija je imovina prešla u društvena preduzeća bez pravnog osnova. Nakon sprovedenog vještačenja sud je utvrdio da poslovni prostor u okviru zgrade može funkcionisati kao zasebna cjelina zbog čega je podoban da se uknjiži, ali za čiji je upis nadležna Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove, te je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva (za upis prava svojine u javnu evidenciju) odbacio zbog nenadležnosti. Takođe, sud je odbio mjeru obezbjeđenja koju je tražio tužilac, nalazeći da nisu ispunjeni kumulativni uslovi određeni članom 269 Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP) za izdavanje mjere obezbjeđenja.

13. Odlučujući o žalbi tužioca, Viši sud donio je Presudu broj 57 0 Ps 009807 11 Pž od 25. januara 2012. godine kojom je žalbu tužioca djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužioca (stav 1 izreke), u dijelu u kojem je sud utvrdio da je apelant vlasnik poslovnog prostora (stav 2 izreke presude) i u dijelu u kojem je tužilac obavezan na plaćanje troškova postupka, pa je presudio na način da je obavezao apelanta da tužiocu preda u posjed predmetni poslovni prostor u Novoj Topoli, slobodan od stvari i lica, i da mu plati troškove parničnog postupka u iznosu od 150,00 KM, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik poslovnog prostora u Novoj Topoli, kao i da se obaveže tužilac da mu naknadi troškove postupka. U preostalom dijelu žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

14. U obrazloženju presude sud je utvrdio tužbene zahtjeve tužioca i apelanta (iz protivtužbe), te je ponovio zaključak prvostepenog suda. Nadalje, sud je naveo da je žalba osnovana, te je istakao da je tužilac podnio vlasničku tužbu od koje se apelant branio prigovorom da on ima svojinu na stvari koja je predmet tužbenog zahtjeva, te je Viši sud ocijenio posredno izvedene dokaze pred prvostepenim sudom u vidu pismenih isprava. Tako je čitanjem odluke o preuzimanju poslovne jedinice – prodavnice od 18. juna 1975. godine, registarskog uloška Privrednog suda u Banjoj Luci, izvoda iz programa privatizacije i ROJ obrasca iz 1984, 1994, 1996, 1999. i 2011. godine Viši sud naveo da se ne može zaključiti da je apelant stekao pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru. Ovo stoga što niti jedan od dokaza na koje se pozvao apelant ne predstavlja odluku državnog organa pa time niti dokaz da je apelant stekao pravo na osnovu člana 20 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima koji propisuje da se pravo svojine stiče odlukom državnog organa na način i pod uslovima propisanim zakonom. U konkretnom slučaju tužilac je zk. izvodom nesumnjivo dokazao da je vlasnik privredne zgrade koja se nalazi na identifikovanoj k.č. u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor koji je predmet spora. Viši sud je istakao da u vlasničkom listu B navedenog zk. izvoda jasno piše da je tužilac i upisan kao vlasnik sa dijelom 1/1 pod rednim brojem 4. U istom B vlasničkom listu pod rednim brojem 3 stoji zabilješka o odbijenom apelantovom zahtjevu za upis prava svojine na spornim nekretninama po rješenju od 26. decembra 2006. godine. Slijedom navedenog, a kako je nesporno među parničnim strankama da apelant ima faktičku vlast na stvari, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan, zbog čega je donio odluku (stav 2 izreke presude) na osnovu odredbi člana 37 st. 1 i 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Apelant nije dokazao da je vlasnik poslovne prostorije zbog čega je sud odbio njegov tužbeni zahtjev.

15. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio žalbu koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 57 0 Ps 009807 12 Rev od 22. marta 2012. godine odbacio kao nedozvoljenu (zbog vrijednosti spora).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno člana 20 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Apelant ističe da je u posjedu spornog prostora od 1975. godine, da je članom 266 Zakona o udruženom radu propisano da stvar može postati društveno sredstvo u društveno-pravnom licu na osnovu samoupravnog sporazuma, a diobni bilans parničnih stranaka ima karakter samoupravnog sporazuma o razgraničavanju sredstava a time i osnov za prelazak svojine na poslovnom prostoru. Apelant se pozvao i na odredbu člana 268 Zakona o udruženom radu kojom je propisan rok potreban da neko sredstvo postane društvena svojina nekog drugog pravnog lica koja je prešla u njegovu imovinu bez osnova. Apelant ističe da je poslovni prostor uveden u njegov početni bilans prilikom privatizacije. Osim toga, apelant osporava i upis poslovnog prostora u zemljišne knjige, odnosno apelant ističe da nije isključeno da u okviru zgrade koja je u svojini tužioca postoji svojina drugog lica - koje je etažirano, kao i da je sud pogrešno ocijenio karakter odluke zemljišnoknjižne kancelarije, jer je smatrao da je to odluka o pravu svojine.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Viši sud je samo dostavio dostavnicu o uručenju presude apelantu.

18. Tužilac je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantovi navodineosnovani i da je sud pravilno primijenio materijalno pravo.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Sticanje prava svojine Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Zaštita prava svojine Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarjeva.

20. Zakon o udruženom radu ( “Službeni glasnik SFRJ”broj 57/73) u osnovnoj verziji zakona u relevantnom dijelu glasi:

Član 266.

Stvar, novčana sredstva i materijalno pravo mogu postati društveno sredstvo u društvenom pravnom licu na osnovu samoupravnog sporazuma, ugovora ili drugog pravnog posla, a u slučajevima predviđenim ustavom i na osnovu odluke državnog organa ili po sili zakona.

Član 268. stav 1.

Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo njeno vraćanje može se zahtjevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godine.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 o Ps 009807 12 Rev revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Višeg suda broj 57 0 Ps 009807 11 Pž od 25. januara 2012. godine. Stoga će Ustavni sud kao konačnu odluku razmatrati odluku Višeg suda, te ispitati apelacione navode u vezi sa njom. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. februara 2012. godine a apelacija je podnesena 9. aprila 2012. godine (putem pošte, jer je posljednji dan roka od 60 dana bila nedjelja, 8. april), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

28. Prije svega, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je tužilac tražio predaju u posjed poslovnog objekta za koji je apelant (protivtužbom) tražio utvrđivanje prava svojine, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa su u konkretnom slučaju primjenjivi član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

29. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je Viši sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo, konkretno član 20 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i nije primijenio odredbe ZUR-a, kao i da nije ocijenio da je poslovni prostor bio predmet privatizacije.

30. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

32. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev jer je iz utvrđenih činjenica, materijalnih dokaza i saslušanjem svjedoka utvrdio da je sporni poslovni prostor upisan kao poslovna jedinica tužioca u registarskom ulošku Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci, što potvrđuju i ROJ obrasci, kao i da se apelant prema njemu odnosio kao svom, unio ga u poslovne knjige, kao i u imovinu prilikom privatizacije. Prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Nadalje, pozivajući se na odredbe Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, sud je zaključio da se svojina stiče na osnovu Zakona o privatizaciji državnog kapitala. Kako je apelant privatizovan a poslovni prostor je obuhvaćen programom privatizacije apelanta kao njegova imovina, prema mišljenju prvostepenog suda, stekao je pravo svojine. Pri tome činjenicu upisa tužioca u zemljišne knjige sud je ocijenio kao oborivu zakonsku pretpostavku, te nije prihvatio zk. izvod kao apsolutni dokaz svojine. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Viši sud, polazeći od postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i utvrđenja prvostepenog suda, zaključio da je žalba tužioca osnovana, te je preinačio prvostepenu presudu na način da je apelanta obavezao da preda u posjed poslovni prostor tužiocu i odbio njegov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je vlasnik poslovnog prostora. Ovo zbog toga što je tužilac podnio vlasničku tužbu od koje se apelant branio materijalnim prigovorom da on ima pravo svojine. Pri tome čitanjem istih materijalnih dokaza (koje je sproveo prvostepeni sud – odluka o preuzimanju poslovnog prostora, ROJ obrasci, registarski uložak Okružnog suda) Viši sud je zaključio da niti jedan od apelantovih dokazane predstavlja odluku državnog organa, pa stoga, po zaključku tog suda, apelant nije mogao steći pravo svojine na poslovnom prostoru u skladu sa članom 20 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koji propisuje da se pravo svojine stiče odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom. Nadalje, Viši sud je zaključio da iz zk. izvoda nesumnjivo proizilazi da je tužilac vlasnik zgrade u kojoj se nalazi i poslovni prostor, kao i da je u zk. izvodu konstatovano da je apelantov zahtjev za upis prava svojine odbijen. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Viši sud, suprotno navodima iz apelacije, jasno naveo zbog čega nije usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev, odnosno zbog čega je smatrao da je osnovan tužbeni zahtjev tužioca koji je upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelant u apelaciji poziva na činjenicu da je diobni bilans izjednačen sa samoupravnim sporazumom, kao i da je poslovni prostor u apelantovom posjedu od 1975. godine zbog čega smatra da je prešao u apelantovu svojinuna osnovu odredbe člana 266 ZUR-a. Apelant je isticao da je tužilac izgubio pravo na sudsku zaštitu u skladu sa članom 268. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je već prvostepeni sud, iako je usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev, jasno naveo da se odredba člana 268 ZUR-a ne odnosi na slučaj prelaska imovine između pravnog lica i društvenih pravnih lica, te je apelantovo pozivanje na nju neosnovano. Takođe, apelantovo pozivanje na član 286 Zakona o udruženom radu i pozivanje na samoupravni sporazum, a u smislu utvrđivanja da je on izjednačen sa diobnim bilansom, bespredmetno je jer iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je sud izvršio uvid u diobni bilans, ali je apelantovo pravo „gradio“ na odluci o preuzimanju poslovnog prostora (iz 1975. godine). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je i Viši sud na osnovu člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima odbio apelantov tužbeni zahtjev , kao što je prvostepeni sud usvojio zahtjev na osnovu istog člana, kao i na osnovu istih sprovedenih dokaza. Međutim, prema mišljenju drugostepenog suda, niti jedan dokaz koji je apelant izveo ne predstavlja odluku državnog organa, pa time ni da je apelant stekao pravo svojine u skladu sa članom 20 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Drugostepeni sud je na drugačiji način od prvostepenog suda ocijenio i zk. izvod iz kojeg je nesporno utvrdio da je tužilac vlasnik zgrade i poslovnog prostora. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da Viši sud nije ocjenjivao „karakter odluke zemljišnoknjižne kancelarije“, već samo konstatovao u vlasničkom listu zabilježbu o odbijenom apelantovom zahtjevu za upis prava svojine na spornoj nekretnini po rješenju preciziranom u obrazloženju presude. Zbog navedenog, suprotno apelantovim navodima da se radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud primjećuje da je Viši sud za svoju odluku dao jasne i odlučne razloge uz primjenu materijalnog prava koji se ni u jednom pogledu ne doimaju proizvoljnim.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je za svoje odlučenje Viši sud dao jasne razloge koje se ne doimaju proizvoljnim uz pozivanje na konkretnu zakonsku odredbu.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1331/12 („Potkozarje“ a.d. Gradiška) | Sudska praksa | Aktio