Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2857/12 (S. S.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Suvlasništvo
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Bračna stečevina
- Građanski postupak
- Legitiman cilj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2857/12
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2857/12, rješavajući apelaciju Suada Sultanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Suada Sultanića izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001101 10 Rev od 10. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001199 od 29. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2405/03 od 23. februara 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Suad Sultanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 30. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 001101 10 Rev od 10. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001199 od 29. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2405/03 od 23. februara 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Amele Sultanić, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 15. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. maja 2015. godine, a Amela Sultanić nije dostavila odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud u Sarajevu donio je Presudu broj P-2405/03 od 23. februara 2007. godine kojom je utvrdio da bračnu stečevinu Amele Sultanić i apelanta na jednake dijelove predstavlja stan u Sarajevu, bliže opisan u presudi, kao i dio zajedničkih prostorija i uređaja koji pripadaju stanu i zgradi kao cjelini, te zemljište ispod zgrade, sve upisano u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda - Odsjek KPU pod preciziranim brojem, te je, dosljedno tome, apelant dužan priznati tužiteljici pravo vlasništva sa dijelom ½ na predmetnom stanu i trpjeti da se tužiteljica upiše kao suvlasnik na predmetnom stanu sa dijelom ½ (stav 1. presude). Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu čine motorna vozila navedena u presudi, te da se apelant obaveže da joj na ime suvlasničkog dijela isplati određeni iznos naveden u presudi (stav 2. presude). Također, protivtužba u ovoj pravnoj stvari je povučena i apelant obavezan da apelantici plati troškove postupka (st. 3. i 4. presude).
6. Nakon provedenog dokaznog postupka, u obrazloženju presude Općinski sud se u odnosu na predmetni stan pozvao na odredbe čl. 251. i 252. Porodičnog zakona kojim je propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Općinski sud je u postupku utvrdio da je predugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stana u privatnom vlasništvu zaključen 26. februara 2001. godine, da je glavni ugovor o udruživanju sredstava zaključen 19. maja 2005. godine, a da je brak parničnih stranaka pravosnažno razveden 26. maja 2003. godine. Nadalje, u toku postupka je utvrđeno da je po predugovoru uplaćen određeni iznos (39.132,00 KM), i to 20. decembra 2001. godine, dok je preostali dio od 24.352,30 KM uplaćen nakon zaključenja glavnog ugovora (2005. godine). Općinski sud je zaključio da je predugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje predmetnog stana zaključen još u vrijeme trajanja braka, a također i plaćeno više od polovine novčanih sredstava za izgradnju stana. Dalje, iako je pravo nadogradnje konstituirano u apelantovu korist, koji je zaključio predugovor i glavni ugovor, sud je zaključio da se radi o nadograđenom dijelu zgrade koji predstavlja zajedničko vlasništvo bračnih drugova stečeno zajedničkim radom u bračnoj zajednici. Prema mišljenju Općinskog suda, radi se o pravu nadogradnje koje je stečeno u vrijeme trajanja braka, pa je nebitno kada je zaključen glavni ugovor na osnovu kojeg je izvršen upis prava vlasništva. Također, sud je zaključio da je irelevantno ko je i kada izvršio uplatu preostalog iznosa za izgradnju stana i te činjenice mogu biti utjecati samo na buduće obligacionopravne zahtjeve stranaka, a ne na rješenje ove pravne stvari.
7. Rješavajući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio presudu kojom je apelantovu žalbu djelomično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u stavu 1. na način da je suvlasnički dio tužiteljice na predmetnom stanu 1/3, dok je u ostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. U neosporenom dijelu (st. 2. i 3) presuda je ostala neizmijenjena.
8. Kantonalni sud je naveo, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, da je prvostepeni sud pravilno zaključio da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu stranaka u smislu člana 251. Porodičnog zakona, jer je pretežan dio sredstava za finansiranje izgradnje spornog stana uplaćen tokom trajanja bračne zajednice. Zbog toga, tužiteljici i pripada pravo na izgrađenom stanu, odnosno da u odnosu na apelanta ostvaruje zahtjev za utvrđivanje suvlasničkog dijela, dakle, zahtjev je imovinskopravnog, a ne obligacionopravnog karaktera. Kantonalni sud je dalje naveo da ne može prihvatiti navod žalbe da je uvjet za stjecanje vlasništva glavni ugovor koji je zaključio apelant, i to dvije godine nakon razvoda braka. Kantonalni sud je naveo da se glavni ugovor ne može posmatrati odvojeno od predugovora, što je prvostepeni sud pravilno ocijenio. Dalje, Kantonalni sud je istakao da, iako je radnje zaključenja ugovora (i predugovora), kao i upisa prava vlasništva obavio apelant, to nije pravno relevantno i nije mogao pribaviti pravo vlasništva samo za sebe, jer je pretežan dio sredstva uplaćen u vrijeme trajanja bračne zajednice.
9. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je žalba osnovana u dijelu u kojem je prvostepeni sud primijenio odredbu člana 252. stav 1. Porodičnog zakona, kada je zaključio da su stranke u jednakim dijelovima suvlasnici na bračnoj stečevini-predmetnom stanu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u situaciji kada apelant osporava tužiteljici pravo vlasništva, ne može se prihvatiti zakonska pretpostavka iz citiranog člana o jednakim dijelovima partnera na zajedničkoj imovini. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant, nakon razvoda braka, sam uplatio iznos od 24.352,30KM, što nije sporno i što povećava apelantov suvlasnički dio, pa suvlasnički dio tužiteljice ne može biti jednak apelantovom. Dakle, u odnosu na visinu suvlasničkih dijelova, žalba je uvažena, a u ostalom dijelu koji je pobijan žalbom Kantonalni sud nije ustanovio nepravilnosti, pa je prvostepenu presudu potvrdio.
10. Vrhovni sud, rješavajući po reviziji tužiteljice protiv drugostepene presude, donio je presudu kojom je reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, ukratko naveo zaključke nižestepenih sudova, te utvrdio da oba nižestepena suda jednako zaključuju da je stan zajednička imovina stranaka s tim što je Kantonalni sud utvrdio da je suvlasnički dio tužiteljice 1/3. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud je zanemario odredbe čl. 251. stav 1. i 252. stav 1. Porodičnog zakona koji se primjenjuje od 28. decembra 2005. godine. Vrhovni sud je citirao odredbe člana 251. stav 1. Porodičnog zakona koje definiraju bračnu stečevinu kao imovinu koju su supružnici stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihode iz te imovine. Odredba člana 252. stav 2. Porodičnog zakona propisuje da je bračna imovina suvlasništvo supruga sa dijelovima ½, ali da bračni drugovi mogu ugovorom odrediti i drugačije. U konkretnom slučaju kod utvrđenja oba niža suda da je predmetni stan bračna stečevina, drugostepeni sud je pogrešno primijenio odredbu člana 252. stav 1. Porodičnog zakona kada je utvrdio suvlasnički dio tužiteljice sa dijelom 1/3, jer iz formulacije citirane zakonske odredbe proizlazi da su udjeli jednaki i da iznose ½. Vrhovni sud je istakao da, kada su stranke u toku trajanja braka izvršile nadogradnju stana i zajedničkim sredstvima isplatile pretežan dio ugovorene cijene izvršenih radova na dogradnji stana, onda taj stan predstavlja bračnu stečevinu. Okolnost da je apelant nakon razvoda braka sam vlastitim sredstvima isplatio preostali dio ugovorene cijene ne može rezultirati povećanjem njegovog suvlasničkog udjela, već on stječe pravo na obligacionopravni zahtjev prema bračnom drugu da mu naknadi odgovarajući dio uplaćenih sredstava.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je na utvrđeno činjenično stanje (da je brak razveden 2003. godine i da je nakon toga apelant zaključio glavni ugovor i uplatio „u cijelosti“ stan i uknjižio se kao vlasnik na predmetnom stanu) pogrešno primijenjena odredba čl. 251. i 252. Porodičnog zakona, te je utvrđeno da je stan bračna stečevina sa dijelom tužiteljice 1/2. Apelant navodi da je, u skladu sa članom 38. Zakona o vlasničkim odnosima, te čl. 2. i 5. Zakona o zemljišnim knjigama, pravo vlasništva stekao sa 28. septembrom 2006. godine, kada je brak bio razveden.
b) Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju odluke dao razloge za svoje odlučenje, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nisu povrijeđena apelantova prava.
V. Relevantni propisi
14. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05,41/05 i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
1. Bračna stečevina i posebna imovina Član 250.
Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.
a)Bračna stečevina Član 251.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
c) Posebna imovina Član 254.
(1) Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.
(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. Da li apelant ima imovinu?
21. Preduvjet za razmatranje apelantovih navoda o povredi prava na imovinu je utvrđivanje da li je apelant imao «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u više navrata naveo da koncept «imovine» u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nedvosmisleno nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao «imovinska prava» i na taj način kao «imovina» u smislu ove odredbe (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999 - II, strana 96, tačka 54). Također, pojam «imovina» uključuje i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnositelj tužbe može obrazložiti da ima bar «legitimno očekivanje» da će oni biti realizirani (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27, Pressos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, Serija A broj 332, str. 19-24).
23. U konkretnom predmetu apelant je odlukama redovnih sudova obavezan da tužiteljici prizna da je predmetni stan, koji se u zemljišnim knjigama vodi kao apelantovo vlasništvo, bračna stečevina i suvlasništvo sa ½ na stanu, pa je nesporno da takav stan predstavlja apelantovu imovinu. Da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu?
24. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je osporenim presudama došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
25. Evropski sud smatra da pravo na imovinu «u biti, garantira pravo na imovinu» i «sadrži tri različita pravila». Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, Serija A broj 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se poduzmu adekvatne mjere, negativno utječu na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo. Zbog toga se mora odrediti «da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca» (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 69).
26. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda, Sunday Times od 26. aprila 1979, Serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67. i 68).
27. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju odlukama redovnih sudova kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice protiv apelanta, odnosno utvrđeno da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta i da apelant mora priznati da ½ predmetnog stana pripada tužiteljici nesporno predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu. Stoga će Ustavni sud razmotriti konkretni slučaj u smislu općeg pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zakonitost miješanja
28. Ustavni sud treba da utvrdi: a) Da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) Da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i c) Da li je lišavanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
29. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u konkretnom slučaju bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim sudom (što nije promijenjeno ni pred žalbenim niti revizijskim sudom) utvrđeno da je predmetni stan stečen tako što je predugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stana u privatnom vlasništvu zaključen 26. februara 2001. godine i da je po tom predugovoru uplaćen iznos od 39.132,00 KM 20. decembra 2001. godine, tj. u vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i apelanta, a da je brak između apelanta i tužiteljice pravosnažno razveden 26. maja 2003. godine. Zatim, da je glavni ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnog stana zaključen 19. maja 2005. godine i da njime apelant kao udružilac sredstava udružuje kod investitora ukupan novčani iznos od 63.484,30 KM radi izgradnje predmetnog stana, da je u članu 4. ugovora konstatirano da je apelant 20. decembra 2001. godine uplatio iznos od 39.132,00 KM, dok će iznos od 24.352,30 KM platiti u dvije jednake mjesečne rate u iznosu od po 12.176,15 KM, i to do 31. maja 2005. godine, odnosno do 30. juna 2005. godine, a da je u članu 5. ugovora konstatirano da je predaja stana apelantu izvršena nakon tehničkog prijema objekta i, konačno, da je u članu 7. ugovora ugovoreno konstituiranje založnog prava na predmetnom stanu u korist investitora u iznosu od 24.352,30 KM radi osiguranja sredstava koje je uložio investitor u gradnju predmetnog stana.
30. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je usvojio stav (koji je i na višim instancama ostao isti) da predmetni stan u cjelini predstavlja bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice. Ovakav stav Općinski sud je obrazložio činjenicom da je predugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje predmetnog stana zaključen još u vrijeme trajanja braka, a također i plaćeno više od polovine novčanih sredstava za izgradnju stana, pa stoga predstavlja zajedničko vlasništvo bračnih drugova stečeno zajedničkim radom u bračnoj zajednici, pri čemu je irelevantno kada je zaključen glavni ugovor na osnovu kojeg je izvršen upis prava vlasništva u apelantovu korist, te ko je i kada izvršio uplatu preostalog iznosa za izgradnju stana i da ove činjenice mogu utjecati samo na buduće obligacionopravne zahtjeve apelanta i tužiteljice, a ne na rješenje ove pravne stvari. Ustavni sud zapaža da je žalbeni sud, usvajajući djelimično apelantovu žalbu, prvostepenu presudu djelimično preinačio na način da je suvlasnički dio tužiteljice smanjio na 1/3 i apelantu dosudio 2/3, obrazlažući da je prvostepeni sud pravilno zaključio da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu stranaka u smislu člana 251. Porodičnog zakona, jer je pretežan dio sredstava za finansiranje izgradnje spornog stana uplaćen tokom trajanja bračne zajednice, a glavni ugovor se ne može posmatrati odvojeno od predugovora, kako je i prvostepeni sud pravilno ocijenio. Međutim, da žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 252. stav 1. Porodičnog zakona, kada je zaključio da su stranke u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini - predmetnom stanu, jer u situaciji kada apelant spori tužiteljici suvlasništvo na izgrađenom stanu, ne može se prihvatiti zakonska pretpostavka iz citiranog člana o jednakim suvlasničkim dijelovima bračnih partnera na zajedničkoj imovini, budući da iz provedenih dokaza i rezultata raspravljanja proizlazi da je apelant poslije predugovora i razvoda braka sa tužiteljicom svojim posebnim sredstvima izvršio uplatu preostalog dijela sredstava u iznosu od 24.352,30 KM, čime je uvećao svoj suvlasnički dio, pa suvlasnički dio tužiteljice ne može biti jednak suvlasničkom dijelu apelanta, nego njen suvlasnički dio iznosi 1/3, a apelantov 2/3. Konačno, revizijski sud je, uvažavajući reviziju tužiteljice, preinačavajući drugostepenu presudu i potvrđujući prvostepenu presudu, istakao da je novi Porodični zakon (koji se primjenjuje od 28. decembra 2005. godine) napustio ranija pravila da je bračna imovina zajednička nepodijeljena imovina u kojoj svaki supružnik može tražiti da se utvrde udjeli prema doprinosu supružnika u stjecanju te zajedničke imovine i da odredba „člana 252. stav. 2.“ novog Porodičnog zakona propisuje da je bračna imovina suvlasništvo supružnika sa dijelovima od po ½, ali da supružnici mogu bračnim ugovorom odrediti i drugačije.
31. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je istakao da kod okolnosti da oba nižestepena suda utvrđuju da je predmetni stan bračna stečevina stranaka, te dodao stav prema kojem, kada su stranke u toku trajanja braka izvršile nadogradnju stana i zajedničkim sredstvima isplatile pretežan dio ugovorene cijene izvršenih radova radi nadogradnje stana, onda taj stan predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Okolnost da je jedan bračni partner nakon razvoda braka (prestanka bračne zajednice) sam vlastitim sredstvima isplatio preostali dio ugovorene cijene ne može rezultirati povećanjem vrijednosti njegovog suvlasničkog udjela, već on stječe samo pravo na obligacionopravni zahtjev prema drugom bračnom partneru da mu ovaj naknadi odgovarajući dio naknadno uplaćenih sredstava.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ponovo podsjeća da je, prema praksi organa Konvencije i samog Ustavnog suda, prvi i neophodan uvjet miješanja u pravo na imovinu da to miješanje bude propisano zakonom. Relevantni zakon koji su redovni sudovi bili dužni primijeniti i koji su primijenili jeste Porodični zakon, koji u članu 250. propisuje da „bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu“. Ustavni sud smatra važnim na ovome mjestu citirati odredbu stava (1) člana 251. Porodičnog zakona, prema kojoj: „Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine“. Dakle, samo imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice (kao i prihodi iz te imovine, što u konkretnom slučaju nije relevantno) čini bračnu stečevinu.
33. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance usvojili stav da je, pored onoga što je stečeno radom za vrijeme trajanja bračne zajednice između apelanta i tužiteljice, tj. udjela u predmetnom stanu koji je plaćen za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, bračna stečevina i ono što je apelant stekao plativši ostatak cijene predmetnog stana nakon više od dvije godine od pravosnažno okončanog razvoda braka sa tužiteljicom. Takav svoj stav redovni sudovi su obrazložili navodom da je predugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje predmetnog stana zaključen još u vrijeme trajanja braka i da je u isto vrijeme plaćeno više od polovine novčanih sredstava za izgradnju stana. Ustavni sud zapaža da je činjenica da iznos od 39.132,00 KM zaista predstavlja više od polovine vrijednosti stana s obzirom na to da je apelant nakon razvoda braka platio preostali iznos od 24.352,30 KM, i to uz uspostavu založnog prava na predmetnom stanu, izvan vremena trajanja bračne zajednice. Dakle, činjenica je da je u toku trajanja bračne zajednice plaćeno više od polovine vrijednosti predmetnog stana. Međutim, žalbeni i revizijski sud ističu kako je plaćen pretežan dio cijene predmetnog stana u toku trajanja bračne zajednice. Bez namjere da raspravlja o terminu „pretežno“, kojem nikakvu pažnju nisu poklonili ni redovni sudovi koji su ovaj termin koristili u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da je cjelishodno podsjetiti da je ukupna cijena predmetnog stana 63.484,30 KM, od čega je u toku trajanja bračne zajednice između apelanta i tužiteljice plaćeno 39.132,00 KM, odnosno oko 61,5% vrijednosti stana, dok iznos od 24.352,30 KM ili oko 38,5% vrijednosti stana nije plaćen u toku trajanja bračne zajednice. Ovakav omjer (61,50% : 38,50%), po mišljenju Ustavnog suda, teško bi se mogao smatrati pretežnim, zapravo, uopće se ne bi mogao smatrati pretežnim, već samo natpolovičnim. Isto tako se čini upitnim stav redovnih sudova da je irelevantno za bračnu stečevinu „ko je i kada izvršio uplatu preostalog iznosa za izgradnju stana“, jer se bez apelantove uplate iznosa od 24.352,30 KM, odnosno preostalih 38,50% vrijednosti predmetnog stana moglo dogoditi da i iznos koji je uplaćen u toku trajanja bračne zajednice apelanta i tužiteljice postane sporan i upitan, a time i predmetni stan, pogotovo što je apelant morao dvije godine nakon razvoda braka prihvatiti založno pravo na predmetnom stanu dok ne isplati preostali iznos od 24.352,30 KM, pa bi se moglo postaviti pitanje da li bi predmetni stan ostao u apelantovom vlasništvu a time i sam njegov dio postati bračnom stečevinom apelanta i tužiteljice.
34. Prije daljnje analize Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati na stav koji je iznio u svojim brojnim odlukama, kao i na stav Evropskog suda - da je svaki predmet slučaj za sebe, te da se prilikom analize i ispitivanja predmeta ocjenjuju okolnosti konkretnog slučaju u svojoj ukupnosti. Tako će, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ispitati da li postoji povreda prava na imovinu na način na koji ukazuje apelant.
35. U tom svjetlu Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u tumačenju i primjeni odredbe stava (1) člana 251. Porodičnog zakona koristili termine poput „plaćen više od polovine“, „pretežan dio“, te da nije relevantno za bračnu stečevinu „ko i kada je platio preostali dio cijene“, koji ne proizlaze iz same odredbe stava (1) člana 251. Porodičnog zakona. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučivao samo o reviziji tužiteljice, a ne i apelanta, jer on nije osporavao drugostepenu presudu, iz čega proizlazi da je apelant prestao da osporava primjenu prava redovnih sudova kada je riječ o utvrđivanju samog predmeta bračne stečevine, te da je apelant prihvatio zaključak redovnih sudova (prvostepenog i drugostepenog suda) da predmetni stan u cjelini predstavlja bračnu stečevinu. Budući da apelant, dakle, nije pred Vrhovnim sudom postavio pitanje navodne proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno stava (1) člana 251. Porodičnog zakona, on takvo pitanje ne može postaviti ni pred Ustavnim sudom. Stoga se Ustavni sud, i pored upitnih stavova redovnih sudova u obrazloženju osporenih presuda iz kojih razloga predmetni stan u cijelosti predstavlja bračnu stečevinu apelanta i njegove bivše supruge, neće upuštati u razmatranje pitanja da li se predmetni stan u svojoj ukupnosti može smatrati bračnom stečevinom apelanta i tužiteljice i zaključuje da apelant nalazi povredu prava na imovinu zbog načina na koji su redovni sudovi utvrđivali udio u predmetnom stanu kao bračnoj stečevini apelanta i tužiteljice.
36. Kada je riječ o primjeni materijalnog prava, konkretno stava (1) člana 252. Porodičnog zakona, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu nakon što je, odlučujući o reviziji tužiteljice, Vrhovni sud izmijenio drugostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o udjelima u vlasništvu na predmetnom stanu i utvrdio suvlasnički dio tužiteljice i apelanta na stanu u dijelu od po ½, preinačujući drugostepenu presudu u tom dijelu kojim je bilo odlučeno da je suvlasnički dio tužiteljice 1/3, a apelanta 2/3 na predmetnom stanu. U tom smislu, imajući u vidu standarde koje su uspostavili Evropski i Ustavni sud u vezi sa pitanjem „zakonitog“ miješanja, Ustavni sud primjećuje da je u konačnici Vrhovni sud, polazeći od utvrđenja oba nižestepena suda da je stan u svojoj cjelini bračna stečevina apelanta i tužiteljice, te imajući u vidu odredbe Porodičnog zakona kojima je propisano da je bračna imovina suvlasništvo supružnika sa dijelovima od po ½ ukoliko ugovorom između bračnih partnera nije određeno drukčije, utvrdio suvlasnički dio tužiteljice i apelanta od po ½ na predmetnom stanu. Iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda jasno proizlazi da je taj sud primijenio odredbe stava (1) člana 252. Porodičnog zakona na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim, jer je njime propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije u suprotnosti sa principima i zahtjevima u okviru člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prema kojima odluka mora biti zasnovana na relevantnim domaćim propisima iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito.
Da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu?
38. U odgovoru na pitanje da li je lišavanje apelanta njegove imovine u skladu sa javnim interesom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da s tim ciljem ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, Serija A broj 6, stav 5).
39. U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava nalaze se i norme koje određuju šta se smatra bračnom imovinom i na koji način bračni partneri takvom imovinom raspolažu, odnosno kako se ta imovina dijeli u slučaju razvoda braka. To pitanje treba biti efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa su zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ustavni sud podsjeća da je ovo pitanje jasno i nedvosmisleno regulirano odredbama Porodičnog zakona i da je namjera zakonodavca prilikom donošenja navedenog zakona bila da spriječi potrebu da bivši bračni partneri pred sudovima dokazuju svoj udio u stjecanju bračne imovine koja razvodom postaje bračna stečevina i da je zakonska pretpostavka da su oni tu imovinu stekli jednakim udjelima izuzev ako su ugovorom dogovorili drukčije, što pruža zaštitu od svih vrsta zloupotreba, a što nesporno, u smislu standarda prava na imovinu, predstavlja legitiman cilj.
Da li je lišavanje imovine apelanta bilo proporcionalno?
40. U odgovoru na pitanje da li je lišavanje imovine apelanta bilo proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici odlučio da se već utvrđena bračna stečevina dijeli na jednake dijelove, tj. apelantu i tužiteljici sa po ½, pozivajući se pri tome na odredbu stava (1) člana 252. Porodičnog zakona. Navedenu odredbu Porodičnog zakona i način na koji je tu odredbu primijenio Vrhovni sud Ustavni sud nikako ne smatra neproporcionalnim. Naime, navedenom i drugim relevantnim odredbama konačno se osiguralo da bračni partneri budu posmatrani ravnopravno i prilikom razvoda braka kada je riječ o utvrđivanju njihove bračne stečevine, čime su se spriječile situacije da nezaposleni bračni partner ili bračni partner koji manje zarađuje bude smatran partnerom koji je manje doprinio u stjecanju bračne stečevine, pri čemu su se često zanemarivali, prije svega, odgoj djece, održavanje domaćinstva i sl., a, s druge strane, ostavljena je mogućnost bračnim partnerima da bračnim ugovorom drukčije urede svoje odnose u vezi sa bračnom stečevinom.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da na apelanta nije stavljen preveliki teret, odnosno da je miješanje u apelantovu imovinu, osim što je bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, i proporcionalno u odnosu na pravo na apelantovu imovinu.
41. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u njegovo pravo na imovinu bilo u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama i standardima koje propisuje Evropska konvencija i kada takvim miješanjem na apelanta nije stavljen preveliki teret.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman