Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2387/12 (O. K.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2387/12
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2387/12, rješavajući apelaciju Obrada Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Obrada Kovačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 010922 11 Rev od 10. aprila 2012. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 010922 10 Gž od 23. marta 2011.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Obrad Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 010922 11 Rev od 10. aprila 2012. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 010922 10 Gž od 23. marta 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Elektrodistribucije“ a.d. Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. marta 2015. godine, a tuženi 31. marta 2015. godine. Okružni sud i Osnovni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je tužbom od 16. novembra 2006. godine pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi naknade štete.
6. Osnovni sud je Presudom broj 089-1-P-06-000-726 od 24. marta 2008. godine u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da tuženi s njegovog zemljišta, čije su bliže oznake navedene u izreci presude, ukloni niskonaponske i visokonaponske stubove ili da mu na ime pričinjene štete isplati iznos od 64.500,00 KM.
7. Okružni sud je Rješenjem broj 014-0-Gž-08-000 250 od 4. februara 2009. godine apelantovu žalbu usvojio, prvostepenu presudu od 24. marta 2008. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.
8. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 89 1 P 010922 06 P od 18. novembra 2009. godine kojom je naloženo tuženom da sa apelantovog zemljišta ukloni postavljene visokonaponske i niskonaponske kablove, stubnu trafostanicu, šest niskonaponskih i visokonaponskih stubova, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, uz troškove parničnog postupka. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu pričinjene štete je odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog vještačenja apelant opredijelio svoj tužbeni zahtjev na način da tuženi ukloni kablove i stubove ili da mu na ime pričinjene štete isplati određeni novčani iznos. Tuženi je osporio postavljeni tužbeni zahtjev negirajući da je za apelanta nastala šteta jer su električni vodovi preko apelantovog imanja postavljeni po važećim propisima i standardima. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan i da apelant kao vlasnik i posjednik zemljišta ima osnovano pravo da od tuženog zahtijeva uklanjanje visokonaponske i niskonaponske mreže postavljene na njegovom zemljištu, prema odredbi člana 156. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je zatim naveo sadržaj odredbe člana 156. stav 1. ZOO-a kojom je propisano da svako može zahtijevati od drugog da ukloni izvor opasnosti od koje prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica. U stavu 3. iste zakonske odredbe propisano je da ukoliko šteta nastane u obavljanju općekorisne djelatnosti za koju je dobivena dozvola nadležnog organa, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice. Imajući u vidu nalaz vještaka elektroenergetske struke iz kog proizlazi da je apelantovo zemljište (parcela) ispresijecana niskonaponskom i visokonaponskom mrežom, Osnovni sud je ocijenio da postoji opravdanost da se tuženom naloži izmještanje kablova i stubova sa apelantove parcele, kako bi se otklonio izvor opasnosti od kojih prijeti znatnija šteta. Osnovni sud je pojasnio da je, bez obzira na odredbu člana 156. stav 3. ZOO-a kojom je regulirana šteta nastala u obavljanju općekorisne djelatnosti za koju je dobivena dozvola nadležnog organa, u konkretnom slučaju ocijenjeno da se radi o opasnoj stvari koja može ugroziti živote ljudi i imovine, i da je stoga taj dio tužbenog zahtjeva osnovan. S obzirom na to da je usvojen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uklanjanje električnih kablova i stubova sa apelantovog zemljišta, Osnovni sud je ocijenio da nije potrebno posebno obrazlagati odbijajući dio tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete, smatrajući da bi to bilo neophodno samo u situaciji da je prvi apelantov zahtjev odbijen.
9. Okružni sud je Presudom broj 89 1010922 10 Gž od 23. marta 2011. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu od 18. novembra 2009. godine preinačio u dosuđujućem dijelu i dijelu odluke o troškovima postupka na način što je apelantu odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženom naloži da sa njegovog zemljišta ukloni visokonaponsku i niskonaponsku mrežu i stubove. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti stav iz prvostepene presude prema kojem je osnovan apelantov zahtjev za uklanjanje visokonaponske i niskonaponske mreže i stubova sa njegovog zemljišta. S tim u vezi, Okružni sud je naveo sadržaj odredbe člana 156. ZOO-a i posebno naglasio da je stavom 3. ove odredbe propisano da ako šteta nastane u obavljanju općekorisne djelatnosti za koju je dobivena dozvola nadležnog organa, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, nije sporno da je tuženi na apelantovoj parceli postavio električne stubove i mrežu, kao i da su ti objekti sagrađeni 1974. i 1999. godine. Okružni sud je zatim naveo sadržaj relevantnih odredbi Zakona o elektroprivredi koji je bio na snazi u vrijeme izgradnje trafostanica i dalekovoda, a koje su sadržane i u Zakonu o električnoj energiji RS, kojima je propisano da se pod elektroenergetskim objektima podrazumijevaju uređaji, vodovi i postrojenja za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije koji čine jedinstveni tehničko-tehnološki sistem Republike Srpske. Imajući u vidu te relevantne odredbe, kao i činjenicu da se tuženi bavi općekorisnom djelatnošću, te nalaz i mišljenje vještaka iz kog proizlazi da je tuženi prilikom izgradnje spornih objekata (mreže i stubova) imao dozvolu nadležnog organa i da su objekti izgrađeni prema tada važećem Pravilniku o tehničkim normativima, apelant kao vlasnik zemljišta, prema mišljenju Okružnog suda, nije ovlašten tražiti njihovo uklanjanje, već samo naknadu štete uzrokovane izgradnjom dalekovoda (član 156. stav 3. ZOO-a). Iz navedenog proizlazi da je prvostepeni sud prilikom usvajanja tog dijela tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio odredbu člana 156. stav 1. ZOO-a. Okružni sud je također napomenuo da je apelant tražio i naknadu štete od tuženog u vidu umanjenja vrijednosti nekretnina na kojima su postavljeni električni stubovi i mreža, a prvostepeni sud je u vezi s tim proveo dokaz vještačenjem vještaka poljoprivredne struke. Međutim, prvostepeni sud je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio, a kako se u tom dijelu prvostepena presuda nije osporavala žalbom, to je presuda u odbijajućem dijelu za naknadu štete postala pravosnažna.
10. Odlučujući o reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 89 1 P 010922 11 Rev od 10. aprila 2012. godine apelantovu reviziju odbio, ocjenjujući da je drugostepena presuda pravilna i da revizionim navodima nije dovedena u pitanje. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja koje ne može biti predmet osporavanja i ocjenjivanja u revizionom postupku s obzirom na izričitu zabranu sadržanu u odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda prema kojem je apelant mogao ostvariti samo obligacionopravni zahtjev za naknadu štete koja prelazi normalne granice. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio sadržaj odredbe člana 156. stav 3. ZOO-a, prema kojoj svako može tražiti da mu se naknadi šteta koja je nastala kao posljedica izvođenja općekorisne djelatnosti za koju je dato odobrenje nadležnog organa. Pod štetom koja prelazi normalne granice podrazumijevaju se takve štetne posljedice koje premašuju okvire koji su uobičajeni i tolerantni u datoj sredini, a koje se prosuđuju u svakom pojedinom slučaju. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant prema citiranoj odredbi (član 156. stav 3. ZOO-
a) mogao ostvariti samo obligacionopravni zahtjev za naknadu štete. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelant pored zahtjeva za izmještanje kablova i stubova postavio zahtjev za naknadu štete, koji je prvostepenom presudom odbijen, a protiv čega nije izjavljivao žalbu, zbog čega drugostepeni sud nije mogao ocjenjivati pravilnost prvostepene odluke u odbijajućem dijelu. Osim toga, kako je dalje navedeno, na pravilnost osporavane odluke nije od utjecaja činjenica da prije izvođenja radova tuženog, koji su prvi put preduzeti još 1974. godine, apelantovo zemljište nije eksproprirano, jer to nije isključivalo njegovo pravo da zahtijeva naknadu štete. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant ukazuje na to da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je hronološki opisao tok postupka, te u vezi s osporenim odlukama Vrhovnog suda i Okružnog suda istakao da su pogrešne i paušalne zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, ukazao je na to da iz činjenica utvrđenih u postupku proizlazi da je tuženi bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije na njegovom zemljištu postavio (izgradio) elektroenergetske objekte, a ta činjenica ukazuje na to da tuženi prilikom izgradnje nije imao dozvolu nadležnog organa, te da se na konkretnu situaciju nije mogla primijeniti odredba člana 156. stav 3. ZOO-a. Smatra da su se u konkretnoj situaciji odredbe ZOO-a morale sagledati u kontekstu odredbi Zakona o eksproprijaciji, dakle u vezi s utvrđenjem općeg interesa i pravičnom naknadom. Međutim, osporene presude donesene su na njegovu štetu na način što su pogrešnom primjenom materijalnog prava izvedeni potpuno pogrešni zaključci. Očigledno je da su sudovi u konkretnoj situaciji dali prioritet javnom interesu pogrešno ga stavljajući ispred interesa pojedinca. Smatra da su osporene presude u direktnoj suprotnosti s principom neometanog uživanja imovine. Najzad, apelant, s obzirom na dužinu trajanja postupka, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i s tim u vezi na ime nematerijalne štete potražuje iznos od 10.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da je u presudi tog suda pravilno primijenjeno materijalno pravo jer apelant u postupku nije dokazivao da tuženi nije imao odobrenje nadležnih organa za izvođenje radova po projektima iz 1974. i 1999. godine.
13. Tuženi je istakao da je apelacija neosnovana i da apelant u postupku nije dokazivao nepostojanje dozvole nadležnih organa za izvođenje radova.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 240.
Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 156.
(1) Svako može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizilazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama.
(2) Sud će na zahtjev zainteresovanog lica narediti da se preduzmu odgovarajuće mjere za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja, ili da se otkloni izvor opasnosti, na trošak držaoca izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini.
(3) Ako šteta nastane u obavljanju opštekorisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice.
(4) Ali, i u tom slučaju se može zahtijevati preduzimanje društveno opravdanih mjera za sprečavanje nastupanja štete ili za njeno smanjenje.
VI.Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 1 P010922 11 Rev od 10. aprila 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2012. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
20. Apelant ukazuje na to da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
21. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nerješavanja predmeta u razumnom roku.
22. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
23. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama, odlučujući u granicama žalbenih i revizionih razloga, imajući u vidu relevantne odredbe procesne i materijalne prirode, iskazali stavove koji se ni u kom slučaju ne mogu ocijeniti proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud, imajući u vidu da je u prvostepenom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, kao i nespornu činjenicu da je tuženi na apelantovom zemljištu izveo općekorisne radove za koje je imao odobrenje nadležnog organa, zaključili da je apelant u konkretnom slučaju imao opravdan zahtjev da od tuženog traži naknadu štete koja je nastala kao posljedica izvođenja općekorisnih radova prema odredbi člana 156. stav 3. ZOO-a, ali ne i uklanjanje objekata koji su iz tih radova nastali. U vezi s tim, Vrhovni i Okružni sud u obrazloženjima svojih presuda jasno su istakli da je apelant pored zahtjeva za uklanjanje i izmještanje objekata tuženog sa svog zemljišta zatražio i naknadu štete, ali je prvostepenom presudom taj zahtjev odbijen. Kako apelant protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude kojim je odlučeno o naknadi štete nije izjavljivao žalbu, to drugostepeni sud u žalbenom postupku nije imao zakonsku mogućnost ispitivati pravilnost tog dijela prvostepene presude, koja je u međuvremenu postala i pravosnažna.
Što se tiče navoda apelacije kojima je ukazano na to da su se odredbe ZOO-a trebale dovesti u kontekst Zakona o eksproprijaciji, Ustavni sud zapaža da je isti prigovor apelant isticao u reviziji, a kojim povodom je Vrhovni sud, obrazlažući neosnovanost tog prigovora, istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi prvu radnju iz okvira svoje djelatnosti preduzeo 1974. godine i da činjenica što u konkretnom slučaju nije provedena eksproprijacija nije isključivala apelantovo pravo da zahtijeva naknadu štete. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da se u svojoj dosadašnjoj praksi bavio pitanjem de facto eksproprijacije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) s aspekta pasivne legitimacije, zastare potraživanja i primjene materijalnog prava u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije. Ustavni sud podsjeća na to da su u tom predmetu redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štetu zbog oduzimanja zemljišta radi izgradnje puta, nalazeći da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog JP „Putevi Republike Srpske“, te da je apelantu štetu dužna isplatiti Republika Srpska kao korisnik eksproprijacije jer nije provela postupak eksproprijacije. Također je raspravljano o materijalnopravnom prigovoru zastare potraživanja i redovni sudovi su zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Ustavni sud je, imajući u vidu da se pitanjem pasivne legitimacije tuženog JP „Putevi Republike Srpske“ već bavio u predmetima AP 4051/09 i AP 2061/10 (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u tom predmetu zaključio da je odlukama kojima je uvažen prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te slijedom toga odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, u pogledu zaključka redovnih sudova u navedenom predmetu da je prigovor zastare potraživanja osnovan, Ustavni sud je skrenuo pažnju na pravno shvatanje usaglašeno 30. januara 2014. godine na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojim je raspravljano o slučajevima izgradnje objekata od javnog interesa bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije, tzv. faktičke eksproprijacije. Ustavni sud je naglasio da je na spomenutim Panelima usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva, da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva i da je osnov tužbenog zahtjeva ustvari zahtjev za povrat vlasništva.
24. Dovodeći navedeno u kontekst predmetne apelacije, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o istim činjeničnim i pravnim osnovama kao u predmetu AP 2986/11. Naime, u konkretnom predmetu nije bila sporna pasivna legitimacija tuženog niti zastara potraživanja, već primjena materijalnog prava u kom kontekstu su redovni sudovi, imajući u vidu da prema članu 2. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i da je apelant tražio uklanjanje i izmještanje objekta (a ne naknadu štete), njegov tužbeni zahtjev odbili. Ustavni sud u vezi s tim primjećuje da je apelant alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom, pored izmještanja i uklanjanja objekta prvobitno tražio i naknadu štete (koja je bila ostvariva i moguća), ali u tom pravcu povodom odbijanja tog dijela tužbenog zahtjeva nije koristio pravne lijekove (žalbu), zbog čega odluku kojom je pravosnažno odbijen njegov zahtjev za naknadu štete u žalbenom i revizionom postupku nije bilo moguće ispitivati.
25. U takvim okolnostima, imajući u vidu da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženju svojih odluka naveli jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a i nemogućnosti primjene Zakona o eksproprijaciji u okviru tužbenog zahtjeva na način kako ga je apelant opredijelio, Ustavni sud smatra da nisu utemeljeni navodi apelacije kojima je ukazano na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da stoga u tom segmentu nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud prije svega zapaža da apelant nije jasno definirao u čemu se ogleda kršenje tog prava. Sumirajući parnični postupak, Ustavni sud zapaža da je odlučivanje o apelantovom zahtjevu iz tužbe od 16. novembra 2006. godine na tri sudske instance trajalo nešto više od pet godina (okončan u aprilu 2012. godine), pri čemu je doneseno ukupno pet sudskih odluka, od kojih četiri meritorne. Imajući u vidu trajanje postupka kao cjeline, Ustavni sud smatra da trajanje konkretnog parničnog postupka ne ukazuje na postojanje okolnosti iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da su redovni sudovi očigledno zanemarili i postupali suprotno obavezi da postupak okončaju bez odugovlačenja, pa proizlazi da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
27. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu tog prava apelant obrazlaže navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani. Ocjenjujući navedeno, kao i da u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, primjenom relevantnih odredbi ZOO-a i ZPP, odlučili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, pri čemu su o apelantovom zahtjevu meritorno odlučili na tri sudske instance u periodu nešto dužem od pet godina.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman