Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2668/12 (Z. B.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Šta se ne smatra domom
  • Aktivna legitimacija
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2668/12

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2668/12, rješavajući apelaciju Zorana Bojovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Bojovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 222594 11 Rev od 31. maja 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 009866 06 Gž od 9. juna 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-1217/03 od 30. juna 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Bojović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kog zastupa Enver Šehović, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 222594 11 Rev od 31. maja 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 009866 06 Gž od 9. juna 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1217/03 od 30. juna 2006. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tuženih DD „Šipad Komerc“ Sarajevo, Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo i Namika Džankovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 31. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 5. novembra 2014. godine, Opštinski sud 8. decembra 2014. godine, drugotuženi 7. novembra 2014. godine i trećetuženi 17. novembra 2014. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv tuženih radi poništenja rješenja i utvrđenja svojstva nosioca stanarskog prava, Opštinski sud je donio Presudu broj P- 1217/03 od 30. juna 2006. godine, potvrđena presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojom je u cjelini odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da mu na osnovu rješenja prvotuženog od 7. februara 1992. godine pripada pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u Sarajevu u ulici Tešanjska broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) sa pravom na otkup stana, kao i sva druga prava koja uživaju nosioci stanarskih prava (u daljnjem tekstu: NSP) koji su ta prava stekli prije 6. decembra 2000. godine. Takođe je odbijen zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništavo i bez pravne važnosti rješenje prvotuženog o dodjeli predmetnog stana trećetuženom od 4. aprila 1995. godine, da se utvrdi da je ništav ugovor o korišćenju stana zaključen 12. maja 1999. godine između drugotuženog i trećetuženog i ugovor o kupoprodaji stana zaključen 9. juna 1999. godine između prvotuženog i trećetuženog, na osnovu kog je predmetni stan u knjizi položenih ugovora upisan kao svojina trećetuženog i da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Opštinskog suda da se predmetni stan briše sa imena trećetuženog, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. Opštinski sud je, odlučujući u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, utvrdio činjenično stanje iz kog proizilazi da je apelantu prestao radni odnos kod prednika prvotuženog 6. jula 1992. godine, da mu je rješenjem prednika prvotuženog od 7. februara 1992. godine dodijeljen predmetni stan na korišćenje, da u vrijeme dodjele zgrada u kojoj se nalazi stan nije bila potpuno izgrađena niti je izvršen tehnički prijem zgrade i stanova u njoj, pa je nesporno da apelant nikada nije ušao u posjed stana niti ga je koristio. Tehnički prijem stanova zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan izvršen je tek 12. februara 1999. godine. Izvedenim dokazima je utvrđeno da je rješenjem prednika prvotuženog od 30. aprila 1992. godine isti (predmetni) stan dodijeljen drugom radniku Alojzu Skokoviću, a zatim rješenjem od 4. aprila 1995. godine trećetuženom, takođe kao radniku. Trećetuženi je zatim na osnovu pomenutog rješenja s drugotuženim zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana, a sa prvotuženim ugovor o kupoprodaji stana na kom je stečeno stanarsko pravo. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Opštinski sud je zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja i njegov zahtjev da mu u smislu člana Xe stav 4 Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova (u daljnjem tekstu: Odluka) pripada pravo iz tužbe. Pri tom je Opštinski sud imao u vidu nespornu činjenicu prema kojoj apelant u smislu odredbe člana 11 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOS) na predmetnom stanu nije stekao svojstvo NSP niti mu se to svojstvo na osnovu odredbi ZOS-a može utvrditi. Apelant nesporno nikada nije zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana, niti je ušao u posjed predmetnog stana, a osim toga isti stan je u aprilu 1992. godine ponovno dodijeljen drugom radniku. Na opisani način je, prema mišljenju Opštinskog suda, prestalo važiti rješenje o dodjeli stana po osnovu kog apelant smatra da mu pripada pravo iz tužbe. Na apelanta se, nasuprot tvrdnjama iz tužbe, ne može primijeniti odredba člana Xe stav 4 Odluke, jer ta odredba podrazumijeva da pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama ZOS-a pripada samo onim licima kojim je dodijeljen stan u izgradnji, pod uslovom da akt o dodjeli još egzistira, u skladu s odredbama ZOS-a. Takvim licima prema istoj zakonskoj odredbi pripada pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od zaključenja ugovora. Kako je predmetni stan dodijeljen apelantu 7. februara 1992. godine, a zatim je 30. aprila 1992. godine ponovno dodijeljen drugom zaposleniku (rješenja donio i potpisao isti direktor), te kako apelant u smislu člana 11 ZOS-a nije stekao svojstvo NSP, to se na apelanta ne može primijeniti navedena zakonska odredba Odluke. Apelant, prema mišljenju Opštinskog suda, nije aktivno legitimisan niti mu pripada zahtjev iz tužbe. Opštinski sud je, osvrćući se na apelantove tvrdnje u pogledu kršenja prava na dom i prava na imovinu koji su garantovani Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), istakao da su neosnovani, prije svega zbog nesporne činjenice da apelant nikada nije uselio niti je živio u predmetnom stanu, a da prava iz Evropske konvencije na koja je ukazao ne zahtijevaju postojanje pravne zaštite u takvim okolnostima, pa se predmetni stan ne može smatrati ni apelantovim domom a ni njegovom imovinom. Opštinski sud se prilikom takvog zaključka pozvao na stav Ustavnog suda BiH iz Odluke broj AP 563/04 od 30. novembra 2004. godine.

7. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 009866 06 Gž od 9. juna 2011. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u okviru žalbenih navoda i u granicama propisanim u odredbi člana 221 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud sproveo postupak i donio odluku a da pri tom nije povrijedio ni jednu odredbu ZPP koja bi uticala na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Kantonalni sud je, pojašnjavajući neosnovanost apelantovih tvrdnji u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ocjenjujući da su pravilni i zakoniti zaključci koji su iz činjeničnog stanja proizašli. Kantonalni sud se posebno osvrnuo na odredbu člana 11 ZOS-a i pravilan zaključak prvostepenog suda prema kom apelant na predmetnom stanu nije postao NSP, pa mu ne pripada pravo na naknadno zaključenje ugovora o korišćenju stana, niti pravo na otkup stana.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 222594 11 Rev od 31. maja 2012. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je suprotno apelantovom prigovoru drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora, pravilno primjenjujući odredbu člana 231 ZPP. S tim u vezi je navedeno da obrazloženje drugostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su drugostepenom sudu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, pri čemu ti razlozi, suprotno revizionim prigovorima, nisu ni neodređeni, ni nejasni a ni paušalni. Drugostepeni sud je osnovano u razlozima svoje odluke ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom člana 8 ZPP i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za konkretan spor. Stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama prvostepeni sud je opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, pa ne stoji apelantova tvrdnja o arbitrarnoj i proizvoljnoj ocjeni dokaza. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da nije ostvaren ni revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, nakon čega su rezimirana relevantna činjenična utvrđenja koja su suprotna apelantovom pravnom rezonovanju. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi osnovano izveli pravni zaključak da je prvotuženi, nakon što je apelantu kod njega prestao radni odnos, naknadnim raspolaganjem predmetnim stanom i njegovom konačnom dodjelom na korišćenje trećetuženom stavio van snage akt o dodjeli stana na korišćenje apelantu od 7. februara 1992. godine. Kako je akt o dodjeli stana na korišćenje apelantu stavljen van snage, a radi se upravo o aktu po osnovu kog apelant smatra da mu pripada pravo iz tužbe, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su izveli zaključak o nedostatku apelantove aktivne legitimacije i tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju je došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa, što je za posljedicu imalo kršenje njegovih prava na koja je apelacijom ukazao. Smatra da sudovi nisu ocijenili izvedene dokaze na način koji je propisan odredbom člana 8 ZPP, što je imalo za posljedicu da se donesu nezakonite i nepravilne odluke. Ističe da je jedan od elemenata prava na pravično suđenje pravo na obrazloženu odluku što podrazumijeva obavezu suda da navede jasne, dovoljne i razumljive razloge na kojima je odluka zasnovana, što u konkretnom slučaju nedostaje. Smatra da mu upravo iz izvedenih dokaza pripada pravo koje je u tužbi zahtijevao jer je njemu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva 7. februara 1992. godine rješenjem dodijeljen predmetni stan, a činjenica da je kasnije (30. aprila 1992. godine) isti stan dodijeljen drugom radniku ne znači istovremeno da je njegovo rješenje o dodjeli stavljeno van snage. S tim u vezi, ukazuje na to da je prvotuženi nezakonito raspolagao sa stanom jer ga prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nije mogao dodijeliti drugom licu, a osim toga novo rješenje o dodjeli nije pravno valjano jer stanarska prava ili ugovori zaključeni između 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaju da važe. Ni jedan sud u osporavanim presudama nije naveo zbog čega nije primijenjen taj propis. Takođe je pogrešan zaključak sudova prema kom je danom prestanka njegovog radnog odnosa kod prvotuženog prestalo da važi rješenje o dodjeli stana. Takođe ukazuje na nespornu činjenicu da mu je dodijeljen stan koji je bio u izgradnji iz kog razloga u njega nije uselio, a kako je tehnički prijem zgrade bio u februaru 1999. godine, smatra da je tad stekao pravni osnov da na osnovu rješenja prvotuženog zahtijeva zaključenje ugovora o korišćenju stana i pravo na otkup stana. Smatra da njegovo pravo iz tužbe nije vezano za sticanje stanarskog prava, zaključenje ugovora o korišćenju stana i ulazak u posjed stana, budući da mu je dodijeljen stan u izgradnji. S tim u vezi ukazuje na neophodnost primjene odredbi Odluke iz kojih proizilazi da zahtjev za zaključenje ugovora o korišćenju stana i otkup stana nije uslovljena činjenicom da li je lice kom je stan dodijeljen u radnom odnosu kod davaoca stana na korišćenje ili nije. Stoga smatra da u konkretnoj situaciji nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 11 ZOS-a kojom su propisani uslovi sticanja stanarskog prava u redovnim okolnostima. Predložio je da se osporene presude ukinu.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao niti je primjena prava u revizionoj presudi proizvoljna.

12. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora, a koji se ponavljaju i u apelaciji, da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama pri čemu ti razlozi nisu neodređeni, paušalni i nejasni niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Kantonalni sud smatra da su navodi iz apelacije potpuno neosnovani i da je kao takvu treba odbiti.

13. Opštinski sud smatra neosnovanim navode apelacije jer je postupak sproveden prema pravilima ZPP, a odluka donesena primjenom relevantnih odredbi materijalnog prava uz poštovanje prava zagarantovanih Evropskom konvencijom.

14. Drugotuženi smatra da iz navoda apelacije proizilazi da apelantovi navodi očigledno nisu osnovani niti se mogu uvažiti sa stanovišta prava koja su mu navodno povrijeđena. Revizioni sud je u svojoj presudi detaljno obrazložio razloge zbog kojih apelantova prava nisu ni uskraćena ni povrijeđena.

15. Trećetuženi smatra da je apelacija u potpunosti neosnovana jer apelant nikada nije uselio u predmetni stan, nije stekao stanarsko pravo, pa mu predmetni stan ne može predstavljati dom ni imovinu. Svi navodi i činjenice izneseni u apelaciji su nepotpuni i paušalni jer je iz nespornih činjenica utvrđeno da akt o dodjeli stana apelantu nije pravno valjan, pa prema tome apelantu ne pripadaju zahtjevi iz tužbe. Redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje sa razlozima zašto u konkretnoj situaciji nisu primjenljive odredbe Zakona o prestanku primjene za koje samo apelant smatra da su primjenljive, kao i razloge zbog čega je bilo neophodno utvrditi ispunjene uslova koje propisuje odredba člana 11 ZOS-a. Što se tiče prava na pravično suđenje, smatra da je apelantu, kao i svim stranama u postupku, bilo omogućeno da iznosi sve dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje sudskih odluka, pa su apelantovi navodi neosnovani. Takođe su neosnovani navodi kojima je ukazano na pravo na dom i imovinu jer je nesporno da apelant nikada nije uselio u predmetni stan pa se on ne može smatrati njegovim domom. Osim toga, iz izjave koju je dao pred sudom proizilazi da više od 20 godina sa porodicom živi u Beogradu gdje je i zaposlen. S obzirom na to da na predmetnom stanu nema konstituisano stanarsko pravo, odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva ne predstavlja lišavanje apelanta njegove postojeće imovine odnosno ne postoji kršenje prava na imovinu.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 2. stav 1.

Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljnjem tekstu: stanarsko pravo). Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan pravni osnov za useljenje u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavljaju punovažan osnov za useljenja u stan. Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

18. U Odluci o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 32/02) relevantne odredbe glase:

Xe Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenule postupak prenosa stanarskog prava po odredbama Zakona o stambenim odnosima a do toga dana nije doneseno prvostepeno rješenje ili je rješenje bilo poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, imaju pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana kada im je pravosnažnom odlukom utvrđeno stanarsko pravo.

Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog suda pokrenule postupak radi sticanja stanarskog prava imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana koji im je vlasnik dodijelio u postupku izvršenja sudske odluke i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora o korišćenju stana.

Osobe čije je pravo kupovine stana onemogućeno nedefiniranom međuentitetskom linijom, imaju pravo na kupovinu stana po odredbama zakona, a zahtjev za kupovinu stana podnose u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove odluke.

Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 222594 11 Rev od 31. maja 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 15. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant osporava presude redovnih sudova ukazujući na to da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

24. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se radi o postupku u kom je apelant tražio utvrđenje da mu pripada pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana i pravo na otkup stana, tako da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenljiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

25. Ustavni sud primjećuje da se suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te tvrdnju da Kantonalni sud nije obrazložio sve apelantove žalbene navode, te da je stoga i konačna odluka suda proizvoljna.

26. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

28. U kontekstu odlučenja osporenih presuda, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud odlučujući u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva utvrdio da je apelantu predmetni stan dodijeljen u februaru 1992. godine, da apelant nikada nije ušao u posjed predmetnog stana i da je prvotuženi, naknadnim raspolaganjem stanom (30. aprila 1992. godine i 4. aprila 1995. godine) i njegovom konačnom dodjelom na korišćenje trećetuženom, stavio van snage akt o dodjeli stana apelantu. Pri tome su redovni sudovi na sva tri nivoa izveli zaključak o nedostatku apelantove aktivne legitimacije i njegov tužbeni zahtjev odbili jer je utvrđeno da ne egzistira akt o dodjeli predmetnog stana apelantu, navodeći pri tom jasne i nedvosmislene razloge za takav zaključak. Osvrćući se na apelantove navode iz tužbe, žalbe i revizije koji se tiču primjene odredaba Odluke (o privremenom uređivanju prodaje stanova), redovni sudovi su jasno naveli da je navedena Odluka, konkretno odredba člana Xe stav 4 neprimjenljiva u konkretnom slučaju jer je primjena Odluke vezana za odredbe ZOS-a, a u konkretnoj situaciji apelant prema odredbi člana 11 ZOS-a na predmetnom stanu nije stekao svojstvo NSP niti je to pravo na osnovu ostalih odredbi ZOS-a bilo moguće utvrditi. S tim u vezi, redovni sudovi su naveli da odredba člana Xe stav 4 Odluke podrazumijeva da pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama ZOS-a pripada samo onim licima kojim je dodijeljen stan u izgradnji, pod uslovom da akt o dodjeli još egzistira, u skladu sa odredbama ZOS-a i da takvim licima prema istoj zakonskoj odredbi pripada pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od zaključenja ugovora. Iz navedenog proizilazi da se činjenice na strani apelanta prije svega tiču akta o dodjeli stana a ne valjanosti ugovora o korišćenju stana, na što je apelant u apelaciji ukazao, smatrajući da je trebalo da se primijene odredbe Zakona o prestanku primjene kojima je propisano da prestaju važiti ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u konkretnim okolnostima navedene odredbe mogu eventualno imati uticaj na prava trećetuženog kao korisnika predmetnog stana, a ne na prava apelanta koji je svoj zahtjev zasnovao na aktu o dodjeli stana na korišćenje koji je stavljen van snage. Navedena odredba člana Xe stav 4 Odluke daje mogućnost licima kojima je dodijeljen stan u izgradnji (za koji nije izvršen tehnički prijem) i koji zbog te činjenice nisu imali priliku zaključiti ugovor o korišćenju stana da zaključe ugovor u skladu s odredbama ZOS-a i da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora o korišćenju stana.

Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te je, u zavisnosti od konkretne situacije, praksa u pogledu rješavanja „naizgled“ sličnih predmeta različita (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2275/10 i AP 1781/11 od 24. i 25. septembra 2014. godine, AP 3102/09 i AP 5595/10 od 12. februara 2014. godine, dostupne na internet-adresi www.ustavnisud.ba). U svim navedenim predmetima je problematizovana odredba člana Xe stav 4 Odluke, dakle prava koja proizilaze iz rješenja o dodjeli stana u izgradnji (za koji nije izvršen tehnički prijem) i utvrđena povreda prava na pravično suđenje. U predmetu AP 2275/10 apelanti su lica kojima je stan (koji je imao status stana u izgradnji) dodijeljen nakon ratnih dešavanja u koji su uselili i otkupili ga, a osporenim odlukama su ta rješenja poništena i naloženo iseljenje jer je u upravnom postupku koji se vodio povodom zahtjeva za povraćaj stana utvrđeno da tužiteljki (suprotna strana u postupku pred Ustavnim sudom koji su pokrenuli apelanti) pripada pravo na povraćaj i otkup stana, budući da je utvrđeno da je tužiteljka nesporno nositeljka stanarskog prava na stanu (u izgradnji) čiji je povraćaj tražila. U predmetu AP 1781/11 apelanti su nakon akta o dodjeli zaključili ugovor o korišćenju stana dok je u predmetu AP 5595/10 apelant nakon rješenja o dodjeli stana 1991. godine bio u posjedu stana sve do 1996. godine, kada ga je zbog poslijeratnih dešavanja na Ilidži napustio. Dakle, zajedničko za sve navedene predmete jeste da se radi o licima kojima je dodijeljen stan u izgradnji, da im je priznato svojstvo nosilaca stanarskog prava (AP 2275/10), ili imaju zaključen ugovor o korišćenju stana (AP 1781/11) ili su bili u posjedu stana (AP 5595/10). Iz navedenog, za razliku od apelantovog slučaja, proizilazi da akt o dodjeli stana (u izgradnji) još egzistira i da je stoga u takvim situacijama bila neophodna primjena odredbe člana Xe stav 4 Odluke.

29. U takvim okolnostima, imajući u vidu da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka naveli jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOS-a i Odluke (o privremenom uređivanju prodaje stanova) i nemogućnosti primjene odredbe člana Xe stav 4 te Odluke, na koju je apelant posebno ukazao, Ustavni sud smatra da nisu osnovani navodi apelacije kojima je ukazano na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te da stoga u ovom segmentu nije povrijeđen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. U odnosu na navode iz apelacije da Kantonalni sud nije odgovorio na bitne žalbene navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizilazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koja kao takva ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelanata, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenio kao bitan i relevantan za odlučenje, te je za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih principa, Ustavni sud ne može konstatovati da su osporene presude redovnih sudova proizvoljne i da krše apelantova ustavna prava, nego, upravo suprotno, sadrže odgovore i razloge zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbijen kao neosnovan.

32. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Apelant je tražio utvrđenje da mu na osnovu rješenja prvotuženog od 7. februara 1992. godine pripada pravo na zaključenje ugovora o korišćenju predmetnog stana, kao i pravo na otkup stana. Međutim, budući da apelant u smislu odredbe člana 11 ZOS-a nije stekao svojstvo NSP na predmetnom stanu, niti je zahtjev iz tužbe mogao ostvariti primjenom ostalih odredbi ZOS-a i člana 10 Xe Odluke, proizilazi da apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će njegovom zahtjevu za utvrđenje prema navedenim relevantnim odredbama biti udovoljeno.

34. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani, budući da apelant nema „imovinu“ koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

35. Član 8 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

36. Osnovni cilj člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56, stav 31).

37. Apelant smatra da je odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje prava na zaključenje ugovora o korišćenju stana i otkup predmetnog stana došlo do povrede člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud mora najprije utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantovim „domom“ u okviru značenja člana 8 Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li osporavane presude predstavljaju „miješanje“ u njegovo pravo na poštovanje doma, te da li je to miješanje opravdano prema stavu 2 člana 8 Evropske konvencije.

39. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8 Evropske konvencije, jer je u postupku nesporno utvrđeno da apelant nikada nije uselio u predmetni stan, nije živio u njemu niti je obavljao svoje uobičajene aktivnosti. U tom smislu Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu u sličnim predmetima. U predmetu broj AP 142/02 Ustavni sud je naveo: „Ne predstavlja apelantov dom stan u kojem je apelant, odlaskom na rad u inozemstvo 1969. godine, prekinuo faktičku zajednicu života sa svojom majkom, u kojem nije niti živio, niti obavljao svoje uobičajene aktivnosti i zanimanje, odnosno ostvario dovoljno jaku vezu kako bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 142/02 od 15. juna 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 40/04, stav 24). Imajući u vidu da apelant nikada nije uselio u predmetni stan, niti je u bilo kom periodu u njemu živio, proizilazi da u takvim okolnostima nije ostvario nikakvu vezu na osnovu koje bi se predmetni stan mogao smatrati njegovim domom u smislu značenja člana 8 Evropske konvencije, zbog čega nema potrebe da se Ustavni sud upušta u daljnje razmatranje ostalih aspekata člana 8 Evropske konvencije.

40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi odbijajući kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev naveli jasne, argumentovane i precizne razloge primjenom relevantnih odredbi ZOS-a i Odluke, odnosno kada apelant nema „imovinu“ koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kada se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2668/12 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio