Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1577/12 (Z. Č., Č. D. i S. D.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1577/12
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1577/12, rješavajući apelaciju Zlate Čengić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zlate Čengić, Čelebije Džeko i Senije Džindo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041921 11 Rev od 7.
februara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041921 Gž od 27. maja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041921 06 P od 27. februara 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zlata Čengić, Čelebija Džeko i Senija Džindo (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 27. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 041921 11 Rev od 7. februara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 041921 Gž od 27. maja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 041921 06 P od 27. februara 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, Preduzeća „Sarabon“ d.d. Tvornica čokolade i kandita Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Kantona Sarajevo, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Agencije za privatizaciju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetužena) zatraženo je 17. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je 27. marta 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 26. marta 2015. godine, a Vrhovni sud 20. marta 2015. godine. Prvotuženi je 30. marta 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a drugotuženi i trećetužena 25. marta 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 041921 06 P od 27. februara 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile da se utvrdi da su odgovorni organi – lica tuženih, svojim nezakonitim radom prouzrokovali prestanak rada i stečaj prvotuženog, te povrijedili pravo na rad i ugrozili egzistenciju apelantica kao uposlenica prvotuženog, kao i da se tuženi obavežu da apelanticama solidarno isplate nematerijalnu štetu u vidu trpljenja duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti u iznosu od po 20.000,00 KM, te straha od po 10.000,00 KM ili ukupno po 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. Apelantice su obavezane da troškove parničnog postupka naknade tuženim, i to prvotuženom u iznosu od 5.010,00 KM, a drugotuženom u iznosu od 3.864,00 KM, sve u roku od 30 dana.
6. Općinski sud je proveo brojne materijalne dokaze (preciznije navedene na str. 3, 4. i 5. prvostepene presude), i na osnovu svih izvedenih dokaza, kao i nespornih navoda parničnih stranaka, utvrdio činjenično stanje relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari na način utvrđen dispozitivom prvostepene presude. Dalje, u pogledu formalne dopuštenosti tužbe, Općinski sud nije našao osnovanim prigovor nedopuštenosti odnosno neblagovremenosti tužbe, koji ističu prvotuženi i drugotuženi. U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, Općinski sud je utvrdio da apelantice tokom postupka nisu dokazale postojanje kako protivpravnih štetnih radnji tuženih tako ni pravno relevantne uzročne veze između radnji tuženih i nastanka eventualne štete, pa čak ni same štete na strani apelantica. U pogledu primjene materijalnog prava na konkretni pravni odnos, Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Općinski sud navodi da su apelantice konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražile naknadu štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne sposobnosti. Dalje se navodi da vještak neuropsihijatar svojim nalazom, međutim, nije utvrdio da apelantice trpe duševne bolove zbog umanjenja opće životne sposobnosti, već da su apelantice trpjele duševne bolove zbog gubitka posla, te da im je usljed toga bila umanjena opća životna sposobnost. Shodno tome, Općinski sud nije našao, budući da ni vještak to ne tvrdi, da takvo prolazno stanje umanjenja opće životne aktivnosti dovodi do duševnih patnji ili barem ne do duševnih patnji takvog trajanja i intenziteta da ih je potrebno novčano kompenzirati u smislu člana 200. ZOO-a. S druge strane, kako zaključuje Općinski sud, u ZOO-u nije predviđeno pravo na naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed gubitka posla, niti je pravo na zaposlenje kod određenog poslodavca garantirano kao jedno od prava ličnosti koja se imaju u vidu u odredbi člana 200. ZOO-a.
8. Dalje, navodi se da su apelantice potraživale i naknadu štete usljed pretrpljenog straha. Nakon izvršenog vještačenja, vještak je utvrdio da je strah koji apelantice trpe strah za egzistenciju, odnosno strah za budućnost, a Općinski sud je ocijenio da takav strah trpi gotovo svako lice koje je protiv svoje volje nezaposleno, bilo da se radi o licu koje nije nikada radilo, bilo da se radi o licu kojem je radni odnos prestao otkazom, istekom ugovora o radu ili na drugi način. Takav strah trpi, u manjoj ili većoj mjeri, i veliki broj zaposlenih lica čija su primanja nedovoljna, koja plaću primaju neredovno, najveći broj penzionera, kao i lica sa invaliditetom. U tom smislu, Općinski sud ne nalazi da se radi o strahu čiji intenzitet i trajanje, u smislu člana 200. ZOO-a, opravdavaju dodjelu novčane naknade. Općinski sud je, s obzirom na izloženo, našao da apelantice nisu pretrpjele štetu za koju se, prema odredbama čl. 155. i 200. ZOO-a, može dosuditi novčana naknada. Iz navedenih razloga, tužbeni zahtjevi svih apelantica su neosnovani u odnosu na sve tužene, te ih je kao takve sud odbio.
9. Kako dalje navodi Općinski sud, u pogledu odgovornosti prvotuženog, apelantice nisu navele koje su to konkretne radnje organa prvotuženog dovele do propasti samog prvotuženog, pa sud ne može ocijeniti i utvrđivati njihovu protivpravnost. Sud stoga nije našao dokazanom pravno relevantnu uzročnu vezu između protivpravnih štetnih radnji organa prvotuženog i štetne posljedice u vidu navodnih duševnih bolova kod apelantica, po osnovu koje bi nastupila odgovornost prvotuženog za štetu u smislu odredbe člana 172. ZOO-a. Ocjenjujući odgovornost drugotuženog, Općinski sud je imao u vidu činjenicu da drugotuženi u vrijeme nastanka štetnih radnji nije bio vlasnik kapitala prvotuženog, da pozitivnim propisima nije predviđena njegova obaveza, niti ovlaštenje da kontrolira izvršenje ugovora o kupoprodaji državnog kapitala. Prema ocjeni Općinskog suda, drugotuženi, odnosno njegovi organi, dakle, ni na koji način nisu svojim radnjama mogli doprinijeti ekonomskoj propasti prvotuženog, a time ni eventualnoj šteti koju trpe apelantice. Zbog toga je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog, pa je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbijen i iz ovog razloga. Prema mišljenju Općinskog suda, čak i da su apelantice dokazale postojanje štete, tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan ni u odnosu na trećetuženu, jer tokom postupka nisu pružile dokaze na okolnost svojih tvrdnji da je trećetužena svojim protivpravnim radnjama ili propuštanjem apelanticama uzrokovala štetu.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 041921 Gž od 27. maja 2011. godine žalba apelantica je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Navedeno je da su apelantice izjavile žalbu iz svih žalbenih razloga u kojoj su navele da je protiv sva tri tužena pokrenut krivični postupak pred Kantonalnim sudom, što pokazuje da apelantice osnovano zahtijevaju materijalnu satisfakciju za duševne bolove i strah kojima su bile izložene. Kako navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud je u osporenoj presudi naveo sve dokaze koje su stranke predložile na pripremnom ročištu i izvele na glavnoj raspravi, dok sadržaj isprava i izjava datih na raspravnim zapisnicima odgovara navodima tih dokaza u obrazloženju presude. Navodi se da je provedene dokaze prvostepeni sud ocijenio u skladu s odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), pa se ne može prihvatiti da je počinio povredu odredbe postupka na koju žalba ukazuje. Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani navodi žalbe apelantica da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, kao i da je pogrešno primijenio materijalno pravo.
11. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je utvrdio da apelantice tokom postupka nisu dokazale postojanje protivpravnih štetnih radnji na strani tuženih, niti pravno relevantnu uzročnu vezu između radnji tuženih i nastanka eventualne štete, pa čak ni same štete na strani apelantica. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je činjenično stanje potpuno utvrdio i dao pravilne razloge u obrazloženju osporene presude, koje u potpunosti prihvata i Kantonalni sud. Slijedom navedenog, Kantonalni sud smatra da su neosnovani i navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnoj pravnoj stvari iz odredbi čl. 154, 155. i 200. ZOO-a. Kako prema tome ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a ni razlozi na koje Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe iz člana 226. ZPP žalba kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 041921 11 Rev od 7. februara 2012. godine revizija apelantica je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi donijeli pravilnu i zakonitu presudu kada su ustanovili da apelantice nisu pretrpjele štetu za koju se prema odredbama čl. 155. i 200. ZOO-a može dosuditi novčana naknada i kada su predmetni tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.
13. Vrhovni sud je utvrdio da nije osnovan revizijski prigovor da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP u vezi s odredbama iz člana 8. istog zakona kroz navode da se prvostepeni sud djelimično bavio pojedinim provedenim dokazima, i to saslušanjem i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, da su apelantice u žalbi istakle određene dileme i viđenje tih dokaza kojim se utvrđuje uzročno-posljedična veza između predmetne štete i radnji tuženih, a da se drugostepeni sud nije bavio tim prigovorima. Prema odredbi člana 240. stav 1. tačka ZPP, revizija se može izjaviti zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. tog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom, dakle ne i prvostepenim sudom, pa navodi revizije nisu osnovani. Suprotno navodima revidenata, drugostepeni sud je, u smislu člana 231. ZPP, odlučujući o žalbi apelantica, pravilno ocijenio žalbene prigovore na ocjenu dokaza koji su bili od odlučnog značaja, a pri tome je dao valjane i jasne razloge koje prihvata i Vrhovni sud, jer nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta.
14. Vrhovni sud je utvrdio da nije osnovan ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantice svoj tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete (na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti i straha) temelje na odredbama čl. 154. st. 1, 155, 200. i 206. u vezi sa čl. 170, 171. i 172. ZOO-a, a kao uzrok predmetne štete navode gubitak posla odnosno stečaj preduzeća, a kao uzrok stečaja njegov finansijski kolaps.
15. Kako navodi Vrhovni sud, tuženi odgovaraju po principu pretpostavljene krivnje, pri čemu su apelantice bile dužne dokazati pravno relevantnu uzročnu vezu između protivpravnih štetnih radnji na strani tuženih i nastale nematerijalne štete. Polazeći od toga da sudski vještak neuropsihijatar nije našao da apelantice trpe duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti, već zbog gubitka posla i da im je zbog toga bila umanjena opća životna aktivnost prolaznog, a ne trajnog karaktera, da se pretrpljeni strah ogleda kao strah za egzistenciju i strah za budućnost, to su nižestepeni sudovi, kako zaključuje Vrhovni sud, izveli valjan pravni zaključak da nije bilo mjesta primjeni člana 200. ZOO-a. Naime, privremeno umanjenje opće životne aktivnosti ne predstavlja zakonsku osnovu sticanja prava na naknadu nematerijalne štete, jer se ta naknada dosuđuje za pretrpljene duševne bolove i za strah zbog trajnog umanjenja životne aktivnosti, a ne privremenog, što bi bilo u koliziji sa ustaljenom sudskom praksom. Stoga, pravo na naknadu zahtijevane nematerijalne štete usljed gubitka posla nije pravna osnova za dosuđivanje satisfakcije, i prema ocjeni Vrhovnog suda, ne postoji odgovornost tuženih ni iz čl. 170, 171. i 172. ZOO-a na kojim apelantice temelje svoj tužbeni zahtjev za nematerijalnu štetu, s obzirom na to da nisu dokazale da su protivpravnim postupanjem tuženih, bilo radnika ili njihovih organa, trpjele pravno priznati oblik duševnih bolova i straha, zbog čega je s razlogom odbijen zahtjev za naknadu tog vida štete. S obzirom na sve izloženo, Vrhovni sud je reviziju apelantica odbio kao neosnovanu primjenom člana 248. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
17. Kako navode apelantice, na pripremnom ročištu održanom u prisustvu opunomoćenika parničnih stranaka određeno je da će se na ročištu za glavnu raspravu provesti i značajan dio materijalnih dokaza – dokumentacije koja jasno ukazuje na nezakonitosti u poslovanju prvotuženog, kaznene prijave u tom smislu, te dokumentacije koja ukazuje na odgovornost drugotuženog i trećetužene u ovome predmetu spora. Međutim, u obrazloženju presuda sud nije dao nikakvu ocjenu tih predloženih dokaza, pa stoga apelantice ukazuju na povredu člana 8. ZPP, usljed čega je svakako i došlo do pogrešnog utvrđivanja činjeničnog stanja, a što je svakako utjecalo na donošenje presuda.
18. Žalbom na prvostepenu presudu istaknuto je da je sud povrijedio odredbe člana 8. ZPP i tako taksativno nabrojao koje to dokaze sud nije ocijenio niti obrazlagao prilikom donošenja presude. Apelantice smatraju da je drugostepeni sud bio u obavezi da se prilikom donošenja odluke povodom žalbe drži svih razloga istaknutih u žalbi i da odlučuje u njihovim granicama. Međutim, prema mišljenju apelantica, u konkretnom slučaju drugostepeni sud samo taksativno iz žalbe navodi dokaze na koje se žalbom ukazuje, a da ih uopće nije uzeo u razmatranje, niti obrazlaže zašto ih ne prihvata. Apelantice smatraju da taksativno nabrajanje dokaza koji se izvode na glavnoj raspravi u principu ne znači da su oni i ocijenjeni ukoliko se već ne daje obrazloženje za svaki od dokaza.
19. Apelantice navode da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio i materijalne propise, naročito odredbe člana 200. ZOO-a na koje se poziva i navodi da vještak nalazi privremeno umanjenje opće životne aktivnosti, ali kako se ne radi o trajnom umanjenju, onda se ne radi o obliku umanjenja životne aktivnosti koji zaslužuje pravičnu naknadu. Ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, stepen umanjenja opće životne aktivnosti, dužinu trajanja i sve okolnosti slučaja da se radilo o specifičnoj firmi, specifičnom zanimanju, da mnogi radnici koji su proživjeli razne vrste mobinga i torture na poslu ni dan-danas nisu uspjeli naći drugi posao jer firma kojoj bi takva zanimanja bila interesantna de facto više ne postoji u BiH, prema ocjeni apelantica, zaključuje se da se radi o okolnostima koje opravdavaju pravičnu naknadu.
20. Apelantice zaključuju da su sudovi povrijedili njihovo pravo na pravično suđenje, budući da u toku postupka nisu ocijenili dokaze koje su apelantice izvodile ili da su oni ocijenjeni pogrešno i na njihovu štetu, da dokazi nisu obrazlagani ni na koji način, pa apelantice predlažu da sud utvrdi tu povredu.
b) Odgovor na apelaciju
21. Općinski sud navodi da je parnični postupak u ovoj pravnoj stvari vođen prema odredbama ZPP, da je odluka donesena na osnovu materijalnih propisa, a što je sud detaljno obrazložio u prvostepenoj odluci.
22. Kantonalni sud smatra da je postupak vođen prema odredbama ZPP i da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
23. Vrhovni sud navodi da pri donošenju osporene presude nisu uskraćena Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićena prava na pravično suđenje niti je u revizijskoj presudi primjena prava bila proizvoljna.
24. Prvotuženi smatra da je potpuno paušalan i neosnovan stav apelantica da redovni sud nije u skladu s članom 8. ZPP brižljivo i savjesno ocijenio sve izvedene dokaze. Takva ocjena navoda apelantica je više nego jasna i očigledna ukoliko se ima u vidu opširno, cjelovito i konzistentno obrazloženje prvostepene odluke, a koje je drugostepeni sud prihvatio kao ispravno. Stoga prvotuženi predlaže da Ustavni sud BiH apelaciju u cijelosti odbije kao neosnovanu.
25. U odgovoru drugotuženog navodi se da je apelacija u cijelosti nedopustiva, jer su nižestepeni sudovi pravilno i zakonito ocijenili dokaze i o tome dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba bila na štetu apelantica.
26. Trećetužena za privatizaciju navodi da su svi predloženi materijalni dokazi izvedeni na ročištu za glavnu raspravu ocijenjeni u skladu s odredbom člana 8. ZPP jer sadržaj isprava i izjava odgovara navodima tih dokaza u obrazloženju presude. Zbog svega iznesenog, trećetužena predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Odgovornost preduzeća Član 170.
(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
Odgovornost drugih lica Član 171.
(1) Odredbe prethodnog člana primjenjuju se i na druga pravna lica i lica koja samostalno obavljaju djelatnost ličnim radom u pogledu odgovornosti za štetu koju radnici koji kod njih rade prouzrokuju u radu ili u vezi s radom. [...] Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
VI.Dopustivost
29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 041921 11 Rev od 7. februara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 29. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 27. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
33. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
35. Ustavni sud zapaža da apelantice smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što su, prema njihovom mišljenju, u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo prilikom utvrđivanja da li ima osnova da im se naknadi nematerijalna šteta. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantice smatraju da je do povrede prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo jer sud nije navodno dao nikakvu ocjenu predloženih dokaza, uslijed čega je svakako i došlo do pogrešnog utvrđivanja činjeničnog stanja, a što je svakako utjecalo na donošenje presuda.
36. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
38. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja donijeli presude kojima su ustanovili da apelantice nisu pretrpjele štetu za koju se prema odredbama čl. 155. i 200. ZOO-a može dosuditi novčana naknada, pa je njihov predmetni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da je na sve žalbene razloge koje su navodile apelantice Kantonalni sud dao iscrpne i jasne odgovore. Ustavni sud zapaža da je redovni sud utvrdio da nije osnovan revizijski prigovor da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP u vezi s odredbama iz člana 8. istog zakona kroz navode da se prvostepeni sud djelimično bavio pojedinim provedenim dokazima, i to saslušanjem i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.
39. Ustavni sud ukazuje na princip po kojem redovni sudovi na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuju koje će činjenice uzeti kao dokazane, procjenjujući savjesno i brižljivo svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno. Iz samog spisa kao i predmetne dokumentacije slijedi da je sud proveo veliki broj dokaza (str. 3, 4. i 5. prvostepene presude) i slobodnom ocjenom dokaza utvrdio činjenice na osnovu kojih je donio odluku (član 123. stav 2. ZPP). Ustavni sud zapaža da su apelantice izjavile žalbu iz svih žalbenih razloga u kojoj su navele da je protiv sva tri tužena pokrenut krivični postupak pred Kantonalnim sudom, smatrajući da je to uz ostale dokaze dovoljan razlog da im sud dosudi materijalnu satisfakciju za duševne bolove i strah kojima su, kako su navele, bile izložene. Suprotno navodima apelantica, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi apelantica, ocijenio žalbene prigovore vezano za ocjenu dokaza i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da, u situaciji kad su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da apelantice nisu dokazale pravno relevantnu uzročnu vezu između protivpravnih štetnih radnji tuženih i nastale nematerijalne štete, navodi apelantica da je protiv tuženih pokrenut krivični postupak sami po sebi ne mogu voditi zaključku o eventualnoj povredi ustavnih prava apelantica.
40. Ustavni sud zapaža da je redovni sud utvrdio da nije osnovan ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantice svoj tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti i straha temelje na odredbama ZOO-a smatrajući kao uzrok predmetne štete gubitak posla, stečaj, a kao uzrok stečaja finansijski kolaps prvotuženog. Međutim, vezano za te navode, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud utvrdio da tuženi odgovaraju po principu pretpostavljene krivnje, pri čemu su apelantice bile dužne dokazati pravno relevantnu uzročnu vezu između protivpravnih štetnih radnji tuženih i nastale nematerijalne štete. Polazeći od toga da sudski vještak nije našao da apelantice trpe duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti, već zbog gubitka posla i da im je zbog toga bila umanjena opća životna aktivnost koja je prolaznog, a ne trajnog karaktera, i da se, s druge strane, pretrpljeni strah ogleda kao strah za egzistenciju i za budućnost, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi izveli pravni zaključak da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 200. ZOO-a. Naime, privremeno umanjenje opće životne aktivnosti ne predstavlja zakonsku osnovu sticanja prava na naknadu nematerijalne štete, jer se ta naknada dosuđuje za pretrpljene duševne bolove i za strah zbog trajnog umanjenja životne aktivnosti, a ne privremenog, što bi bilo u koliziji sa ustaljenom sudskom praksom. Stoga, Ustavni sud zapaža da je redovni sud utvrdio da pravo na naknadu zahtijevane nematerijalne štete usljed gubitka posla nije pravna osnova za dosuđivanje satisfakcije, te stoga ne postoji odgovornost tuženih ni iz čl. 170, 171. i 172. ZOO-a na kojim apelantice zasnivaju svoj tužbeni zahtjev za nematerijalnu štetu, jer nisu dokazale da su protivpravnim postupanjem tuženih, bilo radnika ili njihovih organa, trpjele pravno priznati oblik duševnih bolova i straha, zbog čega je odbijen zahtjev za naknadu ovog vida štete.
41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, te da su na taj način poštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je redovni sud detaljno ispitao navode apelantica koje su one isticale u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelantica, te da im nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
42. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelantica o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman