Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1538/12 (M. B.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Zakup
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 46
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1538/12
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1538/12, rješavajući apelaciju Miroslave Butorac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslave Butorac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054752 12 Rev od 4. aprila 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslava Butorac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijela je 23. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 054752 12 Rev od 4. aprila 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, kao i od Grada Banja Luka, kojeg zastupa Pravobranilaštvo RS (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 25. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 4. marta 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 9. marta 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. U tužbi koju je Zora Butorac iz Banje Luke (tužiteljica – apelanticina pravna prednica) 9. augusta 2005. godine podnijela Osnovnom sudu predloženo je da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ona (tužiteljica) do 28. jula 2005. godine bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a na osnovu ugovora o zakupu stana zaključenog 29. aprila 1954. godine sa Upravom II stambene zajednice, te da se nalaže tuženom da apelantici dodijeli u prvoj stambenoj zoni u Banjoj Luci stan ukupne površine od 58 m², radi otkupa u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude ili da u nemogućnosti dodjele stana površine 58 m² isplati tužiteljici tržišnu cijenu stana u iznosu od 63.800,00 KM u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. Tužiteljica je u tužbi, obrazlažući postavljeni tužbeni zahtjev, navela da je bila nosilac stanarskog prava na četverosobnom stanu, površine 128 m² u Banjoj Luci, ulica Vase Pelagića broj 15-17, prizemlje (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a na osnovu ugovora o zakupu od 1954. godine, Presude Općinskog suda Banja Luka broj P-471/78 od 16. januara 1979. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž- 1988/79 od 18. decembra 1979. godine. Navodi se da je stan 1946. godine nacionaliziran, a 1966. godine vraćen vlasniku, nakon čije su ga smrti nasljednici prodali Dragi Vuklišu iz Banje Luke, koji je zabranio apelantici pristup, a cijeli stan je pretvorio u poslovni prostor. Dalje se navodi da je na tužiteljicin zahtjev za dodjelu jednosobnog ili manjeg dvosobnog stana tuženi odgovorio aktom broj 05-372-1078/03 od 3. decembra 2004. godine u kojem je navedeno da će udovoljiti zahtjevu u okviru svojih mogućnosti, a potom arhivirao predmet, ne pokazujući tako volju da izvrši svoju zakonsku obavezu.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1070/05 od 11. aprila 2008. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je Butorac Zora – pravni prednik tužiteljice Butorac Miroslave bila sve do svoje smrti (19. 3. 2007. godine) nosilac stanarskog prava na četverosobnom stanu nacionalizovanom, a zatim denacionalizovanom, površine 128 m² u Banjoj Luci u ulici Vase Pelagića broj 15-17 prizemlje, a na osnovu ugovora o zakupu stana zaključenog 29. 4. 1954. godine sa Upravom II stambene zajednice Banja Luka“. Istom presudom odbačen je kao preuranjen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji glasi: „Nalaže se tuženom Grad Banja Luka da tužiteljici Butorac Miroslavi kao članu porodičnog domaćinstva svoga pravnog prednika Butorac Zore dodijeli dvosoban stan površine 58 m² u prvoj stambenoj zoni u Banjoj Luci, te da sa tužiteljicom zaključi ugovor o zakupu dodijeljenog stana radi njegovog otkupa ili da umjesto dodjele ove strukture i površine stana isplati tužiteljici protuvrijednost tog stana po tržišnoj cijeni od 2.200 KM po 1 m², odnosno po tržišnoj cijeni u momentu pravosnažnosti presude sa obavezom naknade poreza na promet, kapitalne dobiti i drugih dažbina, a sve to u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude“.
7. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 054752 11 Gž od 29. septembra 2011. godine apelanticina žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta u osporenom odbijajućem dijelu i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 054752 08 P od 28. februara 2011. godine, donesenom u ponovnom postupku, usvojen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženom Gradu Banja Luka da tužiteljici Butorac Miroslavi kao članu domaćinstva svog pravnog prednika Butorac Zore dodijeli dvosoban stan površine 58 m² u prvoj stambenoj zoni Grada Banja Luka, te da sa tužiteljicom zaključi ugovor o zakupu dodijeljenog stana u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude, radi njegovog otkupa. Tuženi se može osloboditi ove obaveze dodjele dvosobnog stana površine 58 m² u prvoj stambenoj zoni Grada Banja Luke ako tužiteljici isplati tržišnu vrijednost tražene strukture stana sa svim dažbinama u iznosu od 160.000,00 KM u roku od 30 dana nakon isteka obaveze iz stava I ovog tužbenog zahtjeva“. Svaka stranka snosi svoje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.
9. Kako navodi Osnovni sud, sporno je među parničnim strankama u postupku da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva Zore Butorac i da li je Grad Banja Luka imao stvarnu namjeru postupiti po aktu od 3. decembra 2004. godine i ispuniti svoju obavezu iz člana 53. Zakona o privatizaciji državnih stanova (,,Službeni glasnik RS“ br. 11/00, 18/0, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04 i 2/05; u daljnjem tekstu: ZPDS), te samo tumačenje člana navedenog zakona i međusobna prava apelantice i tuženog. Ispitujući apelanticin tužbeni zahtjev postavljen 29. januara 2008. godine u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom da se njenom predniku - majci Zori Butorac utvrdi stanarsko pravo na predmetnom stanu, sud je ocjenjujući provedene dokaze utvrdio da je Zora Butorac bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu od 29. aprila 1954. godine do svoje smrti 19. marta 2007. godine; da je predmetni stan nacionaliziran, a zatim denacionaliziran i vraćen Mladenu Miloševiću koji je predmetni stan predao Dragi Vuklišu; da je tužiteljica iz predmetnog stana iseljena prinudnim putem 1995. godine i da je u zakonskom roku podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana i da se do kraja života nije vratila u posjed stana; da je podnijela zahtjev tuženom da joj dodijeli drugi stan na ime predmetnog stana, te da je tuženi 2004. godine obavijestio tužiteljicu da će u okviru svojih mogućnosti postupiti u skladu s članom 53. st. 1. i 2. ZPDS, čime je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu, odnosno, kako je naveo Osnovni sud, priznao da je tužiteljica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, međutim, da je osporio preostali dio tužbenog zahtjeva pozivajući se na odredbu člana 55. ZPDS. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica sve vrijeme živjela u predmetnom stanu sa majkom-tužiteljicom. Na osnovu toga je sud udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu (za dodjelu stana, odnosno alternativno isplatu novčanog iznosa) kao pravnoj sljednici tužiteljice, kao i u dosuđujućem dijelu Presude P-1070/05 od 11. aprila 2008. godine.
10. Dalje se navodi da je tuženi dopustio useljenje u stan vlasniku kuće u kojoj se nalazi predmetni stan, te da je dao urbanističku saglasnost Dragi Vuklišu da izvrši rekonstrukciju dijela prizemlja zgrade, i to stambenog u poslovni prostor, a preostali dio da rekonstruira kao jednosoban stan na kome stanarsko pravo ima tužiteljica, da je on izvršio rekonstrukciju prizemlja zgrade i nije nosiocu stanarskog prava osigurao stan u skladu s rješenjem Gradske uprave. Osnovni sud navodi odredbe člana 53. stav 1. ZPDS kojim je propisano da, ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku u roku od pet godina od dana stupanja na snagu tog Zakona. Nosioci stanarskog prava iz stava 1. tog člana, Grad odnosno Općina, dužni su omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg stana koji je koristio i koji je imao nosilac stanarskog prava na stanu, vlasnik ima pravo da mu Grad odnosno Općina umjesto vraćanja u posjed stana isplati naknadu štete u visini tržišne vrijednosti stana.
11. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je odredbom člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama ZPDS („Službeni glasnik RS“ broj 70/06) rok od pet godina iz člana 53. ZPDS produžen na osam godina. Shodno navedenim odredbama ZPDS, Osnovni sud je istakao da slijedi da je tužena dužna omogućiti apelantici otkup drugog odgovarajućeg stana do 28. jula 2009. godine. Dalje se navodi da tuženi do danas nije izvršio svoju zakonsku obavezu pravdajući se da još teče dobrovoljni rok za ispunjenje, te navodeći da je tužbeni zahtjev kako u ranijem tako i u ponovljenom postupku preuranjen i neosnovan. Nasuprot tome, Osnovni sud smatra da je zakonski rok isključivo imperativne prirode, jer zakon predviđa da se obaveza ili činidba mora izvršiti u zakonom propisanom roku, bilo kada u tom roku koji teče.
12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 054752 11 Gž od 29. septembra 2011. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
13. Kako navodi Okružni sud, u konkretnom slučaju pravosnažnom presudom prvostepenog suda je utvrđeno da je apelanticina prednica bila nosilac stanarskog prava sve do svoje smrti 19. marta 2007. godine na predmetnom stanu iz kojeg je sa porodicom prinudno iseljena 1995. godine, nakon čega je stan vraćen vlasniku, koji ga je prodao Dragi Vuklišu. Navedeno je da u postupku promjene namjene dijela prizemlja stambenog u poslovni prostor Drago Vukliš nije poštovao uvjete iz date urbanističke saglasnosti i dio prostora nije rekonstruirao kao jednosoban stan i tako nije osigurao apelanticinoj prednici kao nosiocu stanarskog prava odgovarajući stan u prizemlju zgrade. Navedeno je da je utvrđeno da je apelanticina prednica blagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana iz kojeg je iseljena usljed općepoznatih okolnosti, ali da joj stan do kraja života nije vraćen u posjed, te da je apelanticina prednica 2003. godine podnijela zahtjev tuženom da joj dodijeli stan. Iz navedenih razloga apelanticinoj prednici nije ni vraćen stan u posjed, a po zahtjevu da joj se dodijeli drugi jednosobni ili dvosobni stan na ime predmetnog stana navedeno je da će tuženi u okviru svojih mogućnosti postupiti u skladu s članom 53. st. 1. i 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 72/07 – Prečišćeni tekst: u daljnjem tekstu: ZPDS). Navedeno je da je tuženi na taj način djelimično udovoljio zahtjevu apelanticine prednice i priznao da je ona bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Osim toga je istaknuto da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantica živjela u ekonomskoj zajednici sa majkom i da se u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ima smatrati članom porodičnog domaćinstva svoje prednice (majke), koja je umrla za vrijeme trajanja postupka, te je na apelanticu, kako navodi Okružni sud, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, kao člana porodičnog domaćinstva, prešlo kako stanarsko pravo tako i pravo na otkup stana.
14. Dalje se navodi da je među strankama nesporno, a slijedi i iz provedenih dokaza, da više ne postoji stan na kojem je apelanticina pravna prednica do svoje smrti bila nosilac stanarskog prava, a apelantica kao član porodičnog domaćinstva nakon smrti nosioca stanarskog prava, to je tuženi kao prodavač, u smislu člana 13. st. 1. i 2. ZPDS, a u vezi s članom 55. stav 2. istog zakona, dužan omogućiti apelantici kao nosiocu stanarskog prava otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je nosilac stanarskog prava koristio, pod istim uvjetima koje je imala kao nosilac stanarskog prava na stanu. Okružni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ugovor o otkupu stana nije zaključen u rokovima iz člana 38. ZPDS, pa su tuženi i apelantica dužni zaključiti ugovor o zakupu stana u skladu s odredbama navedenog zakona, radi otkupa stana, shodno članu 49. i članu 55. stav 2. istog zakona. Prema ocjeni Okružnog suda, imajući u vidu navedeno, pravilno je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izveo zaključak da je apelanticin zahtjev osnovan, pa je zahtjev kao takav i usvojio.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 054752 12 Rev od 4. aprila 2012. godine revizija tuženog je usvojena i obje nižestepene presude su preinačene tako što je tužbeni zahtjev odbijen.
16. Kako navodi Vrhovni sud, apelantica je tužbom tražila od tuženog izvršenje obaveze dodjele stana, s tim da se tuženi te obaveze može osloboditi ako joj isplati iznos od 160.000,00 KM (facultas alternativa) u smislu člana 178. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje se navodi da se u konkretnom slučaju radi o jednom zahtjevu pa je predmet spora o kome su sudovi raspravljali i odlučivali samo dodjela dvosobnog stana. Međutim, postoji alternativno ovlaštenje tuženog, budući da je apelantica izjavila da je voljna primiti određeni novčani iznos umjesto stana. O tom alternativnom ovlaštenju sudovi ne mogu raspravljati ni meritorno odlučivati, pa ni ulaziti u ocjenu adekvatnosti visine iznosa koji apelantica traži umjesto dužne činidbe. Prema mišljenju Vrhovnog suda, zbog toga se tuženi presudom ne može obavezati da isplati taj novčani iznos niti označeni novčani iznos može biti predmet prinudnog izvršenja, jer taj novčani iznos nije predmet tužbenog zahtjeva već dodjela stana, pa ako tuženi ne ispuni obavezu iz presude, apelantica može zahtijevati samo prinudno izvršenje koje se sastoji u činidbi na predaju stvari. Vrhovni sud zaključuje da facultas alternativa nije tužbeni zahtjev već građanskopravna ponuda apelantice tuženom, koju sud unosi u dispozitiv svoje presude kojom prihvata kondemnatorni tužbeni zahtjev, koji mora biti jasan, određen i podoban za izvršenje (član 53. stav 2. tačka 2. ZPP). U konkretnom slučaju predmet potraživanja je činjenje (dodjela stana) i ono je po svojoj prirodi obligacionopravnog karaktera. Shodno članu 46. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), predmet mora biti moguć, dopušten i određen odnosno odrediv. Predmet potraživanja je određen ako je unaprijed utvrđeno šta dužnik treba tačno da čini da bi odgovorio svojoj obavezi, a odrediv ako izvršna isprava (presuda) sadrži elemente putem kojih se može utvrditi šta dužnik treba da čini (član 50. stav 1. 300).
17. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u ovom slučaju tužbeni zahtjev ne sadrži potrebne elemente iz člana 53. stav 2. tačka 2. ZPP, jer se tim zahtjevom traži da se tuženom naloži da apelantici dodijeli dvosoban stan površine 58 m² u prvoj stambenoj zoni Banje Luke. Kako u zahtjevu nije označena bliža lokacija stana (ulica i broj) niti drugi elementi po kojima bi bilo moguće identificirati stan, takav zahtjev je neodređen i nepodoban za izvršenje, pa su njegovim usvajanjem nižestepeni sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP u vezi s čl. 53. i 176. ZPP, na koju osnovano ukazuje apelantica.
18. Kako navodi Vrhovni sud, u konkretnom slučaju nije sporno da u vrijeme stupanja na snagu ZPDS 28. jula 2001. godine predmetni stan nije bio u državnom nego u privatnom vlasništvu, te da je apelanticina pravna prednica imala stanarsko pravo na tom stanu. Smisao odredbi člana 55. ZPDS je taj da nosilac stanarskog prava može koristiti stan kao zakupac sve dok mu se ne osigura otkup drugog odgovarajućeg stana, što je obaveza tuženog. Dalje se navodi da je apelanticina pravna prednica nadležnom upravnom organu (Ministarstvo za izbjelice i raseljena lica; u daljnjem tekstu: OMI Banja Luka) u zakonskom roku podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed i da je na njen zahtjev prekinut postupak vođen povodom tog zahtjeva i ne postoje smetnje da se taj postupak nastavi i da u tom upravnom postupku ona ostvari pravo na povrat navedenog stana. Vrhovni sud smatra da je pogrešan stav drugostepenog suda da predmetni stan više ne postoji, jer mu je samo promijenjena namjena (iz stambenog u poslovni prostor), a pod uvjetima propisanim zakonom stanu se ponovo može vratiti prvobitna namjena. Vrhovni sud ukazuje na to da je u upravnom postupku vođenom pred nadležnim organom tuženog povodom zahtjeva vlasnika stana za promjenu namjene u poslovni prostor naloženo tuženom da dio stana rekonstruira u jednosoban stan na kome će apelanticina pravna prednica imati stanarsko pravo. Navedeno je da je apelanticina pravna prednica učestvovala u tom upravnom postupku i izjavljivala pravne lijekove protiv odluka donesenih u tom postupku, pa apelantica ima pravo da traži izvršenje obaveze koju je tuženi nametnuo vlasniku stana, ukoliko on nije apelantici osigurao jednosoban stan u prizemlju sporne zgrade. Dakle, odlukom tuženog donesenom u upravnom postupku riješeno je pitanje stambenog zbrinjavanja apelantice i njene pravne prednice, a redovni sudovi ne mogu raspravljati o zakonitosti te odluke, već su za nju vezani u skladu s članom 12. stav 1. ZPP, pa se, slijedom toga, apelanticin zahtjev postavljen u ovoj parnici ukazuje neosnovanim. Iz navedenih razloga, a na osnovu odredbi čl. 249. st. 1. i 250. st. 1. ZPP, Vrhovni sud je reviziju tuženog uvažio i odlučio kao u izreci. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica navodi da su joj osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
20. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u povredi odredaba parničnog postupka i povredi materijalnog prava. Naime, osporena presuda je, prema apelanticinom mišljenju, zasnovana na povredama pravila procesnog prava koje se sastoje u pogrešnom i namjerno pravno neutemeljenom tumačenju odredaba čl. 53. stav 2. i 178. ZPP koje u suštini predstavljaju zloupotrebu prava (član 10. ZPP). Apelantica smatra da joj se osporenom presudom onemogućava da ostvari svoje pravo na dom koje joj po zakonu i Ustavu pripada, te joj je time uskraćena ravnopravnost i jednakost pred zakonom u odnosu na tuženog u postupku pred Vrhovnim sudom.
21. Prema članu 53. stav 2. ZPP na koji se sud pozvao, tužbeni zahtjev mora sadržavati određeni zahtjev u pogledu glavne stvari, pa je apelantica u duhu te odredbe procesnog prava postavila u odnosu na glavnu stvar (stan) vrlo precizan i određen i odrediv tužbeni zahtjev, tražeći stambenu jedinicu (dom) u prvoj stambenoj zoni Grada Banja Luka. Prema njenom mišljenju, Vrhovni sud tumači zakon na svoj način, tj. da je tužbeni zahtjev neodređen i nepodoban za izvršenje, jer nije označena bliža lokacija stana (ulica i broj) niti drugi elementi po kojima bi bilo moguće identificirati stan. Prema tome, apelantica zaključuje da je tužbeni zahtjev određen i odrediv, a tumačenje odredbe člana 53. stav 2. ZPP na izloženi način vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo presudu neprimjereno je i bez valjane pravne argumentacije. Apelantica smatra da je osporena presuda zasnovana i na pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz člana 211. ZPP koja se odnosi na povredu materijalnog prava iz člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova, pa je kao takva apsolutno proizvoljna i nezakonita.
22. Apelantica navodi da je nepravilno tumačenje Vrhovnog suda termina facultas alternativa, jer je ona prepustila na volju tuženom da odluči hoće li dužnu činidbu izvršiti tako što će joj dodijeliti stan u prvoj stambenoj zoni ili će umjesto te činidbe isplatiti označeni novčani iznos. Taj tužbeni zahtjev je u skladu s članom 178. ZPP i nižestepeni sudovi su ga usvojili.
23. Apelantica povredu materijalnog prava vidi u činjenici da je Vrhovni sud osporenom presudom ukinuo tuženom zakonsku obavezu iz člana 55. ZPDS o dodjeli odgovarajućeg stana, a time i pravo da od tuženog traži ispunjenje te zakonske obaveze. To proizlazi iz obrazloženja osporene presude u kojoj je navedeno da je na zahtjev apelanticine pravne prednice prekinut postupak pred OMI Banja Luka za vraćanje predmetnog stana i da ne postoje smetnje da se taj postupak nastavi i da apelantica ostvari pravo na povrat predmetnog stana, čime se pogrešno tvrdi da on viši ne postoji. Apelantica zaključuje da je osporena presuda zasnovana na povredama procesnog i materijalnog prava, te da je tom presudom apelantici oduzeto zakonsko pravo na dodjelu stana iz kojeg proizlazi njeno pravo na zakup i otkup stana.
24. Iz svega iznesenog apelantica predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom se utvrđuje da sudski postupak pred Vrhovnim sudom nije vođen u skladu sa zahtjevima iz prava na pravično suđenje, na pravičan i nepristran postupak i pristup sudu, kao i zahtjevima za zaštitu prava na dom. Konačno, apelantica predlaže da se ukine osporena presuda, a presude Osnovnog i Okružnog suda potvrde.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud navodi da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Osporenom odlukom nisu povrijeđena Ustavom garantirana prava na koja ukazuje apelantica (pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu). Takođe, Vrhovni sud smatra da se neosnovano u apelaciji navodi da je odlukom tog suda apelantici uskraćeno pravo na dom, jer je ona to pravo ostvarila u upravnom postupku i samo je trebala tražiti izvršenje konačne odluke upravnog organa. Osim toga, do sada bi joj predratni stan bio vraćen u posjed posredstvom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, kome je u zakonskom roku podnijela zahtjev za povrat stana. Međutim, kako navodi Vrhovni sud, sama apelantica je tražila prekid postupka za povrat stana, što je jedini razlog zbog kojeg do sada još nije stupila u posjed svog stana. Usvajanjem tužbenog zahtjeva u ovoj parnici došlo bi do apelanticinog neosnovanog bogaćenja, tj. ona bi, pored stana čiji povrat traži i u odnosu na koji je ostvarila prava u upravnom postupku, dobila još jedan stan, što je protivno principu savjesnosti i poštenja te principu zabrane zloupotrebe prava. Kako zaključuje Vrhovni sud, neosnovana je apelanticina tvrdnja da njen prijeratni stan više ne postoji, jer je konačnim rješenjem upravnog organa nametnuta obaveza vlasniku stana da izvrši rekonstrukciju prizemlja zgrade tako da za apelanticu izdvoji jednosoban stan na kome će imati stanarsko pravo. Na osnovu svega navedenog, Vrhovni sud predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
26. Tuženi navodi da je u konkretnom slučaju predmetni stan vraćen vlasniku još 1966. godine, a njegovi nasljednici su ga prodali 1996. godine Dragi Vuklišu koji je u upravnom postupku vođenim pred nadležnim organom tuženog dobio rješenje za promjenu namjene u poslovni prostor. Tim rješenjem imenovanom je naloženo da dio stana koji želi da pretvori u poslovni prostor rekonstruira u jednosoban stan. Apelanticina pravna prednica je učestvovala u tom postupku i izjavljivala pravne lijekove protiv odluka donesenih u tom postupku. S obzirom na to da je novi vlasnik stana Drago Vukliš bio u obavezi da dio stana rekonstruira u jednosoban stan, to je evidentno da je tuženi zaštitio apelanticina prava i da je njoj, odnosno njenoj pravnoj prednici, omogućeno da ostvari svoje stanarsko pravo i slijedom toga da je stambeno zbrinjavanje, apelantice, tj. njene pravne prednice riješeno donošenjem odluke u upravnom postupku. Stoga, kako su odluke upravnih organa obavezujuće za sudove, to je Vrhovni sud pravilno zaključio da je pitanje stambenog zbrinjavanje apelantice i njenog pravnog prednika riješeno u upravnom postupku, te da slijedom toga i nema mjesta za primjenu spomenute odredbe člana 55. ZPDS, te da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav. 1.
Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. (…) Član 53. stav 3.
Parnični postupak pokreće se tužbom.
Tužba mora da sadrži:
3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev;
Član 178.
Ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi određena stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi od davanja stvari ako plati taj novčani iznos.
Član 209.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
28. Zakon o privatizaciji državnih stanova – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 72/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
(1)Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.
(2)Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva, uz saglasnost nosioca stanarskog prava iz st. 1. ili 2. ovog člana.
Član 38.
Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2015. godine ili u roku od godinu dana, računajući od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 55.
(1) Ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku do isteka roka iz člana 38. ovog zakona.
(2) Nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno opština, dužni su u roku iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu.
VI.Dopustivost
29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 054752 12 od 4. aprila 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 4. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 23. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
33. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvenciju i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
35. Apelantica smatra da joj je Vrhovni sud, donoseći osporenu odluku, povrijedio pravo na pravično suđenje, a ti se navodi suštinski odnose na njeno nezadovoljstvo navodnim povredama odredaba parničnog postupka i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
36. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, usvajajući reviziju i preinačavajući obje nižestepene presude, a tiče se povreda odredaba parničnog postupka, utvrdio da tužbeni zahtjev ne sadrži potrebne elemente iz člana 53. stav 2. tačka 2. ZPP. Dalje, tim tužbenim zahtjevom traži se da se tuženom naloži da apelantici dodijeli dvosoban stan površine 58 m² u prvoj stambenoj zoni Banje Luke. Vrhovni sud je utvrdio da, zbog činjenice da u zahtjevu nije označena bliža lokacija stana (ulica i broj) niti drugi elementi po kojima bi bilo moguće identificirati stan, takav zahtjev je neodređen i nepodoban za izvršenje, pa su njegovim usvajanjem nižestepeni sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi s čl. 53. i 176. ZPP. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao eksplicitno obrazloženje vezano za karakter facultas alternativa, te u tom kontekstu, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, detaljno pojasnio svoj stav da je predmet spora o kome su sudovi raspravljali i odlučivali samo dodjela dvosobnog stana, s tim da postoji alternativno ovlaštenje tuženog da isplati novčani iznos pri čemu o alternativnom ovlaštenju tuženog sudovi ne mogu raspravljati ni meritorno odlučivati, pa ni ulaziti u ocjenu adekvatnosti visine iznosa koji apelantica traži umjesto dužne činidbe.
38. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao na to da u konkretnom slučaju nije sporno da u vrijeme stupanja na snagu ZPDS 28. jula 2001. godine predmetni stan nije bio u državnom nego u privatnom vlasništvu, te da je apelanticina pravna prednica imala stanarsko pravo na tom stanu. Dakle, pravo vlasništva na tom stanu je opterećeno stanarskim pravom, što među strankama nije sporno. Smisao odredbi člana 55. ZPDS jeste taj da nosilac stanarskog prava može koristiti stan kao zakupac sve dok mu se ne osigura otkup drugog odgovarajućeg stana, što je obaveza tuženog. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao na to da je apelanticina pravna prednica OMI-ju Banja Luka u zakonskom roku podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed i da je na njen zahtjev prekinut postupak vođen povodom tog zahtjeva, te da ne postoje smetnje da se taj postupak nastavi i da u tom upravnom postupku apelantica ostvari pravo na povrat predmetnog stana.
39. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da je pogrešan stav drugostepenog suda da predmetni stan više ne postoji, s obzirom na to da mu je samo promijenjena namjena iz stambenog u poslovni prostor, pa pod uvjetima propisanim zakonom predmetnom stanu se ponovo može vratiti prvobitna namjena. Takođe, Vrhovni sud je ukazao na to da je u upravnom postupku vođenom pred nadležnim organom tuženog povodom zahtjeva vlasnika stana za promjenu namjene u poslovni prostor tuženom naloženo da dio stana rekonstruira u jednosoban stan na kome će apelanticina pravna prednica imati stanarsko pravo. Okolnost da je apelanticina pravna prednica učestvovala u tom upravnom postupku i izjavljivala pravne lijekove protiv odluka donesenih u tom postupku ukazuje na to da apelantica ima pravo da traži izvršenje obaveze koju je tuženi nametnuo vlasniku stana, ukoliko nije osigurao jednosoban stan u prizemlju sporne zgrade. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud istakao da je odlukom tuženog, donesenom u upravnom postupku, riješeno pitanje stambenog zbrinjavanja apelantice i njene pravne prednice, te da redovni sudovi ne mogu raspravljati o zakonitosti te odluke već su za nju vezani u skladu sa članom 12. stav 1. ZPP.
40. Ustavni sud ukazuje na to da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prije svega, preinačio nižestepene odluke, te u konačnici odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila dodjelu drugog stana. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je apelanticina pravna prednica učestvovala u upravnom postupku pred OMI Banja Luka u predmetu povrata predmetnog stana i izjavljivala pravne lijekove protiv odluka donesenih u tom postupku, pa apelantica ima pravo da traži izvršenje obaveze koju je tuženi nametnuo vlasniku stana, ukoliko nije apelantici osigurao jednosoban stan u prizemlju sporne zgrade. Dakle, odlukom tuženog donesenom u upravnom postupku je riješeno pitanje stambenog zbrinjavanja apelantice i njene pravne prednice. Dovodeći u vezu odredbe ZPP i ZPDS sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je u vezi s tim dato, Ustavni sud ne može zaključiti da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo niti može utvrditi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na konkretnu situaciju.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u parničnom postupku, naveo jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je neosnovan apelanticin zahtjev kojim je tražila da joj se dodijeli novi stan, zbog čega je njena tužba temeljem relevantnih odredaba navedenih zakona odbijena. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na te navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju tih prava, u suštini, zasnivaju na navodnim povredama pravila parničnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku kako u pogledu primjene odredbi parničnog postupka tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman