Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5083/14 (H. M. i R. M.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Izdržavanje
- Troškovi postupka
- Pristup sudu
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5083/14
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5083/14, rješavajući apelaciju Hane Mahmutagić i Razima Mahmutagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Hane Mahmutagić i Razima Mahmutagića koja je podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 027013 14 GŽ od 22. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 027013 13 P od 16. juna 2014.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hana Mahmutagić i Razim Mahmutagić (u daljnjem tekstu: apelanti), oboje iz Cazina, koje zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijeli su 27. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 027013 14 GŽ od 22. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 027013 13 P od 16. juna 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od opunomoćenika tužene Mersije Mahmutagić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 21. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i opunomoćenik tužene su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. do 27. januara 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 027013 13 P od 16. juna 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena, njihova majka, obaveže da doprinosi njihovom izdržavanju u mjesečnom iznosu od po 250,00 KM na način bliže preciziran u stavu 1. izreke presude. Stavom 2. izreke presude apelantima je naloženo da tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 1.080,00 KM uz istovremeno odbijanje zahtjeva apelanata za oslobađanje plaćanja sudske takse na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 100,00 KM.
6. Apelanti su kao djeca tužene 4. novembra 2013. godine podnijeli tužbu protiv tužene kao njihove majke radi doprinosa na ime njihovog izdržavanja. Apelanti su u tužbi naveli da su rođeni 1994, odnosno 1995. godine, da se trenutno nalaze na redovnom školovanju na Univerzitetu u Sarajevu, da njihovo školovanje isključivo finansira njihov otac, koji se bavi poljoprivredom, zatim, da ih je tužena napustila u oktobru 2008. godine, da se od tada o njima više nije brinula, niti je doprinosila njihovom izdržavanju, da su njihove životne potrebe znatno povećane od kada se nalaze u Sarajevu na redovnom školovanju, da njihov otac želi da im osigura školovanje, ali da nije u mogućnosti da troškove školovanja snosi sam. Zatim su u tužbi naveli da je tužena radila, ali da je napustila firmu kako bi se zaposlila u Austriji, da tužena trenutno živi u vanbračnoj zajednici, da vanbračni partner tužene radi u Austriji, da tužena nema nikakvu obavezu izdržavanja prema trećim licima, da majka tužene prima penziju iz inozemstva, da je brat tužene zaposlen, da tužena posjeduje kuću i zemlju i da, zbog svega navedenog, ima mogućnosti da mjesečno na ime njihovog izdržavanja doprinosi iznos koji su tokom postupka precizirali.
7. Tužena je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila pravni osnov tužbenog zahtjeva, kao i činjenice navedene u tužbi, ističući, između ostalog, da su netačni navodi apelanata o njenom zaposlenju, jer to apelanti ničim nisu dokazali, zatim je navela da je nezaposlena i da nema nikakva primanja, te da je za nju neprihvatljivo da apelanti od njenog vanbračnog partnera i njene rodbine traže da ih izdržavaju, odnosno ne zna po kojem osnovu bi oni bili obavezni da to čine.
8. Ocjenom provedenih dokaza (izvodi iz matične knjige rođenih za apelante, potvrde sa fakulteta za apelante, uvid u tužbu navedenog suda za razvod braka koju je podnijela tužena 12. novembra 2013. godine, uvjerenje Biroa za zapošljavanje Općine Cazin na ime tužene, uvjerenje Službe za imovinskopravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin na ime tužene, saslušanjem apelanata Razima Mahmutagića u svojstvu parnične stranke, kao i oca apelanata, u svojstvu svjedoka, te uvidom u izvještaje nadležnih centara socijalne zaštite za apelante i tuženu) Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
9. Ocjenjujući izjave apelanta Razima i njegovog oca, Općinski sud nije poklonio vjeru navedenim iskazima. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti izjavu apelanta Razima u dijelu u kojem tvrdi da njegov otac ostvaruje zaradu od 500,00 do 600,00 KM, a da preostali iznos do 1.000,00, odnosno 1.200,00 KM (koliko mjesečno šalje njemu i njegovoj sestri) pozajmljuje, što je, prema ocjeni Općinskog suda, nelogično. Osim toga, Općinski sud nije mogao prihvatiti navode apelanta koji je „do jučer“ živio u domaćinstvu sa svojim ocem, a da ne zna tačan broj krava i ovaca koje njegov otac ima, odnosno koliko njegov otac ima zemlje i šume.
10. U vezi sa izjavom oca apelanata, Općinski sud ni toj izjavi nije mogao pokloniti vjeru, i to naročito u dijelu da je od mještana sela u kojem živi saznao da tužena mjesečno zarađuje u Austriji 4.000,00 KM, jer je kasnije u svojoj izjavi naveo da, zapravo, ne zna od čega ona živi, da živi od mjesečnih primanja koje ostvaruje čovjek sa kojim ona živi, a koji radi u Austriji, da možda i ona radi u Austriji, a niti u dijelu navoda da mjesečno apelantima u Sarajevo šalje iznos od 1.000,00 do 1.200,00 KM iz razloga što u vezi s tim nisu pruženi nikakvi materijalni dokazi.
11. Nadalje, iz socijalne anamneze JU Centar za socijalni rad Cazin u odnosu na apelante, koju je sačinilo službeno lice na temelju terenske posjete u kući oca apelanata, proizašlo je da otac apelanata živi u domaćinstvu sa svojom majkom, koja ostvaruje mjesečnu penziju u visini od 450,00 eura, da otac na ime poljoprivrede ostvaruje mjesečna primanja u visini od 1.000,00 do 1.200,00 KM i da navedeni iznos varira u zavisnosti od prodaje stoke, da apelanti sa tuženom nisu imali neposredne kontakte od 4. oktobra 2008. godine, već samo povremeno telefonske kontakte, te da od juna 2013. godine sa tuženom ne ostvaruju ni takav kontakt, da otac apelanata snosi sve troškove u vezi sa školovanjem apelanata, što uključuje nabavku potrebnih knjiga, smještaj u Sarajevu, ishranu, prevoz do Cazina, mjesečne karte i sl.
12. Iz socijalne anamneze JU Centar za socijalni rad Bosanska Krupa od 20. januara 2014. godine, koja je sačinjena na temelju terenskog posjeta i razgovora sa tuženom, proizašlo je da tužena živi sa vanbračnim partnerom, koji je zaposlen, i sa njegovom majkom, koja je „njemački“ penzioner (nije naveden iznos penzije), zatim, da je tužena nezaposlena, te da vanbračni partner tužene unazad četiri godine povremeno radi u Austriji kao građevinski radnik.
13. Općinski sud je, nalazeći uporište u odredbi člana 216. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), zaključio da apelanti ni na koji način, pa ni materijalno, nisu dokazali da njihova majka (tužena) ima mogućnost doprinositi mjesečno u njihovu korist na ime izdržavanja, dok je, sa druge strane, tužena dokazala da je nezaposlena, da nema nikakvih mjesečnih primanja, niti imovinu iz koje bi mogla ostvariti određenu dobit. Za Općinski sud je nelogično i čak nemoguće da apelantica na ime izdržavanja apelanata traži novac od svoje majke, brata ili partnera sa kojim trenutno živi.
14. Općinski sud je, odlučujući o troškovima parničnog postupka, odlučio da apelanti, u smislu odredbe čl. 386. stav 1. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tuženoj naknade troškove u iznosu kao u izreci presude. Općinski sud je dodatno pojasnio da je primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, uzimajući u obzir specificirani troškovnik opunomoćenika tužene, priznao sljedeće troškove: nagrada za sastav odgovora na tužbu 120 bodova, po 120 bodova nagrada za prisustvo opunomoćenika tužene pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu, što je ukupno za sve radnje opunomoćenika 360 bodova koji pomnoženi sa vrijednosti boda 3,00 KM čini ukupan iznos od 1.080,00 KM, koji je i dosuđen. U vezi sa zahtjevom apelanata kojim su tražili oslobađanje od plaćanja sudske takse, Općinski sud je zahtjev ocijenio neosnovnim uz obrazloženje da apelanti nisu oslobođeni plaćanja sudske takse prema članu 10. stav 1. tačka 5. Zakona o sudskim taksama USK.
15. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je Presudom broj 20 0 P 027013 14 GŽ od 22. septembra 2014. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz istovremeno odbijanje zahtjeva parničnih stranaka za naknadu troškova nastalih povodom izjavljene žalbe.
16. Kantonalni sud je, ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio da je žalba neosnovana, pri čemu se navedeni sud pozvao na relevantne odredbe Porodičnog zakona, koje je citirao, i to čl. 213, 214. i 216. navedenog zakona, a prilikom odlučenja je imao u vidu i relevantne odredbe ZPP, i to, prije svega, odredbu člana 123. ZPP.
17. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je, suprotno navodima žalbe, pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali da je tužena, u skladu sa odredbom člana 216. Porodičnog zakona, u mogućnosti da doprinosi izdržavanju apelanata. Kantonalni sud je dalje istakao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da apelanti nisu dokazali da je tužena u Austriji, gdje živi sa vanbračnim partnerom, niti su dokazali da je zaposlena i da ostvaruje zaradu, pri čemu su potpuno neosnovani navodi apelanata da je majka tužene situirana, jer ima visoku penziju, da su brat i vanbračni partner situirani i zaposleni i sl., niti, prema ocjeni Kantonalnog suda, takvi navodi mogu biti od ikakvog značaja za predmetni postupak u kojem se utvrđuju obaveze tužene da doprinosi izdržavanju apelanata.
18. Kantonalni sud je istakao da je, zbog nedokazanosti činjenica na kojima temelje svoj tužbeni zahtjev, a koje su bitne za odluku u konkretnom slučaju, u skladu sa citiranim odredbama Porodičnog zakona, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZPP o teretu dokazivanja (član
126. ZPP), te tužbeni zahtjev odbio, pri čemu je prvostepeni sud za svoju odluku dao razloge, u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. ZPP, pa stoga nisu osnovani žalbeni navodi kojima se upućuje na povredu citirane zakonske odredbe.
19. Prema ocjeni Kantonalnog suda, odluka o troškovima postupka je donesena uz pravilnu primjenu odredaba čl. 386. stav 1. i 387. ZPP, te u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, pa u žalbi istaknuti razlozi u ovom dijelu nemaju utjecaja na zakonitost pobijane odluke u pogledu dosuđenih troškova postupka tuženoj. U vezi sa prijedlogom apelanata za oslobađanje od obaveze plaćanja troškova sudske takse, Kantonalni sud je naveo da su, u smislu odredbe člana 10. stav 1. tačka 5. Zakona o sudskim taksama USK, osobe slabog imovnog stanja oslobođene od plaćanja sudske takse, ali da apelanti uz zahtjev nisu dostavili dokaze o svom imovnom stanju (član 402. stav 2. ZPP), pa iz tog razloga prvostepeni sud nije ni mogao udovoljiti zahtjevu, u skladu sa odredbama čl. 400. i 401. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti ukazuju da su redovni sudovi u predmetnom postupku proizvoljno primijenili relevantne odredbe Porodičnog zakona, prije svega, odredbe čl. 215, 216. i 235. Između ostalog, ukazuju da redovni sudovi prilikom odlučenja uopće nisu uzeli u obzir odredbu člana 235. Porodičnog zakona, pa je iz tog razloga povrijeđeno njihovo pravo na pristup sudu. Ističu da redovni sudovi nisu utvrđivali ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje apelanata, niti su ocijenili zakonom predviđene okolnosti prilikom utvrđivanja tih okolnosti, niti je sud utvrđivao mogućnosti tužene da stječe zaradu sa aspekta njene dužnosti da doprinosi njihovom izdržavanju. Prema ocjeni apelanata, redovni sudovi nisu odgovorili na suštinsko pitanje da li tužena ostvaruje primanja, da li je zdravstveno sposobna za rad, ima li mogućnost da se zaposli, koje su njene vlastite potrebe. Apelanti ukazuju da je tužena u dobi od 40 godina i da je radno sposobna, ali da tu okolnost redovni sudovi nisu uzeli u obzir prilikom odlučenja.
21. Tvrde da nisu bili dužni da dokazuju okolnosti koje bi tuženu oslobodile obaveze izdržavanja, već je, upravo suprotno, na tuženoj bio teret dokazivanja tih okolnosti, tako da su osporene presude proizvoljne i donesene su uz proizvoljnu primjenu procesnog prava. Apelanti se, također, pozivaju na odredbu člana 275. Porodičnog zakona koja predviđa da u ovakvoj vrsti posebnog postupka sudi sudija pojedinac, odnosno vijeće trojice sudija od kojih je jedan specijaliziran za ovu vrstu sporova. U tom pravcu apelanti ukazuju da nemaju, niti su objektivno imali saznanja da li su postupajuće sudije stekle takvu vrstu specijalizacije za rješavanja ovog specifičnog predmeta, čime je apelantima prekršeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim, nepristranim i zakonom ustanovljenim sudom. Ukazuju da je drugostepena presuda donesena u „nerazumno“ kratkom roku od pet dana što, prema ocjeni apelanata, govori da u tako kratkom vremenskom periodu nije bilo ni moguće razmotriti predmet sa svih aspekata, niti se predmet mogao razmotriti sa dužnom pažnjom. Apelanti, isto tako, osporavaju presude i u dijelu odlučenja kojima su obavezani na isplatu troškova postupka, jer smatraju da su redovni sudovi u tom pravcu dali proizvoljno obrazloženje. Predloženo je da se apelacija usvoji i presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati navedenom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju izrazio stav o neosnovanosti navoda apelanata, te se u cijelosti pozvao na obrazloženje koje je dato u osporenoj odluci.
23. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije neosnovani, jer osporenom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se u apelaciji neosnovano pozvali.
24. Tužena je u odgovoru na apelaciju, koji je dostavila posredstvom svog opunomoćenika, istakla da su neosnovani navodi apelanata, jer su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja, te su stoga neosnovani navodi da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna. Predloženo je da se apelacija odbaci kao (prima facie) neosnovana. V.Relevantni propisi
25. U Porodičnom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:
V. IZDRŽAVANJE
1. Zajedničke odredbe Član 213. stav (1) (1) Međusobno izdržavanje bračnih i vanbračnih partnera, roditelja i djece i drugih srodnika njihova je dužnost i pravo kada je to predviđeno ovim Zakonom.
Član 214.
Osobe iz stava 1. člana 213. ovog Zakona međusobnom izdržavanju doprinose srazmjerno svojim mogućnostima i potrebama izdržavane osobe.
2. Izdržavanje djece, roditelja i drugih srodnika Član 216. stav (1) (1) Ako se dijete nalazi na redovnom školovanju roditelji su dužni, prema svojim mogućnostima, osigurati mu izdržavanje i nakon punoljetnosti, a najduže do navršene 26. godine života.
5. Određivanje izdržavanja Član 235.
(1)U postupku za izdržavanje sud će utvrditi iznos sredstava potrebnih za izdržavanje. (2) Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.
(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.
(4) Federalni ministar rada i socijalne politike objavit će jednom godišnje, najkasnije do 1. marta tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku izdržavanja.
VII. POSTUPAK PRED SUDOM
1. Opće odredbe Član 268. st. 2. i 3.
(2) U postupcima iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odredbe Zakona o parničnom postupku (…), ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno.
(3) U postupku iz stava 1. ovog člana, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati pažnju na potrebu hitnog rješavanja spora radi zaštite interesa djeteta.
2. Posebni parnični postupci
a) Opće odredbe Član 275.
(1) U posebnim parničnim postupcima i postupcima izvršenja normiranim ovim Zakonom u prvom stepenu postupa sudija pojedinac specijaliziran za ovu vrstu sporova.
(2) U drugostepenom postupku sudi vijeće sudija od kojih je jedan specijaliziran za ovu vrstu sporova.
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 123. stav (1) (1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 386. stav 1.
(2) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
Član 387.
(1)Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(3) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
Član 402. stav 2.
(2) Stranka je dužna uz prijedlog podnijeti dokaze o imovnom stanju.
Član 405. st. (1) i (3) (1)Takse i troškovi isplaćeni iz sredstava suda čine dio parničnih troškova.
(3) Takse i troškove isplaćene iz sredstava suda naplaćuje po službenoj dužnosti prvostepeni sud od stranke koja je dužna nadoknaditi te troškove.
27. U Zakonu o sudskim taksama USK („Službeni list USK“ broj 3/97 i „Službena glasila USK“ br. 6/98, 4/03, 8/05, 22/07 i 23/11) relevantne odredbe glase:
II-OSLOBAĐANJE OD PLAĆANJA TAKSE
Član 10. stav 1. tačka 5. i stav 2.
Od plaćanja takse oslobođeni su:
5. građani slabog imovnog stanja, Građanima slabog imovnog stanja u smislu stava 1. tačka 5. ovog člana smatra se lice koje se prema propisima Federacije, Kantona i jedinice lokalne samouprave na čijoj teritoriji ima prebivalište, smatra licem slabog imovnog stanja.
Član 11. stav 1.
U postupku po prijedlogu za oslobađanje plaćanja takse, uvjerenje o imovnom stanju može se uzeti u obzir samo ako od izdavanja uvjerenja, do podnošenja prijedloga za oslobađanje nije proteklo više od šest mjeseci.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 P 027013 14 GŽ od 22. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 29. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
35. Ustavni sud smatra da je u predmetnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, imajući u vidu da se radi o postupku u kojem je odlučivano o građanskim pravima apelanata, tj. o pravu apelanata na zakonsko izdržavanje.
36. Ustavni sud zapaža da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, što je, prema mišljenju apelanata, rezultiralo donošenjem osporenih presuda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
38. Ustavni sud podsjeća da odredbe Porodičnog zakona detaljno reguliraju načelo koje se odnosi na obavezu roditelja da osiguraju zaštitu interesa djece radi njihove dobrobiti, kao i odgovornost za njihovo podizanje, odgoj i obrazovanje. Pravila materijalnog prava o zakonskom izdržavanju propisuju kada postoji obaveza međusobnog izdržavanja između srodnika, a prije svega, obaveza roditelja da izdržavaju maloljetnu djecu, kao i punoljetnu djecu koja se nalaze na redovnom školovanju, u smislu odredbe člana 216. Porodičnog zakona. Ustavni sud podsjeća da će o izdržavanju sud odlučiti srazmjerno mogućnostima davaoca izdržavanja i potrebama primaoca izdržavanja, a visinu doprinosa za izdržavanje sud će odrediti shodno pravilima o određivanju izdržavanja, shodno odredbama člana 235. Porodičnog zakona. Ustavni sud, također, podsjeća da se odredbe novog ZPP, između ostalog, temelje na raspravnom načelu što podrazumijeva da je svaka stranka u postupka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, pa u slučaju da stranka ne uvjeri sud da egzistiraju određene činjenice, sud će takav zahtjev odbiti. U tom pravcu Ustavni sud još podsjeća da je dužnost stranke da dokazuje svoja činjenična tvrđenja, što se u praksi naziva teretom dokazivanja. Ustavni sud podsjeća da takav teret pada na stranku koja na određenim činjenicama zasniva svoj zahtjev, ali i na protivnu stranku koja zahtjev osporava.
39. Dovodeći sve navedeno u vezu sa konkretnom pravnom situacijom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata primjenom pravila o teretu dokazivanja, budući da apelanti tokom postupka nisu dokazali da tužena ima mogućnosti da doprinosi na ime njihovog izdržavanja, pri čemu su redovni sudovi imali u vidu da je tužena dokazala (potvrda sa biroa za nezaposlene Općine Cazin) da ne radi i da, shodno tome, nema primanja, te je dokazala da u katastarskoj evidenciji ne posjeduje nikakvu imovinu na svoje ime na području općine Cazin iz koje bi mogla ostvarivati prihod. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelantima tokom postupka ni na koji način nije bilo uskraćeno pravo da pruže relevantne dokaze kojima bi svoje navode iz zahtjeva potkrijepili. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti ni u apelaciji nisu dostavili relevantne dokaze kojima bi pobili nesporno činjenično utvrđenje redovnih sudova. Naime, Ustavni sud ponovo podsjeća da raspravno načelo nalaže strankama dokazivanje činjenica na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, pa su redovni sudovi, upravo primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, i utvrdili neosnovanost tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u odsustvu relevantnih dokaza kojima bi apelanti dokazali činjenice na kojima su zasnovali tužbeni zahtjev, smatra neosnovanim i pozivanje apelanata na kršenje relevantnih odredaba Porodičnog zakona, konkretno odredbe člana 235. stav (3). Navedeno stoga što apelanti redovnim sudovima tokom postupka nisu pružili dokaze da tužena radi, stječe zaradu i posjeduje imovinu iz koje bi mogla imati dobit, pri čemu je tužena dokazala suprotno, pa u takvim okolnostima redovni sudovi nisu ni bili u mogućnosti da primijene citiranu odredbu. Upravo iz tog razloga Ustavni sud smatra neosnovanim prigovor apelanata o kršenju prava na pristup sudu koji su doveli u kontekst neprimjenjivanja citirane odredbe.
40. Prigovore apelanata da je drugostepeni postupak prebrzo okončan Ustavni sud smatra, također, neosnovanim. Kao prvo, Ustavni sud ne vidi ništa sporno što je Kantonalni sud, poštujući odredbu člana 268. stav 3. Porodičnog zakona, koja propisuje hitnost postupaka vezanih za izdržavanje, donio svoju odluku u kratkom roku. Osim toga, apelanti, osim paušalnih prigovora da Kantonalni sud zbog „brzine“ kojom je okončao žalbeni postupak, nije mogao sagledati sve aspekte konkretnog slučaja, nisu konkretizirali ovaj prigovor, niti Ustavni sud iz obrazloženja Kantonalnog suda može izvesti zaključak da je „brzina“ postupka na bilo koji način prouzrokovala kršenja prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da bi suprotno postupanje Kantonalnog suda, odnosno odugovlačenje postupka, upravo upućivalo na moguće kršenje odredbe člana 268. stav 3. Porodičnog zakona, odnosno kršenje prava apelanata na suđenje „u razumnom roku“.
41. Nadalje, navodi apelanata o kršenju odredbe člana 275. Porodičnog zakona koje su oni doveli u kontekst kršenja prava na suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom Ustavni sud smatra paušalnim. Naime, Ustavni sud podsjeća da citirana odredba propisuje da u posebnim parničnim postupcima i postupcima izvršenja normiranim navedenim Zakonom u prvom stepenu postupa sudija pojedinac specijaliziran za ovu vrstu sporova, odnosno u drugostepenom vijeću jedan od sudija treba da bude specijaliziran za ovu vrstu postupaka. Ustavni sud podsjeća da apelanti, osim pozivanja na kršenje citiranih odredaba i činjenicu da oni nemaju saznanja da li su tokom predmetnog postupka citirane odredbe ispoštovane, nisu konkretizirali prigovor kako bi Ustavni sud bio u mogućnosti da konkretan prigovor ispita. Ustavni sud, također, podsjeća da nezadovoljstvo osporenim odlukama samo po sebi ne može pokretati pitanje kršenje prava na suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom, tim prije što iz obrazloženja osporenih odluka ništa ne ukazuje na moguće kršenje navedenih prava. U odsustvu konkretnog prigovora, u okolnostima kada iz raspoloživih dokaza ništa ne upućuje na eventualno kršenje navedenih prava, Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim.
42. Konačno, u vezi sa prigovorima apelanata vezano za dosuđene troškove postupka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o troškovima postupka donijeli u skladu sa odredbama čl. 386. stav 1. i 387. ZPP, te u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, shodno dostavljenom specificiranom troškovniku opunomoćenika tužene, o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno izjasnili. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba ZPP, Ustavni sud smatra da data obrazloženja redovnih sudova ni u tom segmentu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti tokom postupka nisu ni tražili oslobađanje od plaćanja troškova postupka, već isključivo oslobađanje od plaćanja troškova na ime sudske takse na tužbu i presudu, u smislu odredbe člana 10. stav 1. tačka 5. Zakona o sudskim taksama USK koja propisuje da su od plaćanja sudske takse oslobođeni građani slabog imovnog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je identičan prigovor bio predmet ocjene Kantonalnog suda koji je žalbeni prigovor usmjeren u tom pravcu odbio uz obrazloženje da apelanti nisu, u smislu odredbe člana 402. stav 2. ZPP, dostavili dokaze o svom imovnom stanju. Ustavni sud podsjeća da stav 2. citirane odredbe ZPP propisuje dužnost stranke da uz prijedlog podnese dokaze o svom imovnom stanju. Ustavni sud, također, podsjeća i da relevantne odredbe Zakona o taksama USK, konkretno odredba člana 11. stav 1, propisuje obavezu dostavljanja relevantnog dokaza uz prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudske takse (uvjerenje o imovnom stanju ne starije od šest mjeseci) kako bi se utvrdilo da li podnosilac prijedloga ispunjava uvjete propisane odredbom člana 10. stav 2. Zakona o sudskim taksama USK, koja precizira ko se smatra građaninom slabog imovnog stanja. U odsustvu relevantnog dokaza – uvjerenja o imovnom stanju (apelanti ni u apelaciji ne tvrde da su u tom pravcu dostavili takav dokaz, niti da su u tome bili spriječeni) Ustavni sud ni u ovom segmentu ne nalazi proizvoljnost redovnih sudova.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi ukazalo da je postupak proveden bez poštivanja garancija koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava, niti u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, što su ključni prigovori apelanata, pa shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
45. U vezi sa pozivanjem apelanata na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti ovo pozivanje nisu posebno obrazložili, ali se iz navoda apelacije može izvesti zaključak da oni ovo pozivanje dovode u kontekst kršenja prava na pravično suđenje u kontekstu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja od redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se o tim prigovorima već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, raspravljajući o prigovorima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje. Budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u segmentima na kojima su apelanti zasnovali apelaciju, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da je pozivanje apelanata na kršenje prava na imovinu i prava na nediskriminaciju neosnovano.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja pri čemu iz osporenih odluka ništa ne upućuje na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, odnosno pogrešno utvrdili činjenično stanje, dok apelanti ni u apelaciji, osim neargumentiranih prigovora, nisu pružili dokaze u prilog svojim tvrdnjama.
47. Shodno prethodnom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelanti pozivanje na kršenje navedenih prava dovode u kontekst kršenja prava na pravično suđenje koje u konkretnom slučaju nije povrijeđeno.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman