Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1556/12 (Zaštitni fond FBiH)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Propisano zakonom
  • Troškovi postupka
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1556/12

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1556/12, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda FBiH, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. srpnja 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Zaštitnog fonda FBiH podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 63 0 P 011159 12 Gž od 22. veljače 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zaštitni fond FBiH (daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Palameta & Palameta“ iz Mostara, podnio je 24. travnja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 011159 12 Gž od 22. veljače 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Vinka Reze iz Posušja (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 9. veljače 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. veljače 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 011159 10 P od 17. studenog 2011. godine obvezan je apelant da isplati tužitelju zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos štete u iznosu od 1.910,00 KM počevši od 10. svibnja 2010. godine (dana nastanka štete) pa do 7. veljače 2011. godine (do isplate iznosa), tj. da mu isplati iznos od 169,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. lipnja 2011. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. U ostalom dijelu tužiteljev tužbeni zahtjev je odbijen. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude navodi se da je tužitelj tužbenim zahtjevom od apelanta potraživao na ime naknade štete na vozilu iznos od 3.820,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana nastanka štete u prometnoj nezgodi, a nakon odgovora na tužbu na pripremnom ročištu smanjuje tužbeni zahtjev za nesporno plaćeni iznos štete od 1.910,00 KM, a potražuje i dalje iznos od 1.910,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10. svibnja 2010. godine do isplate iznos zakonske zatezne kamate na nesporno plaćeni iznos od dana nezgode do dana isplate 7. veljače 2011. godine u iznosu od 169,00 KM, te zakonsku zateznu kamatu na dospjelu kamatu, a potražuje troškove postupka.

7. Istaknuto je da u tijeku postupka tužitelj ustrajava u tvrdnji da je za prometnu nezgodu isključivo odgovoran vozač neosiguranog vozila I. S. i ustrajava u smanjenom tužbenom zahtjevu da mu se naknadi u cijelosti šteta na vozilu jer pobija apelantove navode da su oba sudionika podjednako odgovorna za prometnu nezgodu.

8. Navedeno je da je apelant u odgovoru na tužbu podneskom od 25. veljače 2011. godine istakao da je tužitelju ponudio nagodbu, smatrajući da je do nezgode došlo obostranom krivicom oba vozača, na koju tužitelj nije odgovorio nego je podnio tužbu pa je apelant nakon toga 7. veljače 2011. godine isplatio nesporni iznos štete na vozilu u iznosu od 1.910,00 KM smatrajući da je time u cijelosti ispunio svoju obvezu.

9. Istaknuto je da je u predmetnom postupku među parničnim strankama sporno je li za prometnu nezgodu isključivo odgovoran vozač neosiguranog vozila Ford I. S. ili postoji obostrana krivica oba sudionika vozača Forda I. S. i vozača tužiteljevog vozila S. R.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je naveo da je do prometne nezgode došlo obostranom podjednakom krivicom oba vozača. Stoga, kako je apelant tužitelju isplatio polovinu visine štete na vozilu (vidljivo iz naloga za plaćanje od 7. veljače 2011. godine), to je sud tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbio.

11. Navedeno je da je tužitelj u parnici uspio s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva u dijelu kamate na isplaćeni iznos štete nakon podnošenja tužbe sudu, zbog kojeg zahtjeva, nakon što je tužitelju isplaćena polovina štete na vozilu, nisu bili nužni troškovi vođenja parnice, pogotovo očevida i prometnog vještačenja. S druge strane, apelant na nesporni dio štete nije obračunao i dospjelu kamatu do dana isplate, zbog čega je, u smislu odredbe članka 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 63 0 P 011159 12 Gž od 22. veljače 2012. godine djelomično uvažio, prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima preinačio na način da je apelant dužan tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplatiti iznos od 1.160,00 KM. U ostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

13. U obrazloženju drugostupanjske presude navodi se da utemeljeno tužiteljeva žalba ističe da je apelant svojom krivnjom prouzrokovao troškove tužitelju jer je iz spisa vidljivo da je tužba podnesena 28. listopada 2010. godine, te da je apelant nakon podnošenja tužbe, točnije 7. veljače 2011. godine, isplatio tužitelju iznos od 1.910,00 KM, 50% od tužbenog zahtjeva koji je tužitelj potraživao.

14. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da tužitelju pripadaju troškovi sastava tužbe, pristojbe na tužbu, provođenje očevida i prometno-tehničkog vještačenja, pristupa na ročište, troškovi očevida, prijevoza, izgubljene dnevnice, a sve prema tužiteljevom troškovniku umanjeno za 50%, što ukupno iznosi 1.160,00 KM. Stoga je sud odluku o troškovima preinačio i tužitelju dosudio navedeni iznos imajući u vidu odredbe čl. 386. stavak 2. i 388. ZPP. U smislu odredbe članka 397. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 387. stavak 1. ZPP, apelantov zahtjev da mu se naknade troškovi odgovora za žalbu odbijen je budući da, prema mišljenju suda, ti troškovi nisu bili nužni za vođenje ove parnice.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Smatra da je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud proizvoljno tumačio odredbu članka 386. stavak 2. ZPP. Prema apelantovom mišljenju, nesporno je da niti jedna parnična radnja niti jedan parnični trošak nije bio potreban nakon što je uplatio nesporni dio štete.

b) Odgovor na apelaciju

16. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u predmetnom postupku nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 383.

(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka.

(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Članak 384.

Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.

Članak 386.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove. Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.

Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz članka 385. stavak 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda. Članak 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

VI.Dopustivost

18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 63 0 P 011159 12 Gž od 22. veljače 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 28. veljače 2012. godine, a apelacija je podnesena 24. travnja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na imovinu

23. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje

k) Pravo na imovinu;

Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Ustavni sud podsjeća na to da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka, opće je prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku 2. istog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno javnom interesu. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju se promatrati u svjetlu prvog pravila (vidi Europski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 301-A, stavak 51).

25. U vezi s apelantovim navodima da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi je li apelant imao imovinu koja je zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

26. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovine“ u prvom dijelu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i neovisno je o formalnoj klasifikaciji u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 (vidi Europski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stavak 54).

27. Dalje, riječ imovina uključuje širok obujam imovinskih interesa koje treba štititi (vidi presudu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, objavljena u Odlukama i izvješćima (OI) 13, st. 40-46 (1978)), a koji predstavljaju ekonomsku vrijednost. Koncept imovine ima autonomno značenje, a apelantovo dokazivanje utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoljno ako se ustanovi pravo zaštićeno Europskom konvencijom, pri čemu pitanje jesu li imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sustavu nije od značaja (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske, iz 1984. godine, serija A, broj 159, stavak 53).

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se odlučivalo o apelantovim imovinskim pravima budući da je presudom Kantonalnog suda apelant obvezan tužitelju na ime troškova postupka naknaditi iznos od 1.160,00 KM. Stoga, Ustavni sud smatra da navedeni iznos predstavlja apelantovu „imovinu“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

29. Ustavni sud zapaža da je pobijanom presudom došlo do miješanja u apelantovu imovinu budući da je apelant obvezan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka.

30. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li miješanje u imovinu apelanata, na način kako je to rezultiralo pobijanim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) sukladno načelu proporcionalnosti.

31. Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima našavši da je apelant svojom krivnjom prouzrokovao troškove parničnog postupka tužitelju. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je tužba podnesena 28. listopada 2010. godine, a da je apelant nakon podnošenja tužbe, odnosno 7. veljače 3011. godine isplatio tužitelju iznos od 1.910,00 KM, odnosno 50% od tužbenog zahtjeva koji je tužitelj potraživao (tužitelj je potraživao iznos od 3.820,00 KM). Dakle, drugostupanjski sud je, imajući u vidu odredbu čl. 386. stavak 2. i

388. ZPP, odlučio da tužitelju pripadaju troškovi sastava tužbe, pristojbe na tužbu, provođenje očevida i prometno-tehničkog vještačenja, pristupa na ročište, troškovi očevida i izgubljene dnevnice, sukladno tužiteljevom troškovniku, a ti troškovi su umanjeni za 50%, što ukupno iznosi 1.160,00 KM. Na temelju navedenoga, Ustavni sud nalazi da je pobijana odluka donesena na temelju relevantnih odredbi ZPP, za šta je Kantonalni sud dao jasno i precizno obrazloženje u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je odredbom članka 386. stavak 2. ZPP propisano da sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. Dakle, navedenom odredbom dano je diskrecijsko pravo sudu da može troškove postupka odrediti s obzirom na uspjeh stranke u parnici. Dakle, iz navedenog proizlazi jasna pravna osnova za miješanje u apelantovu imovinu o čemu se odlučivalo u predmetnom postupku.

Dalje, Ustavni sud zapaža da navedeni zakonski propis koji je primijenjen u konkretnom slučaju ispunjava standarde „zakona“ u smislu Europske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, a njegova svrha jeste da se da diskrecijsko pravo sudu da odredi koja stranka je obvezna naknaditi troškove postupka u slučaju djelomičnog uspjeha u sporu, a sve s ciljem osiguravanja financijskih sredstava nužnih za nesmetano vođenje parnice. Dakle, sud ima, sukladno odredbi članka 386. stavak 2. ZPP, diskrecijsko pravo da odluči podmiruje li svaka stranka svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova. S tim u vezi, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 4717/11 od 18. studenoga 2014. godine naglasio da je diskrecijsko pravo redovitih sudova da odlučuju na koji će način stranke snositi troškove postupka ako se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, da se u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelomičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP tumače sukladno načelima zakonitosti i pravičnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4717/11 od 18. studenoga 2014. godine, točka 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud tumačio odredbu članka 386. stavak 2. ZPP sukladno navedenim načelima, imajući u vidu tužiteljev uspjeh u parnici u visini od 50%, te u tom omjeru i dosudio troškove parničnog postupka koje je apelant dužan naknaditi tužitelju. Pri tome je Kantonalni sud imao u vidu koji su to troškovi bili nužni za vođenje predmetne parnice. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu.

32. Prema mišljenju Ustavnog suda, miješanje u apelantovo pravo na imovinu je proporcionalno, budući da je apelant obvezan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka razmjerno njegovom uspjehu u parnici, te da time apelant nije ničim doveden u drugačiji položaj od drugih koji su sukladno odredbi člana 386. stavak 2. ZPP također obvezani na naknadu troškova parničnog postupka u slučaju djelomičnog uspjeha tužitelja u parnici, a imajući u vidu diskrecijsko pravo suda koje mu ta odredba daje.

33. Stoga, Ustavni sud je mišljenja da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud dao temeljito obrazloženje za svoju odluku, koja je utemeljena na relevantnim odredbama ZPP, koje u pogledu jasnoće i transparentnosti zadovoljavaju kriterije Europske konvencije, a miješanje u apelantovo pravo na imovinu zadovoljava načelo proporcionalnosti.

35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1556/12 (Zaštitni fond FBiH) | Sudska praksa | Aktio